Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-625/16 (N. L. i B. M.)

Odluka donesena 19. 06. 2018.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Dokazni postupak
  • Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Ratni zločin
  • Načelo slobodne ocjene dokaza
  • Krivični postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-625/16

Apelacija

Odluka o meritumu

19. 06. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 625/16, rješavajući apelaciju N. L. i B. M., na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

– prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman , potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 19. juna 2018. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija N. L. i B. M. podnesena protiv presudā Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 K 015426 16 Kvlz od 25. januara 2016. godine i broj 11 0 K 015426 15 Kž 3 od 17. novembra 2015. godine i Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 11 0 K 015426 14 K od 6. jula 2013. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. N. L. i B. M. (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Milenko Ljubojević, advokat iz Banje Luke, podnio je 8. februara 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 11 0 K 015426 15 Kž 3 od 17. novembra 2015. godine i Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 11 0 K 015426 14 K od 6. jula 2013. godine. Presudu Vrhovnog suda broj 11 0 K 015426 16 Kvlz od 25. januara 2016. godine apelanti nisu izričito osporili, niti su je uz apelaciju dostavili, ali su naveli da su koristili zahtjev za zaštitu zakonitosti kao pravni lijek koji im je navedenom presudem odbijen.

2. Nakon što je Ustavni sud od apelanata zatražio da dostave odluku po zahtjevu za zaštitu zakonitosti, s obzirom na to da je u obrascu apelacije navedeno da je zahtjev odbijen, apelanti su 4. marta 2016. godine dopunili apelaciju tako što su dostavili Presudu Vrhovnog suda broj 11 0 K 015426 16 Kvlz od 25. januara 2016. godine.

3. Apelacija je ponovo dopunjena 29. aprila 2016. godine i 15. marta 2017. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom

4. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda i Okružnog javnog tužilaštva Banja Luka (u daljnjem tekstu: Okružno tužilaštvo) zatraženo je 12. januara 2018. godine da dostave odgovore na apelaciju.

5. Vrhovni sud je dostavio odgovor na apelaciju 18. januara 2018. godine, Okružno tužilaštvo 19. januara 2018. godine, a Okružni sud 7. februara 2018. godine. III.Činjenično stanje

6. Činjenice predmeta koje proizilaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

7. Presudom Okružnog suda broj 11 0 K 015426 14 K od 6. jula 2015. godine apelanti su proglašeni krivim za krivično djelo ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 142 stav 1 Krivičnog zakona Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije (u daljnjem tekstu: KZSFRJ) i osuđeni na kaznu zatvora u trajanju od po šest godina. Apelanti su obavezani da solidarno nadoknade troškove postupka, a na osnovu člana 108 st. 1 i 3 Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske (u daljnjem tekstu: ZKPRS), porodica oštećenog V. M. je upućena da imovinskopravni zahtjev može ostvarivati u parničnom postupku.

8. Iz obrazloženja presude proizilazi da je Okružni sud sproveo brojne dokaze na prijedlog Okružnog tužilaštva i odbrane, te da je na osnovu analize svih izvedenih dokaza utvrdio da su apelanti počinili krivično djelo u vrijeme, na mjestu i na način kako je to navedeno u izreci presude. Naime, Okružni sud je utvrdio da su apelanti, kršeći pravila međunarodnog prava za vrijeme oružanog sukoba koji se od prve polovine aprila 1992. godine pa najkasnije do kraja novembra 1995. godine odvijao na prostoru Bosne i Hercegovine između organizovanih oružanih snaga Vojske Republike Srpske, s jedne, i Armije Bosne i Hercegovine i Hrvatskog vijeća obrane, s druge strane, 8. jula 1992. godine u Banjoj Luci, kao pripadnici Specijalnog odreda milicije za posebne namjene Centra službi bezbjednosti Banja Luka, lišili života jedno civilno lice na način da su obučeni u maskirne vojne uniforme i naoružani pištoljima nepoznate marke, zajedno i po prethodnom dogovoru sa još dva uniformisana, naoružana, za sada nepoznata lica, putničkim motornim vozilom „mercedes“ došli do restorana „Borac“, čiji je vlasnik oštećeni V.M., znajući da je on civil muslimanske nacionalnosti koji nije bio naoružan, niti je učestvovao u neprijateljstvima, te s namjerom da ga liše života, sa spoljne strane restorana, prišli oštećenom V.M. koji je sjedio uz otvorenu šajbu, nakon čega je oštećeni izašao iz restorana, a potom su apelanti i još jedno uniformisano, za sada neidentifikovano lice, sa oštećenim otišli u njegov stan koji se nalazi na spratu kuće, iznad restorana „Borac“, dok je četvrto, za sada neidentifikovano uniformisano, lice ostalo ispred restorana, da bi po ulasku u unutrašnjost stana, prihvatajući međusobno radnje svakog od njih pojedinačno kao svoje, u spavaćoj sobi lišili života oštećenog kojem je kroz jastuk prislonjen na glavu iz pištolja nepoznate marke, kalibra 7,62 mm, ispaljen metak u potiljak, kojom prilikom je oštećeni V.M. preminuo na licu mjesta.

9. Okružni sud je apelantima izrekao kaznu zatvora u trajanju od po šest godina, smatrajući da je ova kazna srazmjerna težini učinjenog djela, stepenu ugroženosti zaštićenog dobra, kao i da odgovara stepenu krivične odgovornosti apelanata.

10. Presudom Vrhovnog suda broj 11 0 K 015426 15 Kž 3 od 17. novembra 2015. godine odbijene su kao neosnovane žalbe apelanata i njihovih branilaca.

11. Vrhovni sud je ocijenio neosnovanim i žalbene prigovore apelanata i njihove odbrane kojima se osporava pravilnost činjeničnog utvrđenja i valjanost razloga datih u prvostepenoj presudi za zaključak da su apelanti počinili radnje činjenično opisane u izreci prvostepene presude i time krivično djelo ratni zločin protiv civilnog stanovništva. Prema mišljenju Vrhovnog suda, Okružni sud je pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje i na osnovu tako utvrđenog činjeničnog stanja izveo pravilan zaključak da su apelanti, postupajući na način kako je to bliže navedeno u izreci prvostepene presude, počinili krivično djelo ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 142 stav 1

KZSFRJ.

12. Nadalje, Vrhovni sud je naveo da su relevantna činjenična utvrđenja prvostepene presude zasnovana na iskazima svjedoka T.L., M.Ž., R.F., Z.M, djelimično i na iskazima svjedoka Ž.B., koje je Okružni sud u obrazloženju prvostepene presude iznio, te pravilno zaključio da su obojica optuženih (apelanata) na dan lišavanja života oštećenog V.M. bili u restoranu „Borac“ čiji je vlasnik oštećeni V.M. Naime, svjedok T.L. je u svom iskazu potvrdio prisustvo apelanta N. L. u restoranu, što je posredno potvrdila i svjedok R.F., koja je od svog pokojnog supruga F., koji je radio u restoranu „Borac“, saznala da je od četiri uniformisana lica za koja joj je suprug ispričao da su kritičnog popodneva automobilom „mercedes“ došli u restoran „Borac“ on prepoznao apelanta N.L. budući da ga je odranije poznavao. Što se tiče prisustva apelanta B.M., navedeno je da je svjedok M.Ž. prilikom prvog saslušanja od okružnog tužioca (iskaz ovog svjedoka dat pred okružnim tužiocem 10. oktobra 2011. godine) iskazao da su od osam fotografija koje su mu pokazane prilikom tog saslušanja lica na fotografijama br. 4 i 7 najsličnija licu koje je kritičnog popodneva bilo u restoranu „Borac“, neposredno prije lišavanja života oštećenog V.M. Na fotografiji broj 4 je apelant B.M., a pod brojem 7 lice I.C. Na prepoznavanju u Centru javne bezbjednosti Banja Luka svjedok M.Ž. je prethodno dao opis lica koje je bilo u restoranu „Borac“, a onda su mu pokazana lica (pet lica) među kojima je on pokazao lica pod rednim br. 1 i 3 koja su najsličnija licu koje je bilo u restoranu. Pod rednim brojem 1 tog zapisnika je lice po imenu B.R., a pod rednim brojem 3 apelant B.M. Ocjenom iskaza svjedoka M.Ž. kod činjenice da je on prilikom oba prepoznavanja kao lice najsličnije onom koje je vidio u restoranu „Borac“ prepoznao apelanta B.M., te da je na prisustvo apelanta B.M. u restoranu ukazao u svom svjedočenju svjedok Ž.B., kao i svjedok Z.M., sestra oštećenog koja je u svom iskazu, između ostalog, iznijela i tvrdnju da joj je svjedok T.L. u telefonskom razgovoru pomenuo i „ime“ M., Okružni sud je, po ocjeni Vrhovnog suda, pravilno zaključio da je i apelant B.M. bio u restoranu „Borac“.

13. Vrhovni sud je dalje naveo da je prvostepena presuda uz sve navedeno pravilno ocijenila iskaze svjedoka odbrane apelanata iznoseći u obrazloženju sadržaj ovih iskaza, a onda i razloge zbog kojih je neke od iskaza prihvatila, kao i razloge zbog kojih određene iskaze nije prihvatila.

14. Osim toga, Vrhovni sud je ocijenio neosnovanim prigovore apelanata i njihovih branilaca kojim su ukazivali na manjkavost činjenične osnove prvostepene presude ističući da su svjedoci optužbe različito iskazivali o događaju koji je predmet suđenja, jer se iz navedenih prigovora ne vidi o kojim su to odlučnim činjenicama svjedoci različito iskazivali. Vrhovni sud je istakao da je prvostepena presuda obrazložila da je od događaja prošlo više od 22 godine i da zbog proteka vremena ne može se ni očekivati da svjedoci o svakoj činjenici i na svakom saslušanju identično izjave, a to obrazloženje je prihvatio i Vrhovni sud.

15. Ispitujući odluku o kazni, Vrhovni sud je ocijenio da su sve olakšavajuće i otežavajuće okolnosti pravilno vrednovane i da u cijelosti opravdavaju krivičnopravnu sankciju koja je u konkretnom slučaju izrečena apelantima.

16. Odlučujući o zahtjevu za zaštitu zakonitosti branilaca apelanata, Vrhovni sud je donio Presudu broj 11 0 K 015426 16 Kvlz od 25. januara 2016. godine kojom je odbio zahtjev kao neosnovan.

17. Vrhovni sud je ukazao da povreda krivičnog zakona kao osnov za podnošenje ovog vanrednog pravnog lijeka protiv pravosnažne presude, u smislu odredaba iz člana 350 ZKPRS, podrazumijeva da su u toj presudi potpuno i pravilno utvrđene odlučne činjenice, a da je pravilnom primjenom zakona na takvu pravilno utvrđenu činjeničnu osnovu trebalo donijeti drugačiju odluku. Mogućnost pobijanja pravosnažne presude, zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, ovim vanrednim pravnim lijekom nije propisana, niti se povreda krivičnog zakona kao zakonski osnov za ovaj pravni lijek može graditi na tezi o manjkavoj činjeničnoj podlozi presude. Međutim, kako je Vrhovni sud dalje naveo, iz obrazloženja zahtjeva proizilazi da se argumenti navedeni u prilogu tvrdnje o povredi krivičnog zakona u suštini primarno svode na tvrdnju o nedostacima činjenične osnove pobijane presude, koji su se, kako zahtjev apostrofira, reflektovali na pravilnost primjene krivičnog zakona pri pravnoj ocjeni radnji osuđenih kritičnog događaja, te je zaključio da je zahtjev za zaštitu zakonitosti neosnovan.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

18. Apelanti smatraju da im je osporenim presudama povrijeđeno pravo na slobodu i bezbjednost iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 Evropske konvencije i pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije.

19. U tom kontekstu apelanti su istakli da su osporene presude zasnovane na pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju, pogrešnoj ocjeni dokaza, te povredi prava na odbranu i prava na jednakost strana u postupku. Navode da je odbrana bila onemogućena da se ravnopravno nosi sa tužilaštvom, jer dosta dokaza vezanih za predmetni događaj nije bilo u spisu i da su se tek na zahtjev i molbe odbrane upućene Osnovnom sudu u Banjoj Luci i MUP-u „pojavili“. Smatraju da su dokazi, a naročito iskazi svjedoka, ocijenjeni proizvoljno i na njihovu štetu, što je rezultiralo pogrešno utvrđenim činjeničnim stanjem i pogrešnom primjenom materijalnog prava u pogledu postojanja njegove krivične odgovornosti. Takođe, smatraju da su sudovi izvršili pogrešnu ocjenu dokaza i pogrešno utvrdili činjenično stanje u pogledu same radnje izvršenja krivičnog djela ratni zločin protiv civilnog stanovništva za koje su osporenim presudama proglašeni krivim.

20. Podneskom od 29. aprila 2016. godine apelanti su u prilog svojim navodima o proizvoljnoj ocjeni dokaza i proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju dostavili notarski ovjerenu izjavu svjedoka T.L. kojom, kako apelanti navode, svjedok T.L. negira vjerodostojnost svog iskaza datog u predmetnom postupku. Naveli su da su ovu izjavu pribavili nakon okončanja predmetnog krivičnog postupka, te da namjeravaju podnijeti zahtjev za ponavljanje postupka.

21. Apelant N.L. je 15. marta 2017. godine dostavio podnesak u kojem je ukazao na pogrešno utvrđeno činjenično stanje koje je dovelo do pogrešne primjene materijalnog prava i osuđujuće presude.

22. Navode o povredi prava na ličnu slobodu i bezbjednost apelanti nisu obrazlagali.

b) Odgovor na apelaciju

23. Vrhovni i Okružni sud, te Okružno tužilaštvo su u odgovoru na apelaciju istakli da su navodi apelanata neosnovani, pozivajući se na obrazloženja osporenih presuda, te su predložili da Ustavni sud apelaciju odbije kao neosnovanu.

V.Relevantni propisi

24. Krivični zakon SFRJ („Službeni list SFRJ“ br. 44/76, 36/77, 56/77, 34/84, 37/84, 74/87, 57/89, 3/90, 38/90 i 45/90), koji se u Republici Srpskoj primjenjivao na osnovu člana 12 Ustavnog zakona za sprovođenje Ustava Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 21/92), u relevantnom dijelu glasi:

Član 142. stav 1.

Ratni zločin protiv civilnog stanovništva (1)Ko kršeći pravila međunarodnog prava za vrijeme rata, oružanog sukoba ili okupacije, naredi [...] da se prema civilnom stanovništvu vrše ubistva, mučenja, nečovječna postupanja, [...] ili ko izvrši neko od navedenih djela, kazniće se zatvorom najmanje pet godina ili smrtnom kaznom.

25. Zakon o krivičnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 53/12) u relevantnom dijelu glasi:

Jednakost u postupanju Član 14.

(2)Sud je dužan da stranke i branioca tretira na jednak način i da svakoj od strana pruži iste mogućnosti u pogledu pristupa dokazima i njihovom izvođenju na glavnom pretresu.

(3)Sud, tužilac i drugi organi koji učestvuju u postupku dužni su da sa jednakom pažnjom ispituju i utvrđuju činjenice koje terete osumnjičenog, odnosno optuženog, ali i one koje mu idu u korist.

Član 15.

Slobodna ocjena dokaza Pravo suda, tužioca i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.

Dokazi na kojima se zasniva presuda Član 295.

(1)Sud zasniva presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu.

(2)Sud je dužan da savjesno ocijeni svaki dokaz pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvede zaključak da li je neka činjenica dokazana.

Član 311.

Bitne povrede odredaba krivičnog postupka (1)Bitna povreda odredaba krivičnog postupka postoji: [...]

g) je povrijeđeno pravo na odbranu, [...]

k) je izreka presude nerazumljiva, protivriječna sama sebi ili razlozima presude, ili ako presuda uopšte ne sadrži razloge ili u njoj nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama.

Povrede Krivičnog zakona Član 312.

Povreda Krivičnog zakona postoji ako je Krivični zakon povrijeđen u pitanju:

b) postoje li okolnosti koje isključuju krivičnu odgovornost,

g) da li je u pogledu krivičnog djela koje je predmet optužbe primijenjen zakon koji se ne može primijeniti, Član 313.

Pogrešno ili nepotpuno utvrđeno činjenično stanje (1)Presuda se može pobijati zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja kada je sud neku odlučnu činjenicu pogrešno utvrdio ili je nije utvrdio.

2. Zahtjev za zaštitu zakonitosti Uslovi za podnošenje zahtjeva Član 350.

(1) Protiv pravosnažne presude može se podnijeti zahtjev za zaštitu zakonitosti u sljedećim slučajevima:

a) zbog povrede Krivičnog zakona i

b) zbog povrede odredaba krivičnog postupka iz člana 311. stav 1. tačka g) ovog zakona.

(2) Zahtjev za zaštitu zakonitosti nije moguće uložiti ako:

a)nije izjavljena žalba i

b) povrede iz stava 1. ovog člana nisu bile iznesene u žalbi na prvostepenu presudu, osim ako su počinjene u žalbenom postupku.

(3) Zahtjev za zaštitu zakonitosti nije moguće uložiti protiv presude Vrhovnog suda donesene u trećem stepenu.

VI.Dopustivost

26. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

27. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

28. Ustavni sud zapaža da su apelanti u apelaciji kao osporenu presudu označili Presudu Vrhovnog suda broj 11 0 K 015426 15 Kž 3 od 17. novembra 2015. godine kojom je odlučeno o žalbama protiv Presude Okružnog suda broj 11 0 K 015426 14 K od 6. jula 2013. godine, te da Presudu Vrhovnog suda broj 11 0 K 015426 16 Kvlz od 25. januara 2016. godine apelanti nisu izričito osporili, niti su je uz apelaciju dostavili, ali su naveli da su koristili zahtjev za zaštitu zakonitosti kao pravni lijek, koji im je navedenom presudem odbijen. Međutim, apelanti su 4. marta 2016. godine dopunili apelaciju tako što su dostavili Presudu Vrhovnog suda broj 11 0 K 015426 16 Kvlz od 25. januara 2016. godine kojom je odbijen njihov zahtjev za zaštitu zakonitosti. Stoga, Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom Presuda Vrhovnog suda broj 11 0 K 015426 16 Kvlz od 25. januara 2016. godine. Apelacija je podnesena 8. februara 2016. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

29. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija u ovom dijelu ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

30. Apelanti navode da im je osporenim presudama povrijeđeno pravo na slobodu i bezbjednost iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 Evropske konvencije i pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Međutim, Ustavni sud zapaža da, iako su se apelanti u apelaciji formalno pozvali i na pravo na slobodu i bezbjednost, iz navoda apelacije zapravo proizilazi da apelanti ukazuju da im je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

31. Član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

32. Član 6 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.

33. U konkretnom slučaju se radi o krivičnom postupku u kojem su apelanti proglašeni krivim za krivično djelo propisano zakonom, te im je izrečena kazna zatvora. Dakle, u postupku je utvrđivana osnovanost krivične optužbe protiv apelanata, pa proizilazi da apelanti u predmetnom postupku uživaju garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije. Prema tome, Ustavni sud mora preispitati da li je postupak pred redovnim sudovima bio pravičan onako kako to zahtijevaju navedene odredbe.

34. Ustavni sud, prije svega, podsjeća na to da je u svojim ranijim odlukama, oslanjajući se na jurisprudenciju Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), zaključio da se pitanje da li je optuženi imao pravičan postupak mora riješiti na osnovu cjelokupnog postupka (vidi, Evropski sud, Monnel i Morris, odluka od 2. marta 1987. godine, Serija A broj 115, str. 21, stav 54).

35. Ustavni sud zapaža da apelanti kršenje prava na pravično suđenje vide u proizvoljnoj ocjeni dokaza i pogrešno utvrđenom činjenično stanju, te pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Apelanti, takođe, ističu da im je u postupku donošenja osporenih presuda povrijeđeno pravo na odbranu i pravo na jednakost strana u postupku zbog toga što su sudovi proizvoljno i na njihovu štetu ocijenili dokaze izvedene na glavnom pretresu.

36. Razmatrajući apelacione navode Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6 stav 1 Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Dalje, Ustavni sud podsjeća da se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. U vezi s tim, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine, i Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78).

37. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise, kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi jednom pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju ispitati da li su osporene odluke zasnovane na proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava.

38. Dovodeći prethodno iznesene stavove u vezu s konkretnim slučajem, Ustavni sud zapaža da je tokom postupka pred vijećem Okružnog suda sproveden veliki broj dokaza koje su predložili odbrana i tužilaštvo, koji su ocijenjeni pojedinačno i u međusobnoj vezi, pri čemu nije izostala analiza sprovedenih dokaza, o čemu se Okružni sud detaljno izjasnio u obrazloženju presude, te je nesumnjivo utvrdio da su apelanti počinili krivično djelo za koje su proglašeni krivim, dajući za svoj stav jasno i argumentovano obrazloženje koje se ne doima proizvoljnim kako u segmentu činjeničnog utvrđenja, tako i u segmentu primjene materijalnog i procesnog prava.

39. Iz obrazloženja osporenih presuda Ustavni sud nije mogao zaključiti da je prekršena odredba člana 295 ZKPRS koja propisuje na kojim dokazima se presuda zasniva. Naime, u konkretnom slučaju u obrazloženju osporene presude Okružnog suda iscrpno su pobrojani dokazi koje je sud sproveo na glavnom pretresu, ukazano je na kojim od sprovedenih dokaza je presuda zasnovana, u pogledu ovih dokaza nije izostala brižljiva i savjesna ocjena kako pojedinačno, tako i u vezi s drugim dokazima, te su data obrazloženja i razlozi zbog kojih je svaki od ovih dokaza prihvaćen, odnosno zbog čega mu je poklonjena vjera. Ovakva obrazloženja ne ostavljaju utisak proizvoljnosti, niti se može zaključiti da je vijeće Okružnog suda prekoračilo princip slobodne ocjene dokaza, pogotovo ne na način koji bi doveo u pitanje garancije prava na pravično suđenje , niti je dokazni postupak zloupotrijebljen na štetu apelanata u smislu prava na pravičan postupak i princip „jednakosti oružja“ koji je važan elemenat pravičnog suđenja i koji podrazumijeva da objema stranama mora biti data razumna mogućnost da izlože svoj predmet uključujući i iznošenje dokazne građe pod uslovima koji ih ne stavljaju u znatno podređen položaj u odnosu na protivnika (vidi, Evropski sud, Dombo B.V. protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1993. godine, Serija A broj 274, str. 19). Na osnovu svega navedenog, Ustavni sud smatra da procjena dokaza Okružnog suda, koju je potvrdio i Vrhovni sud, a što nije dovedeno u pitanje ni presudom Vrhovnog suda po zahtjevu za zaštitu zakonitosti s obzirom na to da mogućnost pobijanja pravosnažne presude zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja ovim vanrednim pravnim lijekom nije propisana, nije bila proizvoljna. Takođe, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema ničega što bi ukazivalo da redovni sudovi nisu poštovali pravila o ravnopravnosti stranaka pred sudom.

40. U vezi sa navodima apelanata o proizvoljnoj ocjeni dokaza i proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju koje je, kako apelanti navode, zasnovano na iskazu svjedoka T.L., a svjedok T.L. je negirao vjerodostojnost sopstvenog iskaza datog u predmetnom postupku u notarski ovjerenoj izjavi, koju su apelanti pribavili nakon okončanja predmetnog krivičnog postupka, Ustavni sud, prije svega, podsjeća na ranije zauzeti stav da apelanti prigovore koje žele s uspjehom koristi pred Ustavnim sudom moraju, bar u svojoj suštinskoj formi, istaći u prethodnim fazama postupka (vidi, pored ostalih, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 476/04 od 17. decembra 2004. godine, tačka 26, dostupna na www.ustavnisud.ba). Ustavni sud dalje zapaža da je u predmetu broj AP 1185/11 Ustavni sud ukazao na praksu Evropskog suda koji je smatrao da je ovlašćen prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva uzimati u obzir i „nove podatke“, to jest sve dodatne informacije i „svježe argumente“, smatra li ih relevantnim, pa i onda kad te informacije, dokumenta ili drugo gradivo nisu bili predočeni sudovima ili drugim nadležnim organima tužene države u vrijeme vođenja postupka pred njima (vidi, Evropski sud, K. i T. protiv Finske, predstavka broj 25702/94, presuda od 12. jula 2001. godine, takođe vidi, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1185/11 od 14. maja 2015. godine, tačka 46, dostupna na www.ustavnisud.ba). Međutim, to ne znači da je Ustavni sud ustanovio pravilo da se a priori kao „novi dokaz“ prihvaćaju naknadne izjave date nakon pravosnažnog okončanja krivičnog postupka (vidi, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 4532/15, tačka 69, dostupna na www.ustavnisud.ba). Dakle, „novi dokaz“ se u postupku pred Ustavnim sudom može samo izuzetno uzeti u obzir. Nadalje, u konkretnom slučaju apelanti su u podnesku od 29. aprila 2016. godine kojim su Ustavnom sudu dostavili navedenu notarski ovjerenu ispravu svjedoka T.L. najavili da će na temelju ove izjave tražiti ponavljanje predmetnog krivičnog postupka, pa bi Ustavni sud, uzimajući u obzir ovu izjavu u vezi sa podnesenom apelacijom, mogao prejudicirati odluku redovnih sudova o zahtjevu za ponavljanje postupka. Stoga, Ustavni sud ove navode apelanata nije ni razmatrao.

41. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da u osporenim odlukama nema ničega što bi ukazivalo na proizvoljnost bilo kod utvrđivanja i ocjene činjenica, ili kod primjene materijalnog i procesnog prava, te da osporene odluke sadrže obrazloženje koje zadovoljava zahtjeve iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Stoga, Ustavni sud smatra da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije.

VIII.Zaključak

42. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije u situaciji kada je Ustavni sud iz obrazloženja osporene presude utvrdio da krivičnopravna odgovornost apelanata za krivično djelo za koje su proglašeni krivim i osuđeni nije utvrđena proizvoljnom ocjenom dokaza, već upravo suprotno, nakon neposredne i sveobuhvatne analize i ocjene dokaza pojedinačno i u međusobnoj vezi, a iz kojih je nesumnjivo proistekao zaključak da su apelantu počinili krivično djelo koje im je stavljeno na teret.

43. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

44. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-625/16 (N. L. i B. M.) | Sudska praksa | Aktio