Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3472/16 (A. M.)

Odluka donesena 19. 06. 2018.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Neophodna mjera u demokratskom društvu- član 8. EK
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Legitiman cilj
  • Raskid ugovora
  • Proporcionalnost u kontekstu člana 8. EK
  • Zakonitost u kontekstu člana 8. EK
  • Miješanje u pravo na dom
  • Pravično suđenje - nepristrasan sud
  • Građanski postupak
  • Stanarsko pravo
  • Pojam doma
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3472/16

Apelacija

Odluka o meritumu

19. 06. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3472/16, rješavajući apelaciju Age Mahmutagića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 19. juna 2018. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Age Mahmutagića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 114059 16 Rev od 19. jula 2016. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 114059 11 Gž od 8.

oktobra 2015. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 P 114059 09 P od 17. juna 2011. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Ago Mahmutagić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva podnio je 17. augusta 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 P 114059 16 Rev od 19. jula 2016. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P 114059 11 Gž od 8. oktobra 2015. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 P 114059 09 P od 17. juna 2011. godine. Apelant je podnescima u više navrata dopunjavao apelaciju.

2. Podneskom od 6. decembra 2017. godine apelant je zatražio donošenje privremene mjere kojom bi se obustavio izvršni postupak koji je u toku pred Općinskim sudom pod brojem 65 0 I 676443 17 I do donošenja konačne odluke o apelaciji.

3. Podneskom od 6. juna 2018. godine apelant je predložio „da Ustavni sud donese privremenu mjeru o odlaganju izvršenja dok se ne okonča postupak započet pred Prvostepenom stambenom komisijom [za dodjelu zamjenskih stanova, obnovu ranije zaključenih ugovora o korištenju stanova i dodjelu stanova na korištenje iz stambenog fonda prijašnjeg Federalnog ministarstva odbrane i Vojske Federacije BiH]“.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

4. Odlučujući o zahtjevu za privremenu mjeru od 6. decembra 2017. godine, Ustavni sud je donio Odluku broj AP 3472/16 kojom je zahtjev odbijen (vidi Ustavni sud, Odluka o privremenoj mjeri broj AP 3472/16 od 20. decembra 2017. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

5. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda i od Vlade Federacije BiH, Službe za zajedničke poslove organa i tijela Vlade Federacije BiH (u daljnjem tekstu: tužitelj) zatraženo je 29. januara 2018. godine da dostave odgovore na apelaciju.

6. Vrhovni sud, Kantonalni sud, Općinski sud i tužitelj su u periodu od 5. februara do 6. marta 2018. godine dostavili odgovore na apelaciju.

III.Činjenično stanje

7. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

8. Tužitelj je 8. oktobra 2009. godine podnio tužbu protiv apelanta kojom je tražio da sud donese presudu kojom se nalaže apelantu da mu preda u posjed stan koji se nalazi u Sarajevu u ulici Grbavička broj 27, slobodan od lica i stvari ili za slučaj da apelant spori predaju tog stana tužitelju, da sud donese presudu kojom se poništava ugovor o korištenju stana u Sarajevu u ulici Grbavička broj 37 (u daljnjem tekstu: sporni stan) od 9. februara 1997. godine zaključen između Federacije BiH – Uprava logistike Generalštaba Armije RBiH (u daljnjem tekstu: FMO) kao davatelja stana na korištenje i apelanta kao korisnika stana i da apelant preda u posjed tužitelju sporni stan slobodan od lica i stvari. Tužitelj je na pripremnom ročištu precizirao tužbeni zahtjev tako što je tražio da se raskine ugovor o korištenju spornog stana od 9. februara 1997. godine i da se naloži apelantu da mu preda u posjed sporni stan, te povukao dio tužbenog zahtjeva kojim je tražio da sud naloži apelantu da mu preda u posjed stan u Sarajevu u ulici Grbavička broj 27, slobodan od lica i stvari.

9. Presudom Općinskog suda broj 65 0 P 114059 09 P od 17. juna 2011. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda broj 65 0 P 114059 11 Gž od 8. oktobra 2015. godine, raskinut je ugovor o korištenju spornog stana, te je apelantu naloženo da sporni stan slobodan od lica i stvari preda tužitelju u roku od 30 dana. Istom presudom (stav 2. izreke) sud je primio na znanje povlačenje dijela tužbenog zahtjeva kojim je traženo da se apelantu naloži da preda tužitelju u posjed stan u Sarajevu u ulici Grbavička broj 27, površine 41 m ² , slobodan od lica i stvari.

10. Na temelju provedenog dokaznog postupka Općinski sud je, između ostalog, utvrdio da je apelant bio nositelj stanarskog prava na stanu u ulici Grbavička broj 27, koji je napustio tokom rata, koji mu je rješenjem Uprave za stambena pitanja KS od 8. maja 2003. godine vraćen u posjed. Također je utvrđeno da je, u međuvremenu, rješenjem FMO-a od 6. februara 1997. godine apelantu dodijeljen na korištenje sporni stan, te da je 9. februara 1997. godine apelant zaključio ugovor o korištenju tog stana (na kojem je nositelj stanarskog prava bila Danica Macanović) u koji je uselio sa porodicom. Nadalje je utvrđeno da je apelant 15. januara 2001. godine, s ciljem konačnog rješavanja stambenog pitanja u Sarajevu, dao izjavu da ustupa svoj stan u istoj ulici na broju 27. FMO-u (na kome je nositelj stanarskog prava) pod uslovom odgovarajućeg trajnog rješavanja njegovog stambenog pitanja. Na osnovu izjave od 17. augusta 2005. godine utvrđeno je da je apelant izjavio da prihvata da mu se trajno na korištenje dodijeli sporni stan, odnosno izvrši obnova ugovora o korištenju spornog stana, mada je upoznat da postupak za povrat stana po zahtjevu podnesenom od prijeratnog nositelja stanarskog prava (Danice Macanović) nije okončan, iz čega proizlazi da je apelant preuzeo obavezu da za dodijeljeni sporni stan ustupi stan FMO-u u ulici Grbavička broj 27, na kojem je nosilac stanarskog prava. Međutim, tokom postupka je utvrđeno da apelant stan u ulici Grbavička broj 27 nije predao tužitelju jer je sam izvršio određene radnje na sanaciji tog stana, te da u njemu boravi njegov sin kojeg je lično uveo u posjed 2008. godine. Općinski sud je ocijenio da je apelant neosnovano istaknuo da njegovo stambeno pitanje nije riješeno jer iz provedenih dokaza proizlazi da je zaključen ugovor o korištenju stana koji je i obnovljen 19. augusta 2005. godine, a samim zakonitim useljenjem u predmetni stan na osnovu rješenja od 6. februara 1997. godine apelant je stekao svojstvo nositelja stanarskog prava shodno članu 11. Zakona o stambenim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOSO), te je time njegovo stambeno pitanje bilo riješeno.

11. U vezi s takvim činjeničnim utvrđenjem, Općinski sud se, između ostalog, pozvao na odredbu člana 12. ZOSO-a koja izričito propisuje da građanin može biti nositelj stanarskog prava samo na jednom stanu, a da je iz provedenih dokaza proizašlo da je apelant nositelj stanarskog prava na dva stana u istoj ulici u Sarajevu, što je protivno imperativnim normama. Općinski sud se u vezi s tim pozvao i na odredbe člana 124. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) kojima je propisano da u dvostranim ugovorima, kada jedna strana ne ispuni svoju obavezu, druga strana može, ako šta drugo nije određeno, zahtijevati ispunjenje obaveze ili raskinuti ugovor prostom izjavom, ako raskid ugovora ne nastupa po samom zakonu, a u svakom slučaju ima pravo na naknadu štete. Budući da je tužitelj 6. oktobra 2008. godine pozvao apelanta da tužitelju preda u posjed stan na kojem je imao stanarsko pravo prije rata i koji mu je u upravnom postupku vraćen u posjed, što apelant u ostavljenom roku nije učinio, Općinski sud je primjenom odredaba člana 12. ZOSO-a i člana 124. ZOO-a odlučio kao u izreci presude.

12. Odlučujući o apelantovoj reviziji izjavljenoj protiv drugostepene presude, Vrhovni sud je Presudom broj 65 0 P 114059 16 Rev od 19. jula 2016. godine reviziju odbio, te istovremeno odbacio apelantovu dopunu reviziju kao neblagovremenu.

13. Nakon što je ispitao osporenu presudu Vrhovni sud je zaključio da je ona pravilna i zakonita jer je zasnovana na pravilnoj primjeni materijalnog prava. Pojašnjavajući takav svoj stav, Vrhovni sud je prije svega obrazložio da tužitelj traži raskid ugovora o korištenju spornog stana jer apelant nije ispunio svoju obavezu ustupanja svog stana, na što se obavezao izjavom od 15. januara 2001. godine i koja čini sastavni dio obnovljenog ugovora o korištenju spornog stana od 19. augusta 2005. godine, pri čemu je naglašeno da je raskid ugovora zbog neispunjenja uređen odredbama čl. od 124. do 131. ZOO-a. Navedenim zakonskim odredbama, kako je naglasio Vrhovni sud, za slučaj neispunjenja ugovora od jedne strane nije propisano pravo jedne strane zahtijevati raskid ugovora (pred sudom) jer se navedenim zakonskim odredbama ugovor raskida prostom izjavom druge strane i po samom zakonu, pri čemu je naglašeno da u okviru odredaba ZOO-a uvijek postoji mogućnost sporazumnog raskida. Nadalje je pojašnjeno da je pravo da se zahtijeva konstitutivnom tužbom da sud odluči o raskidu ugovora propisano samo kao izuzetak od pravila, i to odredbama člana 133. ZOO-a, zbog promijenjenih okolnosti.

14. Međutim, kako je naglasio Vrhovni sud, u slučaju da ugovor nije raskinut izjavom prije podnošenja tužbe, može se smatrati da sama tužba predstavlja izjavu volje kojom se ugovor raskida. U vezi s tim je još naglašeno da predmetna tužba sa zahtjevom da se raskine ugovor sadrži izjavu o raskidu ugovora zbog neispunjenja ugovorne obaveze ustupanja stana od strane apelanta tužitelju, pa ukoliko je apelant smatrao da na osnovu te izjave ugovor nije raskinut, tu svoju obavezu apelant je mogao ispuniti nakon podnošenja tužbe, što nije učinio, ni u vremenu od pokretanja parnice do zaključenja glavne rasprave, dakle u vremenu od nepune dvije godine, pa je time prema ocjeni Vrhovnog suda protekao primjereni naknadni rok za ispunjenje obaveze, u smislu člana 126. ZOO-a. Zbog navedenog, kako je pojasnio Vrhovni sud, iako su nižestepeni sudovi konstitutivnom presudom raskinuli sporni ugovor, pravne posljedice raskida ne nastupaju pravosnažnošću presude, već prijemom izjave o raskidu ugovora, dostavljanjem tužbe apelantu.

15. U vezi s revizionim prigovorima, Vrhovni sud je istakao da apelant u reviziji ne navodi koja odredba materijalnog prava je nepravilno primijenjena ili nije primijenjena, a što bi bilo od uticaja za zakonitost i pravilnost osporavane presude, navodeći samo činjenice koje su tokom postupka utvrđene želeći prikazati svoju pravnu poziciju u smislu da je stekao pravo na otkup spornog stana, a da tužitelj to ne odobrava i da mu nije riješio stambeno pitanje. Međutim, kako je naglasio Vrhovni sud, takvi prigovori nisu predmet konkretne parnice, iako je drugostepeni sud u razlozima svoje presude obrazložio da u odnosu na sporni stan apelant ne može steći takvo pravo jer shodno odredbi člana 12. ZOSO-a apelant ne može biti nositelj prava korištenja na dva stana. Shodno svemu navedenom, Vrhovni sud je primjenom člana 248. Zakona o parničnom postupku odlučio kao u izreci presude, obrazloživši istovremeno i razloge za odbacivanje dopune revizije zbog neblagovremenosti.

IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

16. Apelant tvrdi da je osporenim presudama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i zabrana diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. U navodima apelacije se iscrpno opisuje tok postupka te iznose stavovi redovnih sudova sa kojima se apelant ne slaže, te se ukazuje da su osporene presude utemeljene na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni prava, te da sudovi prilikom odlučenja nisu uzeli u obzir sve relevantne okolnosti koje su, prema apelantovoj ocjeni, bitne za pravilno odlučenje. Apelant, između ostalog, tvrdi da mu se proizvoljno imputira da je dvostruki korisnik stana, te u tom pravcu detaljno obrazlaže historijat cijelog slučaja i razloge zbog kojih je ušao u sporni stan poslije rata, a kao jedan od razloga navodi to što je njegov prijeratni stan bio potpuno uništen i devastiran (80%), o čemu posjeduje dokaze. Apelant nadalje nezakonitost osporenih presuda dovodi u vezu sa drugim postupcima koje vodi i koje je vodio, te sa nezakonitošću rada organa uprave u vezi sa njegovim zahtjevom za povrat stana kao i zahtjevom za otkup spornog stana, te u tom pravcu detaljno iznosi različite postupke koje je on vodio, ali i prijeratni nositelj stanarskog prava na spornom stanu (Danica Macanović). Navedene postupke apelant dovodi u vezu sa kršenjem odredaba procesnog prava jer je sudija Vrhovnog suda Radenko Blagojević bio predsjednik vijeća u konkretnom slučaju te odlučivao o njegovoj reviziji, te da je isti sudija prethodno 2014. godine učestvovao kao predsjednik vijeća Vrhovnog suda u predmetu Danice Macanović koja je pred redovnim sudovima vodila postupak za utvrđivanje pravne valjanosti ugovora o otkupu spornog stana.

17. U dopunama apelacije koje je apelant naslovio kao „Obavijest o promjenama činjeničnog stanja nakon podnošenja apelacije“ apelant je u više navrata informirao Ustavni sud o novim informacijama u vezi sa spornim stanom, pa je tako dostavio veliki broj akata u vezi sa njegovim zahtjevima upućenim na brojne adrese (tužitelju, Predsjedništvu BiH i sl.) kojim je tražio da se zaustavi „daljnje šikaniranje njega i njegove porodice“ tražeći da se njegovo stambeno pitanje riješi i da prestanu opstrukcije u vezi sa njegovim zahtjevom za otkup spornog stana od 25. jula 2017. godine, posebno u svjetlu okolnosti da je predmet Danice Macanović okončan pred Ustavnim sudom (Odluka o dopustivosti broj AP 2116/14 od 12. januara 2016. godine), te da više nema nikakvih prepreka za otkup spornog stana.

18. U zahtjevu za donošenje privremene mjere od 6. juna 2018. godine apelant je informirao Ustavni sud da mu je dostavljena obavijest od Općinskog suda od 10. maja 2018. godine kojom je naznačeno da mora iseliti iz spornog stana 27. juna 2018. godine, tražeći da se privremenom mjerom izvršni postupak odloži dok se ne okonča postupak započet pred Prvostepenom stambenom komisijom za dodjelu zamjenskih stanova, obnovu ranije zaključenih ugovora o korištenju stanova i dodjelu stanova na korištenje iz stambenog fonda prijašnjeg Federalnog ministarstva odbrane i Vojske Federacije BiH. U prilogu zahtjeva apelant je dostavio navedenu sudsku obavijest, izjavu o ustupanju stana u ulici Grbavička broj 27 FMO-u i dokumentaciju vezanu za postupak pred navedenom Prvostepenom stambenom komisijom, te zamolio za hitnost u postupanju.

b)Odgovor na apelaciju

19. Vrhovni sud je naveo da nisu povrijeđena prava navedena u apelaciji, niti je primjena prava u revizionoj odluci bila proizvoljna.

20. Kantonalni sud je naveo da su neosnovani apelantovi navodi da su povrijeđena njegova prava zaštićena Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom jer je donio zakonitu odluku pravilnom primjenom procesnog i materijalnog prava. Osim toga, Kantonalni sud je naveo da je u obrazloženju presude obrazložio razloge donošenja osporene presude pri kojima u cijelosti ostaje i oni su sastavni dio odgovora na apelaciju.

21. Općinski sud je naveo da je apelant, u slučaju da misli da je odluka sudova nepravilna i da je u međuvremenu došlo do promjene okolnosti, mogao da podnese sudu zahtjev za ponavljanje postupka. Pored toga, navedeno je da nepravilnosti u radu i rješavanje apelantovog stambenog pitanja u okviru FMO-a nije predmet konkretne pravne stvari.

22. Tužitelj je opisao hronologiju predmetnog postupka istaknuvši da osporavanim presudama nije povrijeđen zakon na apelantovu štetu.

V.Relevantni propisi

23. U Zakonu o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89, 57/89, „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93, 13/94 i „Službene novine FBiH“ br. 29/03 i 42/11) relevantne odredbe glase:

III - RASKIDANJE UGOVORA ZBOG NEISPUNJENJA

Prava jedne strane kad druga strane ne ispuni svoju obavezu Član 124.

U dvostranim ugovorima, kad jedna strana ne ispuni svoju obavezu, druga strana može, ako nije što drugo određeno, zahtijevati ispunjenje obaveza ili, pod uslovima predviđenim u idućim članovima, raskinuti ugovor prostom izjavom, ako raskid ugovora ne nastupa po samom zakonu, a u svakom slučaju ima pravo na naknadu štete.

Kad je ispunjenje o roku bitni sastojak ugovora Član 125.

(1) Kad ispunjenje obaveze u određenom roku predstavlja bitan sastojak ugovora, pa dužnik ne ispuni obavezu u tom roku, ugovor se raskida po samom zakonu.

(2) Ali, povjerilac može održati ugovor na snazi, ako po isteku roka, bez odlaganja, obavijesti dužnika da zahtijeva ispunjenje ugovora.

(3) Kad je povjerilac zahtijevao ispunjenje, pa ga nije dobio u razumnom roku, može izjaviti da raskida ugovor.

(4) Ova pravila važe kako u slučaju kad su ugovorne strane predvidjele da će se ugovor smatrati raskinutim ako ne bude ispunjen u određenom roku, tako i onda kad je ispunjenje ugovora u određenom roku bitan sastojak ugovora po prirodi posla.

Kad ispunjenje o roku nije bitni sastojak ugovora Član 126.

(1) Kad ispunjenje obaveze u određenom roku nije bitni sastojak ugovora, dužnik zadržava pravo da i poslije isteka roka ispuni svoju obavezu, a povjerilac da zahtijeva njeno ispunjenje.

(2) Ali, ako povjerilac želi raskinuti ugovor, mora ostaviti dužniku primjeren naknadni rok za ispunjenje.

(3) Ako dužnik ne ispuni obavezu u naknadnom roku, nastupaju iste posljedice kao i u slučaju kad je rok bitni sastojak ugovora.

Raskidanje ugovora bez ostavljanja naknadnog roka Član 127.

Povjerilac može raskinuti ugovor bez ostavljanja dužniku naknadnog roka za ispunjenje ako iz dužnikovog držanja proizilazi da on svoju obavezu neće izvršiti ni u naknadnom roku.

Raskidanje ugovora prije isteka roka Član 128.

Kad je prije isteka roka za ispunjenje obaveze očigledno da jedna strana neće ispuniti svoju obavezu iz ugovora, druga strana može raskinuti ugovor i zahtijevati naknadu štete.

Raskidanje ugovora sa uzastopnim obavezama Član 129.

(1) Kad u ugovoru sa uzastopnim obavezama jedna strana ne ispuni jednu obavezu, druga strana može, u razumnom roku, raskinuti ugovor u pogledu svih budućih obaveza, ako je iz datih okolnosti očigledno da ni one neće biti ispunjene.

(2) Ona može raskinuti ugovor ne samo u pogledu budućih obaveza nego i u pogledu već ispunjenih obaveza, ako njihovo ispunjenje bez izostalih ispunjenja nema interesa za nju. (3) Dužnik može održati ugovor ako da odgovarajuće obezbjeđenje.

Dužnost obavještavanja Član 130.

Povjerilac koji zbog neispunjenja dužnikove obaveze raskida ugovor, dužan je to saopštiti dužniku bez odlaganja.

Kad se ugovor ne može raskinuti Član 131.

Ugovor se ne može raskinuti zbog neispunjenja neznatnog dijela obaveze.

24. Zakon o parničnom postupku FBiH („Službene novine FBiH“ br. 53/03,73/05 i 19/06) u relevantnom dijelu glasi:

Član 357. stav 1. tačke 4. i 5.

Sudija ne može suditi:

[...] 4) ako je u istom predmetu sudjelovao u donošenju odluke nižeg suda ili drugog organa; 5) ako postoje druge okolnosti koje dovode u sumnju njegovu nepristrasnost.

VI.Dopustivost

25. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

26. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

27. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 65 0 P 114059 16 Rev od 19. jula 2016. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 4. augusta 2016. godine, a apelacija je podnesena 17. augusta 2016. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

28. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

29. Apelant osporava navedene presude tvrdeći da su tim presudama povrijeđena njegova prava iz čl. II/3.e), f) i k) i člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 6, 8. i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i člana 14. Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

30. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

31. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. […]

32. Ustavni sud, prije svega, primjećuje da se u konkretnom slučaju radi o postupku u kojem je tužitelj tražio da mu apelant preda u posjed stan i da se raskine ugovor o korištenju spornog stana, iz čega proizlazi da se radi o predmetu građanskopravne prirode pa apelant u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

33. Ustavni sud dalje zapaža da apelant smatra da su osporene odluke donesene na osnovu pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.

34. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje, te, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelant problematizira, ispitati da li su osporene odluke zasnovane na proizvoljnoj primjeni prava.

35. Ustavni sud primjećuje da iz obrazloženja presuda redovnih sudova proizlazi da je apelant bio nositelj stanarskog prava na stanu u ulici Grbavička broj 27, koji je napustio tokom rata, da mu je rješenjem Uprave za stambena pitanja KS od 8. maja 2003. godine taj stan vraćen u posjed, te da u tom stanu boravi njegov sin kojeg je apelant uveo u posjed 2008. godine. Nadalje, da je apelant 9. februara 1997. godine sa FMO-om zaključio ugovor o korištenju spornog stana i da se s porodicom uselio u sporni stan, da je 15. januara 2001. godine, s ciljem konačnog rješavanja stambenog pitanja u Sarajevu, apelant dao izjavu da ustupa svoj stan u istoj ulici na broju 27 FMO-u, pod uslovom odgovarajućeg trajnog rješavanja njegovog stambenog pitanja. Tužitelj je podnio predmetnu tužbu za raskid ugovora o korištenju spornog stana, jer apelant nije ispunio svoju obavezu ustupanja stana u ulici Grbavička broj 27.

36. Ustavni sud primjećuje da je Vrhovni sud donio konačnu odluku o tužbenom zahtjevu tužitelja na način da je odbio apelantovu reviziju i potvrdio drugostepenu presudu kojom je apelantova žalba odbijena i prvostepena presuda, kojom je usvojen tužbeni zahtjev tužitelja (da se raskine ugovor o korištenju spornog stana i naloži apelantu da sporni stan slobodan od lica i stvari preda tužitelju), potvrđena. Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja presude Vrhovnog suda slijedi da apelant nije ispunio svoju obavezu ustupanja stana u ulici Grbavička broj 27, na što se obavezao izjavom od 15. januara 2001. godine koja čini sastavni dio obnovljenog ugovora o korištenju spornog stana od 19. augusta 2005. godine, niti je tu obavezu izvršio u primjerenom naknadnom roku za ispunjenje obaveze, u smislu člana 126. ZOO-a. Zbog navedenog, iako su nižestepeni sudovi konstitutivnom presudom raskinuli sporni ugovor, pravne posljedice raskida ne nastupaju pravosnažnošću presude, već prijemom izjave o raskidu ugovora, dostavljanjem tužbe apelantu. Ustavni sud dalje nalazi da apelant tvrdi da mu se proizvoljno imputira da je dvostruki korisnik stana. U vezi s tim, Ustavni sud uočava da iz obrazloženja presude Vrhovnog suda slijedi da apelant revizionim navodima želi prikazati svoju pravnu poziciju u smislu da je stekao pravo na otkup spornog stana, a da tužitelj to ne odobrava i da mu nije riješio stambeno pitanje. Međutim, takvi prigovori nisu predmet konkretne parnice, iako je drugostepeni sud u razlozima svoje presude obrazložio da u odnosu na sporni stan apelant ne može steći takvo pravo jer shodno odredbi člana

12. ZOSO-a apelant ne može biti nositelj prava korištenja na dva stana. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u odlukama redovnih sudova, odnosno ne nalazi ništa iz čega bi se moglo zaključiti da je u predmetnom postupku bilo proizvoljnosti u primjeni materijalnog prava, niti u načinu na koji su redovni sudovi utvrdili činjenično stanje.

37. Nadalje, u vezi s prigovorom da je isti sudija Vrhovnog suda učestvovao u donošenju osporene presude i kao predsjednik vijeća Vrhovnog suda u predmetu Danice Macanović, koja je pred redovnim sudovima vodila postupak za utvrđivanje pravne valjanosti ugovora o otkupu spornog stana, Ustavni sud ukazuje da je odredbama člana 357. stav 1. tačka 4. ZPP propisano da „sudija ne može suditi ako je u istom predmetu učestvovao u donošenju odluke nižeg suda ili drugog organa“. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da se radi o dva odvojena postupka, te da, kako to jasno proizlazi iz apelantovih navoda, isti sudija nije učestvovao u donošenju odluke nižeg suda, budući da i sam apelant navodima apelacije, a što proizlazi i iz osporenih presuda, potvrđuje da se radi o učestvovanju istog sudije u donošenju odluka istog suda iste instance u dva različita postupka (u postupku po tužbi Danice Macanović za utvrđivanje pravne valjanosti ugovora o otkupu spornog stana i u postupku po tužbi tužitelja protiv apelanta radi poništenja ugovora o korištenju spornog stana, koji je predmet razmatranja konkretne apelacije). S obzirom na to, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju ne radi o objektivnoj pristrasnosti, u smislu člana 357. stav 1. tačka 4. ZPP. Osim toga, Ustavni sud primjećuje da apelant u tom pravcu, osim ukazivanja da mu je na taj način povrijeđeno pravo na „nepristrasan sud“, nije dostavio nijedan dokaz, odnosno ni na koji način nije učinio opravdanim strah u pogledu objektivnosti i nepristrasnosti sudije Vrhovnog suda, niti iz priloženih dokaza uz apelaciju takvo što proizlazi. Stoga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju „prava na nepristrasan sud“ kao segmenta prava na pravično suđenje neosnovani (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 971/10 od 10. aprila 2013. godine, tačka 45; dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

38. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pravo na dom

39. Član II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

(…)

f) Pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku.

Član 8. Evropske konvencije glasi:

1. Svako ima pravo na poštivanje svog privatnog i porodičnog života, doma i prepiske.

2. Javna vlast se ne miješa u vršenje ovog prava osim ako je takvo miješanje predviđeno zakonom i ako je to neophodna mjera u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, javne sigurnosti, ekonomske dobrobiti zemlje, sprečavanja nereda ili sprečavanja zločina, radi zaštite zdravlja i morala, ili zaštite prava i sloboda drugih.

40. Ustavni sud prije svega ukazuje na činjenicu da je bitna svrha člana 8. Evropske konvencije zaštita pojedinaca od arbitrarnih miješanja vlasti u njihova prava garantirana ovim članom (vidi Evropski sud, Kroon protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1994. godine, serija A, broj 297-C).

41. Prvo pitanje koje treba razmotriti jeste pitanje da li apelant može argumentirano tvrditi da je imao pravo zaštićeno članom 8. Evropske konvencije, odnosno da li se sporni stan može smatrati njegovim domom u smislu značenja člana 8. stav 1. Evropske konvencije, a zatim da li mjere na koje apelant ukazuje predstavljaju „miješanje” javnih vlasti u poštovanje toga „doma“. Nakon toga treba ispitati da li je „miješanje“ bilo opravdano, odnosno da li je bilo „u skladu sa zakonom“, da li se miješanjem nastojao ostvariti legitiman cilj i da li je bio neophodno u demokratskom društvu.

42. Prema sudskoj praksi Evropskog suda, pojam „dom“ obuhvaća kako iznajmljen dom tako i dom u privatnom vlasništvu (vidi Evropski sud, Gillow protiv Velike Britanije, presuda od 24. novembra 1986. godine, serija A, broj 109, stav 46.f) i Kroon protiv Holandije, stav 31). Pojam „dom“ nije ograničen na prostorije koje su u zakonitom posjedu, već predstavlja činjenično pitanje koje zavisi od okolnosti svakog pojedinog slučaja, između ostalog i od postojanja dovoljnih i trajnih veza s određenim mjestom (prostorom).

43. Što se tiče pitanja može li se predmetni stan smatrati apelantovim „domom“, iz činjenica predmeta nesporno proizlazi da je 1997. godine apelantu dodijeljen na korištenje sporni stan u kojem je boravio sa svojom porodicom i tokom trajanja predmetnog postupka koji je pokrenuo tužitelj tužbom 2009. godine protiv apelanta. Iz navedenog proizlazi da je apelant imao dovoljne i trajne veze sa spornim stanom o kojem je riječ da bi se taj stan smatrao njegovim „domom“ u smislu člana 8. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 8/99 od 11. maja 1999. godine, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 24/99, Evropski sud, Gustovarac protiv Hrvatske, odluka od 18. februara 2014. godine, stav 28).

44. Kod odgovora na pitanje da li je osporenom presudom došlo do miješanja u apelantovo pravo na poštovanje doma, Ustavni sud zapaža da je presudama redovnih sudova naloženo njegovo iseljenje iz spornog stana, što nesporno predstavlja miješanje u apelantovo pravo na poštovanje doma.

45. Nadalje se mora ispitati da li je miješanje bilo opravdano u smislu člana 8. stav 2. Evropske konvencije, što podrazumijeva da li je miješanje bilo u skladu sa zakonom, da li se tim nastojao ostvariti legitiman cilj i da li je mjera bila neophodna u demokratskom društvu (op. cit.. Gillow protiv Velike Britanije, presuda od 24. novembra 1986. godine, serija A, broj 109, stav 48).

46. Ustavni sud zapaža da je presudama redovnih sudova raskinut ugovor o korištenju spornog stana i apelantu naloženo da taj stan preda tužitelju. Ustavni sud ponavlja da nije našao bilo kakvu proizvoljnost u obrazloženju presuda redovnih sudova kojim je usvojen tužiteljev tužbeni zahtjev, zbog čega Ustavni sud nalazi da je miješanje u apelantovo pravo na poštovanje doma bilo u skladu sa zakonom. Dalje, Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju postojao i legitimni cilj koji se ogleda u dosljednoj primjena zakona, konkretno odredaba ZOO-a. Nadalje, Ustavni sud smatra, također, da osporene odluke predstavljaju mjeru neophodnu u demokratskom društvu koja se ogleda u zaštiti prava drugih, u konkretnom slučaju tužitelja kao ugovorne strane. Kada se ima u vidu navedeno, proizlazi da presudama redovnih sudova nije narušena proporcionalnost između apelantovog interesa da ostane živjeti u spornom stanu i legitimnog interesa, dosljedne primjene odredaba ZOO-a, tako da osporenim presudama nije došlo do povrede apelantovog prava na poštovanje njegovog doma prema članu II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i članu 8. Evropske konvencije.

Ostali navodi

47. U pogledu navoda o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, Ustavni sud zapaža da se navodi o kršenju ovih prava, u suštini, odnose na pogrešnu primjenu prava, što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelacioni navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i zabrana diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, također, neosnovani.

VIII.Zaključak

48. Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada nema ništa što bi ukazivalo da su redovni sudovi proizvoljno utvrdili činjenično stanje i proizvoljno primijenili relevantne propise kada su usvojili tužbeni zahtjev tužitelja i raskinuli ugovor o korištenju spornog stana, kao i kada nema elemenata koji ukazuju na pristrasnost sudije Vrhovnog suda u konkretnom predmetu.

49. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije s obzirom na to da je miješanje u apelantovo pravo na dom zasnovano na zakonu i kada nije narušena proporcionalnost između apelantovog interesa da ostane živjeti u spornom stanu i legitimnog interesa, dosljedne primjene odredaba ZOO-a.

50. Nema ni kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije kada se kršenje navedenih prava zasniva na proizvoljnoj primjeni prava, a neosnovanost takvih tvrdnji Ustavni sud je obrazložio razmatrajući prigovore u vezi sa kršenjem prava na pravično suđenje.

51. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

52. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati apelantov prijedlog za donošenje privremene mjere od 6. juna 2018. godine.

53. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-3472/16 (A. M.) | Sudska praksa | Aktio