Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2480/18 (JU Osnovna škola "Ivan Mažuranić" Gračac)
Odluka donesena 19. 06. 2018.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Kolektivni ugovor
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Građanski postupak
- Javna vlast
- Radni spor
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Prava iz radnog odnosa
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2480/18
Apelacija
Odluka o dopustivosti
19. 06. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 19. juna 2018. godine, u predmetu broj AP-2480/18, rješavajući apelaciju JU Osnovna škola "Ivan Mažuranić" Gračac, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela JU Osnovna škola "Ivan Mažuranić" Gračac protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 56 0 Rs 038831 13 Rsž od 3. aprila 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. JU Osnovna škola "Ivan Mažuranić" Gračac (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Kantonalno javno pravobranilaštvo Mostar, podnijela je 24. aprila 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 56 0 Rs 038831 13 Rsž od 3. aprila 2018. godine. Osporenom konačnom odlukom apelantica je obavezana da tužitelju S.A. isplati razliku toplog obroka za period od januara 2010. do juna 2011. godine.
2. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni sud je naveo da je u konkretnom slučaju sporno da li tužitelju kao zaposleniku apelantice pripada razlika naknade za ishranu u visini kao i za službenike organa uprave i sudske vlasti Hercegovačko-neretvanskog kantona (u daljnjem tekstu: HNK), na koje se primjenjuje odredba člana 31. Kolektivnog ugovora za službenike organa uprave i sudske vlasti u Federaciji BiH („Službene novine F BiH“ broj 23/00 i 50/00), ukoliko ista naknada nije utvrđena od strane Vlade HNK u pregovorima sa Sindikatom u smislu odredbe člana 41. Kolektivnog ugovora za djelatnost osnovnog odgoja i obrazovanja u HNK (u daljnjem tekstu: GKU). S tim u vezi, Kantonalni sud se pozvao na odredbe člana 41. GKU kojima je propisano da zaposlenik ima pravo na naknadu, između ostalih, i za prehranu za vrijeme rada, čiji iznos i način isplate u pregovorima sa sindikatom utvrđuje Vlada i ista je za sve korisnike proračuna HNK (izuzev za pripadnike Jedinice za podršku MUP-u HNK). Prema stavu Kantonalnog suda, iz navedenog proizilazi da iznos i način isplate naknade za topli obrok za vrijeme rada nije moguće utvrditi bez pregovora sa Sindikatom, kako se Vlada ugovorom obavezala. Kantonalni sud je istakao da nije sporna okolnost da u predmetnom utuženom periodu (od januara 2010. do juna 2011. godine), nije bilo pregovora između Vlade HNK i Sindikata, nego je Vlada HNK u tom periodu jednostranom odlukom odredila visinu ove naknade od 1% od prosječne plaće isplaćene u F BiH za svaki radni dan proveden na poslu. Prema stavu Kantonalnog suda, donošenjem jednostrane odluke o visini naknade za topli obrok, bez prethodnog pregovaranja sa Sindikatom, Vlada HNK je postupila suprotno navedenoj odredbi članka 41. GKU, jer visinu ovih naknada i način isplate nije utvrdila u pregovoru sa Sindikatom kako se obavezala citiranom odredbom kolektivnog ugovora, koji je, dakle, dvostrani ugovor i sačinjen suglasnošću volja obiju strana, pa jednostrano donesena odluka Vlade protivno ugovorenoj proceduri ne može obavezivati drugu stranu. S obzirom na navedeno, Kantonalni sud je zaključio da je naknada za ishranu zaposlenicima u osnovnim školama, kao što je tužitelj, odrediva prema naknadi koja pripada i ostalim korisnicima budžeta HNK, a obzirom da iz podataka u spisu i izvedenih dokaza u predmetnom postupku proizilazi da je drugim korisnicima budžeta HNK, tj. namještenicima, službenicima organa uprave i sudske vlasti, policijskim službenicima i dr. za isti period određena naknada u visini od 2% od prosječne plaće isplaćene u F BiH, to tužitelj osnovano potražuje isplatu razlike toplog obroka za utuženi period. Kantonalni sud je ukazao na pravni stav izražen u odluci Građanskog odjeljenja Vrhovnog suda F BiH, broj 54 0 Rs 062185 16 Spp od 23. septembra 2016. godine, tj. da je odredba člana 41. GKU jasna i ne daje mogućnost drugačijeg tumačenja, kao i presudi Vrhovnog suda F BiH broj 56 0 Rs 037658 16 Rev od 24. januara 2017. godine.
Apelacioni navodi
3. U predmetnoj apelaciji apelantica se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelantica, u suštini, vidi u pogrešnoj primijeni materijalnog prava. Apelantica ističe da se na potraživanja toplog obroka tužitelja za sporni period nije mogao primijeniti Kolektivni ugovor za službenike organa uprave i sudske vlasti u Federaciji BiH, jer se isti ne odnosi na uposlenike škola čija su prava iz radnog odnosa (sve do 31. decembra 2010. godine) regulisana posebnim granskim kolektivnim ugovorima.
4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
5. S obzirom na to da apelantica ima status javne ustanove, Ustavni sud podsjeća da ona ne uživa zaštitu prava zagarantiranih odredbama Evropske konvencije i njenih protokola koji reguliraju odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu sa javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud u svojoj praksi ukazao je da Evropska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i osnovnih sloboda, a Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, pa je usvojio stav da, prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kog suda za koju smatra da su mu njome povrijeđena prava može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. U skladu s tim, državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka, uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba).
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu, odnose isključivo na način na koji su sudovi primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju osporene odluke dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao slična ili ista činjenična i pravna pitanje, te da u vezi s tim nije našao proizvoljnost u postupanju redovnih sudova (vidi Ustavni sud, odluke o dopustivosti br. AP-1637/17 od 18. jula 2017. godine i AP-2115/17 od 7. septembra 2017. godine, dostupne na www.ustavnisud.ba). Stoga, Ustavni sud ukazuje da apelantica nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević