Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2944/18 (Srednjebosanske šume/Šume Srednje Bosne d.o.o. Donji Vakuf i V.H.)
Odluka donesena 05. 07. 2018.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Prekršajni postupak
- Prekršaj
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2944/18
Apelacija
Odluka o dopustivosti
05. 07. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 5. jula 2018. godine, u predmetu broj AP-2944/18, rješavajući apelacije Srednjobosanskih šuma/Šume Srednje Bosne d.o.o. Donji Vakuf i V. H., na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
Srednjobosanske šume/Šume Srednje Bosne d.o.o. Donji Vakuf protiv Rješenja Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 51 0 Pr 126439 18 Pžp od 10. maja 2018. godine i
V. H. protiv Rješenja Kantonalnog suda u Novom Travniku
broj 51 0 Pr 126439 18 Pžp od 10. maja 2018. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
AP-2944/18
1. Srednjebosanske šume/Šume Srednje Bosne d.o.o. Donji Vakuf (u daljnjem tekstu: prvoapelant) iz Donjeg Vakufa, podnio je 22. maja 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Novom Travniku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 51 0 Pr 126439 18 Pžp od 10. maja 2018. godine. AP-2945/18
2. V. H. (u daljnjem tekstu: drugoapelant) iz Bugojnog, podnio je 22. maja 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Rješenja Kantonalnog suda broj 51 0 Pr 126439 18 Pžp od 10. maja 2018. godine.
Spajanje predmeta
3. S obzirom na to da se navedene apelacije odnose na istu osporenu presudu i da se zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 2944/18. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
4. U konkretnom slučaju osporenim rješenjem Kantonalnog suda odbijene su kao neosnovane žalbe apelanata i potvrđeno Rješenje Općinskog suda u Travniku broj 51 0 Rs 126439 17 Pr od 15. januara 2018. godine. Navedenim prvostepenim rješenjem apelanti su oglašeni odgovornim za prekršaj iz člana 54. stav (5) Zakona o cestama F BiH (zbog toga što je 7. decembra 2016. godine u 11.15 sati u naselju Polje, općina Busovača, obavljen inspekcijski nadzor ukupne mase i osovinskog opterećenja vozila, registarskih oznaka i vlasništva detaljno navedenog u izreci, te tom prilikom utvrđeno da je skupom vozila i teretom prekoračena ukupna dozvoljena masa za 13.700 kg a utovar je izvršen na utovarnom mjestu prvoapelanta) zbog čega im je sud primjenom navedenih zakonskih propisa i člana 106. stav (1) i (2) tačka 11) navedenog zakona, uz primjenu člana 25. Zakona o prekršajima F BiH izrekao uslovnu osudu kojom se prvoapelantu utvrđuje novčana kazna u iznosu od 1.000,00 KM, a drugoapelantu novčana kazna u iznosu od 500,00 KM, te istovremeno određuje da se iste neće izvršiti ako apelanti u vremenu provjeravanja u trajanju od 6 (šest) mjeseci od pravosnažnosti rješenja ne učine novi, isti ili teži prekršaj.
5. U obrazloženju osporenog konačnog rješenja Kantonalni sud je naveo da prvostepeni sud nije počinio bitne povrede parničnog postupka na koje se žalbama apelanata ukazuje, jer je izreka pobijanog rješenja sasvim jasna i razumljiva, a u obrazloženju su za sve odlučne činjenice konkretnog slučaja navedeni dostatni razlozi, zbog čega prvostepeno rješenje sadrži sve što je propisano članom 74. Zakona o prekršajima (u daljnjem tekstu: ZOP). Kantonalni sud je naveo da se prvostepeno rješenje ne može smatrati nezakonitim samo zbog toga što se prvostepeni sud u uvodu pobijanog rješenja nepotrebno, očito greškom, pozvao na odredbe člana 76. ZOP koje propisuje razloge za obustavu prekršajnog postupka, kada se ispravno pozvao i na odredbe člana 72. stav (2) tačka 3) ZOP-a, kojim se apelanti proglašavaju odgovornim za počinjeni prekršaj. S tim u vezi, Kantonalni sud je naveo da je opštepoznato i prihvaćeno u sudskoj praksi, da predmet žalbe ne može biti ono što sadrži uvod rješenja nego samo ono što sadrži njegova izreka. Kantonalni sud je naveo da žalbe apelanata u konkretnom slučaju, osim navedenog, ne ukazuju u čemu se sastoji i zbog čega se smatra da je izreka pobijanog rješenja nerazumljiva. Nadalje, Kantonalni sud je naveo da ono što apelanti osporavaju u žalbama (razlozi zbog kojih se treba smatrati da apelanti nisu krivi za počinjeni prekršaj) je domen ocjenjivanja dokaza, a ocjena dokaza, što je opštepoznata činjenica, nije domen bitne povrede odredaba postupka, nego je to domen činjenične osnove, bez obzira kako ih izjavljena žalba označava. S tim u vezi, Kanotnalni sud je naveo da prema članu 84. ZOP žalba zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja nije dopuštena u prekršajnom postupku, zbog čega Kantonalni sud i nije u prilici da takve prigovore žalbe ispituje i cijeni, zbog čega su neosnovane žalbe apelanata izjavljene zbog bitne povrede odredaba prekršajnog postupka, koje kao takva nisu mogle biti uvažene iz navedenog žalbenog osnova. Kantonalni sud je naveo da su apelanti izjavili žalbe protiv prvostepenog rješenja i zbog povrede materijalnog propisa o prekršaju i tvrde da su kažnjeni za prekršaj koji nisu počinili. S tim u vezi, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud, koji je radnje iz izreke pobijanog rješenja pravno ocijenio kao prekršaj iz člana 54. stav (5) a koje je kažnjivo po članu 106. st. (1) i (2) tačka 11) Zakona o cestama, pravilno primijenio propis o počinjenom prekršaju, zbog čega su i ti prigovori navedeni u žalbi neosnovani. Kantonalni sud je naveo da su apelantima utvrđene minimalne propisane kazne za počinjeni prekršaj, te da im je po članu 25. ZOP izrečena uslovna osuda koja je adekvatna i primjerena prirodi i težini konkretno počinjenog prekršaja, njegovim štetnim posljedicama, okolnostima izvršenja prekršaja i stupnju ispoljene krivnje apelanata, koje su kao takve i neophodne u konkretnom slučaju, radi ostvarenja svrhe kažnjavanja.
Apelacioni navodi
6. U navedenim apelacijama apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Prvoapelant, između ostalog, navodi da se, shodno odredbama člana 18. Zakona o prekršajima u vezi sa članom 128. Krivičnog zakona FBiH, moraju utvrditi potrebne pretpostavke da bi se moglo govoriti o prekršajnoj odgovornosti pravne osobe i to da je prekršaj učinjen u ime, za račun ili u korist pravne osobe, a da te pretpostavke u konkretnom slučaju nisu utvrđene. Pri tome, prvoapelant navodi da je te navode isticao u žalbi, ali da Kantonalni sud nije dao obrazloženje u pogledu tih navoda. Drugoapelant, između ostalog, navodi da u konkretnom slučaju nije utvrđena uzročnost između njega kao zastupanika pravnog lica i eventualnog prekršaja. Naime, drugoapelant navodi da takva uzročnost ne postoji, jer prekršaj za koji je oglašen odgovornim nije počinio nečinjenjem, niti propuštanjem preduzimanja skrivljene radnje, te da je stoga za prekršaj eventualno mogao biti odgovoran prevoznik drvnih sortimenata. Pored navedenog apelanti navode da je prvostepeni sud povrijedio materijalni propis o prekršaju jer im je prekršajnim nalogom stavljeno na teret prekršaj iz člana 54. stav (8) Zakona o cestama, a kažnjeni su za povredu člana 54. stav (5) Zakona o cestama.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. S obzirom na to da apelant (Srednjebosanske šume/Šume Srednje Bosne d.o.o. Donji Vakuf) ima status javnog preduzeća, Ustavni sud podsjeća da on ne uživa zaštitu prava zagarantovanih odredbama Evropske konvencije i njenih protokola koji regulišu odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu sa javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud u svojoj praksi ukazao je da Evropska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i osnovnih sloboda, a Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, pa je usvojio stav da, prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kog suda za koju smatra da su mu njome povrijeđena prava može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. U skladu s tim, državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka, uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba).
9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
10. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na koja se u predmetnim apelacijama pozivaju odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno i procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
11. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud, suprotno navodima apelanata, u obrazloženju odluke osporene predmetnim apelacijama dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Takođe, Ustavni sud ukazuje da, prema ustaljenoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, član 6. stav 1. Evropske konvencije obavezuje sudove, između ostalog, da obrazlože svoje presude. Ova obaveza, međutim, ne može biti shvaćena kao obaveza da se u presudi iznesu svi detalji i daju odgovori na sva postavljena pitanja i iznesene argumente. Evropski sud i Ustavni sud su u brojnim odlukama ukazali da domaći sudovi imaju određenu diskrecionu ocjenu u vezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, ali istovremeno imaju obavezu da obrazlože svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku. U vezi sa navedenim, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud, u skladu sa standardima prava na pravično suđenje, odgovorio na relevantne navode i dao jasne i razumljive razloge za svoje odlučenje, tako da se prvoapelantovi navodi koji su izneseni u tom pravcu pokazuju kao neosnovani. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
12. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević