Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2888/18 (M. M. iz Zavidovića)

Odluka donesena 19. 06. 2018.

Nema povrede
Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
  • Krivični postupak
  • Opravdana sumnja da je učinjeno krivično djelu u kontekstu člana 5. EK
  • Pritvor
  • Konkretizacija razloga za određivanje pritvora
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2888/18

Apelacija

Odluka o meritumu

19. 06. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2888/18, rješavajući apelaciju Mirze Marušića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 19. juna 2018. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Mirze Marušića podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 13 0 K 004876 18 Kž od 8. maja 2018. godine i rješenjā Okružnog suda u Doboju br.

13 0 K 004876 18 Kv 2 od 26. aprila 2018. godine, 13 0 K 004876 18 Kv od 13. aprila 2018. godine i 13 0 K 004876 18 Kpp 2 od 12. aprila 2018. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Mirza Marušić iz Zavidovića (u daljnjem tekstu: apelant), koji se u trenutku podnošenja apelacije nalazi u pritvoru, kojeg zastupa Rade Savić, advokat iz Doboja, podnio je 21. maja 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 13 0 K 004876 18 Kž od 8. maja 2018. godine i rješenjā Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) br. 13 0 K 004876 18 Kv 2 od 26. aprila 2018. godine, 13 0 K 004876 18 Kv od 13. aprila 2018. godine i 13 0 K 004876 18 Kpp 2 od 12. aprila 2018. godine. Apelant je istovremeno zatražio od Ustavnog suda donošenje privremene mjere kojom bi se obustavilo izvršenje osporenih rješenja. II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda, te od Okružnog javnog tužilaštva u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružno tužilaštvo) zatraženo je 22. maja 2018. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Svi pozvani su odgovorili na apelaciju.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

5. Rješenjem broj 13 0 K 004876 18 Kpp 2 od 12. aprila 2018. godine Okružni sud (sudija za prethodni postupak) je apelantu i E.T., te A.H. (u daljnjem tekstu: drugi osumnjičeni ili optuženi), zbog osnovane sumnje da su počinili krivično djelo obljuba nad djetetom mlađim od petnaest godina iz člana 172. stav 3. u vezi sa stavom 1. Krivičnog zakonika Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZRS), odredio pritvor. Pritvor je određen zbog postojanja uvjeta propisanih odredbama člana 197. stav 1. tač. b) i g) Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske (u daljnjem tekstu: ZKPRS). Određeno je da pritvor po tom rješenju može trajati najduže mjesec dana od lišavanja slobode i to za apelanta do 11. maja 2018. godine. Okružni sud je utvrdio da iz dokaza prikupljenih u toku istrage proizlazi osnovana sumnja da su apelant i drugi osumnjičeni počinili krivično djelo za koje se terete, te su u rješenju ti dokazi sadržajno opisani. Također, Okružni sud je zaključio da su ispunjeni i posebni uvjeti za određivanje pritvora propisani odredbama člana 197. stav 1. tač. b) i g) o čijem postojanju je u rješenju dato pojašnjenje. Konačno, Okružni sud je zaključio da je mjera pritvora jedina mjera kojom se može obezbijediti uspješno vođenje postupka, te da su neosnovani zahtjevi da sud osumnjičenim izrekne mjere zabrane.

6. Odlučujući o žalbama apelanta i ostalih osumnjičenih protiv navedenog rješenja, Okružni sud (Vijeće) je donio Rješenje broj 13 0 K 004876 18 Kv od 13. aprila 2018. godine kojim je žalbe odbio kao neosnovane. Okružni sud je utvrdio da je sudija za prethodni postupak u obrazloženju osporenog rješenja naveo dokaze na osnovu kojih je pravilno zaključio da postoji osnovana sumnja da su osumnjičeni počinili krivično djelo za koje se protiv njih provodi istraga, te da je iznio sadržaj tih dokaza, posebno iskaza svjedoka na kojima je zasnovao svoj zaključak, kao i da postoje posebni razlozi za pritvor, koje kao pravilne prihvata i Vijeće.

7. Okružni sud je, nakon potvrđivanja optužnice protiv apelanta i drugih optuženih, donio Rješenje broj 13 0 K 004876 18 Kv 2 od 26. aprila 2018. godine kojim je apelantu i drugim optuženim produžio pritvor po osnovu odredaba člana 197. stav 1. tačka g) ZKPRS. Određeno je da pritvor po tom rješenju može trajati do izricanja prvostepene presude, a najduže dvije godine od potvrđivanja optužnice, uz obavezu kontrole opravdanosti pritvora istekom svaka dva mjeseca od dana donošenja posljednjeg rješenja o pritvoru. Istim rješenjem je odbijen prijedlog apelantovog branioca za ukidanje pritvora.

8. U obrazloženju rješenja je navedeno da je Okružno tužilaštvo u prilogu optužnice dostavilo dokaze kojima se potkrepljuje optužnica, te da je povodom prijedloga Okružnog tužilaštva za produženje pritvora Okružni sud 26. aprila 2018. godine ispitao apelanta i druge optužene u prisustvu njihovih branilaca o okolnostima zbog kojih se pritvor predlaže.

9. Okružni sud je najprije utvrdio da je ispunjen objektivni uvjet za određivanje pritvora, koji je uspostavljen potvrđivanjem optužnice, a to je da postoji osnovana sumnja da su sada optuženi učinili predmetno krivično djelo. Da postoji osnovana sumnja da su optuženi učinili predmetno krivično djelo, na mjestu i na način opisan u optužnici, Okružni sud je utvrdio na osnovu uvida u izvještaj Policijske uprave Doboj broj KU-134/18 od 3. aprila 2018. godine i drugih taksativno navedenih dokaza u tom rješenju (zapisnika o saslušanju svjedokā, zapisnika o ispitivanju apelanta i optuženih E.T. i A.H., prepisa tonskog zapisa - saslušanja maloljetne oštećene i CD, te drugih dokaza navedenih na str. 3. i 4. rješenja). Navedeno je da je svjedok - maloljetna oštećena u svom iskazu, između ostalog, navela da je bila na vašaru gdje je upoznala optužene, koji su tu radili, da se sa njima šalila, da su je pozvali u kamion, da je sa njima ušla u kamion, te je dalje u rješenju opisan način na koji su apelant i saoptuženi počinili krivično djelo za koji postoji osnovana sumnja da su ga počinili tom prilikom. Navedeno je da je nad oštećenom izvršena i psihološka eksploracija od vještaka psihologa i da je oštećena istakla da su „oni nju pitali koliko ima godina, da im je rekla da ima 13 godina i da su joj oni na to rekli da je ona još djevojčica, a da su i oni njoj rekli koliko oni imaju godina“. Okružni sud je naveo i da je oštećena apelanta i druge optužene prepoznala u policijskoj stanici pri radnji prepoznavanja. Osim toga, Okružni sud je naveo da je iz izvoda iz matične knjige rođenih za oštećenu vidljivo da je ona u vrijeme izvršenja djela imala 13 godina, odnosno da se radi o djetetu uzrasta ispod 15 godina. Među dokazima su navedeni i nalaz vještaka specijaliste medicinske psihologije o izvršenoj psihološkoj eksploraciji oštećene, te nalaz Opšte bolnice - Služba za ginekologiju i akušerstvo od 12. januara 2018. godine, koji su, također, sadržajno opisani. Nadalje, Okružni sud je naveo da iz dopisa direktora osnovne škole koju pohađa oštećena proizlazi da je oštećena Timu za sprečavanje nasilja ispričala da je nad njom izvršena obljuba od maloljetnih i punoljetnih lica o čemu je direktor škole obavijestio MUP, kako bi poduzeli potrebne radnje iz svoje nadležnosti. Slijedom toga, Okružni sud je zaključio da postoji dovoljno dokaza koji potvrđuju osnovanu sumnju da su optuženi učinili krivično djelo obljuba nad djetetom mlađim od petnaest godina iz člana 172. stav 3. u vezi sa stavom 1. KZRS koje im se stavlja na teret. U pogledu starosne dobi oštećene, Okružni sud je naveo da iz njene izjave proizlazi da je svim optuženima rekla da ima 13 godina, a osnovana sumnja da su optuženi znali koliko ona ima godina proizlazi i iz iskaza svjedoka J.A., koji je svu trojicu optuženih upozoravao da je oštećena dijete i da se klone nje, a oni su mu, ipak, pričali da su sa njom imali seksualni odnos.

10. Nadalje, po mišljenju Okružnog suda, ispunjeni su i posebni uvjeti za pritvor iz člana 197. stav 1. tačka g) ZKPRS, jer je riječ o krivičnom djelu za koje se može izreći kazna zatvora od 10 godina, a koje je posebno teško s obzirom na način izvršenja i posljedice krivičnog djela. Istaknuto je da su optuženi izvršili obljubu i drugu spolnu radnju sa djevojčicom od 13 godina i pored činjenice što su upozoravani od vlasnika „Luna parka“ da se „kanu balavice“, da je ovaj događaj izazvao revolt kod roditelja oštećene, kao i mještana navedenog sela, a što je vidljivo i iz iskaza J.A., vlasnika „Luna parka“. Također, Okružni sud je naveo da je iz službene zabilješke PS Doboj 2 broj 14-01/3-465/18 od 12. aprila 2018. godine, a povodom obavljenog razgovora sa predsjednikom imenovane mjesne zajednice V.J. vidljivo da je predmetni događaj izazvao uznemirenost i ogorčenost građana, da je predmetno krivično djelo izvršeno tokom proslave slave navedenog mjesta, da građani izražavaju bojazan za sigurnost svoje djece i omladine, te insistiraju da se počinioci navedenog djela strogo kazne, kako se ne bi više nikada ponovio navedeni događaj, što sve jesu vanredne okolnosti koje ukazuju da bi puštanje na slobodu optuženih rezultiralo prijetnjom narušavanju javnog reda. Slijedom toga, Okružni sud je zaključio da su neosnovani prigovori branilaca optuženih da ne postoje vanredne okolnosti koje bi ukazivale na opasnost da bi puštanjem na slobodu došlo do remećenja javnog reda. Ukazano je da je protek vremena, na koji se branioci pozivaju, nebitna činjenica, jer, iako stoji osnovana sumnja da je djelo izvršeno u ljeto 2017. godine, za njega se saznalo početkom 2018. godine, a mogući učinioci su identifikovani početkom aprila, nakon čega je javnost (pri tome se prvenstveno misli na porodicu oštećene, te mještane sela) saznala za djelo i tek su tada nastupile reakcije građana. S tim u vezi, udaljenost mjesta prebivališta optuženih od mjesta prebivališta oštećene, po ocjeni Okružnog suda, za ovaj pritvorski osnov ne igra ulogu.

11. Ocijenjeni su neosnovanim prijedlozi branilaca da se optuženima izreknu mjere zabrane. Naime, kako je naglasio Okružni sud, mjere javljanja u policijsku stanicu, zabrane odlaska u mjesto oštećene, ili oduzimanja putne isprave su mjere koje eventualno mogu spriječiti bjekstvo optuženih, ili utjecaj na svjedoke, ili saučesnike djela, ali u konkretnom slučaju pritvor nije ni produžen po ovim osnovima, pa je Okružni sud, na osnovu člana 202. stav 2. tačka v) ZKPRS, odlučio kao u izreci.

12. Odlučujući o žalbama branilaca optuženih, Vrhovni sud je donio Rješenje broj 13 0 K 004876 18 Kž od 8. maja 2018. godine kojim je žalbe odbio kao neosnovane.

13. Vrhovni sud je istakao da je osnovana sumnja da su optuženi počinili krivično djelo za koje se terete optužnicom potvrđena brojnim dokazima (iskazima svjedoka i objektivnim dokazima) priloženim uz tu optužnicu, te stoga, imajući u vidu sve te dokaze, ocijenjene u obrazloženju pobijanog rješenja, nema mjesta argumentima žalbi branilaca apelanta i optuženog A.H., zasnovanim na tvrdnji o nepostojanju osnovane sumnje, da su ovi optuženi počinili krivično djelo obljuba nad djetetom mlađim od 15 godina iz člana 172. stav 3. u vezi sa stavom 1. KZRS. Naime, suprotno navodima iz žalbe apelantovog branioca, osnovana sumnja da je i ovaj optuženi počinio predmetno krivično djelo proizlazi i iz iskaza optuženih A.H. i E.T., datih pred okružnim tužiocem u svojstvu osumnjičenih, u prisustvu njihovih branilaca. Nadalje, suprotno navodima iz žalbe branioca optuženog A.H., iz iskaza oštećene proizlazi da su svi optuženi, pa i A.H., znali da ona ima 13 godina, jer im je sama to rekla.

14. Ocijenjeni su kao neosnovani i prigovori iz žalbi branilaca da nije bilo mjesta za produženje pritvora protiv optuženih iz pritvorskih razloga predviđenih članom 197. stav 1. tačka g) ZKPRS. Utvrđeno je da je Okružni sud pravilno utvrdio da bi puštanje na slobodu optuženih, imajući u vidu način i okolnosti pod kojima je izvršeno predmetno krivično djelo, kao i njegove posljedice, u svojoj ukupnosti predstavljalo naročite okolnosti koje djelo čine tako teškim. Dakle, kako je Vrhovni sud zaključio, sve okolnosti navedene u pobijanom rješenju,i po njegovoj ocjeni, ukazuju na visok stepen društvene opasnosti djela i izvršilaca i predstavljaju vanredne okolnosti, koje bi, u slučaju puštanja optuženih na slobodu, imale kao rezultat stvarnu prijetnju narušavanju javnog reda.

IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije

15. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te prava iz člana II/3.e) i f) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 6, 8. i 13. Evropske konvencije. Apelant smatra da redovni sudovi nisu obrazložili zbog čega je potrebno da mu se odredi/produži pritvor, te ističe da ne postoji osnovana sumnja da je počinio krivično djelo povodom kojeg se vodi predmetni postupak i u tom kontekstu iznosi svoje tumačenje i polemiše sa teorijom o postojanju elemenata tog krivičnog djela. Također, apelant smatra da ne postoji stvarna prijetnja da bi, u slučaju njegovog puštanja na slobodu, odmah i stvarno došlo do prijetnje od narušavanja javnog reda i mira. Takav stav je, po apelantovom mišljenju, nepravilan jer u konkretnom slučaju nema postojanja vanrednih okolnosti koje stvarno ukazuju da bi apelantovim puštanjem došlo do narušavanja javnog reda. U tom kontekstu apelant ističe da, nakon njegovog hapšenja, nijedno lice nije skandiralo ispred suda, policije, Kazneno-popravnog zavoda ili neke druge institucije gdje bi iskazivalo određeno nezadovoljstvo zbog toga što je apelant učinio, te je stoga službena zabilješka PS Doboj pravno nebitna, a moglo se preduprijediti zabranom mjere posjećivanja određenih mjesta, a i sam apelant živi i prebiva u Zavidovićima. Apelant smatra da su redovni sudovi propustili ispitati i dati valjane razloge i obrazloženja zbog čega nema mjesta za određivanje mjera zabrane. Na kraju, apelant je predložio da Ustavni sud utvrdi povredu „ustavnih prava“ i ukine odluke redovnih sudova i predmet vrati na ponovni postupak i odlučivanje, kao i da se obaveže Republika Srpska da apelantu nadoknadi nematerijalnu štetu u iznosu od 2.000,00 KM. Apelant je naveo da trpi nenadoknadivu štetu što boravi u zatvorenom prostoru, „bez majke koja se teško kreće“, a i zbog toga što je sama oštećena (iz)rekla da nije imala nikakve seksualne odnose sa apelantom (osim izjava drugih optuženih), apelant je postavio i zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi se on odmah pustio na slobodu.

b) Odgovor na apelaciju

16. Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju sve apelacione prigovore ocijenio neosnovanim, predloživši da se apelacija odbije kao neosnovana.

17. Okružni sud je naveo da se argumentima iz apelacije ne može osporiti pravilnost i zakonitost pobijanih rješenja. Istaknuto je da je u pobijanim rješenjima detaljno obrazloženo postojanje osnovane sumnje da je apelant kao saizvršilac učinio predmetno krivično djelo, te ne stoje navodi apelacije da nema objektivnog uvjeta za određivanje pritvora. Sa druge strane, ukazano je da su ispunjeni i posebni uvjeti za pritvor, po osnovu člana 197. stav 1. tačka g) ZKP, jer je riječ o krivičnom djelu za koje se može izreći kazna zatvora od 10 godina, a koje je posebno teško s obzirom na način izvršenja i posljedice krivičnog djela. Potrebno je istaći da su optuženi izvršili obljubu i drugu spolnu radnju sa djevojčicom od 13 godina i pored činjenice što su, između ostalog, upozoravani od vlasnika „Luna parka“ da se „kanu balavice“ i to u vrijeme održavanja proslave slave mjesta gdje se održavao vašar, dakle, na javnom mjestu, da je ovaj događaj izazvao revolt kod roditelja oštećene, kao i mještana navedenog sela, a što je vidljivo i iz iskaza vlasnika „Luna parka“ J.A. Također, iz službene zabilješke PS Doboj 2 broj 14-01/3-465/18 od 12. aprila 2018. godine, a povodom obavljenog razgovora sa predsjednikom mjesne zajednice V.J. vidljivo je da je predmetni događaj izazvao uznemirenost i ogorčenost građana, da je predmetno krivično djelo izvršeno tokom proslave slave navedenog mjesta Ilindana, da građani izražavaju bojazan za sigurnost svoje djece i omladine, te insistiraju da se počinioci navedenog djela strogo kazne, kako se ne bi više nikada ponovio navedeni događaj, što sve jesu vanredne okolnosti.

18. Okružno tužilaštvo je istaklo da je u konkretnom slučaju u pitanju krivično djelo koje predstavlja seksualno nasilje nad djetetom, dakle, krivično djelo protiv najosjetljivije kategorije društva - djece, što samo po sebi izaziva zgražavanje i uznemirenje javnosti. Osim toga, brojnost lica koja su optužena za izvršenje djela, također, predstavlja činjenicu koja dovodi do uznemirenja javnosti. Također, u pobijanim odlukama o određivanju i produženju pritvora detaljno se navode i drugi razlozi i dokazi na kojima je sud zasnovao svoju odluku da apelantu i drugim licima odredi, a potom i produži pritvor.

V.Relevantni propisi

19. U Zakonu o krivičnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 53/12 i 91/17) relevantne odredbe glase:

Razlozi za pritvor Član 197. stav (1) tačka g) (1) Ako postoji osnovana sumnja da je određeno lice učinilo krivično djelo, pritvor se protiv tog lica može odrediti:

g) u vanrednim okolnostima, ako je riječ o krivičnom djelu za koje se može izreći kazna zatvora od deset godina ili teža kazna, a koje je posebno teško s obzirom na način izvršenja ili posljedice krivičnog djela, ako bi puštanje na slobodu rezultiralo stvarnom prijetnjom narušavanja javnog reda.

20. U Krivičnom zakoniku Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 64/17) relevantne odredbe glase:

Obljuba sa djetetom mlađim od petnaest godina Član 172. st. (1) i (3) (1) Ko izvrši obljubu ili s njom izjednačenu polnu radnju sa djetetom mlađim od petnaest godina, kazniće se kaznom zatvora od dvije do deset godina.

(3) Ako je djelo iz stava 1. ovog člana izvršeno upotrebom sile ili prijetnje, ili iskorištavanjem duševne poremećenosti ili nemoćnog stanja djeteta, ili na naročito svirep ili ponižavajući način, ili od strane više lica, ili postoji velika nesrazmjera u zrelosti i uzrastu između učinioca i žrtve, ili je usljed djela nastupila teška tjelesna povreda, teško narušavanje zdravlja ili trudnoća lica prema kojem je djelo izvršeno, učinilac će se kazniti kaznom zatvorom najmanje osam godina.

VI.Dopustivost

21. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

22. U skladu s članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

23. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Vrhovnog suda broj 13 0 K 004876 18 Kž od 8. maja 2018. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelant je primio 10. maja 2018. godine, a apelacija je podnesena 21. maja 2018. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

24. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacije ispunjavaju uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

25. Apelant tvrdi da su mu osporenim rješenjima prekršena prava iz člana II/3.d), e) i f) Ustava Bosne i Hercegovine, te iz čl. 5, 6, 8. i 13. Evropske konvencije.

Pravo na ličnu slobodu i sigurnost

26. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na ličnu slobodu i sigurnost;

Član 5. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Svako ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Niko ne smije biti lišen slobode izuzev u niže navedenim slučajevima i u skladu sa zakonom propisanim postupkom:

(…) c. zakonitog hapšenja ili lišavanja slobode u pogledu privođenja nadležnoj sudskoj vlasti kada postoji opravdana sumnja da je to lice izvršilo krivično djelo ili kada postoje valjani razlozi da se lice spriječi da izvrši krivično djelo ili da, nakon izvršenja krivičnog djela, pobjegne;

3. Svako ko je uhapšen ili lišen slobode prema odredbama stava 1.c) ovog člana mora odmah biti izveden pred sudiju ili drugo službeno lice zakonom ovlašteno da vrši sudsku vlast i mora imati pravo na suđenje u razumnom roku ili na puštanje na slobodu do suđenja. Puštanje na slobodu može se uvjetovati garancijama o pojavljivanju na suđenju.

27. Apelant smatra da je mjera pritvora nezakonita, jer ne postoji osnovana sumnja da je počinio krivično djelo povodom kojeg se vodi predmetni krivični postupak. Slijedom navedenog, smatra i da nije bilo moguće zaključiti da postoje „vanredne okolnosti“ koje bi rezultirale stvarnom i realnom opasnošću od narušavanja javnog reda u slučaju da apelant bude pušten iz pritvora. Najzad, apelant smatra da su redovni sudovi propustili ispitati i dati valjane razloge i obrazloženja zbog čega nema mjesta za određivanje mjera zabrane.

28. Ustavni sud, prije svega, podsjeća na to da se pravo na ličnu slobodu i sigurnost ubraja u jedno od najznačajnijih ljudskih prava, te da član 5. Evropske konvencije garantira da niko ne smije biti proizvoljno lišen slobode. Proizvoljnost lišavanja slobode ocjenjuje se, u prvom redu, u odnosu na poštivanje proceduralnih zahtjeva ZKPRS koji je primijenjen u konkretnom slučaju, dakle, nacionalnog prava koje mora biti usklađeno sa standardima iz Evropske konvencije. Također, Ustavni sud podsjeća da se određivanje pritvora u razdoblju prije podizanja optužnice ne smije pretvoriti u kaznu za osumnjičenog. Stoga je pritvor dopušteno odrediti samo u slučaju u kojem postoji „osnovana sumnja“ da je osoba počinila krivično djelo, te načelno samo radi osiguranja njene prisutnosti i uspješnog vođenja krivičnog postupka. Stoga, ZKPRS za određivanje pritvora uvijek traži kumulativno postojanje općeg uvjeta, to jest „osnovane sumnje“ da je osoba počinila krivično djelo i postojanje barem jednog od posebnih razloga taksativno nabrojanih u članu 197. stav 1. tač. a), b), v) i g).

29. Ustavni sud podsjeća da je Evropski sud u svojoj praksi zauzeo stav da postojanje „osnovane sumnje“ na kojoj se temelji lišavanje slobode čini suštinski dio garancija protiv proizvoljnog lišavanja i predstavlja conditio sine qua non za određivanje ili produženje pritvora. Postojanje „osnovane sumnje“ pretpostavlja postojanje činjenica ili informacija na temelju kojih će, kako je to Evropski sud ukazao, objektivni posmatrač zaključiti da je osoba koja je u pitanju mogla počiniti krivično djelo za koje se tereti. Što će se smatrati „osnovanim“, zavisit će od svih okolnosti slučaja. Čak i u slučajevima kada se od policije i drugih organa gonjenja zahtijeva žurno postupanje zbog zaštite interesa javne sigurnosti, javna vlast mora pružiti bar neke činjenice ili informacije iz kojih bi se vidjelo da je postojala osnovana sumnja da je osoba lišena slobode počinila krivično djelo za koje se tereti (vidi, Evropski sud, Fox, Campbell i Hartley protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 30. augusta 1990. godine, Serija A broj 182, tač. 32-34), i Stepuleac protiv Moldavije, presuda od 6. novembra 2007. godine, aplikacija broj 8207/06, tačka 68).

30. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je redovni sud (sudija za prethodni postupak i Vijeće), u dva navrata na temelju dokaza koje je Okružno tužilaštvo dostavilo uz prijedlog za određivanje pritvora, a potom i uz prijedlog za produženje tog pritvora, ponovno na dvije instance (Okružni sud i Vrhovni sud), utvrdio da postoji osnovana sumnja da je apelant počinio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret o čemu su kako u rješenju kojim je određen pritvor, tako i u osporenim rješenjima kojim je taj pritvor, nakon potvrđivanja optužnice, produžen dati detaljni, jasni i, po ocjeni Ustavnog suda, dovoljni razlozi. Naime, Ustavni sud zapaža da u konkretnom slučaju iz osporenih rješenja proizlazi da su redovni sudovi zaključili da postoji osnovana sumnja da je apelant počinio krivično djelo obljuba nad djetetom mlađim od petnaest godina iz člana 172. stav 3. u vezi sa stavom 1. KZRS.

31. Ustavni sud naročito ističe da su prvo sudija za prethodni postupak i Vijeće prilikom odlučivanja o određivanju pritvora, a potom vijeća Okružnog suda i Vrhovnog suda, prilikom odlučivanja o produženju pritvora, razmotrili sve dostavljene dokaze iz kojih proizlazi osnovana sumnja kao opći uvjet za određivanje pritvora. Naime, redovni sudovi su zaključali da postoji osnovana sumnja da su apelant i drugi optuženi izvršili obljubu i drugu spolnu radnju sa djevojčicom od 13 godina i pored činjenice što su upozoravani od vlasnika „Luna parka“ da se „kanu balavice“. Ovakav zaključak utemeljen je, između ostalog, i iz dokaza koje je Okružno tužilaštvo dostavilo prilikom dostavljanja optužnice na potvrđivanje a koja je sadržavala i prijedlog za produžavanje pritvora apelantu i drugim optuženim (tada osumnjičenim licima). Ustavni sud zapaža da je Okružni sud naveo da osnovana sumnja proizlazi, između ostalog, i iz izvještaja Policijske uprave Doboj broj KU-134/18 od 3. aprila 2018. godine, zapisnika o saslušanju svjedokā, zapisnika o ispitivanju apelanta i optuženih E.T. i A.H., prepisa tonskog zapisa - saslušanja maloljetne oštećene i CD, te drugih dokaza navedenih na str. 3. i 4. rješenja. Navedeno je da je svjedok - maloljetna oštećena u svom iskazu, između ostalog, navela da je bila na vašaru, gdje je upoznala optužene, koji su tu radili, da se sa njima šalila, da su je pozvali u kamion, da je sa njima ušla u kamion, te je dalje u rješenju opisan način na koji su apelant i saoptuženi počinili krivično djelo za koji postoji osnovana sumnja da su ga počinili tom prilikom. Okružni sud je naveo i da je oštećena apelanta i druge optužene prepoznala u policijskoj stanici pri radnji prepoznavanja.

32. Ustavni sud primjećuje da su u svim rješenjima vrlo detaljno i opširno obrazloženi zaključci suda do kojih se došlo razmatranjem ovih dokaza, koji su prilikom odlučivanja o žalbama bili predmet preispitivanja i, konačno, zaključka na drugostepenoj instanci da iz navedenih dokaza jasno proizlazi postojanje osnovane sumnje u odnosu na apelanta i ostale osumnjičene/optužene da su počinili krivična djela koja im se stavljaju na teret. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su neutemeljeni apelantovi navodi o tome da ne postoji osnovana sumnja da je počinio krivično djelo koje mu se stavlja na teret, zato što je sud u četiri navrata pitanje postojanja osnovane sumnje detaljno razmotrio i za svoje zaključke dao dovoljne, jasne i zadovoljavajuće razloge.

33. Nadalje, apelacijom se osporava postojanje posebnog pritvorskog razloga za određivanje/produženje mjere pritvora iz člana 197. stav 1. tačka g) ZKPRS, jer iz obrazloženja osporenih rješenja, prema apelacionim navodima, ne proizlaze „vanredne okolnosti“ koje bi rezultirale stvarnom i realnom opasnošću od narušavanja javnog reda u slučaju da apelant bude pušten iz pritvora. Ustavni sud podsjeća da Evropski sud smatra da se taj osnov može uzeti u obzir samo izuzetno, u „posebnim okolnostima“, i kada činjenice ukazuju da bi puštanje na slobodu pritvorenika zaista narušilo javni red. Naime, samo postojanje pretpostavke i apstraktno navođenje da bi puštanje na slobodu osumnjičenih moglo dovesti do stvarne prijetnje narušavanju javnog reda nije dovoljno, već se moraju navesti konkretne okolnosti koje, kao takve, nesumnjivo ukazuju na to da će do toga i doći (vidi, Evropski sud, odluka od 14. septembra 2009. godine u predmetu Makarov protiv Rusije, aplikacija broj 15217/07). Ustavni sud nadalje podsjeća da, prema stavu Evropskog suda, određena krivična djela, zbog svoje posebne težine i reakcije javnosti na njih, mogu uzrokovati socijalne nemire, te da se time može opravdati određivanje pritvora barem neko vrijeme. U izuzetnim okolnostima taj se faktor stoga može uzeti u obzir u smislu Evropske konvencije. To, u svakom slučaju, važi ako nacionalno zakonodavstvo priznaje pojam narušavanja javnog reda kao neposrednu posljedicu nekog krivičnog djela. Međutim, taj osnov se može smatrati relevantnim i dovoljnim samo pod uvjetom da se zasniva na činjenicama iz kojih jasno proizlazi da bi puštanje osumnjičenog na slobodu zaista narušilo javni red. Konačno, pritvaranje će biti zakonito samo ako je javni red i dalje stvarno ugrožen. Produženje pritvora ne može se koristiti kao anticipacija zatvorske kazne (vidi, Evropski sud, Letellier protiv Francuske, presuda od 26. juna 1991. godine, stav 51, i I. A. protiv Francuske, presuda od 23. septembra 1998. godine, stav 104).

34. Iz apelantovih navoda i osporenih rješenja proizlazi, a što nije dovedeno u pitanje ni u odgovorima na navode iz apelacije, da je apelantu mjera pritvora određena 12. aprila 2018. godine a produžena nakon potvrđivanja optužnice, to jest 26. aprila 2018. godine, iz razloga propisanog članom 197. stav 1. tačka g) ZKPRS. Nadalje, iz obrazloženja osporenih rješenja proizlazi da je zaključak da postoji stvarna prijetnja narušavanju javnog reda za slučaj da apelant bude pušten na slobodu zasnovan na sljedećim okolnostima: jer je riječ o krivičnom djelu za koje se može izreći kazna zatvora od 10 godina, a koje je posebno teško s obzirom na način izvršenja i posljedice krivičnog djela, jer se apelant i drugi optuženi osnovano sumnjiče da su počinili obljubu i drugu spolnu radnju sa djevojčicom od 13 godina i pored činjenice što su upozoravani od vlasnika „Luna parka“ da se „kanu balavice“, jer je ovaj događaj izazvao revolt kod roditelja oštećene, kao i mještana navedenog sela, a što je vidljivo i iz iskaza J.A., vlasnika „Luna parka“. Također, Okružni sud je naveo da je iz službene zabilješke PS Doboj 2 broj 14-01/3-465/18 od 12. aprila 2018. godine, a povodom obavljenog razgovora sa predsjednikom u rješenjima navedene mjesne zajednice (u kojoj živi oštećena, što proizlazi iz predmeta), vidljivo da je predmetni događaj izazvao uznemirenost i ogorčenost građana, da je predmetno krivično djelo izvršeno tokom proslave slave navedenog mjesta, da građani izražavaju bojazan za sigurnost svoje djece i omladine, te insistiraju da se počinioci navedenog djela strogo kazne, kako se ne bi više nikada ponovio navedeni događaj, što sve jesu vanredne okolnosti koje ukazuju da bi puštanje na slobodu optuženih rezultiralo prijetnjom narušavanju javnog reda. Imajući u vidu način i vrijeme izvršenja spornog događaja, zaključak redovnih sudova da postoji stvarna prijetnja narušavanju javnog reda za slučaj da apelant bude pušten na slobodu, Ustavnom sudu ne ostavlja utisak proizvoljnosti. Naime, i Ustavni sud smatra da nije nerazumno zaključiti da u konkretnom slučaju kod stanovnika jedne manje sredine, budući da je predmetno krivično djelo izvršeno tokom proslave slave te sredine i budući da građani te sredine izražavaju bojazan za sigurnost svoje djece i omladine, postoje vanredne okolnosti koje ukazuju da bi puštanje na slobodu apelanta i drugih optuženih rezultiralo stvarnom prijetnjom narušavanju javnog reda i mira.

35. Pri tome Ustavni sud podsjeća da se u procjeni postojanja opasnosti od narušavanja javnog reda od sudova ne može očekivati da predvide buduće dešavanje, odnosno da izvjesno utvrde da će se neki događaj i desiti u budućnosti (vidi, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1117/16 od 26. aprila 2016. godine, tačka 56, dostupna na www.ustavnisud.ba). U tom smislu Ustavni sud, imajući u vidu sve navedeno, ne smatra proizvoljnim zaključak iz osporenih rješenja da bi, uslijed navedenih konkretnih okolnosti, puštanje apelanta na slobodu rezultiralo stvarnom prijetnjom za narušavanje javnog reda.

36. Konačno, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih rješenja o određivanju i produženju mjere pritvora apelantu proizlazi i da su redovni sudovi, oslanjajući se na postojanje osnovane sumnje da je apelant počinio krivično djelo koje mu se stavlja na teret, način njegovog izvršenja, te druge već iznesene okolnosti u vezi sa izvršenjem tog krivičnog djela, zaključili da se izricanjem mjera zabrane ne bi moglo osigurati uspješno vođenje krivičnog postupka o čemu su, suprotno apelacionim navodima, dali valjane razloge i obrazloženja zašto je apelantu umjesto izrečenih mjera zabrane određen/produžen pritvor.

37. Zbog svih navedenih razloga, Ustavni sud smatra da osporenim rješenjima nije povrijeđeno apelantovo pravo iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) i stav 3. Evropske konvencije.

Ostali navodi

38. Apelant je naveo i da su mu prekršena prava iz člana II/3.e), f) Ustava Bosne i Hercegovine, te iz čl. 6, 8. i 13. Evropske konvencije. Međutim, ove tvrdnje apelant ničim nije potkrijepio, niti ukazao na bilo šta što bi upućivalo na povrede navedenih povredu, osim nezadovoljstva odlukama o produžavanju pritvora. Stoga, Ustavni sud bez daljnje konkretizacije ovih navoda, a imajući u vidu sadržaj osporenih rješenja, koja sama po sebi ni na koji način ne upućuju na navedene povrede, smatra da nema potrebe da se dalje upušta u razmatranje ovih navoda.

VIII.Zaključak

39. Ustavni sud zaključuje da osporenim rješenjima u okolnostima konkretnog slučaja nije došlo do kršenja prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) i stav 3. Evropske konvencije kada su redovni sudovi odluke o određivanju i produženju pritvora apelantu zasnovali na postojanju osnovane sumnje da je počinio krivično djelo koje mu se optužnicom stavlja na teret, te postojanju posebnog razloga propisanog odredbama člana 197. stav 1. tačka g) ZKPRS s čim u vezi su ponudili valjane razloge i obrazloženja koja ne ostavljaju utisak proizvoljnosti.

40. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

41. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati apelantov prijedlog za donošenje privremene mjere.

42. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-2888/18 (M. M. iz Zavidovića) | Sudska praksa | Aktio