Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3152/16 (B. M.)

Odluka donesena 11. 09. 2018.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Pretpostavka nevinosti
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • In dubio pro reo
  • Minimalna prava optuženog - pravo na prisustvo i salušanje svjedoka odbrane pod istim uslovima
  • Krivični postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3152/16

Apelacija

Odluka o meritumu

11. 09. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3152/16, rješavajući apelacije Bosiljka Markovića i Ostoje Markovića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 11. septembra 2018. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbijaju se kao neosnovane apelacije Bosiljka Markovića i Ostoje Markovića podnesene protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine br. S1 1 K 012024 15 Krž od 29.

februara 2016. godine i S1 1 K 012024 14 Kri od 24. juna 2015.

godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Bosiljko Marković (u daljnjem tekstu: prvoapelant) iz Laktaša, kojeg zastupa Nebojša Pantić, advokat iz Banje Luke, podnio je 22. jula 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) br. S1 1 K 012024 15 Krž od 29. februara 2016. godine i S1 1 K 012024 14 Kri od 24. juna 2015. godine. Apelant je 31. maja 2018. godine dopunio apelaciju (dostavljanje prvostepene presude). Navedena apelacija je registrovana pod brojem AP 3152/16.

2. Ostoja Marković (u daljnjem tekstu: drugoapelant) iz Kotor Varoši, kojeg zastupa Zoran Bubić, advokat iz Banje Luke, podnio je 10. avgusta 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presuda Suda BiH br. S1 1 K 012024 15 Krž od 29. februara 2016. godine i S1 1 K 012024 14 Kri od 24. juna 2015. godine. Apelant je 6. juna 2018. godine dopunio apelaciju (dostavljanje prvostepene presude). Navedena apelacija je registrovana pod brojem AP 3418/16.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

3. Na osnovu člana 23 st. (2) i (3) Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i Tužilaštva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo BiH) zatraženo je 11. januara 2018. godine da dostave odgovore na apelacije.

4. Odgovore na apelacije Sud BiH i Tužilaštvo BiH dostavili su u periodu od 23. i 26. januara 2018. godine.

5. S obzirom na to da se apelacije registrovane pod brojem AP 3152/16 i AP 3418/16 odnose na isti predmet koji se vodio pred redovnim sudovima, Ustavni sud je, u skladu sa članom 32 stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju predmeta u kojima će se voditi jedan postupak i donijeti jedna odluka pod brojem AP 3152/16.

III.Činjenično stanje

6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sažeti na sljedeći način.

7. Presudom Suda BiH broj i S1 1 K 012024 14 Kri od 24. juna 2015. godine, koja je ispravljena rješenjem od 27. oktobra 2010. godine, apelanti su, između ostalog, proglašeni krivim zato što su radnjama opisanim u izreci presude počinili krivično djelo ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 142 u vezi sa članom 22 Krivičnog zakona Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije (u daljnjem tekstu: KZSFRJ). Sud BiH je apelante za počinjenje navedenog krivičnog djela osudio na kazne zatvora u trajanju od po 10 godina, te ih je obavezao da oštećenoj – zaštićenom svjedoku S-4 solidarno, na ime naknade nematerijalne štete, isplate iznos od 26.500,00 KM.

8. Sud BiH je u vezi s navodima apelanata kojima je ukazivano na nezakonitost presretnutih telefonskih razgovora između prvoapelanta i G. B., njegovog branioca u to vrijeme, istakao da je prihvatio korišćenje tih dokaza, ali nije cijenio sadržaj presretnutih razgovora, već ih je prihvatio samo u kontekstu utvrđivanja činjenice da je, nakon pritiska od strane svjedoka M. B. da se dogovore o načinu svjedočenja u zamjenu za novac, prvoapelant kontaktirao svog advokata G. B. koji je trebalo da pregleda izjavu koju je M. B. dao postupajućem tužiocu. Imajući u vidu da je taj dokaz korišćen samo kao informacija da su oni bili u kontaktu u vrijeme međusobnih dogovora o uticaju na dokazni postupak, Sud BiH je zaključio da u smislu odredbe člana 116 stav 4 Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKPBiH) nema procesnih smetnji za njegovo korišćenje, odnosno da se ne radi o nezakonito pribavljenom dokazu, niti da je tim dokazom povrijeđeno prvoapelantovo pravo na odbranu. U vezi s prigovorima da se kao dokaz nisu mogle koristiti službene zabilješke koje su policijski inspektori sačinili o tome šta su čuli ili vidjeli prilikom vršenja posebne istražne radnje tajnog praćenja i tehničkog snimanja lica, Sud BiH je naveo da je i taj prigovor neosnovan, imajući u vidu da se ne radi o informativnim službenim zabilješkama, nego o zabilješkama službenih lica koje su sačinili na osnovu obavljene posebne istražne radnje tajnog praćenja (član 118 stav 6 ZKPBiH) koja je preduzeta na osnovu naredbe suda, o čemu je vođa tima inspektora svjedočio neposredno pred sudskim vijećem, što je na kraju bilo i osnov za uvođenje službene zabilješke u spis i njeno korišćenje kao dokaza.

9. Sud BiH je dalje naveo da je odbio prijedlog apelanata da se kao dodatni dokaz provede uvid u geografsku kartu područja na kojem je izvršeno silovanje o kojem je svjedočila oštećena S-4 (u daljnjem tekstu: oštećena), kao i da vještak geometar izađe na lice mjesta i sačini zabilješke o okolnostima udaljenosti od kuće oštećene do stanice u Dabovcima, te o okolnosti da li na tom putu postoji neko skretanje desno i put u šumu. U vezi s tim, Sud BiH je zaključio da provođenje tih dokaza nije neophodno radi razjašnjenja stvari jer je percepcija oštećene o tome da li se radilo o sporednom ili glavnom putu irelevantna imajući u vidu situaciju u kombiju u kojoj se nalazila za vrijeme vožnje.

10. U obrazloženju presude Sud BiH je zatim iscrpno pobrojao svjedoke koje je saslušao, naveo okolnosti na koje su svjedočili, te materijalne dokaze koje je proveo na glavnom pretresu. Naime, Sud BiH je istakao da je utvrdio da je oštećena kritične večeri, u kombiju, uz upotrebu prijetnje i sile, direktnim napadom na njen život i tijelo, natjerana na seksualni odnos, kao i na s njim izjednačene seksualne radnje. To proizlazi iz iskaza oštećene, njenih roditelja, svjedoka S. J., M. K. i P. Ž. kao posrednih svjedoka, te svjedoka M. B. i I. R. kao svjedoka očevidaca. Apelanti nisu osporavali da je oštećena silovana, a to proizlazi i iz činjenice da je svjedok odbrane I. R. potvrdio da je vidio da je P. C. u kombiju bio „zagrljen” sa ženskom osobom. Iz iskaza oštećene nesumnjivo proizlazi da su je na seksualni odnos i na slične radnje prinudili muškarci koji su se te noći nalazili u kombiju, od kojih je znala samo jednom od njih nadimak „Peđa“, te je na osnovu iskaza svjedoka M. B. utvrđeno da je to upravo P. C. Identitet drugih muškaraca Sud BiH je utvrdio dovodeći sadržaj iskaza svjedoka M. B. u vezu s materijalnim dokazima u spisu, kao i sa sadržajem i analizom dokaza dobijenih sprovođenjem posebnih istražnih radnji, nakon čega je izveo zaključak da se radilo o apelantima. Naime, u vezi s iskazom svjedoka M. B. Sud BiH je našao dokazanim da je nakon skretanja za Dabovce zaustavio vozilo i izašao, a da su u vozilu ostali P. C., apelanti i oštećena, a za koje vrijeme se iz vozila čula galama i lupanje, i to u periodu od najmanje pola sata. Dovodeći navedeno u vezu s iskazom oštećene da su je nakon P. C., drugi muškarci u kombiju prinudili na seksualni odnos tako što su se „mijenjali” i da je to uslijedilo nakon što se kombi poslije skretanja zaustavio, Sud BiH je našao dokazanim da su muškarci o kojima svjedoči oštećena, čiji identitet je njoj lično nepoznat, upravo apelanti. Na takav zaključak nesumnjivo upućuju i sadržaji presretnutih razgovora (detaljno navedeni na str. 21-31 prvostepene presude), iz kojih proizlazi da su apelanti pristali da pod pritiskom daju novac M. B. u zamjenu za njegov povoljan iskaz i da su cijelo vrijeme, ne samo od trenutka kada su dobili poziv Tužilaštva, nego i dok je predmet bio u nadležnosti Okružnog tužilaštva u Banjoj Luci, intenzivno radili na ometanju istrage ne negirajući svoju odgovornost. Od trenutka kada ih je M. B. obavijestio o pozivu Tužilaštva, apelanti intenzivno dogovaraju način na koji će iznositi odbranu kao osumnjičeni, pa tako prilikom davanja iskaza u Tužilaštvu u potpunosti negiraju učešće u događaju, a kako to proizlazi iz sadržaja zapisnika uloženih u spis, a takođe dogovaraju s M. B. na koji način će on dati svoj iskaz u svojstvu svjedoka.

11. U vezi s navodima apelanata kojima su ukazivali na nesaglasnosti između izjava oštećene i svjedoka M. B., Sud BiH je istakao da je tačno da je oštećena navela da niko nije izlazio iz kombija nakon što je kombi zaustavljen, ali da se u tačnost tog dijela njenog iskaza ne može pouzdati jer je navela kako misli da je za vrijeme zlostavljanja u kombiju vjerovatno gubila svijest. Takođe, imajući u vidu položaj u kome se nalazila i to što joj se dešavalo na podu kombija između sjedišta, ne može se isključiti mogućnost da nije primijetila da je neko za to vrijeme izašao iz kombija, a kako to tvrdi i svjedok M. B. Sud BiH je istakao da je u tom dijelu iskaz svjedoka M. B. prihvatio kao istinit, a osnov za takav zaključak nalazi u sadržajima presretnutih razgovora iz kojih je jasno da niti jedan od apelanata u bilo kojem trenutku svjedoku M. B. nije ukazao na mogućnost da i on snosi odgovornost za eventualno preduzete radnje silovanja. Ono što je od odlučnog značaja je činjenica da je oštećena navela da su je nakon muškarca kojeg su oslovljavali s „Peđa“, ostali muškarci iz kombija prisiljavali na spolni odnos na mjestu zaustavljanja i da su se na istom tom mjestu čuli glasovi drugih muškaraca, što je potvrdio svjedok I. R. koji je naveo da ga je jedna osoba zvala da uđe u kombi. S obzirom na navedeno, Sud BiH je zaključio da je njen iskaz u saglasnosti s iskazom M. B. koji je naveo da su nakon zaustavljanja i njegovog izlaska u kombiju ostali apelanti i P. C., a da je on nakon izlaska iz kombija pričao s nekim vojnicima koji su se nalazili u blizini. Takođe nije sporan ni dio iskaza oštećene u kojem je navela da su se tokom vožnje zaustavili u nekoj šumi, a što je, prema mišljenju odbrane, suprotno iskazu svjedoka M. B. da se radilo o proširenju za autobusku stanicu, s obzirom na to da utisak oštećene da je okolo bila šuma nije relevantan i od naročitog značaja, posebno imajući u vidu okolnosti u kojima se nalazila u tom trenutku. Takođe je potpuno irelevantna i okolnost da se vremenski period koji je prošao od odvođenja oštećene iz kuće pa do njenog povratka ne podudara s iskazom M. B. U vezi s tvrdnjama odbrana apelanata kojima su ukazivali na odstupanja u iskazu oštećene koji je dala na pretresu u odnosu na njene ranije iskaze, Sud BiH je istakao da se radi o manjim nedosljednostima, te da, u skladu s predmetom Furunždija, od lica koja su preživjela traumatična iskustva poput silovanja „…nije razumno očekivati da se sjećaju sitnih detalja događaja kao što su datum ili vrijeme. Takođe nije razumno očekivati da se sjećaju svakog pojedinačnog elementa komplikovanog i traumatičnog redoslijeda događaja. U stvari, nedosljednosti mogu pod određenim okolnostima ukazivati na istinitost i na činjenicu da na svjedoke nije uticano…”. Sud BiH je takođe istakao „da je kroz vremenski period istrage iskaz svjedoka M. B. trpio određene razlike koje su išle u korist apelanata kako bi se teret preduzetih radnji prebacio na P. C. koji je poginuo 1995. godine, a na to pouzdano i očigledno ukazuje i sadržaj presretnutih razgovora“. Najzad, Sud BiH je istakao da nije prihvatio iskaze svjedoka C. N. i L. N. koji su na okolnost alibija apelanata tvrdili da su apelanti upravo te noći oko pola deset došli i popili s njima kafu ispred porodične kuće, da bi zatim optuženi drugoapelant otišao, dok je prvoapelant prespavao kod C. N., kao i nevjerodostojne iskaze svjedoka odbrane I. R. i N. N. u dijelu njihovih iskaza da su apelanti izašli iz kombija odmah po zaustavljanju i da je oštećenu na seksualni odnos prinudio jedino P. C., s obzirom na to da su navodni alibi, kao i iskazi ova dva svjedoka u suprotnosti sa svim ostalim dokazima kojima je poklonio vjeru i da su upravljeni na pomaganje apelantima da izbjegnu odgovornost za radnje za koje se terete optužnicom (što je obrazloženo u tač. 188-207 prvostepene presude).

12. Presudom vijeća Apelacionog odjeljenja Suda BiH (u daljnjem tekstu: apelaciono vijeće) broj S1 1 K 012024 15 Krž od 29. februara 2016. godine odbijene su kao neosnovane žalbe apelanata i potvrđena je prvostepena presuda.

13. U pogledu žalbenih prigovora kojima je osporavana zakonitost korišćenja presretnutih razgovora između prvoapelanta i njegovog advokata, apelaciono vijeće je istaklo da su ti dokazi cijenjeni isključivo na okolnost hronologije postupanja apelanata u vezi s uticajem na svjedoka M. B. u fazi istrage, a nikako sadržajno u vezi s ovom krivičnopravnom stvari, što bi predstavljalo povredu odredbe člana 116 stav 4 ZKPBiH. U vezi s tim, neosnovane su žalbene tvrdnje da se prvostepeni sud u paragrafima 97, 98 i 99 prvostepene presude koristio spornim presretnutim razgovorima. Apelaciono vijeće je istaklo da je izvršilo uvid u navedene paragrafe i zaključilo da se presretnuti razgovori ni na jednom mjestu ne cijene sadržajno u kontekstu inkriminišućih radnji, već isključivo kao slijed radnji prvoapelanta i drugoapelanta (što je detaljno navedeno u paragrafu 24 presude). U pogledu prigovora da službene zabilješke radnika policije, koje je prvostepeni sud prihvatio kao dokaze, predstavljaju nezakonite dokaze, apelaciono vijeće je ukazalo da se službene zabilješke Sipe odnose na postupanje službenih lica u okviru redovnih poslova kojima se bave i da u konkretnom slučaju ne postoje nikakve smetnje da se koriste kao dokazi, pogotovo što one ispunjavaju sve neophodne formalne uslove. Imajući u vidu da korišćenjem službenih zabilješki nisu povrijeđena nikakva prava apelanata, niti su na taj način učinjene bitne povrede odredaba krivičnog postupka, to se ne može uspjeti sa žalbenim prigovorima da takvi dokumenti predstavljaju nezakonite dokaze. Osim toga, osporena presuda i nije zasnovana isključivo ili u pretežnom dijelu na tim dokazima, nego su službene zabilješke analizirane i cijenjene u vezi s ostalim dokazima izvedenim tokom glavnog pretresa, o čemu je prvostepeni sud dao sasvim jasne, određene i uvjerljive razloge.

14. Razmatrajući žalbene navode kojima je osporavan kredibilitet iskaza oštećene, apelaciono vijeće je istaklo da je cijenilo sve njene iskaze i da ih je dovelo u vezu s ostalim kontrolnim dokazima, naročito s iskazom svjedoka M. B., takođe neposrednim očevicem inkriminišućeg događaja. Naime, u prvostepenoj presudi je u tač. 156-157, 172- 180 i 184 na uvjerljiv način obrazloženo zbog čega se vjeruje oštećenoj. Tako, cijeneći nesporne činjenice i okolnosti koje se odnose na ono što je dogodilo prije, tokom i nakon inkriminišućeg događaja, apelaciono vijeće je istaklo sve te činjenice, uzete zajedno s drugim dokazima, neposrednom svjedočenju oštećene daju potrebnu životnost i apsolutnu uvjerljivost da se događaj desio upravo na način kako ga je ona predstavila. U pogledu tvrdnji da su navodi oštećene da su je silovala četiri prisutna lica u kombiju u kontradikciji s utvrđenjem da svjedok M. B. nije silovao oštećenu i da to njegov iskaz čini nevjerodostojnim, apelaciono vijeće je istaklo da se iz obrazloženja pobijane presude jasno vidi da je oštećena u svim svojim izjavama tvrdila da su u kombiju bila četvorica muškaraca, te da su je silovali muškarci iz kombija i da su se mijenjali, pri čemu druga lica nisu ulazila u kombi. Međutim, prvostepeno vijeće je pravilno, prilikom ocjene njenog iskaza, cijenilo bitnu okolnost da se u vrijeme izvršenja radilo o maloljetnom licu

– djetetu od 14 godina starosti, da se sve dešavalo u noćnim satima kada je bio mrak, da je preživjela izuzetno traumatičan događaj kada više odraslih muškaraca pod prijetnjom oružjem vrše napad na njen život i tijelo u naročito okrutnom i ponižavajućem postupanju za svaku žensku osobu, a kamoli bespomoćnu djevojčicu, koja je više puta padala u nesvijest tokom samog čina opetovanog silovanja od strane više muškaraca. Stoga je sasvim logično da uz njeno početno opažanje da su u kombiju četiri muškarca, a da zatim počinje silovanje, i to prvo od strane lica po nadimku Peđa, a zatim drugih prisutnih muškaraca, svjedokinja u toku opetovanih silovanja, u trenucima kada preživljava enorman strah i bol, opaža da radnju silovanja vrše različita lica. To sve, dovedeno u vezu s njenom percepcijom da su u kombiju bila četiri muškarca, od kojih niko nije napuštao kombi, pri čemu ona ne poznaje niti jednog od njih, razumno može dovesti do njenog zaključivanja da su je silovala sva četvorica. Međutim, u prvostepenoj presudi je sasvim razložno isključena mogućnost da je oštećenu silovao i svjedok M. B., o čemu se očituje na više mjesta u pobijanoj presudi, pozivajući se na sadržaje presretnutih razgovora iz kojih je jasno da nijedan od apelanata u bilo kojem trenutku ne ukazuje na mogućnost da i M. B. snosi odgovornost za eventualno preduzete radnje silovanja. Prema tome, apelaciono vijeće je navelo da su neosnovani prigovori da je svjedok M. B. sapočinilac djela i da je zainteresovan da svjedočenjem pomogne prvenstveno sam sebi. Pretresno vijeće opravdano se nije bavilo utvrđivanjem eventualne krivice M. B. koji je nesumnjivo bio prisutan kritične prilike jer on nije bio obuhvaćen optužnim aktom, a sve i da se prihvati tvrdnja o eventualnom učešću i krivici M. B., to ni u kom slučaju ne ekskulpira apelante od inkriminišućih radnji koje su nesumnjivo preduzeli kritične večeri kada su naizmjenično sa P. C. izvršili silovanje oštećene. Naime, pretresno vijeće je kod ocjene iskaza tog svjedoka u svakom pojedinom dijelu koji se odnosi na odlučne činjenice dalo razloge da li mu poklanja vjeru, posebno napominjući da se u konkretnom slučaju radi o takvom svjedoku koji je rekao samo onoliko detalja koje je morao reći i da je cijelo vrijeme kako tokom istrage tako i tokom pretresa nastojao da pomogne apelantima u izbjegavanju ili umanjenju krivice, međutim, taj svjedok je u objektivnom smislu iznio suštinu događaja, čiji detalji se poklapaju sa svjedočenjem oštećene.

15. Apelaciono vijeće je dalje istaklo da je prvostepeno vijeće pravilno odgovorilo i na prigovor odbrane vezano za mjesto izvršenja silovanja, nalazeći da utisak oštećene da je na mjestu gdje se kombi zaustavio okolo bila šuma nije relevantan i od naročitog značaja. Takođe, u pogledu žalbenih tvrdnji da presuda ne daje adekvatno obrazloženje u pogledu vremenskog perioda koji je prošao od momenta odvođenja oštećene od kuće pa do njenog povratka, apelaciono vijeće je ocijenilo kao sračunatost odbrane apelanata da se na temporalnim činjenicama i okolnostima koje su već udaljene od događaja koji je predmet optužbe i koje imaju sasvim relativan značaj pokuša uzdrmati kredibilitet iskaza oštećene (što je obrazloženo u tački 63 drugostepene presude). Imajući u vidu navedeno, apelaciono vijeće je zaključilo da je prvostepeno vijeće u pobijanoj presudi, nakon što je pravilno utvrdilo šta se dešavalo kritične večeri i na koji način je izvršeno silovanje nad maloljetnom oštećenom, a slijedom materijalnih dokaza – presretnutih razgovora i drugih potkrepljujućih subjektivnih dokaza, ispravno utvrdilo da su dvojica prisutnih vojnika u kombiju koji su skupa sa P. C. na opisanom mjestu i na opisani način silovali oštećenu upravo prvoapelant i drugoapelant.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacija Navodi iz apelacije prvoapelanta

16. Prvoapelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Prvoapelant tvrdi da su tokom istražnog postupka sprovedene posebne istražne radnje, kojom prilikom je više puta snimljen njegov razgovor s tadašnjim braniocem G. B. i da se prvostepeni sud u obrazloženju prvostepene presude u tač. 97, 98 i 99 koristio tim razgovorima i stavljao ih u kontekst dokaza o počinjenom djelu za koje je proglašen krivim. Prvoapelant je takođe istakao da službene zabilješke radnika policije nisu mogle biti dokaz u konkretnom predmetu. Dalje, prvoapelant smatra da je Sud BiH pojedinim dokazima dao tumačenja koja su netačna, te je neistinito interpretirao izjave svjedoka s obzirom na to da je oštećena navela da su je nakon zaustavljanja kombija u šumi silovala sva četvorica vojnika iz kombija, a prvostepeni sud je naveo da je oštećena izjavila da ju je silovalo više lica, što ona nikada nije izjavila. Najzad, prvoapelant smatra da prvostepeni sud zaključak da je on bio jedno od lica koja su silovala oštećenu crpi iz rezultata posebnih istražnih radnji, dajući sasvim pogrešna tumačenja o ponašanju M. B. tokom njihovog trajanja s obzirom na to da je taj svjedok njega pozivao i tražio kontakt uznemiren zbog mogućnosti da bude optužen.

Navodi iz apelacije drugoapelanta

17. Drugoapelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 st. 1, 2 i 3 tačka d) Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Drugoapelant tvrdi da su osporene odluke zasnovane na nezakonitim dokazima, odnosno na snimcima razgovora prvoapelanta s advokatom G. B., kao i na službenim zabilješkama radnika policije. Dalje, smatra da su osporene presude donesene na osnovu očigledno proizvoljno utvrđenog činjeničnog stanja jer su redovni sudovi odluke zasnovali na dijelovima iskaza oštećene i M. B. i na osnovu njihovih svjedočenja utvrdili mjesto, vrijeme i način izvršenja krivičnog djela iako su njihovi iskazi u bitnim i odlučnim činjenicama protivrječni i nevjerodostojni. U tom smislu, drugoapelant ukazuje da je svjedok M. B. sapočinilac predmetnog krivičnog djela i da je sporna vjerodostojnost njegovog iskaza s obzirom na to da ima motiv da okrivi apelante i da se na taj način spasi krivičnog progona. Drugoapelant, takođe, ukazuje da mu je u konkretnom slučaju povrijeđen princip in dubio pro reo, te da su nezakonito odbijeni dokazni prijedlozi njegove odbrane vezani za utvrđivanje mjesta izvršenja krivičnog djela zbog čega je činjenično stanje u pogledu mjesta izvršenja ostalo nedokazano, a činjenično stanje nepotpuno utvrđeno, a on onemogućen da ravnopravno učestvuje u krivičnom postupku. Imajući u vidu navedeno, apelant smatra da su nezakonite i odluke sudova o izricanju krivične sankcije i naknade štete koja je dosuđena oštećenoj.

b) Odgovori na apelacije

18. Sud BiH je naveo da apelanti ističu identične navode kao i u žalbama izjavljenim protiv prvostepene presude, o čemu je apelaciono vijeće dalo obrazloženje u drugostepenoj presudi, zbog čega smatra da je bezrazložno ponovno obrazlaganje činjenica koje su izložene valjano i argumentovane kako u prvostepenoj tako i drugostepenoj presudi, pri čemu nije povrijeđen princip in dubio pro reo, kako to apelanti neosnovano potenciraju. Takođe je istaklo da je neosnovan navod o korišćenju snimljenih razgovora između prvoapelanta i njegovog tadašnjeg branioca s obzirom na to da se presretnuti razgovori ni na jednom mjestu ne cijene sadržajno u kontekstu inkriminišućih radnji, već isključivo kao slijed radnji apelanata, o čemu je drugostepena presuda dala iscrpno obrazloženje, kao i o pitanju zakonitosti korišćenja službenih zabilješki. Imajući u vidu navedeno, Sud BiH je predložio da se apelacije odbiju kao neosnovane.

19. Tužilaštvo BiH je istaklo da tokom sudskog postupka nije došlo do kršenja prava na pravično suđenje kako se to navodi u apelacijama s obzirom na to da Sud BiH nije proizvoljno ocijenio dokaze, niti je manipulisao navedenim iskazima svjedoka, kao ni da je pogrešno odnosno proizvoljno primjenjivao pravo. Tužilaštvo, takođe, smatra da je Sud BiH pravilno zasnovao svoju odluku cijeneći sve dokaze pojedinačno i u međusobnoj vezi, naročito cijeneći iskaz oštećene kao uvjerljiv, konzistentan, logičan, potkrijepljen nizom pojedinosti i podržan iskazima drugih svjedoka, što je sve pružilo dovoljno osnova da se navedenom iskazu pokloni puna vjera. Imajući u vidu navedeno, Tužilaštvo smatra da su apelacije neosnovane.

V.Relevantni propisi

20. U Krivičnom zakonu Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije („Službeni list SFRJ“ br. 44/76, 36/77, 56/77, 34/84, 37/84, 74/87, 57/89, 3/90, 38/90 i 45/90) relevantne odredbe glase:

Saučesništvo u krivičnom djelu Saizvršilaštvo Član 22.

Ako više lica, učestvovanjem u radnji izvršenja ili na drugi način, zajednički učine krivično delo, svako od njih kazniće se kaznom propisanom za to delo.

Član 142. stav (1) Ratni zločin protiv civilnog stanovništva (1) Ko kršeći pravila međunarodnog prava za vreme rata, oružanog sukoba ili okupacije naredi da se izvrši napad na civilno stanovništvo, naselje, pojedina civilna lica ili lica onesposobljena za borbu, koji je imao za posljedicu […] prisiljavanje na prostituciju ili silovanja; […], ili ko izvrši neko od navedenih dela, kazniće se zatvorom najmanje pet godina ili smrtnom kaznom.

21. Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08, 12/09, 16/09, 93/09 i 72/13), u tekstu koji je važio u vrijeme vođenja postupka, u relevantnom dijelu glasi:

Član 3.

Pretpostavka nevinosti i in dubio pro reo (1) Svako se smatra nevinim za krivično djelo dok se pravosnažnom presudom ne utvrdi njegova krivnja.

(2) Sumnju u pogledu postojanja činjenica koje čine obilježja krivičnog djela ili o kojima zavisi primjena neke odredbe krivičnog zakonodavstva, Sud rješava presudom na način koji je povoljniji za optuženog.

Član 15.

Slobodna ocjena dokaza Pravo Suda, Tužioca i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.

Član 48.

Komunikacija osumnjičenog, odnosno optuženog s braniocem (1) Ako se osumnjičeni, odnosno optuženi nalazi u pritvoru, ima pravo odmah komunicirati s braniocem, usmeno ili pismeno.

(2) Tokom razgovora osumnjičeni, odnosno optuženi i branilac mogu biti posmatrani, ali se ne smije slušati njihov razgovor.

Član 116. st. (1), (2) tač. a) i d) i stav (4) Vrste posebnih istražnih radnji i uslovi za njihovu primjenu (1) Protiv lica za koje postoje osnovi sumnje da je samo ili s drugim licima učestvovalo ili učestvuje u izvršenju krivičnog djela iz člana 117. ovog zakona mogu se odrediti posebne istražne radnje, ako se na drugi način ne mogu pribaviti dokazi ili bi njihovo pribavljanje bilo povezano s nesrazmjernim teškoćama.

(2) Istražne radnje iz stava 1. ovog člana su:

a) nadzor i tehničko snimanje telekomunikacija,

d) tajno praćenje i tehničko snimanje lica, transportnih sredstava i predmeta koji stoje u vezi s njima.

(4) Na razgovore lica iz stava 1. ovog člana i njegovog branioca shodno se primjenjuju odredbe o komunikaciji osumnjičenog i branioca.

Član 118. st. (1) i (6) Nadležnost za određivanje i trajanje istražnih radnji (1) Istražne radnje iz člana 116. stava 2. ovog zakona određuje naredbom sudija za prethodni postupak, na obrazloženi prijedlog Tužioca koji sadrži: podatke o licu protiv koga se radnja preduzima, osnove sumnje iz člana 116. st. 1. ili 3. ovog zakona, razloge za njeno preduzimanje i ostale bitne okolnosti koje zahtijevaju preduzimanje radnji, navođenje radnje koja se zahtijeva i način njenog izvođenja, obim i trajanje radnje. Naredba sadrži iste podatke kao i prijedlog Tužioca, kao i utvrđivanje trajanja naređene radnje.

(6) Naredbu iz stava 1. ovog člana izvršava policijski organ. Preduzeća koja vrše prenos informacija dužna su Tužiocu i policijskim organima omogućiti provođenje mjera iz člana 116. stava 2. tačke a) ovog zakona.

Član 122.

Korišćenje dokaza pribavljenih posebnim radnjama Tehničke snimke, isprave i predmeti pribavljeni pod uslovima i na način propisan ovim zakonom mogu se koristiti kao dokazi u krivičnom postupku. Prikriveni istražilac i informator iz člana 116. stava 2.

tačke e) ovog zakona, kao i lica koja su provela istražne radnje iz člana 116. stava 2. tačke f) ovog zakona mogu se saslušati kao svjedoci ili kao zaštićeni svjedoci o toku provođenja radnji ili o drugim važnim okolnostima.

Dokazi na kojima se zasniva presuda Član 281. stav 2.

(2) Sud je dužan savjesno ocijeniti svaki dokaz pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana.

VI.Dopustivost

22. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

23. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

24. U konkretnom slučaju apelanti su apelacijom osporili Presudu apelacionog vijeća broj S1 1 K 012024 15 Krž od 29. februara 2016. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Imajući u vidu da su apelanti osporenu presudu primili 15. i 16. juna 2016. godine, a da su pojedinačne apelacije podnijeli 22. jula i 10. avgusta 2016. godine, proizlazi da su apelacije podnesene u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacije ispunjavaju i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacije nisu dopustive, niti su očito (prima facie) neosnovane.

25. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacije ispunjavaju uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

26. Apelanti smatraju da je osporenim presudama povrijeđeno njihovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije. Pravo na pravično suđenje

27. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.

28. Član 6 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1) Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.

2) Svako ko je optužen za krivično djelo smatra se nevinim sve dok se ne dokaže krivim u skladu sa zakonom.

d) da ispituje svjedoke protiv sebe ili da se oni ispitaju, te da se obezbijedi prisustvo i ispitivanje svjedoka u njegovu korist pod istim uslovima koji važe za svjedoke koji svjedoče protiv njega;

29. Ustavni sud zapaža da se postupak odnosi na utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe protiv apelanata u vezi s izvršenjem krivičnog djela ratni zločin protiv civilnog stanovništva, te je nesporno da apelanti u postupku uživaju garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije. S obzirom na to, Ustavni sud će u konkretnom slučaju ispitati da li je postupak bio pravičan na način na koji to zahtijevaju navedene odredbe.

30. Navodi apelanata o kršenju prava na pravično suđenje zasnivaju se na tvrdnjama da su odluke redovnih sudova zasnovane na nezakonitim dokazima i da su redovni sudovi očigledno proizvoljno utvrdili činjenično stanje kada su na osnovu iskaza oštećene i svjedoka M. B. utvrdili da su počinili krivično djelo koje im se stavlja na teret, iako su njihovi iskazi u bitnim i odlučnim činjenicama protivrječni. Pored toga, drugoapelant smatra da mu je u konkretnom predmetu povrijeđen princip in dubio pro reo, te da su redovni sudovi, odbijanjem dokaznih prijedloga da se izvrši uvid u geografsku kartu i sprovede vještačenje po vještaku geodetske struke, povrijedili njegovo pravo na odbranu.

31. Razmatrajući navode apelanata kojima ukazuju da su osporene presude zasnovane na nezakonitim dokazima, Ustavni sud napominje da član 6 Evropske konvencije garantuje pravo na pravično suđenje, ali ne postavlja bilo kakva pravila o prihvatljivosti dokaza. To je prevashodno pitanje koje se reguliše domaćim zakonodavstvom (vidi Evropski sud, Schenk protiv Švajcarske, 12. juli 1988. godine, st. 45-46, serija A, broj 140 i Teixeira de Castro protiv Portugalije, 9. juni 1998. godine, stav 34, Izvještaji 1998-IV). Zbog toga, kao stvar principa, Evropski sud smatra da njegova uloga nije da utvrđuje da li određena vrsta dokaza – na primjer dokazi koji su pribavljeni nezakonito u smislu domaćeg prava – može biti prihvatljiva ili, upravo, da li je aplikant kriv ili ne. U tom smislu, pitanje na koje se mora odgovoriti je da li je postupak kao cjelina, uključujući i način na koji su dokazi pribavljeni, bio pravičan. Ovo uključuje ispitivanje „nezakonitosti“ u pitanju i, tamo gdje je u pitanju povreda drugih prava iz Konvencije, priroda utvrđene povrede (vidi Evropski sud, Bykov protiv Rusije [GC], aplikacija broj 4378/02, stav 89, 10. mart 2009. godine i Lee Davies protiv Belgije, aplikacija broj 18704/05, stav 41, 28. juli 2009. godine). Zatim, prema stanovištu Evropskog suda, pri ocjeni da li je postupak kao cjelina bio pravičan, takođe se mora imati u vidu da li su poštovana prava odbrane. Mora se ispitati da li je aplikantu bila data mogućnost da osporava zakonitost dokaza i da se protivi njegovom korišćenju (vidi Evropski sud, Szilagyi protiv Rumunije (dec.), aplikacija broj 30164/04, 17. decembar 2013. godine). Pored toga, mora se uzeti u obzir kvalitet dokaza, uključujući da li okolnosti u kojim je pribavljen ukazuju na sumnju o njegovoj pouzdanosti ili tačnosti (vidi, pored ostalih, naprijed citiranu Bykov, stav 90 i Lisica protiv Hrvatske, aplikacija broj 20100/06, stav 49, 25. februar 2010. godine). Mada se problem pravičnosti neće neophodno pojaviti tamo gdje pribavljeni dokaz nije podržan drugim materijalima, treba imati u vidu da kada je dokaz veoma jak i nema rizika da je nepouzdan, analogno tome potreba za dokazima koji ga podržavaju je slabija (vidi Evropski sud, naprijed citirane, Lee Davies, stav 42 i Bykov, stav 90).

32. Dovodeći navedenu praksu Evropskog suda u vezu sa zaključcima Suda BiH, Ustavni sud zapaža da su prvostepeno i drugostepeno vijeće za svoju odluku o prigovorima apelanata kojima je osporavana zakonitost dokaza dali jasno i detaljno obrazloženje u kojem Ustavni sud ne nalazi elemente proizvoljnosti. Naime, Ustavni sud zapaža da su prvostepeno i apelaciono vijeće u vezi s prigovorima kojima je ukazivano na nezakonitost presretnutih telefonskih razgovora između prvoapelanta i G. B. njegovog branioca u to vrijeme, saglasno ukazali da sadržaj tih razgovora nije cijenjen u kontekstu inkriminišućih radnji, već su prihvaćeni samo u kontekstu utvrđivanja činjenice da je, nakon pritiska od strane svjedoka M. B. da se dogovore o načinu svjedočenja u zamjenu za novac, prvoapelant kontaktirao svog advokata G. B. koji je, prema sadržaju presretnutih razgovora, trebalo da pregleda izjavu koju je M. B. dao postupajućem tužiocu. Ustavni sud naročito zapaža da je apelaciono vijeće razmotrilo i tvrdnje apelanata da se prvostepeni sud u paragrafima 97, 98 i 99 prvostepene presude koristio spornim presretnutim razgovorima, nakon čega je izvršilo uvid u navedene paragrafe i zaključilo da se presretnuti razgovori ni na jednom mjestu ne cijene sadržajno u kontekstu inkriminišućih radnji, već isključivo kao slijed radnji prvoapelanta i drugoapelanta. Stoga, imajući u vidu da iz obrazloženja odluka redovnih sudova nema ništa što ukazuje da su presretnuti razgovori između prvoapelanta i njegovog tadašnjeg branioca korišteni prilikom utvrđivanja osnovanosti krivične optužbe protiv apelanata, odnosno da su redovni sudovi na osnovu tih razgovora utvrdili bilo koju odlučnu činjenicu u predmetnom krivičnom postupku, Ustavni sud nije mogao zaključiti da korišćenje tih dokaza u kontekstu utvrđivanja činjenice da su oni bili u kontaktu u vrijeme međusobnih dogovora o uticaju na dokazni postupak, da su osporene odluke zasnovane na nezakonitim dokazima.

33. U vezi s navodima apelanata da se kao dokaz nisu mogle koristiti službene zabilješke policijskih inspektora o vršenju posebne istražne radnje tajnog praćenja i tehničkog snimanja lica, Ustavni sud zapaža da je prvostepeno vijeće navelo da je taj prigovor neosnovan jer se ne radi o informativnim službenim zabilješkama, nego o zabilješkama službenih lica koje su sačinila na osnovu obavljene posebne istražne radnje tajnog praćenja koja je preduzeta na osnovu naredbe suda, o čemu je vođa tima inspektora svjedočio neposredno pred sudskim vijećem, što je na kraju bilo i osnov za uvođenje službene zabilješke u spis i njeno korišćenje kao dokaza. Ustavni sud, takođe, zapaža da je apelaciono vijeće u vezi s tim žalbenim prigovorima istaklo da prvostepena presuda i nije zasnovana isključivo ili u pretežnom dijelu na tim dokazima, nego su službene zabilješke analizirane i cijenjene u vezi s ostalim dokazima izvedenim tokom glavnog pretresa, o čemu je prvostepeni sud dao sasvim jasne, određene i uvjerljive razloge. Imajući u vidu da iz obrazloženja odluka redovnih sudova proizlazi da su službene zabilješke, koje odbrane apelanata osporavaju, u suštini izvještaj policijskih službenika o rezultatima sprovođenja posebne istražne radnje tajnog praćenja i tehničkog snimanja lica i da je o sprovođenju te radnje neposredno pred sudskim vijećem svjedočio vođa tima inspektora i da su odbrane apelanata imale mogućnost da osporavaju sadržaj tih dokaza, Ustavni sud nije mogao zaključiti da u konkretnom slučaju bilo šta ukazuje da je u konkretnom slučaju postupljeno suprotno odredbama ZKPBiH kojima je propisano vršenje te radnje, odnosno da sporne službene zabilješke predstavljaju nezakonite dokaze i da bi zbog toga bilo povrijeđeno pravo apelanata na pravično suđenje.

34. Razmatrajući tvrdnje apelanata kojima ukazuju da su redovni sudovi očigledno proizvoljno utvrdili činjenično stanje, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti, Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

35. Ustavni sud, takođe, podsjeća da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka sudova u pogledu ocjene dokaza ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Ustavni sud se neće miješati u situaciju kada redovni sudovi povjeruju dokazima jedne strane u postupku na osnovu slobodnog sudijskog uvjerenja. To je isključivo uloga redovnih sudova, čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi Evropski sud za ljudska prava, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78). Ustavni sud naglašava da, pri tome, redovni sud nije vezan niti ograničen posebnim formalnim dokaznim pravilima, ali slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje kako svakog dokaza pojedinačno tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u uzajamnu logičnu vezu. Zatim, prema stavu Evropskog suda, mora se utvrditi da li je licu koje je u pitanju bila pružena mogućnost za osporavanje validnosti dokaza i suprotstavljanje; mora se cijeniti kvalitet dokaza, uključujući i činjenicu da li su uzeti u okolnostima koje dovode u sumnju njihovu pouzdanost i istinitost (vidi Evropski sud, pored ostalih, Sevinc i drugi protiv Turske (dec.), aplikacija broj 8074/02 od 8. januara 2008. godine; Bykov protiv Rusije [GC], aplikacija broj 4378/02, stav 90, od 10. marta 2009. godine).

36. Razmatrajući navode apelanata kojima ukazuju na proizvoljno činjenično stanje, te ocjenu dokaza, Ustavni sud zapaža da su apelanti identične prigovore navodili tokom postupka pred Sudom BiH, o čemu su se prvostepeno i apelaciono vijeće dovoljno jasno, precizno i argumentovano izjasnili. U vezi s tim, Ustavni sud prvenstveno nalazi da u predmetnom krivičnom postupku nije izostala sveobuhvatna analiza izvedenih dokaza. Naime, Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud u svojoj presudi opisao proces pojedinačne ocjene dokaza, te njihovog dovođenja u međusobnu vezu i izvođenje zaključka da su apelanti počinili krivično djelo za koje su proglašeni krivim. Naime, Sud BiH je detaljno analizirao sadržaj iskaza oštećene i doveo ga u vezu s iskazom svjedoka M. B. kao neposrednog očevica, rezultatima posebnih istražnih radnji, te iskazima drugih saslušanih svjedoka koji su iznijeli svoja saznanja o silovanju oštećene. Ustavni sud zapaža da je prvostepeno vijeće posebnu pažnju posvetilo ispitivanju vjerodostojnosti iskaza oštećene i svjedoka M. B., kao i razlika u iskazu oštećene i drugih saslušanih svjedoka na koje je odbrana apelanata ukazivala tokom postupka, a koje se odnose na mjesto, vrijeme i način izvršenja predmetnog krivičnog djela. Ustavni sud dalje zapaža da su ovi navodi apelanata bili predmet dodatne analize apelacionog vijeća koje je zaključilo da je, provedenim dokazima i njihovom pravilnom ocjenom, prvostepeni sud pravilno utvrdio sve odlučne činjenice i razjasnio sve bitne okolnosti od značaja za pravilnu odluku u predmetnom postupku. Pri tome je apelaciono vijeće posebno cijenilo tvrdnje apelanata koje ponavljaju u apelaciji, a kojima su ukazivali da je svjedok M. B. jedan od počinilaca predmetnog krivičnog djela, te je zaključilo da taj svjedok nije bio obuhvaćen optužnim aktom, a sve i da se prihvati tvrdnja o eventualnom učešću i krivici M. B., to ni u kom slučaju ne ekskulpira apelante od inkriminišućih radnji koje su nesumnjivo preduzeli kritične večeri kada su naizmjenično s P. C. izvršili silovanje oštećene. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženjima osporenih presuda dali jasne i precizne razloge za svoje zaključke da su apelanti počinili krivično djelo koje im je stavljeno na teret, te da su za svaki dokaz koji su prihvatili, kao i onaj koji nisu prihvatili, dali logično i uvjerljivo obrazloženje, tako da ocjena izvedenih dokaza ni u jednom dijelu, sama po sebi, ne izgleda proizvoljna ili neprihvatljiva, niti ima elemenata koji bi ukazivali na to da je dokazni postupak zloupotrijebljen na štetu apelanata. Stoga, Ustavni sud smatra da navodima apelanata o proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju, te ocjeni dokaza nije dovedeno u pitanje poštovanje garancija iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

37. U pogledu tvrdnji drugoapelanta da mu je u predmetnom postupku povrijeđen princip in dubio pro reo iz člana 6 stav 2 Evropske konvencije, Ustavni sud zapaža se da se navodi o kršenju principa presumpcije nevinosti i in dubio pro reo vezuju isključivo za ocjenu dokaza na osnovu kojih proizlazi da je počinio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret. U vezi s navedenim principom, Ustavni sud ukazuje da sud mora pretpostaviti nevinost optuženog bez ikakvih preduvjerenja i da ga može osuditi samo na osnovu dokaza iznesenih tokom suđenja. Takođe, princip pretpostavke nevinosti znači i da je teret dokazivanja isključivo na tužilaštvu, te da, prema principu in dubio pro reo, i najmanja sumnja u vezi s dokazom mora da ide u prilog optuženom (vidi Evropski sud, presuda Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španije, stav 77). U konkretnom slučaju, Ustavni sud ukazuje da su prvostepeno i apelaciono vijeće sve izvedene dokaze ocijenili pojedinačno i u međusobnoj vezi, te su na osnovu brižljive i savjesne ocjene tih dokaza izveli zaključak da je drugoapelant počinio predmetno krivično djelo na način kako je navedeno u izreci osporene presude, ne ostavljajući bilo kakve sumnje u tom pogledu. Zbog toga, Ustavni sud smatra da nema mjesta tvrdnjama drugoapelanta o kršenju principa in dubio pro reo jer iz osporenih presuda ne proizlazi ništa što bi ukazivalo da je postojala sumnja u pogledu bilo koje činjenice koja čini obilježje predmetnog krivičnog djela, pa da bi tu sumnju trebalo rješavati presudom na način koji je povoljniji za drugoapelanta kao optuženog. Stoga, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije povrijeđen princip in dubio pro reo iz člana 6 stav 2 Evropske konvencije, pa je apelacija i u ovom dijelu neosnovana.

38. U pogledu drugoapelantovih navoda kojima ukazuje da mu je povrijeđeno pravo na ravnopravnost stranaka u postupku zbog odbijanja njegovih dokaznih prijedloga, Ustavni sud podsjeća da član 6 stav 3 tačka d) Evropske konvencije sadrži dva prava: 1) pravo optuženog da mu se omogući da ispituje svjedoka optužbe i 2) pravo na saslušanje svjedoka odbrane pod istim uslovima koji važe i za svjedoka optužbe (vidi presudu Evropskog suda, Unterpertinger protiv Austrije, od 24. novembra 1986. godine, serija A-110). Ustavni sud smatra da ova odredba zahtijeva da se optuženi stavi u položaj potpune jednakosti s tužiocem, te da mu se omogući da ispita i ospori svjedočenje svjedoka optužbe, kao i da pozove i ispita svoje svjedoke pod istim uslovima. Ustavni sud, takođe, ukazuje da odredba ovog člana ne garantuje pravo da svi dokazni prijedlozi budu prihvaćeni. Takođe, pravo na pravično suđenje ne zahtijeva da se slijede bilo kakva određena pravila u ocjenjivanju dokaza pred krivičnim sudovima. Domaći sudovi trebaju ocijeniti prijedloge koji su im izneseni, kao i značaj dokaza na koje se optuženi žele pozvati (vidi, inter alia, Evropski sud, Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, serija A, broj 146, tačka 68). Institucije Evropske konvencije usvojile su stav da domaći sudovi uživaju diskreciono ovlašćenje da sami odluče da saslušaju svjedoke za koje smatraju da će im pomoći u utvrđivanju istine, odnosno da ocijene da li je nužno da se pozovu predloženi svjedoci ili provedu drugi predloženi dokazi, pazeći da se ne naruše smisao i cilj prava na pravično suđenje koji obavezuju da se suđenje odvija pod jednakim uslovima i uz jednakost oružja. Član 6 stav 3 Evropske konvencije zahtijeva samo da sud navede razloge zbog kojih je odlučio da ne provede predložene dokaze koje je optuženi izričito zahtijevao (vidi Evropski sud, Vidal protiv Belgije, presuda od 22. aprila 1992. godine, serija A, broj 235, tačka 34).

39. U vezi sa tim, Ustavni sud primjećuje da je Sud BiH, razmatrajući prijedlog drugoapelanta da se izvrši uvid u geografsku kartu područja na kojem je izvršeno silovanje, kao i da vještak geometar izađe na lice mjesta i sačini zabilješke na okolnosti udaljenosti od kuće oštećene do stanice u Dabovcima, zaključio da provođenje tih dokaza nije neophodno radi razjašnjenja stvari jer je percepcija oštećene o tome da li se radilo o sporednom ili glavnom putu irelevantna imajući u vidu situaciju u kombiju u kojoj se nalazila za vrijeme vožnje. Pored toga, Ustavni sud zapaža da je i apelaciono vijeće ukazalo da utisak oštećene da je na mjestu gdje se kombi zaustavio okolo bila šuma nije relevantan i da nije od naročitog značaja za razjašnjenje konkretne pravne stvari. Stoga, imajući u vidu da iz obrazloženja osporenih odluka proizlazi da okolnosti koje je drugoapelantova odbrana, provođenjem navedenih dokaza, nastojala dokazati nisu bile relevantne u konkretnom predmetu, kao i praksu Evropskog suda, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi, prilikom odbijanja njegovih dokaznih prijedloga, naveli jasne i razumljive razloge za svoje odluke poštujući svoju obavezu iz člana 6 stav 3 tačka d) Evropske konvencije, zbog čega su neosnovani navodi da je osporenim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje u tom segmentu.

40. Imajući u vidu naprijed navedeno, Ustavni sud zaključuje da su neosnovani navodi apelanata da im je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 st. 1, 2 i 3 tačka d) Evropske konvencije.

41. U vezi s tvrdnjama drugoapelanta da osporene odluke nezakonite i odluke sudova o izricanju krivične sankcije i naknade štete koja je dosuđena oštećenoj, Ustavni sud zapaža da drugoapelant u obrazloženju apelacije nije ukazao na čemu zasniva ove navode, zbog čega Ustavni sud ove tvrdnje nije ni razmatrao.

VIII.Zaključak

42. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije budući da su redovni sudovi za svoje odluke dali detaljno, jasno i argumentovano obrazloženje u pogledu izvedenih dokaza i njihove pravne valjanosti, niti ima elemenata koji bi ukazivali na to da je dokazni postupak zloupotrijebljen na štetu apelanata.

43. Takođe, ne postoji ni povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 st. 2 i 3 tačka d) Evropske konvencije u odnosu na drugoapelanta budući da iz obrazloženja osporenih presuda ne proizlazi ništa što bi ukazivalo da su redovni sudovi imali sumnju u pogledu postojanja bilo koje činjenice koja čini obilježje krivičnog djela koje je drugoapelantu stavljeno na teret, pa da bi tu sumnju rješavali presudom na način koji je povoljniji za drugoapelanta kao optuženog, kao i da nema ništa što bi ukazivalo da redovni sudovi nisu poštovali pravila o ravnopravnosti stranaka pred sudom.

44. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

45. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-3152/16 (B. M.) | Sudska praksa | Aktio