Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-336/18 (D. K.)

Odluka donesena 19. 06. 2018.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Disciplinski postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-336/18

Apelacija

Odluka o dopustivosti

19. 06. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 19. juna 2018. godine, u predmetu broj AP-336/18, rješavajući apelacije Dragiše Kenjića, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje je podnio Dragiša Kenjić protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 P 025888 17 Gž od 21. decembra 2017. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

AP-336/18 i AP-796/18

1. Dragiša Kenjić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Istočne Ilidže, kojeg zastupa Jerko Čilić, advokat iz Ljubuškog, podnio je 15. januara 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 3 P 025888 17 Gž od 21. decembra 2017. godine. Navedena apelacija je zavedena pod brojem AP-336/18. Apelant je 8. februara 2018. godine podnio apelaciju Ustavnom sudu protiv Rješenja Suda BiH broj S1 3 P 025888 18 Rev od 26. januara 2018. godine kojim je odbačena apelantova revizija izjavljena protiv presude Suda BiH od 21. decembra 2017. godine. Navedena apelacija je zavedena pod brojem AP-796/18. Ustavni sud ukazuje da izjavljena revizija Sudu BiH nije bila efektivan pravni lijek, tako da je konačna odluka drugostepena presuda protiv koje je apelant izjavio reviziju. U konkretnom slučaju osporenom odlukom odbijena je apelantova žalba i potvrđena prvostepena presuda kojom je odbijen apelantov tužbeni zahtjev opredijeljen na poništenje Rješenja Disciplinske komisije Državne agencije za istrage i zaštitu od 3. februara 2017. godine i Rješenja Odbora za žalbe policijskih službenika od 6. juna 2017. godine (kojim je apelant oglašen krivim za počinjenu težu povredu službene dužnosti iz člana 105. stav 1. tačka 9. Zakona o policijskim službenicima BiH i člana 5. stav 1. tačka 9. Pravilnika disciplinskoj odgovornosti policijskih službenika BiH i izrečena mu disciplinska sankcija – novčana kazna u iznosu od po 30% od njegove osnovne mjesečne plate u trajanju od pet mjeseci).

2. U obrazloženju konačne odluke, Sud BiH je naveo da iz obrazloženja prvostepene presude proizilazi da je sud raspravio sve razloge zbog kojih apelant osporava odluke disciplinskih organa i za svoju odluku dao jasno i argumentovano obrazloženje koje prihvata i Sud BiH, jer to proizilazi iz provedenih dokaza i citiranih odredbi Zakona o policijskim službenicima BiH i Pravilnika o disciplinskoj odgovornosti policijskih službenika BiH. Naglašeno je da je prije svega neosnovano ukazivanje žalbe da su osporene odluke disciplinskih organa donesene u postupku u kome je povrijeđeno načelo jednakosti u postupanju i načelo in dubio pro reo. Naime, utvrđeno je da iz spisa prvostepenog i drugostepenog disciplinskog postupka proizilazi da je postupak proveden na fer način, da je apelantu omogućeno pravo na izjašnjenje i pravo na odbranu, kako je to propisano relevantnim odredbama pomenutog Pravilnika. Sud BiH je konstatovao da je apelant imao mogućnost predložiti da se kao dokaz provede video snimak vezan za predmetni događaj, ukoliko je smatrao da će potkrijepiti navode njegove odbrane, a činjenica da disciplinski tužitelj ovaj dokaz nije predložio nije nedostatak u utvrđenom činjeničnom stanju kako to neosnovano žalba ukazuje, budući da je disciplinski tužitelj sa relevantnim dokazima potvrđivao postojanje radnji koje je apelantu stavio na teret. Nadalje, istaknuto je da je provedene dokaze na okolnost radnji koje su stavljene apelantu na teret cijenio prvostepeni disciplinski organ pojedinačno i u međusobnoj povezanosti, te je za izvedene zaključke dao argumentovano obrazloženje, koje nije ostavilo sumnju u pogledu postojanja činjenica koje čine obilježje povrede službene dužnosti ili utiču na odgovornost da bi bilo mjesta primjeni načela in dubio pro reo. Također, Sud BiH je ukazao da je prvostepeni sud pravilno zaključio da ne postoji kontradiktornost između izreke i navoda obrazloženja osporavanog rješenja prvostepene disciplinske komisije, jer je apelant oglašen krivim za težu povredu službene dužnosti iz člana 105. stav 1. tačka 9. Zakona o policijskim službenicima BiH, odnosno člana 5. stav 1. tačka 9. navedenog Pravilnika, a ne za povredu propisanu tačkom 19. U vezi s tim, istaknuto je da obrazloženje rješenja jasno navodi da prvostepena disciplinska komisija nije utvrdila postojanje povrede koju propisuje tačka 19. citirane zakonske i podzakonske odredbe, niti izreka rješenja sadrži proglašavanje apelanta odgovornim za ovu povredu, pa su neprihvatljivi svi žalbeni navodi koji nezakonitost osporavanih rješenja vide u ukazanoj kontradiktornosti. Isto tako, Sud BiH je naveo da prihvata sve razloge navedene u prvostepenoj presudi da su se u predmetnom činjeničnom opisu radnje ostvarila sva obilježja teže povrede službene dužnosti za koju je apelant proglašen odgovornim. Navedeno je da ovaj zaključak proizilazi iz svih provedenih dokaza koji potvrđuju da je pravna kvalifikacija povrede službene dužnosti pravilno izvršena, pa se ne može prihvatiti žalbeni navod da je apelant počinio lakšu povredu službene dužnosti. Najzad, Sud BiH je naveo da je neprihvatljiv i žalbeni navod o nezakonitosti pribavljanja dokaza koji potvrđuje jednu od radnji izvršenja teže povrede službene dužnosti koja se odnosi na pokazivanje policijske legitimacije. Naime, ukazano je na to da je navedena legitimacija, za koju će se kasnije utvrditi da je prethodno oglašena nevažećom, zatečena kod apelanta u vrijeme počinjenja povrede službene dužnosti. Sud BiH je konstatovao da saznanje o tome policijski službenici tužene nisu stekli protivno pravilima službe budući da član 30. Zakona o graničnoj kontroli propisuje šta obuhvataju poslovi granične provjere, među kojima je provjera lica i stvari što obuhvata radnje propisane u čl. 31. i 32. navedenog zakona. Kako su navedene provjere u nadležnosti Granične policije BiH prema članu 4. stav 1. istog zakona, a obuhvataju pregled predmeta koje lice posjeduje prilikom prelaska državne granice, istaknuto je da je neprihvatljiv žalbeni navod da su osporavane odluke zasnovane na nezakonito stečenom dokazu u smislu člana

10. Zakona o krivičnom postupku BiH.

Spajanje predmeta

3. S obzirom na to da se navedene apelacije odnose na istog apelanta i isti postupak, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-336/18. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanta. Apelacioni navodi

4. Apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, navodi da su sudovi pogrešno primijenili i tumačili relevantne odredbe pozitivno-pravnih propisa. Također, apelant ističe da je pomenute navode isticao tokom postupka kako pred disciplinskim organima, tako i pred redovnim sudovima, ali da nisu ispravno cijenjeni od strane disciplinskih organa i redovnih sudova.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, te da se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu proizvoljna ili neprihvatljiva samo po sebi. Ovo osobito imajući u vidu da apelant u apelaciji ponavlja navode koje je isticao u žalbi protiv prvostepene presude, a koje navode je razmotrio Sud BiH prilikom donošenja odluke o žalbi, te jasno i detaljno objasnio zašto ne mogu uticati na drugačije odlučenje u predmetnom slučaju. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-336/18 (D. K.) | Sudska praksa | Aktio