Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2768/18 (Z. N.)
Odluka donesena 11. 09. 2018.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Utvrđivanje/osporavanje očinstva
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2768/18
Apelacija
Odluka o dopustivosti
11. 09. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 11. septembra 2018. godine, u predmetu broj AP-2768/18, rješavajući apelaciju Zdenka Ninkovića, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Zdenko Ninković protiv Presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj 89 0 P 025952 18 Gž 3 od 26. februara 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Zdenko Ninković (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banovića, kojeg zastupa Radomir Tanasković advokat iz Višegrada, podnio je 11. maja 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 89 0 P 025952 18 Gž 3 od 26. februara 2018. godine. U konkretnom slučaju osporenom presudom Okružnog suda odbijena je žalba apelanta i potvrđena Presuda Osnovnog suda u Sokocu broj 89 0 P 025952 16 P3 od 31. oktobra 2017. godine kojom je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da se utvrdi da nije otac mldb. djeteta S. N.
2. U obrazloženju osporene odluke Okružni sud je naveo da je tokom postupka na osnovu provedenih dokaza, kao što je saslušanje stranaka, nesporno utvrđeno da su apelant i tužena S. B.-N. (majka mldb. djeteta) u kritičnom periodu "bili u vezi" i da je rođena tužena mldb. S. N. 20. septembra 2009. godine, te da je navedeno potvrđeno i materijalnim dokazima (Izvod iz matične knjige rođenih mldb. S. N. i Presuda Osnovnog suda u Sokocu broj 89 0 P 016619 10 P od 1. jula 2011. godine kojom je razveden brak između apelanta i tužene S. B.-N., a njihovo zajedničko dijete povjereno na odgoj i vaspitanje majci). Okružni sud je dalje naveo da je izvedenim vještačenjem (koje vještačenje je provedeno od strane Zavoda za sudsku medicinu Banjaluka) utvrđeno podudaranje DNK profila apelanta i tužene mldb. S. N., tako da je 99,99% vjerovatnoća da je apelant prirodni otac mldb. S. N.. S tim u vezi, Okružni sud je ukazao da je vještak forenzičke genetike Zoran dr. Obradović pojasnio da je to maksimum izražen u procentima koji daje izvršeno vještačenje, kad je u pitanju ova vrsta analize koja po svojoj pouzdanosti ne ostavlja sumnju u dati rezultat i iznijeti zaključak da bi neko drugi, osim apelanta, mogao biti prirodni otac tužene mldb. S. N.. Po ocjeni Okružnog suda, pravilno je prvostepeni sud cijenio nalaz i mišljenje navedenog vještaka, a u vezi sa ostalim dokazima, zbog čega je pravilno odbio tužbeni zahtjev apelanta kao neosnovan, jer je utvrđena odlučujuća činjenica valjanim dokaznim sredstvom kao što je vještačenje po vještacima Zavoda za sudsku medicinu Banjaluka. S obzirom na to, Okružni sud je naveo da u konkretnom slučaju nisu postojali razlozi za izvođenje dodatnih dokaza na iste okolnosti od strane Instituta za sudsku medicinu Beograd, kako je to predlagao apelant. Okružni sud je ukazao da je vještačenje DNK analize sluznice stranaka koje je izvršeno od strane Instituta u Banjaluci obavljeno stručno i objektivno i od kvalifikovanih lica i taj dokaz nije doveden u sumnju prigovorima žalbe, koji se u suštini svode na metodologiju pri obavljanju vještačenja, u pravcu što uzimanje uzoraka nije obavljeno isti dan od svih stranaka i što su uzorke uzela dva vještaka. Okružni sud je ukazao da te okolnosti, po vještaku forenzičke genetike, nisu mogle uticati na sam rezultat vještačenja i izvedeni zaključak, jer se vještak jasno i određeno izjasnio da uzimanjem uzoraka na takav način nije povreda principa ili metodologije obavljenog vještačenja, budući da su uzorke od stranaka uzeli vještaci forenzičke genetike Zavoda za sudsku medicinu Banjaluka kojem je povjereno vještačenje. Nadalje, Okružni sud je naveo da u konkretnom slučaju nema ni povrede prava na pristup sudu i prava na raspravljanje kako to žalba tvrdi zbog neprihvatanja prijedloga apelanta oko dostavljanja uzoraka sluznice drugom zavodu za sudsku medicinu, jer u pravilu sud provodi novo istovrsno vještačenje samo u slučaju da već obavljeno vještačenje nije u potpunosti odgovorilo na naredbu suda u cilju utvrđenja relevantnih činjenica koji se dokazuju tim dokaznim sredstvom ili ako je na glavnoj raspravi pismeni nalaz, izvedeno mišljenje i zaključak dovedeno u sumnju pitanjima stranaka ili suda.
Apelacioni navodi
3. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Povredu ovih prava apelant vidi u tome što je sud u cjelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka dr. Zorana Obradovića, odnosno vještačenje koje je obavljeno u Zavodu za sudsku medicinu u Banjaluci za koje apelant osnovano sumnja da nije urađeno u skladu sa zakonom. Naime, apelant navodi da je po nalogu suda uplatio troškove za vještačenje i troškove prevoza tuženih koji su trebali u isto vrijeme kad i apelant da u Zavodu za sudsku medicinu u Banjaluci daju uzorke za DNK analizu. Međutim, kako navodi u zakazano vrijeme se nisu pojavile tužene, već su sedam dana nakon apelanta dale svoje uzorke na DNK analizu, zbog čega apelant sumnja da je došlo do zloupotrebe od strane Zavoda za sudsku medicinu u Banjaluka (uzorke za analizu su od apelanta i tuženih uzele različite osobe, odnosno apelant smatra da je otac mldb. djeteta njegov brat a ne apelant). Naveo je da je sudu predlagao da naloži Zavodu za sudsku medicinu u Banjaluci da uzete uzorke dostavi Institutu za sudsku medicinu u Beogradu koji bi izvršio dodatnu analizu uzetih uzoraka, što je sud odbio.
4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na koja se apelant u apelaciji poziva odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
7. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Okružni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u postupanju tog suda. Naime, Ustavni sud zapaža da apelant u predmetnoj apelaciji ponavlja navode koje je isticao u žalbi, a koje navode je razmotrio Okružni sud prilikom donošenja osporene odluke, te jasno i detaljno obrazložio zašto ne mogu uticati na drugačije odlučenje u predmetnom slučaju. Stoga, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević