Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-757/18 (F. A.)
Odluka donesena 19. 06. 2018.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-757/18
Apelacija
Odluka o dopustivosti
19. 06. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 19. juna 2018. godine, u predmetu broj AP-757/18, rješavajući apelaciju Fadila Aličića, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Fadil Aličić protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 P 020506 16 Gž od 30. maja 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Fadil Aličić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, kojeg zastupa Sanela Gorčić advokat iz Sarajeva, podnio je 8. februara 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenje Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 3 P 020506 17 Rev od 16. januara 2018. godine, kojim je odbačena apelantova revizija izjavljena protiv presude Suda BiH broj S1 3 P 020506 16 Gž od 30. maja 2017. godine. Imajući u vidu Odluku o dopustivosti Ustavnog suda broj AP 3198/17 od 11. oktobra 2017. godine, Ustavni sud konstatuje da je navedena presuda Suda BiH od 30. maja 2017. godine konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari. U konkretnom slučaju osporenom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio poništenje Rješenja Odbora za žalbe policijskih službenika, Lista kandidata rangiranih prema rezultatima ocjenjivanja, te Konačnih lista unaprijeđenih policijskih službenika u Državnoj agenciji za istrage i zaštitu, bliže opisanih u izreci presude.
2. Iz obrazloženja prvostepene presude proizilazi da je prvostepeni sud u dokaznom postupku izveo dokaze čitanjem i uvidom u brojne materijalne dokaze čije su izvođenje predložili apelant i tuženi (Odluka o pokretanju procedure za unapređenje policijskih službenika, Listu kandidata rangiranih prema rezultatima ocjenjivanja, brojne certifikate i potvrde koje su apelant i drugi kandidati priložili uz prijavni obrazac na interni oglas, Zapisnike Komisije o vijećanju i glasanju, ocjenjivanju svih kandidata i sl.), te je saslušao svjedoke i apelanta u svojstvu parnične stranke. Prvostepeni sud je naveo da je, nakon ocjene svih provedenih dokaza, kako pojedinačno, tako i u njihovoj međusobnoj povezanosti u smislu člana 13. Zakona o parničnom postupku pred Sudom Bosne i Hercegovine, zaključio da su osporene odluke tuženih pravilne, te da su u skladu sa odredbama Zakona o policijskim službenicima BiH, Pravilnika o proceduri unaprjeđenja policijskih službenika u policijskim organima BiH i Poslovnika o načinu rada i odlučivanju Komisije za unaprjeđenje policijskih službenika.
3. Odlučujući o žalbi apelanta protiv prvostepene presude, Sud BiH je u obrazloženju osporene odluke, između ostalog, naveo da je ispitujući apelantove žalbene navode koji se odnose na osporavanje odabira najuspješnijeg kandidata na poziciju „Istražitelj za borbu protiv terorizma i trgovine ABHO“, našao da je u odnosu na kriterij „Veće relevantno iskustvo na istim ili sličnim poslovima“, Komisija pravilno utvrdila, a prvostepeni sud prihvatio, da je apelant radio na poslovima istim kao što su poslovi radnog mjesta na koje je aplicirao ukupno 1 godinu i 8 mjeseci, zbog kojeg je radnog iskustva i dobio ocjenu 4,15, dok je kandidatu J.M., koji je obavljao poslove koji su isti kao i poslovi radnog mjesta na koje je aplicirao u ukupnom trajanju iznosi 2 godine i 10 mjeseci, te mu je osnovano data prednost u odnosu na apelanta, na način da mu je dodijeljena ocjena 4,3. Međutim, Sud BiH je istakao da je u pogledu kriterija „Ocjene rada, pohvale i nagrade", neutemeljen stav Komisije za unapređenje policijskih službenika, prema kojem se kandidatu J.M. koji je izabran na spornu poziciju, „Pohvala" direktora Državne agencije za istrage i zaštitu tretirana kao „Zahvalnica", slijedom čega je i ocjena koju je imenovani dobio nepravilno odmjerena, te je izabrani kandidat neutemeljeno ocijenjen ocjenom 3,5. Međutim, prema stavu Suda BiH, obzirom da je ocjenjivanje apelanta i izabranog kandidata po svim ostalim kriterijima izvršeno na objektivan i zakonit način, navedeni propusti tužene, a i prvostepenog suda, u konačnici nisu bili od uticaja na zakonitost odluka koje apelant osporava, jer bi izabrani kandidat svakako imao veću konačnu ocjenu od apelanta, koja bi umjesto 4,45, iznosila 4,3, dok je apelant ocijenjen konačnom ocjenom 3,97. Zbog navedenog, Sud BiH je zaključio da unapređenje prvorangiranog kandidata nije izvršeno na štetu apelanta. Nadalje, u pogledu postupka odabira najuspješnijeg kandidata po konkursu na radno mjesto „Istražitelj za sprječavanje i otkrivanje organiziranog kriminala, trgovine ljudima, opojnih droga i drugih krivičnih djela u Kriminalističko-istražnom odsjeku", Sud BiH je zaključio da je prvostepeni sud pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje i pravilno primijenio materijalno pravo. Naime, Sud BiH je istakao da je na predmetnu poziciju tužena unaprijedila dvojicu izvršitelja koji su imali najviše bodova, dok je apelant bio trećerangirani kandidat za ovo radno mjesto. Sud BiH je zaključio da iz dostavljenih prijavnih obrazaca, te iskaza saslušanih svjedoka proizilazi da je ocjenjivanje kriterija „Vrsta i broj naprednih obuka“, kao i kriterija „Veće relevantno profesionalno iskustvo na istim ili sličnim poslovima" izvršeno na pravilan i objektivan način, shodno Pravilniku o proceduri unapređenja policijskih službenika u policijskim organima BiH. Stoga, Sud BiH je zaključio da apelantovi žalbeni navodi nisu uticali na pravilnost i zakonitost prvostepene presude kojom je tužbeni zahtjev odbijen, obzirom da osporavanim odlukama u konačnici izabrani kandidati nisu unaprijeđeni na štetu apelanta.
Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelant, u suštini, vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni pozitivno pravnih propisa. Apelant smatra da je pogrešan stav Suda BiH da „uprkos tome što je zaključio da ocjenjivanje nije pravilno izvršeno po svim kriterijima, to ne može uticati na rangiranje kandidata na listi, te da ta nezakonitost koja je prema njemu učinjena nije bitna“. Apelant, također, smatra da je Sud BiH prilikom ocjene dokaza poklonio vjeru i dao prednost izjavama svjedoka u odnosu na sadržaj priložene dokumentacije.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Sud BiH u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge kada je odbio apelantov tužbeni zahtjev za poništenje odluka donesenih u postupku izbora kandidata po internom oglasu, u čemu Ustavni sud ne vidi nikakvu proizvoljnost. Osim toga, Ustavni sud naglašava da je izvan njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza, ukoliko ova ocjena dokaza ne ostavlja utisak očigledne proizvoljnosti (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP-661/04 od 22. aprila 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 44/05). Imajući u vidu detaljno i jasno obrazloženje Suda BiH u pogledu ocjene dokaza, Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Stoga, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević