Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-395/18 (Đ. C.)

Odluka donesena 05. 07. 2018.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
  • Nije pravo koje uživa zaštitu Ustava i EK
  • Izvršni postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-395/18

Apelacija

Odluka o dopustivosti

05. 07. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 5. jula 2018.godine, u predmetu broj AP-395/18, rješavajući apelaciju Đorđe Cvijanovića, na osnovu člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Đorđo Cvijanović protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 I 249979 17 Gži 3 od 27. novembra 2017. godine, u odnosu na navode o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što su ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Đorđo Cvijanović protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 I 249979 17 Gži 3 od 27. novembra 2017. godine, u odnosu na navode o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, prava na poštovanje privatnog i porodičnog života, doma i prepiske iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Đorđo Cvijanović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Zlatko Tirić advokat iz Sarajeva, podnio je 19. januara 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 I 249979 17 Gži 3 od 27. novembra 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijena je žalba apelanta (kao izvršenika) podnesena protiv rješenja o dosudi kojim je nepokretnost apelanta dosuđena kupcu („OXA“ d.o.o. Sarajevo) i naloženo apelantu da nekretninu preda kupcu, te je odlučeno da ZK ured izvrši promjenu prava vlasništva i izvrši brisanje zabilježbe izvršenja na predmetnoj nekretnini.

2. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni sud je naveo da je, prema stanju predmetnog spisa, tražilac izvršenja (A.K.) podnio prijedlog za izvršenje na temelju izvršne isprave – pravosnažne i izvršne presude (Presude Općinskog suda u Tuzli od 18. januara 2012. godine), nakon čega je prvostepeni sud 12. juna 2012. godine donio rješenje o izvršenju prodajom nekretnine apelanta (izvršenika). Dalje, predmetna nekretnina (koja u naravi predstavlja poslovni prostor) je procijenjena od strane sudskog vještaka građevinske struke, te nakon održanog ročišta za prvu javnu prodaju prodata najpovoljnijem ponuđaču („OXA“ d.o.o. Sarajevo). Kantonalni sud navodi da je nakon završenog ročišta za prvu javnu prodaju prvostepeni sud donio Zaključak o prodaji koji je, u skladu sa odredbom člana 90. stav 6. Zakona o izvršnom postupku (u daljnjem tekstu: ZIP), objavljen na oglasnoj ploči suda. Osim toga, pravilno je prvostepeni sud utvrdio da je kupac (po proteku tri dana od objave Zaključka) uplatio iznos na ime prodajne cijene predmetne nekretnine, te je u skladu sa odredbama čl. 93. i 94. ZIP, a u vezi sa članom 92. istog Zakona, donio rješenje o dosudi. Kantonalni sud je istakao da je prvostepeni sud pravilno proveo postupak i utvrdio sve pravno relevantne činjenice, kao i pravilno primijenio relevantne zakonske odredbe, što ni navodima žalbe nije dovedeno u sumnju. Naime, neosnovani su navodi žalbe da je pobijano rješenje nepravedno i nezakonito i da je prvostepeni sud trebao i morao zastati sa postupkom izvršenja, iz razloga što je pobijano rješenje o dosudi doneseno pravilnom primjenom odredbi ZlP-a (93. i 94. u vezi sa odredbom člana 92. ZIP-a).

Apelacioni navodi

3. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, prava na poštovanje privatnog i porodičnog života, doma i prepiske iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. Apelant navodi da su rješenja redovnih sudova nepravedna i nezakonita, te da su u konkretnom slučaju proizvoljno primijenjeni pozitivno-pravni propisi. Apelant navodi da je, po njegovom prijedlogu za ponavljanje postupka u kojem je donesena izvršna presuda, Kantonalni sud u Tuzli svojim Rješenjem od 7. aprila 2016. godine usvojio njegov prijedlog, ukinuo presudu Općinskog suda u Tuzli od 18. januara 2012. godine i predmet vratio na ponovno suđenje, kao i da je pokrenuo postupak protivizvršenja.

4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

(3) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;

(4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

U odnosu na navode o povredi prava na pravično suđenje

5. Ustavni sud ukazuje da se u konkretnom slučaju radi o izvršnom postupku u kojem apelant ima svojstvo izvršenika, te da se stoga postavlja pitanje primjenjivosti člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. Naime, Ustavni sud podsjeća na svoj principijelan stav o neprimjenjivosti člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine člana i člana 6. Evropske konvencije na izvršni postupak u situaciji kada apelaciju podnosi izvršenik, odnosno lice protiv kojeg se provodi izvršenje. Međutim, Ustavni sud isto tako podsjeća na svoj stav da je član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. Evropske konvencije primjenjiv u situaciji kada se u izvršnom postupku utvrđuju nova građanska prava i obaveze (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 21/02 od 26. marta 2004. godine, dostupna na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

6. U konkretnom slučaju, osporenim rješenjem se odlučivalo o apelantovoj žalbi podnesenoj u izvršnom postupku (protiv rješenja o dosudi), koji je pokrenuo tražilac izvršenja protiv apelanta, na osnovu pravosnažne sudske odluke. U vezi s tim, Ustavni sud smatra da u predmetnom izvršnom postupku nisu utvrđivana «nova građanska prava i obaveze apelanta», već da su ona utvrđena navedenom izvršnom ispravom. Stoga, Ustavni sud zaključuje da postupak koji je rezultirao osporenim rješenjem ne uživa zaštitu i garancije iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana

6. Evropske konvencije.

U odnosu na navode o povredi prava na imovinu

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na imovinu u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

9. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. U pogledu apelantovih navoda kojima ukazuje da je Kantonalni sud u Tuzli rješenjem od 7. aprila 2016. godine usvojio njegov prijedlog za ponavljanje postupka, ukinuo presudu Općinskog suda u Tuzli od 18. januara 2012. godine (tj. izvršnu ispravu) i predmet vratio na ponovno suđenje, Ustavni sud zapaža, kako to proizlazi iz apelantove žalbe podnesene protiv rješenja o dosudi, da je apelant u žalbi ukazivao samo na to da je u toku postupak po njegovom prijedlogu za ponavljanje postupka u kojem je donesena izvršna isprava. Dakle, iz navedenog proizlazi da apelant navode o tome da je "ukinuta izvršna isprava" nije isticao u toku predmetnog postupka pred redovnim sudovima (jer je rješenje o dosudi doneseno 21. oktobra 2015. godine, dok je žalba izjavljena 27. oktobra 2015. godine, a rješenje kojim je ukinuta izvršna isprava je doneseno 7. aprila 2016. godine), tako da se redovni sudovi nisu ni izjašnjavali u pogledu te nove činjenice. S obzirom na to, Ustavni sud ukazuje da ne može u predmetnom apelacionom postupku razmatrati ove apelantove navode jer ti navodi nisu bili predmet raspravljanja pred redovnim sudovima (vidi Ustavni sud, odluka broj AP- 476/04 od 17. decembra 2004. godine, tačka 26., objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 34/05). Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

10. Imajući u vidu odredbe člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, odnosno ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-395/18 (Đ. C.) | Sudska praksa | Aktio