Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2312/16 (N.S. i TŽV Gredelj društvo sa ograničenom odgovornošću za proizvodnju i promet Sarajevo)

Odluka donesena 05. 07. 2018.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Šta se smatra imovinom
  • Određivanje privremene mjere / mjere obezbjeđenja
  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
  • Krivični postupak
  • Proporcionalnost
  • Legitiman cilj
  • Propisano zakonom
  • Javni interes
  • Miješanje u imovinu
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2312/16

Apelacija

Odluka o meritumu

05. 07. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2312/16, rješavajući apelaciju N. S. i drugi, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (3) točka h), članka 57. stavak (2) točka b) i članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, dopredsjednik Mirsad Ćeman, dopredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudac Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 5. srpnja 2018. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neutemeljena apelacija N. S. i TŽV Gredelj društvo sa ograničenom odgovornošću za proizvodnju i promet Sarajevo podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 09 0 K 019389 16 Kž od 11. travnja 2016. godine i Rješenja Kantonalnog suda Sarajevo broj 09 0 K 019389 16 Kps od 4.

ožujka 2016. godine.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija N. S. i TŽV Gredelj društvo sa ograničenom odgovornošću za proizvodnju i promet Sarajevo podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 09 0 K 019389 16 Kž od 11. travnja 2016. godine i Rješenja Kantonalnog suda Sarajevo broj 09 0 K 019389 16 Kps od 4.

ožujka 2016. godine u odnosu na pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna s Ustavom Bosne i Hercegovine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. N. S. i TŽV Gredelj društvo sa ograničenom odgovornošću za proizvodnju i promet Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelanti ili prvoapelant i drugoapelant), koje zastupaju Josip Muselimović i Ana Primorac, odvjetnici iz Mostara, podnijeli su 1. lipnja 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 09 0 K 019389 16 Kž od 11. travnja 2016. godine i Rješenja Kantonalnog suda Sarajevo (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 09 0 K 019389 16 Kps od 4. ožujka 2016. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na temelju članka 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda i Kantonalnog tužiteljstva Sarajevo (u daljnjem tekstu: Tužiteljstvo) zatraženo je da dostave odgovor na apelaciju.

3. Pozvani su dostavili odgovor na apelaciju.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Rješenjem Kantonalnog suda broj 09 0 K 019389 16 Kps od 4. ožujka 2016. godine određene su privremene mjere osiguranja imovinske koristi pribavljene kaznenim djelom, i to u odnosu na apelante zabrana otuđenja ili opterećenja nekretnina ili stvarnih prava upisanih na nekretnini, uz zabilježbu zabrane u zemljišnim knjigama, i to poslovnog objekta upisanog u z.k. Donja Vogošća, preciziranog u rješenju i poslovnog prostora u Kranjčevićevoj ulici u Sarajevu preciziranog u rješenju (vlasništvo drugoapelanta), kuća i dvorište upisana u z.k. ul. Podgora, općina Visoko, precizirana u rješenju, vlasništvo (1/2 kćerke prvoapelanta), kao i nalog bankama da apelantima i povezanim osobama (kćerkama i supruzi prvoapelanta) uskrati izvršiti isplatu na temelju njihovog naloga s računa apelanata, putem blokade računa, sefova i na drugi način. U rješenju je navedeno da će mjere ostati na snazi jednu godinu od dana donošenja do naredne odluke suda.

6. U obrazloženju rješenja je navedeno da je Tužiteljstvo podnijelo (26. veljače 2016. godine) optužnicu protiv više osoba, između ostalog, protiv prvoapelanta zbog kaznenog djela zlouporaba položaja ili ovlasti u pomaganju iz članka 383. stavak 3. u svezi sa stavkom 1. Kaznenog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZ), a sve u svezi sa čl. 33. i 55. KZ-a, kao i protiv drugoapelanta, pravne osobe, zbog kaznenog djela zlouporaba položaja ili ovlasti u pomaganju iz članka 383. stavak 3. u svezi sa stavkom 1. Kaznenog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZ), a sve u svezi sa čl. 33. i 55. KZ-a, i člankom 128. točka c) KZ-a i člankom 129. KZ-a, s prijedlogom da sud na temelju članka 17. stavak 2. toč. a) i e) Zakona o oduzimanju nezakonito stečene imovine kaznenim djelom odredi privremene mjere osiguranja imovinske koristi pribavljene kaznenim djelom u odnosu na osumnjičene, uključujući apelante.

7. Kantonalni sud je naveo prijedlog Tužiteljstva, te se pozvao na odredbe članka 4. stavak 1. točka b) Zakona o oduzimanju nezakonito stečene imovine kaznenim djelom i odredbe članka 17. stavak 1. istog zakona. Kantonalni sud navodi da iz analize predmetne optužnice proizlazi da se osumnjičenima stavljaju na teret kaznena djela za koja je propisana kazna zatvora u trajanju od najmanje tri godine, tako da se radi o kaznenom djelu na koje se prema odredbi članka 3. Zakona o oduzimanju nezakonito stečene imovine kaznenim djelom mogu primijeniti odredbe ovog zakona jer se radi o kaznenom djelu za koje se može izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna.

8. Odlučujući o prijedlogu tužitelja za određivanje privremenih mjera osiguranja imovinske koristi pribavljene kaznenim djelom, prije potvrđivanja optužnice, sutkinja za prethodno saslušanje je, osim utvrđivanja postojanja utemeljene sumnje da su navedeni osumnjičeni počinili kaznena djela za koja se terete, utvrdila i postojanje sumnje predstavljaju li predložene nekretnine osumnjičenih, za koje su predložene mjere zabrane, povećanje imovine koja potječe od kaznenog djela, odnosno vrši li se putem predloženih računa kod banaka transfer novca koji predstavlja imovinsku korist pribavljenu kaznenim djelom imajući u vidu rezultate provedene financijske istrage, a na temelju priloženih dokaza uz optužnicu.

9. Kantonalni sud je naveo da je imao u vidu odredbu članka 4. stavak 1. točka d) Zakona o oduzimanju nezakonito stečene imovine kaznenim djelom kojom je propisano da je povezana osoba podstrekač ili pomagač u kaznenom djelu, pravni sljedbenik počinitelja i suučesnika u kaznenom djelu ili druge fizičke ili pravne osobe za koje sud utvrdi da su na njih prenesene stvari ili prava koja predstavljaju imovinsku korist pribavljenu kaznenim djelom, a da to prenošenje nije bilo u dobroj vjeri.

10. Kantonalni sud je naveo da iz činjeničnog opisa kaznenih djela koja se stavljaju na teret osumnjičenim proizlazi da se oni sumnjiče da su protupravnim radnjama opisanim u optužnici pričinili štetu Federaciji Bosne i Hercegovine u iznosu od 4.529.785,34 KM. Analizom dokaza dostavljenih uz predmetnu optužnicu proizlazi postojanje utemeljene sumnje da su osumnjičeni počinili kaznena djela koja im se stavljaju na teret, što posebno proizlazi iz nalaza i mišljenja vještaka financijske struke, izvješća Ureda za reviziju institucija u Federaciji BiH, izjava svjedoka ovlaštenih službenih osoba FMUP-a, svjedoka uposlenika u JP „Željeznice FBiH“ koji imaju neposredna saznanja o okolnostima pod kojim su počinjena kaznena djela, kao i drugih svjedoka, opsežne financijske dokumentacije i materijalnih dokaza pribavljenih od banaka, dokaza pribavljenih putem međunarodne pravne pomoći, od JP „Željeznica FBiH“, Agencije za javne nabavke BiH, Općinskog suda u Sarajevu i drugih institucija, te ostalih dokaza koji objektivno potvrđuju da su kaznena djela počinjena. Kantonalni sud navodi da iz nalaza i mišljenja vještaka financijske struke i iz financijske dokumentacije proizlazi da su planirana sredstva u 2008. godini za glavnu opravku sa rekonstrukcijom preciziranih lokomotiva iznosila 8.000.000,00 KM, dok je ugovorom zaključenim na dan 2. srpnja 2008. godine ugovoren veći iznos u odnosu na planirani za 6.042.222,10 KM. Potpisivanje ugovora o zalogu u suprotnosti je sa člankom 76. Statuta društva JP „Željeznice FBiH“ i člankom 41. Zakona o javnim poduzećima u FBiH. Također i izdavanje „bjanko“ mjenica za pokriće i osiguranje plaćanja svih obveza po ugovorima o kreditu bilo je u suprotnosti sa Statutom i Zakonom o javnim poduzećima u FBiH. Prema mišljenju Kantonalnog suda, iz priloženih dokaza se da zaključiti da radnje koje su poduzete, poduzete su s ciljem da se pogoduje i favorizira drugoapelant kako bi se pribavila imovinska korist apelantima, članovima Uprave društva JP „Željeznice FBiH“, te da se nanese šteta JP „Željeznice FBiH“. Kantonalni sud navodi da navedeno potvrđuju iskazi svjedoka, te se poziva na materijalne dokaze koji potvrđuju krivotvorenje odluke o dodjeli ugovora (od 21. svibnja 2008. godine), što dalje pojašnjava. Kantonalni sud, također, navodi da iz priloženih dokaza proizlazi da su osumnjičeni bili svjesni zabranjenosti svog djela jer je Uprava društva JP „Željeznice FBiH“ morala znati zakonske propise koji propisuju način rada u javnim poduzećima, te su morali znati da je odobrena pozicija u proračunu planirana za 2008. godinu u iznosu od osam milijuna, ali ipak nisu poništili konkurs po tenderu jer ponude nisu bile ekonomski prihvatljive, nego su se svjesno upustili u zaključivanje štetnog ugovora iako su znali da drugoapelant nema potrebne reference, osoblje, ni kapacitete za obavljanje jednog takvog tehnički zahtjevnog pothvata jer su bili u svakodnevnoj komunikaciji s prvoapelantom i znali su da njegova tvrtka u privatnom vlasništvu nema uposlene i stručne ljude koji bi mogli izvesti potrebne radove na lokomotivama; znali su da prvoapelant nema sredstva za financiranje tog posla, pa su mu kršenjem zakonskih propisa i Statuta Društva ipak omogućili da osigura sredstva za kredit za obavljanje posla tako što su založili imovinu Društva, što je zabranjeno Zakonom o javnim poduzećima u FBiH, čime su omogućili drugoapelantu da kao potpuno nekredibilan partner u ovom poslu bude ugovorna strana i da drugoapelant i oni osobno ostvare profit na ovom štetnom ugovoru jer iz dostavljenih dokaza proizlazi da je popravka u konačnici, po fakturi TŽV Gredelj Zagreb ispostavljenoj drugoapelantu, iznosila oko osam milijuna, što sve ukazuje da cijena predmeta ugovaranja nije odgovarala tržišnim cijenama u vrijeme izvršenja kaznenog djela i da je ovaj posao precijenjeno plaćen, čime je pričinjena šteta JP „Željeznice FBiH“. Kantonalni sud navodi da iz prikupljenih dokaza proizlazi da je prvoapelant bio u bliskim vezama s Upravom Željeznica FBiH, te da je u ime Željeznica FBiH 2006. godine naručio i platio Studiju izvodljivosti od IPSA instituta kako bi dokazao potrebu za zaključenjem jednog ovakvog ugovora. Priloženi dokazi uz optužnicu upućuju na zaključak da su osumnjičeni znali da je shodno sačinjenoj Studiji izvodljivosti rekonstrukcija manevarskih lokomotiva ŽFBiH, preciziranih serija, iznosila 6.272.370,00 KM, što nije ni približna cijena onoj na koju su oni pristali i isplatili 12 milijuna drugoapelantu, a koji je taj posao povjerio TZV Gredelj Zagreb za oko osam milijuna, u koji je uračunata i zarada TŽV Gredelj Zagreb. Kantonalni sud ističe da na postojanje utemeljene sumnje da je postojalo saizvršilaštvo između osumnjičenih ukazuju izjave svjedoka uposlenika JP „Željeznice FBiH“ koji su izjavili da su prvoapelant i Uprava JP ŽFBiH bili u stalnom kontaktu, da su provodili vrijeme zajedno u službenim prostorijama predsjednika Uprave, da je prvoapelant sa svojom privatnom tvrtkom bio smješten u prostorijama JP „Željeznice FBiH“, da je prvoapelant u ime Željeznica FBiH naručio Studiju izvodljivosti nastojeći izdejstvovati uvrštavanje popravki lokomotiva u plan investicija, da je prema izjavi A. F., predsjednika Uprave TŽV Gredelj Zagreb, tek na inzistiranje Uprave JP „Željeznice FBiH“ tvrtka TŽV Gredelj Zagreb odlučila udovoljiti takvom zahtjevu, te je u drugom navratu izašla na tender zajedno s drugoapelantom, da drugoapelant do tada nije imao nikakve reference za obavljanje ovih poslova, već je i registriran da bi poslovao sa JP „Željeznice FBiH“, što je vidljivo iz njihovih poslovnih knjiga, s ciljem da koristeći „veze“ s tadašnjom Upravom JP „Željeznice FBiH“, zaključenjem ugovora i posredničkim poslovima koji ni na koji način nisu vezani za popravke, izvlači novac iz javnog poduzeća i dijeli profit s odgovornim osobama iz JP „Željeznice FBiH“. Dalje proizlazi da je odbijena ponuda TŽV Gredelj Zagreb, koja je bila povoljnija za JP „Željeznice FBiH“ i isforsiran ulazak u projekt drugoapelanta.

11. Kantonalni sud se pozvao na odredbe članka 16. Zakona o oduzimanju nezakonito stečene imovine kaznenim djelom kojima se u postupku osiguranja privremenom mjerom pretpostavlja postojanje opasnosti da potraživanja Federacije Bosne i Hercegovine glede oduzimanja imovinske koristi pribavljene kaznenim djelom neće moći biti ostvarena ili da će njihovo ostvarenje biti otežano ako privremena mjera ne bude određena, te je djelomično uvažavajući prijedlog tužitelja odlučio kao u izreci i prije nego što je osumnjičenim ili povezanim osobama omogućeno izjasniti se o prijedlogu tužitelja za određivanje mjera osiguranja. Navedeno iz razloga što postoji opasnost da bi se osiguranje privremenom mjerom moglo osujetiti ako bi osumnjičeni odnosno povezane osobe bili upoznati s prijedlogom tužitelja, tako što bi se u međuvremenu mogao podići novac sa računa, te otuđiti, odnosno opteretiti nepokretna imovina.

12. Kantonalni sud navodi da je odluku o određivanju privremene mjere osiguranja imovinske koristi pribavljene kaznenim djelom u odnosu na apelante (prvoapelanta i drugoapelanta, pravnu osobu čiji je vlasnik i osnivač prvoapelant) - zabrana otuđenja ili opterećenja nekretnine ili stvarnih prava upisanih na nekretnini, uz zabilježbu zabrane u zemljišnim knjigama na nekretninama: posebni dio stambeno-poslovnog objekta upisanog u z.k. ul. Donja Vogošća, poslovni prostor u Kranjčevićevoj ulici u Sarajevu, a koje su vlasništvo drugoapelanta - donio jer iz dostavljenih izvoda iz zemljišnih knjiga za navedene nekretnine proizlazi da su nekretnine stečene na temelju kupoprodajnih ugovora (od 8. lipnja 2011. godine i 16. prosinca 2008. godine), što se podudara s vremenom za vrijeme odnosno nakon počinjenja kaznenog djela za koje su sumnjiči vlasnik predmetnih nekretnina, kada je kaznenim djelom pribavljena imovinska korist u iznosu većem od četiri milijuna KM.

13. Kantonalni sud navodi da je uvažio i prijedlog tužitelja, te odredio mjeru zabrane otuđenja ili opterećenja nekretnine ili stvarnih prava upisanih na nekretnini, uz zabilježbu zabrane u zemljišnim knjigama, i na nekretnini upisanoj u zk. ul. broj 4434, k.o. S.P._Podgora Općinskog suda Visoko, na kojoj je suvlasnik ½ kći prvoapelanta A. S. jer je iz zk. izvatka za navedenu nekretninu utvrđeno da je upis prava vlasništva na malodobnu kćerku prvoapelanta (koja se ima smatrati povezanom osobom) izvršen na temelju ugovora o poklonu od 9. travnja 2009. godine kojim je izvršen prijenos prava vlasništva s prvoapelanta i B. S., što se također podudara s vremenom nakon počinjenja kaznenog djela, te postoji sumnja da je i navedena nekretnina povezana sa stjecanjem imovinske koristi pribavljene kaznenim djelom.

14. S obzirom na to da je na temelju rezultata financijske istrage utvrđeno da je prvoapelant, kao fizička osoba i kao osnivač i pravni zastupnik drugoapelanta, utemeljeno sumnjiv da je novac koji potječe od imovinske koristi pribavljene kaznenim djelom koristio posredstvom računa kod banaka, sud je, uvažavajući prijedlog tužitelja, odredio i privremenu mjeru osiguranja imovinske koristi pribavljene kaznenim djelom u odnosu na apelante i nalogom bankama da prvoapelantu, drugoapelantu i povezanim osobama (kćerke i supruga prvoapelanta) uskrati da na temelju njihovog naloga izvrši isplatu novčanih sredstava s apelantovog računa u vrijednosti za koju je određena privremena mjera, odnosno u iznosu od 4.529.785,34 KM putem blokade računa, sefova i na drugi način, i to naredbom poimenično navedenim bankama.

15. Dakle, imajući u vidu navedeno, kao i okolnosti za ostale osumnjičene za koje je odredio privremene mjere osiguranja imovinske koristi pribavljene kaznenim djelom, te utemeljenu sumnju o visini štete pričinjene kaznenim djelom, sudac za prethodno saslušanje je zaključio da je prijedlog tužitelja utemeljen u odnosu na navedene osumnjičene, a sve s ciljem postizanja svrhe osiguranja.

16. Vrhovni sud je donio Rješenje broj 09 0 K 019389 16 Kž od 11. travnja 2016. godine kojim je žalbu apelanata odbio i prvostupanjsko rješenje potvrdio.

17. U obrazloženju rješenja je navedeno da su apelanti izjavili žalbu zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da se pobijano rješenje preinači tako da se odbije kao neutemeljen prijedlog Tužiteljstva za određivanje privremene mjere osiguranja imovinske koristi pribavljene kaznenim djelom ili da se pobijano rješenje ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

18. Vrhovni sud je najprije ispitao žalbu Tužiteljstva nalazeći da je ona utemeljena u odnosu na određene osobe (u odnosu na koje nije bila određena ili je samo djelomično uvažen prijedlog Tužiteljstva za određivanje mjere osiguranja). U ovom dijelu Vrhovni sud navodi da se radi o postupku osiguranja oduzimanja imovinske koristi koji se provodi u skladu s odredbama Zakona o oduzimanju nezakonito stečene imovine, prema članku 16. stavak 1. spomenutog zakona, te za njegovu primjenu nije neophodno utvrđenje suda da je imovina, koja je predmet tih mjera, neposredno pribavljena kaznenim djelom, nego je potrebno da se radi o imovini iz koje se može osigurati izvršenje mjera da potraživanje Federacije Bosne i Hercegovine glede oduzimanja imovinske koristi pribavljene kaznenim djelom bez primjene privremene mjere osiguranja neće moći biti ostvareno ili da će njihovo ostvarenje biti otežano ako ta privremena mjera ne bude izrečena. Vrhovni sud je također ukazao da je člankom 17. stavak 1. spomenutog zakona propisano da je s ciljem osiguranja oduzimanja imovinske koristi potrebno da sud utvrdi postojanje sumnje da je kaznenim djelom pribavljena imovinska korist. Pri tome je Vrhovni sud našao da razlozi koje je prvostupanjski sud dao u odnosu na ove osobe (da se radi o imovini stečenoj prije inkriminiranog razdoblja, da se radi o imovini dobivenoj nasljeđem i drugo) nisu relevantni za predmetno odlučivanje u konkretnoj kaznenoj situaciji zato što je u pitanju samo određivanje privremene mjere osiguranja oduzimanja imovinske koristi od spomenutih osumnjičenih, pa zbog toga nije od značaja kada i na koji način su stekli imovinu za koju su predložene privremene mjere osiguranja.

19. Vrhovni sud navodi da je pogrešno stajalište iz spomenutih žalbi prema kojima je u ovom postupku potrebno utvrđivati radi li se o zakonito stečenoj imovini ili ne, ukazujući da se to pitanje rješava odlukom o glavnoj stvari, tj. odlukom o eventualnoj krivnji optuženih koja se donosi u odgovarajućoj fazi kaznenog postupka. Vrhovni sud navodi da nisu utemeljeni ni žalbeni prigovori apelanata kojim ukazuju da u pobijanom rješenju nisu dani razlozi da postoji utemeljena sumnja da su učinili kaznena djela koja im se stavljaju na teret po nepotvrđenoj optužnici. Suprotno navedenom, Vrhovni sud je našao da su u pobijanom rješenju u dovoljnoj mjeri navedeni razlozi za zaključak da postoji utemeljena sumnja da su apelanti, pored ostalih osumnjičenih, učinili kaznena djela koja im se stavljaju na teret. Pri tome, kako navodi Vrhovni sud, prvostupanjski sud se sasvim određeno pozvao na nalaz i mišljenje vještaka financijske struke, brojnu financijsku dokumentaciju, te iskaz svjedoka A. F., koji dokazi su, i prema ocjeni Vrhovnog suda, dovoljni za izvedeni zaključak o postojanju utemeljene sumnje da su osumnjičeni učinili kaznena djela koja im se stavljaju na teret. Vrhovni sud, također, navodi da se žalbom spomenuti dokazi i ne osporavaju, nego se samo paušalno u žalbi navodi da pobijano rješenje nema dovoljno razloga glede postojanja utemeljene sumnje da su oni učinili kaznena djela za koja se sumnjiče. Pored toga, žalbeni prigovori apelanata da im je pobijanim rješenjem teško povrijeđeno pravo na pravično suđenje, odnosno jednakost ,,oružja“ stranaka u postupku, jednakopravnost svih sudionika, pravo na raspravljanje i očitovanje, te pravo na dokaze, iz razloga što (kako se u žalbi apelanata navodi) dokazi na koje se prvostupanjski sud pozvao u obrazloženju pobijanog rješenja nisu poznati obrani, prema ocjeni Vrhovnog suda, su neprihvatljivi. Vrhovni sud je, prije svega, podsjetio da se u konkretnom slučaju radi o postupku osiguranja oduzimanja imovinske koristi koji se provodi u skladu s odredbama Zakona o oduzimanju nezakonito stečene imovine, koji na izričit način u članku 16. stavak 2. propisuje da se osiguranje iz stavka 1. te odredbe (misli se na osiguranja privremenom mjerom) može odrediti i prije nego što je osumnjičenom, optuženom ili povezanoj osobi omogućeno izjasniti se o prijedlogu tužitelja za određivanje mjera osiguranja, pa je onda jasno da pravilnost i zakonitost pobijanog rješenja nije dovedena u pitanje time što su obrani nepoznati dokazi na koje se prvostupanjski sud pozvao u obrazloženju pobijanog rješenja s obzirom na to da se, nasuprot tome, radi o dosljednoj primjeni relevantnog zakona.

20. Kada su u pitanju žalbeni navodi prvoapelanta kojim ukazuje da mu nije jasno iz kojih razloga se uskraćuje pravo njegovim kćerkama i supruzi da se na temelju njihovih naloga vrši isplata s računa kod Ziraat banke i Unicredit banke jer nijedna od njih nema pristupa, niti mogućnosti pristupa navedenim računima, Vrhovni sud je našao da ni taj prigovor nije mogao biti uvažen. Ovo stoga što iz obrazloženja pobijanog rješenja proizlazi da su one prihvaćene kao povezane osobe, te da bi im se iz tih razloga onemogućio pristup računima koji se vode kod navedenih banaka, a sve to s ciljem izrečene mjere osiguranja oduzimanja imovinske koristi. Pored toga, pravilnost pobijanog rješenja nije dovedena u pitanje ni žalbenim navodima drugoapelanta kojim ukazuje da je blokadom računa toj pravnoj osobi onemogućeno redovno poslovanje i obavljanje redovnih i ugovorenih poslova, što se i podrazumijeva kod izricanja spomenute mjere, u što se Vrhovni sud ne može upuštati, a što će sve biti predmet dokazivanja pred prvostupanjskim sudom u određenoj fazi postupka.

IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije

21. Apelanti ističu povredu prava na pravičan postupak iz članka II/3.(e) i članka 6. Europske konvencije, kao i povredu prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka

1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, kao i pravo na učinkovit pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije. Apelanti, u biti, žele ukazati da se u njihovim radnjama ne stječu bitna obilježja kaznenog djela zlouporaba položaja ili ovlasti u pomaganju, koja im se stavljaju na teret na preciziran način. Također, ne postoje osnovi sumnje da nekretnine, pokretne stvari i novčana sredstva koja se navedena u rješenju predstavljaju imovinu koja je pribavljena izvršenjem kaznenog djela, zato što je imovina stečena u zakonitoj i legalnoj proceduri i postupku. Pri tome, apelanti ukazuju da je vlasnik poslovno-stambenog objekta upisanog u z.k. Donja Vogošća H. Ž., odnosno da nekretnina nije vlasništvo drugoapelanta, a o navedenom se Vrhovni sud nije izjasnio, čime je povrijedio prava apelanata, kao i trećih osoba. Nadalje, apelanti navode da je poslovni objekt u Sarajevu, u Ulici Kranjčevićeva stečen na zakonit način. Novčana sredstava osigurana za kupnju predmetnog stana, kako apelanti navode, predstavljaju reinvesticiju iz poslovanja prethodnih godina (2007. godine i ranije), koje ne ulaze u inkriminirano razdoblje. Apelanti, također, ukazuju da je kuća upisana u z.k Podgora, na kojoj je suvlasnik A. S., obiteljska imovina, stečena nasljeđem i poklonom od oca prvoapelanta. Apelanti, također, ukazuju da su ovim povrijeđena prava na imovinu A. S. jer ne postoje dokazi da je ona suučesnik pomagač i podstrekač u kaznenom djelu koje se apelantima stavlja na teret, a nekretnina joj je poklonjena u dobroj vjeri. Nadalje, apelanti ukazuju da u ovom momentu blokada računa drugoapelanta - prije nego se utvrdi jesu li uopće izvršili kazneno djelo, a „kamoli“ jesu li od eventualnog izvršenja pribavili imovinsku koristi - predstavlja veliki nerazmjer glede temeljnog prava svakog građanina na presumpciju nevinosti. Iako, kako apelanti ukazuju, postoji mogućnost naknade štete u skladu sa Zakonom o oduzimanju nezakonito stečene imovine kaznenim djelom, ako se dokaže da su osumnjičeni nevini, postoji veliki nerazmjer u odnosu pojedinca naspram državnog aparata. U tom pravcu, apelanti ukazuju da je drugoapelantu blokadom računa onemogućeno poslovanje, te su uposlenicima dana rješenja o prestanku radnog odnosa. Apelanti, također, ukazuju da drugoapelant neće moći izvršiti preuzete obveze, na postojanje kredita koji neće biti u stanju realizirati, kao i na druge poslovne ugovore ranije zaključene, koje ne može realizirati, uslijed čega trpi ogromnu štetu. Apelanti, također, ukazuju na revizorska izvješća za drugoapelanta, odnosno zaključuju da je imovina navedena u rješenjima zakonito i legalno stečena. Nadalje, apelanti problematiziraju kako je utvrđen iznos od četiri milijuna i nešto KM, za koji se traži privremena mjera osiguranja jer oštećeni (JP „Željeznice FBiH“) nije dao precizan prijedlog po pitanju novčanog iznosa, kao i u činjenici da ni nakon izričitog upita Tužiteljstva nisu u skladu s odredbom članka 216. Zakona o kaznenom postupku predložili donošenje privremene mjere osiguranja imovinsko-pravnog zahtjeva. Apelanti, osim navedenog, postavljaju pitanje jesu li Željeznice stvarno i oštećene. Apelanti osporavaju postojanje utemeljene sumnje, odnosno ukazuju da sud „paušalno“ iz pobrojanih dokaza izvodi zaključak o njoj. Apelanti, također, ukazuju da im nije poznato u koje je to dokaze, iskaze svjedoka i dokumentaciju sud izvršio uvid i šta je tim dokazima utvrđeno. Apelanti ukazuju da A. S., čija je imovina također oduzeta, nikada nije saslušana. Apelanti, također, ukazuju da je nejasno iz kojih razloga se apelantovim kćerkama i supruzi uskraćuje mogućnost da se na temelju njihovog naloga izvrši isplata kada niti jedna od njih nema pristupa niti mogućnosti pristupa računima. Za apelante je također sporno kako se one smatraju povezanim osobama, odnosno ukazuju da su ovo svojstvo dobile samo zbog srodstva s prvoapelantom. Apelanti navode da nisu imali učinkovit pravni lijek jer Vrhovni sud nije razmotrio njihove žalbene navode (dokazali zakonitost svoje imovine, svojstvo kćerke i supruge i drugo), te je i Vrhovni sud pogrešno primijenio materijalno pravo. II.Odgovor na apelaciju

22. U odgovoru na apelaciju Vrhovni sud navodi da su u apelaciji iznijeti brojni prigovori, a koji su isticani i u izjavljenoj žalbi protiv prvostupanjskog rješenja kojim su određene privremene mjere osiguranja, na koje je Vrhovni sud odgovorio u obrazloženju svog rješenja. Iz tih razloga Vrhovni sud se pozvao na navode iz rješenja od 11. travnja 2016. godine u kojem je, pored ostalog, istaknuto da se radi o specifičnom postupku u kojem su izrečene privremene mjere osiguranja, gdje nije potrebno utvrđivati radi li se o zakonito stečenoj imovini ili ne u ovoj fazi postupka jer će to biti predmet raspravljanja i dokazivanja na glavnom pretresu pred prvostupanjskim sudom. Dakle, polazna osnova za izricanje spomenutih mjera je bila postojanje utemeljene sumnje za kaznena djela koja se apelantima stavljaju na teret, u kojem pravcu su u prvostupanjskom rješenju dani jasni i određeni razlozi na temelju kojih je prvostupanjski sud izveo zaključak o postojanju utemeljene sumnje da su oni učinili kaznena djela koja im se stavljaju na teret, koje razloge je ovaj sud u žalbenom postupku prihvatio da potpuno opravdavaju navedeni zaključak prvostupanjskog suda. Polazeći od odredbi Zakona o oduzimanju nezakonito stečene imovine kaznenim djelom, Vrhovni sud cijeni da je u članku 16. stavak 2. spomenutog zakona propisano da se osiguranje iz stavka 1. te odredbe, pod kojom se podrazumijeva osiguranje privremenom mjerom, može odrediti i prije nego što je osumnjičenom, optuženom ili povezanoj osobi omogućeno izjasniti se o prijedlogu tužitelja za određivanje mjera osiguranja. Vrhovni sud je predložio da se apelacija odbije kao neutemeljena.

23. U odgovoru na apelaciju Kantonalni sud je naveo da ostaje pri svojim pravnim stajalištima i da je apelacija neutemeljena.

24. U odgovoru na apelaciju Tužiteljstvo veoma detaljno navodi da nije došlo do povrede prava na pravičan postupak apelantima, te u tom dijelu ukazuje na neutemeljenost navoda apelanata, ističući da će Tužiteljstvo dokazati da se radi o imovini koja potječe od izvršenja kaznenog djela, a čak i ako se dokaže da se radi o imovini koja je zakonito stečena, Tužiteljstvo ističe da se privremeno može oduzeti i zakonito stečena imovina jer se privremene mjere mogu odrediti na svim stvarima i pravima koja mogu biti predmet izvršenja, a koja su u vlasništvu, posjedu ili pod kontrolom osumnjičene ili povezane osobe. U ovom pravcu, Tužiteljstvo se poziva na sudsku praksu, kao i na odredbu članka 115. KZ-a. Tužiteljstvo, također, ukazuje i na imovinu koja navodno pripada A. S., kćerki prvoapelanta. Tužiteljstvo napominje da A. S. nije ni morala biti saslušana jer takva obveza nije propisana zakonom, a na glavnom pretresu, u skladu s odredbom članka 414. ZKP-a će joj se omogućiti izjasniti se u svezi sa svojom blokiranom imovinom. Nadalje, u svezi s postojanjem utemeljene sumnje Tužiteljstvo ističe da je predložena mjera osiguranja predložena uz optužnicu, te u tom pravcu ukazuje i na odredbe čl. 16. i 17. Zakona o oduzimanju nezakonito stečene imovine kaznenim djelom, odnosno ukazuje da je potrebno ispuniti standard pretpostavke da postoji opasnost da potraživanje Federacije Bosne i Hercegovine glede oduzimanja nezakonito stečene imovine neće moći biti ostvareno ili da će ostvarivanje biti otežano ako privremena mjera ne bude određena. Tužiteljstvo je također navelo da nije predložilo blokiranje rada drugoapelanta nego mjeru osiguranja imovine, te da je proizvoljan navod da je direktor primoran donijeti rješenja o prestanku radnopravnog odnosa uposlenicima. Tužiteljstvo, također, navodi da je postojao pravni lijek koji je korišten. Tužiteljstvo nalazi da je apelacija neutemeljena. V.Relevantni propisi

25. Zakon o oduzimanju nezakonito stečene imovine kaznenim djelom („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ broj 71/14) u relevantnom dijelu glasi:

D. Osiguranje oduzimanja imovinske koristi Članak 16.

(1) U postupku osiguranja privremenom mjerom prema ovom zakonu pretpostavlja se postojanje opasnosti da potraživanja Federacije Bosne i Hercegovine u pogledu oduzimanja imovinske koristi pribavljene kaznenim djelom neće moći biti ostvarena, ili da će njihovo ostvarenje biti otežano ako privremena mjera ne bude određena (2) Osiguranje iz stavka 1. ovoga članka može se odrediti i prije nego što je osumnjičeniku, optuženiku ili povezanoj osobi omogućeno da se očituje o prijedlogu tužitelja za određivanje mjera osiguranja.

Članak 17.

(1) U cilju osiguranja imovinske koristi za koju se sumnja da je pribavljena kaznenim djelom, tužitelj može tijekom ili nakon okončanja kaznenog postupka, ili kada nisu ispunjeni uvjeti za vođenje kaznenog postupka zbog okolnosti iz članka 5. stavak 1. ovoga zakona, predložiti osiguranje bilo kojom privremenom mjerom kojom se najučinkovitije može postići svrha osiguranja.

(2) Osiguranje imovinske koristi iz stavka 1. ovoga članka može se odrediti:

a) zabranom otuđenja i opterećenjem nekretnine ili stvarnih prava upisanih na nekretnini, uz zabilježbu zabrane u zemljišnim knjigama, oduzimanjem nekretnine i njezinim povjeravanjem na čuvanje i upravljanje Agenciji,

b) zabranom osumnjičeniku, optuženiku ili povezanoj osobi da otuđi, sakrije, optereti ili raspolaže pokretnom imovinom, oduzimanjem i povjeravanjem tih stvari na čuvanje Agenciji,

c) oduzimanjem gotovog novca i vrijednosnih papira, te njihovom predajom Agenciji,

d) zabranom dužniku osumnjičenika, optuženika ili povezane osobe da im dragovoljno ispuni svoju obvezu, te zabranom osumnjičeniku, optuženiku ili povezanoj osobi da primi ispunjenje te obveze, odnosno da raspolažu svojim potraživanjima,

e) nalogom banci ili drugoj pravnoj osobi da osumnjičeniku, optuženiku ili povezanoj osobi uskrati da na temelju njihovog naloga izvrši isplatu novčanih sredstava s njihova računa, u vrijednosti za koju je određena privremena mjera,

f) zabranom otuđenja ili opterećenja dionica, vrijednosnih papira, udjela u fondovima, udjela ili poslovnog udjela uz zabilježbu zabrane kod Registra vrijednosnih papira Federacije Bosne i Hercegovine, Registru gospodarskih društava, zabranom korištenja ili raspolaganja pravima temeljem takvih dionica, vrijednosnih papira, udjela u fondovima, udjela ili poslovnih udjela, njihovim povjeravanjem na upravljanje Agenciji ili postavljanjem privremene uprave u društvu,

g) zabranom dužniku osumnjičenika, optuženika ili povezane osobe da im preda stvari, prenese pravo, ili obavi drugu novčanu transakciju, (3) O prijedlogu tužitelja za određivanje privremenih mjera iz stavka 1. ovoga članka rješenjem odlučuje sud koji bi bio mjerodavan za suđenje u kaznenom postupku za kazneno djelo iz kojeg je pribavljena imovinska korist koja je predmet osiguranja. Ovo rješenje mora sadržati i točno vrijeme na koje je privremena mjera određena, nakon čega sud ovisno o ishodu kaznenog postupka ili posebnog postupka za oduzimanje imovinske koristi donosi rješenje o produljenju privremene mjere ili rješenje o ukidanju privremene mjere.

(4) Rješenje kojim se određuju mjere osiguranja do podizanja optužnice donosi sudac za prethodni postupak, nakon podizanja optužnice do njezina potvrđivanja sudac za prethodno saslušanje, a nakon potvrđivanja optužnice, sudac pojedinac ili vijeće kaznenog odjeljenja suda sukladno ZKP FBiH, najkasnije u roku sedam radnih dana od dana podnošenja prijedloga tužitelja iz stavka 1. ovoga članka.

(5) Ako se radi o prijedlogu za osiguranje oduzimanja imovinske koristi koji se podnosi u okviru posebnog postupka iz članka 5. ovoga zakona, o njemu odlučuje sud koji bi bio mjerodavan za suđenje u kaznenom postupku za kazneno djelo iz kojeg je pribavljena imovinska korist.

(6) Protiv rješenja iz stavka 3. ovoga članka može se izjaviti žalba izravno višem sudu u roku tri dana od dana njegove dostave. Žalba ne zadržava izvršenje rješenja.

(7) Izvršenje rješenja iz stavka 3. ovoga članka provodi sud, Agencija ili drugo tijelo određeno Zakonom.

(8) Rješenje iz stavka 3. ovoga članka dostavlja se sudu, Agenciji ili drugom tijelu mjerodavnom za njegovo izvršenje odmah, a najkasnije prvog narednog radnog dana nakon dana donošenja rješenja.

(9) Postupak izvršenja rješenja iz stavka 3. ovoga članka smatra se žurnim.

26. Kazneni zakon Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine br. 36/03, 37/03, 21/04, 69/04, 18/05, 42/10, 42/11, 59/14, 76/14, 46/16 i 75/17) u relevantnom dijelu koji se primjenjivao u relevantnom razdoblju (do izmjena iz 2017. godine) glasi:

XII - GLAVA DVANAESTA

ODUZIMANJE IMOVINSKE KORISTI PRIBAVLJENE KAZNENIM DJELOM I PRAVNE

POSLJEDICE OSUDE

Članak 114.

Temelj oduzimanja imovinske koristi pribavljene kaznenim djelom (1) Nitko ne može zadržati imovinsku korist pribavljenu kaznenim djelom.

(2) Korist iz stavka 1. ovoga članka oduzet će se sudskom odlukom kojom je utvrđeno da je kazneno djelo počinjeno, pod uvjetima propisanima ovim Zakonom.

Članak 115.

Način oduzimanja imovinske koristi pribavljene kaznenim djelom (1) Počinitelju će se oduzeti novac, predmeti od vrijednosti i svaka druga imovinska korist koja je pribavljena kaznenim djelom, a ako oduzimanje nije moguće, počinitelj će se obvezati na isplatu novčanog iznosa razmjernog pribavljenoj imovinskoj koristi. Imovinska korist pribavljena kaznenim djelom može se oduzeti osobi na koju je prenesena bez naknade ili uz naknadu koja ne odgovara stvarnoj vrijednosti, ako je ona znala ili mogla znati da je imovinska korist pribavljena kaznenim djelom.

(2) Kada je imovinska korist pribavljena kaznenim djelom sjedinjena s imovinom stečenom na zakoniti način, takva imovina može biti predmet oduzimanja ali u mjeri koja ne premašuje procijenjenu vrijednost imovinske koristi pribavljene kaznenim djelom.

(3) Prihod ili drugi plodovi imovinske koristi pribavljene kaznenim djelom, ili imovine u koju je imovinska korist pribavljena kaznenim djelom pretvorena ili imovine s kojom je imovinska korist pribavljena kaznenim djelom sjedinjena, mogu biti predmet mjera navedenih u ovom članku na isti način i u istoj mjeri kao i imovinska korist pribavljena kaznenim djelom.

Članak 116.

Zaštita oštećenika (1) Ako je oštećeniku u kaznenom postupku dosuđen imovinskopravni zahtjev, sud će izreći oduzimanje imovinske koristi ukoliko ona prelazi dosuđeni imovinskopravni zahtjev oštećenika.

(2) Oštećenik koji je u kaznenom postupku glede svojeg imovinskopravnog zahtjeva upućen na parnični postupak, može tražiti da se namiri iz iznosa oduzete vrijednosti ako pokrene parnični postupak u roku od šest mjeseci od dana pravomoćnosti odluke kojom je upućen na parnični postupak i ako u roku od tri mjeseca od dana pravomoćnosti odluke kojom je utvrđen njegov zahtjev zatraži namirenje iz oduzete vrijednosti.

(3) Oštećenik koji u kaznenom postupku nije istaknuo imovinskopravni zahtjev, može zahtijevati namirenje iz oduzete vrijednosti ako je radi utvrđenja svojeg zahtjeva pokrenuo parnični postupak u roku od tri mjeseca od dana saznanja za presudu kojom se oduzima imovinska korist, a najdalje u roku od dvije godine od pravomoćnosti odluke o oduzimanju imovinske koristi i ako u roku od tri mjeseca od dana pravomoćnosti odluke kojom je utvrđen njegov zahtjev zatraži namirenje iz oduzete vrijednosti.

VI.Dopustivost

27. U skladu sa člankom VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

28. U skladu sa člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku koji je koristio.

a) Dopustivost u odnosu na navode apelanata o povredi prava na pravično suđenje

29. Prilikom ispitivanja dopustivosti dijela apelacije koji se odnosi na navode apelanata o povredi prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak

1. Europske konvencije, Ustavni sud je pošao od odredaba članka 18. stavak (3) točka h) Pravila Ustavnog suda.

30. Članak 18. stavak (3) točka h) Pravila Ustavnog suda glasi:

Apelacija nije dopustiva ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;

31. U konkretnom slučaju, Ustavni sud prvenstveno konstatira da su predmet osporavanja apelacijom rješenja Kantonalnog suda, odnosno Vrhovnog suda od 11. travnja 2016. godine, koja su donesena u kaznenom postupku protiv osumnjičenog apelanta, a po prijedlogu Tužiteljstva za određivanje privremene mjere osiguranja imovinske koristi pribavljene kaznenim djelom. Nadalje, Ustavni sud zapaža da apelanti smatraju da im je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije.

32. U svezi s navedenim, Ustavni sud ukazuje na svoju praksu u kojoj je rješavao slična pitanja (vidi AP 20/12 i AP 2753/13 od 30. rujna 2015. godine, dostupne na www.ustavnisuud.ba), u kojoj je zaključio, pozivajući se na praksu Europskog suda, da je u odnosu na ovaj navod apelacija ratione materiae neutemeljena. Naime, Ustavni sud je ukazao na praksu u Odluci o dopustivosti u predmetu Dogmoch protiv Njemačke (vidi Odluku Europskog suda Dogmoch protiv Njemačke, predstavka broj 26315/03 od 18. rujna 2006. godine) u kojem je Europski sud zaključio da je „naredba za pljenidbu bila privremena mjera koja je bila poduzeta u kontekstu kaznene istrage i njezin primarni cilj je je bio zaštita potraživanja u svezi s kojima su kasnije zahtjeve mogle podnijeti oštećene treće strane. Kada ne bi postojala takva potraživanja naredba bi dalje mogla štititi kasniji postupak oduzimanja imovine. Međutim, oduzimanje imovine bi moralo biti potvrđeno u odvojenom postupku nakon presude o postojanju kaznene odgovornosti“. Dakle, Europski sud je u navedenoj odluci zaključio da ne postoje naznake da je naredba o pljenidbi imala bilo kakav utjecaj na kazneni dosje podnositelja zahtjeva, da se osporavane odluke stoga ne mogu smatrati odlukama kojim se odlučuje o utvrđivanju kaznene optužbe, te je zaključio da je predstavka ratione materiae inkompatibilna s odredbama Europske konvencije. Isti zaključak je donijet u kontekstu „građanskog prava“ jer se radi o privremenoj mjeri, dakle kojom se samo privremeno odlučuje. Naime, iz osporenih rješenja nesporno proizlazi da je imovina koja je obuhvaćena osporenim rješenjima još uvijek vlasništvo apelanata, samo se apelantima zabranjuje njom raspolagati, te će se konačna odluka o imovini donijeti eventualno nakon presude u kaznenom postupku protiv apelanata. Stoga, u smislu stajališta iz navedene odluke Europskog suda, slijedi da zabrana otuđenja i raspolaganja i blokade imovine apelanata utvrđena osporenim rješenjima ima privremeni karakter (kako je i naznačeno u izreci rješenja) i njom se ni na koji način ne prejudicira bilo kakva konačna odluka koja će biti donesena tijekom glavnog postupka. Ustavni sud, također, primjećuje da se na navedenu privremenu mjeru, a kako bi bila u opsegu članka 6. Europske konvencije, odnosno dopustiva, ne mogu primijeniti standardi odnosno pravila iz testa Micallef (vidi presudu Europskog suda Micallef protiv Malte, aplikacija broj 17056/06), od kojih je prvo da „pravo o kojem je riječ i u glavnom postupku i u postupku određivanja sudske zabrane mora biti „građansko“ u autonomnom značenju tog pojma u smislu članka 6. Europske konvencije.

33. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da pitanje pravičnosti ovog postupka ne ulazi u domenu članka 6. stavak 1. Europske konvencije, niti u domenu članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine, zbog čega je apelacija u odnosu na navode apelanata o kršenju ovog prava ratione materiae inkompatibilna s Ustavom Bosne i Hercegovine i Europskom konvencijom.

b) Dopustivost u odnosu na navode apelanata o povredi prava na imovinu

34. U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je rješenje Vrhovnog suda protiv kojeg nema drugih učinkovitih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Potom, osporeno rješenje apelanti su primili 20. travnja 2016. godine, a apelacija je podnesena 1. lipnja 2016. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neutemeljena.

35. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete glede dopustivosti.

VII.Meritum

36. Apelanti pobijaju osporena rješenja Kantonalnog suda i Vrhovnog suda, tvrdeći da su tim rješenjima povrijeđena njihova prava iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju i članak 13. Europske konvencije.

Pravo na imovinu

37. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka, stavak 2 što uključuje:

k) Pravo na imovinu.

38. Članak 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju u relevantnom dijelu glasi: Svaka fizička ili pravna osoba ima pravo na mirno uživanje svoje imovine. Nitko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.

Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne umanjuju pravo države da primjenjuje zakone koje smatra potrebnim da bi regulirala korištenje imovine sukladno općem interesu, ili da bi osigurala plaćanje poreza ili drugih doprinosa ili kazni.

39. U svezi s navodima apelanata da im je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na imovinu Ustavni sud, prije svega, podsjeća na to da članak 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju sadrži tri različita pravila. Prvo pravilo, koje se nalazi u prvoj rečenici prvog stavka, opće je naravi i izražava načelo mirnog uživanja u imovini. Drugo pravilo, sadržano u drugoj rečenici istog stavka, određuje da lišavanje imovine može da se desi pod određenim uvjetima. Treće pravilo, sadržano u stavku 2. istog članka, dopušta da države potpisnice imaju pravo, između ostalog, kontrolirati korištenje imovine u skladu s javnim interesom. Sva tri pravila su međusobno povezana i nisu u međusobnoj kontradikciji, a drugo i treće pravilo se odnose na određene slučajeve miješanja države u pravo na mirno uživanje imovine (vidi Europski sud za ljudska prava, Holy Monasteries protiv Grčke, presuda od 9. prosinca 1994. godine, serija A, broj 301-A, stavak 51.).

40. Prilikom razmatranja je li osporenim rješenjima povrijeđen članak 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, Ustavni sud prvenstveno mora odgovoriti na pitanje predstavlja li ta imovina imovinu apelanata u smislu članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. U svezi s tim, Ustavni sud najprije nalazi potrebnim osvrnuti se na navode da dio imovine nije imovina apelanata, kako sami apelanti ukazuju (posebni dio stambeno-poslovnog objekta upisan u z.k. Donja Vogošća, preciziran u osporenim rješenjima, kao i imovina koja je prenesena na A. S., također precizirana u osporenim rješenjima), te se u tom smislu neće ni baviti navedenom imovinom. Međutim, poslovni objekt u Kranjčevićevoj ulici u Sarajevu, kao i novčana sredstva na računima kod označenih banaka i u sefu su nesporno imovina apelanata, pa Ustavni sud smatra da je navedeni članak primjenjiv u ovoj situaciji.

41. S obzirom na navedeno, Ustavni sud dalje treba utvrditi je li došlo do miješanja u imovinu apelanata, je li to miješanje bilo u skladu sa zakonom i u javnom interesu i je li to miješanje bilo proporcionalno legitimnom cilju, dakle uspostavlja li pravičnu ravnotežu između prava apelanata i općeg interesa.

42. Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju došlo do miješanja u imovinu apelanata s obzirom da je osporenim odlukama određena privremena mjera osiguranja imovinske koristi pribavljene kaznenim djelom, i to zabranom otuđenja ili opterećenja imovine i nalogom bankama da apelantima (i povezanim osobama) uskrati na temelju njihovog naloga isplatu novčanih sredstava u vrijeme za koje je privremena mjera određena, odnosno za iznos od 4,529.785,34 KM blokadom računa i sefa apelanta. Potom, Ustavni sud zapaža da iz sadržaja osporenih rješenja kao nesporno proizlazi da ta imovina apelantima nije oduzeta, ali je određena privremena mjera zabrane otuđenja imovine i zabrana isplate sa računa i iz sefa. Shodno navedenom, Ustavni sud smatra da osporene odluke, u svojoj suštini, stoga potpadaju pod treće pravilo, odnosno da predstavljaju kontrolu nad uporabom imovine u smislu drugog stavka članka 1. Protokola broj 1 „koji daje pravo državi da usvoji one zakone koje smatra potrebnim da bi regulirala korištenje imovine u skladu s općim interesima“ (mutatis mutandis, Air Canada protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 5. svibnja 1995. godine, st. od 32. do 37., te Arkuri i ostali protiv Italije, odluka od 5. srpnja 2001. godine, predstavka broj 52024/99).

43. Odgovarajući na pitanje je li miješanje u imovinu apelanata bilo u skladu sa zakonom i u javnom interesu, Ustavni sud primjećuje da su glede poštovanja uvjeta iz drugog stavka članka 1. Protokola broj 1 osporena rješenja donesena u skladu s relevantnim odredbama KZ-a i Zakona o oduzimanju nezakonito stečene imovine kaznenim djelom. Naime, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud osporene odluke donio u skladu sa zakonskim ovlaštenjem koje proizlazi iz odredbi čl. 4., 16. i 17. Zakona o oduzimanju nezakonito stečene imovine kaznenim djelom, kao i u skladu s odredbama čl. 144. i 115. KZ-a. Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud osporeno rješenje donio u skladu s relevantnim odredbama navedenih zakona tako što je određena privremena mjera osiguranja imovinske koristi pribavljene kaznenim djelom, kako je to eksplicitno navedeno, na način da je sud, osim utvrđivanja postojanja utemeljene sumnje da su osumnjičeni (između ostalih apelanti) počinili kaznena djela koja im se stavljaju na teret, utvrđivao i postojanje sumnje predstavljaju li predložene nekretnine osumnjičenih, za koje su predložene mjere zabrane, povećanje imovine koja potječe od kaznenog djela, te je rukovođen vremenom stjecanja imovine i izvršenja kaznenog djela donio osporeno rješenje. Kantonalni sud, također navodi, pozivajući se na rezultate financijske istrage, da je prvoapelant, kao fizička osoba i osnivač drugoapelanta, utemeljeno sumnjiv da je novac koji potječe od imovinske koristi pribavljene kaznenim djelom koristio posredstvom računa kod banaka, zbog čega je određena privremena mjera nalogom bankama o blokadi računa i sefa. Kantonalni sud se detaljno bavio pitanjem postojanja utemeljene sumnje u svezi s kaznenim djelom koje se apelantima stavlja na teret, pa je, pozivajući se na odredbu članka 16. Zakona o oduzimaju nezakonito stečene imovine, shodno kojem se pretpostavlja postojanje opasnosti da potraživanja Federacije Bosne i Hercegovine glede oduzimanja imovinske koristi pribavljene kaznenim djelom neće moći biti ostvarena ili će njihovo ostvarivanje biti otežano ako privremena mjera ne bude određena, sud odlučio odrediti privremenu mjeru imajući u vidu utemeljenu sumnju o visini pričinjene štete kaznenim djelom. Odlučujući o žalbi, Vrhovni sud je naveo da se žalbom apelanata neutemeljeno ukazuje da se radi o zakonito stečenoj imovini. Polazeći od svrhe osiguranja privremenom mjerom – iz čl. 16. i 17. Zakona o oduzimanju nezakonito stečene imovine, Vrhovni sud je naveo da će pitanje radi li se o zakonitoj imovini ili ne biti riješeno odlukom o glavnoj stvari, odnosno odlukom o eventualnoj krivnji optuženih koja se donosi u odgovarajućoj fazi postupka, te da u ovoj fazi ne može ispitivati je li imovina zakonito stečena, već je potrebno da se radi o imovini iz koje se može osigurati izvršenje mjera pozivajući se na odredbe čl. 16. i 17. Zakona o oduzimanju nezakonito stečene imovine kaznenim djelom. Dakle, Ustavni sud zaključuje da je miješanje u pravo na imovinu apelanata bilo u skladu sa zakonom, te da je samim tim i u javnom interesu koji se nalazi u dosljednom poštovanju i primjeni važećih zakona.

44. Odgovarajući dalje na pitanje je li to miješanje bilo proporcionalno legitimnom cilju, Ustavni sud smatra da su osporene odluke, koje su u konkretnom slučaju temelj miješanja u imovinu apelanata, proporcionalne cilju i svrsi, te da stoga na apelante nije stavljen pretjeran teret, prvenstveno zbog toga što suštinski ne zadiru u samu imovinu (predmetna imovina nije apelantima oduzeta), ali je, kako proizlazi iz osporenih rješenja, bilo neophodno donijeti privremenu mjeru osiguranja, te privremeno zabraniti i onemogućiti apelante da imovinu otuđe ili eventualno prenesu na treće osobe. U tom kontekstu, imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da se privremenom mjerom koja se isključivo odnosi na zabranu otuđenja ili opterećenja predmetne imovine, odnosno zabranu isplate sa računa i iz sefa ne stavlja pretjerani pojedinačni teret na apelante u poređenju s javnim interesom koji se želi ostvariti (održavanje javnog reda i sprječavanje organiziranog kriminaliteta poštujući načelo da nitko ne može zadržati imovinsku korist pribavljenu izvršenjem kaznenog djela), čime je postignuta pravična ravnoteža između zahtjeva općeg interesa zajednice i zahtjeva za zaštitu temeljnih prava pojedinaca. Osim toga, Ustavni sud primjećuje da je za drugoapelanta situacija složenija zbog blokade računa i eventualne nemogućnosti poslovanja, kako apelanti navode, ali Ustavni sud primjećuje da su i apelanti svjesni (što su istaknuli u apelaciji) da postoji mogućnost njihove zaštite, odnosno da shodno članku 22. Zakona o oduzimanju nezakonito stečene imovine imaju pravo naknade štete za štetu koja je posljedica privremene mjere radi osiguranja oduzimanja imovinske koristi pribavljene kaznenim djelom pod uvjetima propisanim zakonom, čime je uspostavljeno načelo proporcionalnosti i u ovom dijelu. Sve navedeno, prema mišljenju Ustavnog suda, korespondira sa stajalištem Europskog suda u predmetu Raimondo protiv Italije (predstavka broj 12954/87, presuda od 22. veljače 1994. godine, točka 27.) u kojem je Europski sud zaključio da je privremena mjera o zapljeni i oduzimanju imovine u istražnom postupku „očigledno privremena mjera koja za cilj ima da imovina za koju se sumnja da predstavlja plod nezakonitih aktivnosti koje su obavljene na štetu društvene zajednice, može kasnije biti oduzeta, ako se za tim ukaže potreba. Mjera kao takva se, dakle, može opravdati općim interesom…“

45. U odnosu na imovinu za koju apelanti tvrde da nije njihova, zaštitu prava kako pred domaćim sudovima tako i pred Ustavnim sudom mogu tražiti osobe koje su vlasnici imovine.

46. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da osporenim odlukama nije povrijeđeno pravo apelanata iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.

Ostali navodi

47. Apelanti su ukazali i na povredu prava na učinkovit pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije, ali bez jasnog dovođenja istog u vezu s drugim pravom iz Europske konvencije (jer se radi o akcesornom pravu). Međutim, iz sadržaja apelacije proizlazi da je ovaj navod u svezi sa člankom 6. Europske konvencije, te imajući u vidu zaključak Ustavnog suda u svezi sa člankom II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i člankom 6. Europske konvencije ne nalazi za potrebno dodatno ispitivati ovaj navod.

VIII.Zaključak

48. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju jer je u okolnostima konkretnog slučaja miješanje u pravo na imovinu apelanata bilo u skladu sa zakonom, u javnom interesu, pri čemu na apelante nije stavljen pretjeran teret.

49. Na temelju članka 18. stavak (3) točka h) i članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

50. Na temelju članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

51. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević