Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2644/16 (F. Č. iz Zenice)
Odluka donesena 19. 06. 2018.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 2. Protokola 7 uz EK (Pravo na žalbu u krivičnim stvarima)
- Član 2. P broj 7 uz EK – pravo na žalbu u krivičnim stvarima
- In dubio pro reo
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Krivični postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Krivični zakon Federacije Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjeni krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o dopunama krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama i dopunama krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- ISPRAVKA KRIVIČNOG ZAKONA FEDERACIJE BOSNE I HERCEGOVINE (objavljenog na bosanskom jeziku)
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Krivični zakon Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-2644/16
Apelacija
Odluka o meritumu
19. 06. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2644/16 , rješavajući apelaciju Fahrudina Čage i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 19. juna 2018. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbijaju se kao neosnovane apelacije Fahrudina Čage, “Čago Komerca” d.o.o. iz Zenice i Smaila Mujčinovića podnesene protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 2 K 002641 15 Kžk od 4.
decembra 2015. godine.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Fahrudin Čago iz Zenice (u daljnjem tekstu: apelant Čago), kojeg zastupa Almin Dautbegović, advokat iz Zenice, podnio je 20. juna 2016. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 2 K 002641 15 Kžk od 4. decembra 2015. godine. Apelacija je registrirana pod brojem AP 2644/16.
2. Apelant Čago, kojeg zastupa advokat Nedim Ademović iz Sarajeva, podnio je 15. jula 2016. godine apelaciju protiv Presude Suda BiH broj S1 2 K 002641 15 Kžk od 4. decembra 2015. godine. Apelacija je registrirana pod brojem AP 3066/16.
3.“Čago Komerc” d.o.o. iz Zenice (u daljnjem tekstu: apelant „Čago Komerc“), kojeg zastupa Mirela Kanlić, advokat iz Sarajeva, podnio je 15. jula 2016. godine apelaciju protiv Presude Suda BiH broj S1 2 K 002641 15 Kžk od 4. decembra 2015. godine. Apelacija je registrirana pod brojem AP 3068/16.
4. Smail Mujčinović iz Zenice (u daljnjem tekstu: apelant Mujčinović), kojeg zastupa Senka Nožica, advokat iz Sarajeva, podnio je 15. jula 2016. godine apelaciju protiv Presude Suda BiH broj S1 2 K 002641 15 Kžk od 4. decembra 2015. godine. Apelacija je registrirana pod brojem AP 3070/16.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
5. S obzirom na to da se u konkretnom slučaju radi o četiri apelacije koje proizlaze iz istog činjeničnog i pravnog osnova, Ustavni sud je, u skladu s članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju predmeta br. AP 2644/16, AP 3066/16, AP 3068/16 i AP 3070/16 u kojima će voditi jedan postupak i donijeti odluku pod brojem AP 2644/16.
6. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i Tužilaštva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo BiH) zatraženo je u periodu od 14. do 21. februara 2018. godine da dostave odgovore na apelacije.
7. Sud BiH i Tužilaštvo su dostavili odgovore u periodu od 23. februara do 2. marta 2018. godine.
III. Činjenično stanje
8. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
9. Sud BiH je Presudom broj S 1 2 K 002641 12 K od 21. jula 2014. godine apelante Čagu i Mujčinovića proglasio krivim da su radnjama opisanim u tač. 1. i 2. izreke presude počinili produženo krivično djelo porezna utaja iz člana 210. stav 3. u vezi sa stavom 1. Krivičnog zakona BiH (u daljnjem tekstu: KZBiH), u vezi sa krivičnim djelom porezna utaja iz člana 273. Krivičnog zakona FBiH (u daljnjem tekstu: KZFBiH). Apelant Čago je proglašen krivim da je radnjama opisanim u tački 3. izreke presude počinio krivično djelo pranje novca iz člana 209. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZBiH. Apelant Čago osuđen je na jedinstvenu kaznu zatvora od pet godina, te je određena mjera oduzimanja protivpravno stečene imovinske koristi pribavljene krivičnim djelom u označenom iznosu. Apelant Mujčinović je osuđen na kaznu zatvora od četiri godine. Najzad, istom presudom apelant „Čago Komerc“ proglašen je krivim da je počinio produženo krivično djelo porezna utaja iz člana 210. stav 3. u vezi sa stavom 1. KZBiH, u vezi sa krivičnim djelom porezna utaja iz člana 273. KZFBiH i izrečena mu je novčana kazna od 1.000.000,00 KM. Od apelanta „Čago Komerca“ oduzeta je protivpravno stečena imovinska korist pribavljena izvršenjem krivičnog djela u označenom iznosu. Istom presudom proglašeni su krivim i optuženi E.P., M.K., R.A. i N.M., te dva označena pravna lica.
10. Sud BiH je Rješenjem broj S 1 2 K 002641 14 Kž 4 od 6. februara 2015. godine uvažio žalbu Tužilaštva BiH, žalbu apelanta Čage i optuženog E.P., ukinuo prvostepenu presudu u osuđujućem dijelu i odredio održavanje pretresa.
11. Sud BiH je Presudom broj S 1 2 K 002641 15 KžK od 4. decembra 2015. godine apelanta Čagu proglasio krivim da je počinio krivično djelo organizirani kriminal iz člana 250. stav 3. KZBiH, a u vezi sa produženim krivičnim djelom porezna utaja iz člana 210. stav 3. u vezi sa stavom 1. KZBiH i u vezi sa produženim krivičnim djelom porezna utaja iz člana 273. stav 3. u vezi sa stavom 1. KZFBiH, sve u vezi sa članom 54. KZBiH, te u vezi sa krivičnim djelom pranje novca iz člana 209. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZBiH. Apelant Čago osuđen je na kaznu zatvora od deset godina. Od apelanta Čage oduzeta je protivpravno stečena imovinska korist u iznosu od 1.040.813,73 KM.
12. Apelant Mujčinović proglašen je krivim da je počinio krivično djelo organizirani kriminal iz člana 250. stav 2. KZBiH, a u vezi sa produženim krivičnim djelom porezna utaja iz člana 210. stav 3. u vezi sa stavom 1. KZBiH, te u vezi sa produženim krivičnim djelom porezna utaja iz člana 273. stav 3. u vezi sa stavom 1. KZFBiH, sve u vezi sa članom 54. KZBiH. Apelantu Mujčinoviću je izrečena kazna zatvora u trajanju od sedam godina. Apelantu Mujčinoviću izrečena je i mjera sigurnosti - zabrana vršenja poziva, djelatnosti ili dužnosti.
13. Apelant „Čago Komerc“ proglašen je krivim da je počinio krivično djelo organizirani kriminal iz člana 250. stav 2. KZBiH u vezi sa produženim krivičnim djelom porezna utaja iz člana 210. stav 3. u vezi sa stavom 1. KZBiH i u vezi sa produženim krivičnim djelom porezna utaja iz člana 273. stav 3. u vezi sa stavom 1. KZFBiH, sve u vezi sa članom 54. KZBiH. Apelantu „Čago Komercu“ je izrečena novčana kazna u iznosu od 2.500.000,00 KM, te je oduzeta protivpravno stečena imovinska korist pribavljena krivičnim djelom, i to: iznos od 128.467,55 KM po označenim potvrdama o privremeno oduzetim predmetima (20.475,00 eura i 88.422,55 KM), kao i iznos od 3.171.303.97, koji predstavlja visinu utajenog PDV i poreza na dobit umanjen za navedeni iznos gotovine koji se oduzima. Apelant „Čago Komerc“ je obavezan da iznos od 3.171.303,97 KM uplati na račun države BiH u roku od šest mjeseci od dana pravosnažnosti presude.
14. Istom presudom proglašeni su krivim optuženi E.P., M.K., R.A. i N.M., te pravne osobe „AD-Nerkomerc“ Jelah i „Belmin Commerce“ Živinice da su počinili krivično djelo organizirani kriminal iz člana 250. stav 4. KZBiH u vezi sa produženim krivičnim djelom porezna utaja iz člana 210. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZBiH i produženim krivičnim djelom porezna utaja iz člana 273. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZFBiH. Optuženi R.A. proglašen je krivim i da je radnjama iz tačke 6. optužnice počinio produženo krivično djelo porezna utaja iz člana 210. stav 2. u vezi sa stavom 1.
KZBiH.
15. Sud BiH je zaključio da je apelant Čago organizirao zločinačku organizaciju i njome rukovodio, koja je zajedničkim djelovanjem učinila krivično djelo propisano zakonom BiH i FBiH, izbjegao da plati davanja propisana poreznim zakonodavstvom BiH i FBiH nepružanjem zahtijevanih podataka ili pružanjem lažnih podataka o svojim stečenim oporezivim prihodima, a iznos poreza čije se plaćanje izbjegava prelazi 200.000,00 KM, te novac za koji je znao da je pribavljen činjenjem krivičnog djela primio, držao, njime raspolagao i upotrijebio ga u privrednom poslovanju, a takav novac je veće vrijednosti, i to djelo ugrožava zajednički ekonomski prostor BiH i ima štetne posljedice za djelatnost i finansiranje institucija BiH.
16. Nadalje, Sud BiH je zaključio da je apelant Mujčinović, kao pripadnik zločinačke organizacije, učinio krivično djelo propisano zakonom BiH za koje se može izreći kazna zatvora pet godina ili teža kazna, te izbjegao da plati davanja propisana poreznim zakonodavstvom BiH i FBiH nepružanjem zahtijevanih podataka, ili pružanjem lažnih podataka o svojim stečenim oporezivim prihodima, a iznos poreza čije se plaćanje izbjegava prelazi 200.000,00 KM, te protivpravno raspolagao ostvarenom imovinskom koristi u ime, za račun i u korist apelanta „Čago Komerca“, kao njegov direktor i odgovorna osoba.
17. Najzad, Sud BiH je zaključio da su ostali optuženi E.P., M.K., R.A., N.M, apelant „Čago Komerc“, „AD-Nerkomerc“ Jelah i „Belmin Commerce“ Živinice postali pripadnici zločinačke organizacije koja je zajedničkim djelovanjem učinila krivično djelo propisano zakonom BiH, tj. svojim radnjama pomogli apelantima Čagi i Mujčinoviću da izbjegnu da plate davanja propisana poreznim zakonodavstvom BiH i FBiH nepružanjem zahtijevanih podataka, ili pružanjem lažnih podataka o svojim stečenim oporezivim prihodima, a iznos poreza čije se plaćanje izbjegava prelazi 200.000,00 KM u toj pravnoj osobi.
18. Iz obrazloženja presude proizlazi da je jedan od bitnih dokaza predstavljao nalaz i mišljenje vještaka finansijske struke M.Č. kroz koji je analizirano inkriminirano poslovanje apelanta „Čago Komerca“ kao preduzeća apelanta Čage. Iako je ovaj nalaz, kao i njegova kasnija dopuna, osporen od svih apelanata i optuženih, Sud BiH je zaključio da je dopuna nalaza vještaka upravo rezultat njihovih prigovora koje je vještak M.Č. uvažila i da je ovakva korekcija i dopuna nalaza od značaja za utvrđivanje što jasnijeg činjeničnog stanja.
19. Nadalje, iz obrazloženja presude proizlazi da je Sud BiH s oprezom ocijenio iskaz svjedoka N.D., koji je dao nakon što je zaključio sporazum o priznanju krivice s Tužilaštvom BiH. Sud BiH je zaključio da je iskaz N.D. u skladu sa ostalim izvedenim dokazima, te je ocijenjen kao potkrepljujući dokaz ostalim dokazima koji su ukazali na neregularnosti u poslovanju apelanta „Čago Komerca“ a što je prethodno utvrđeno na temelju nalaza i mišljenja vještaka M.Č. i iskaza svjedoka S.I., kao jednog od svjedoka koji je potvrdio da je sačinjavao sporne fakture koje nije pratio stvarni promet cigareta. Nadalje, da su apelanti počinili krivična djela za koja su proglašeni krivim, Sud BiH je utvrdio, prije svega, iz iskaza svjedoka koji su bili zaposleni kod apelanta „Čago Komerca“, navedenih S.I. i N.D., te N.V. i drugih, koji su jasno i uvjerljivo opisali način poslovanja apelanta „Čago Komerca“. Također, saslušani su i svjedoci koji su sarađivali sa apelantom „Čago Komercom“ u vršenju inkriminiranih radnji, koji su potvrdili opisani način poslovanja.
20. Nadalje, iz obrazloženja presude proizlazi da je jedan od dokaza postojanja fiktivnog poslovanja i konačnog rezultata takvog poslovanja - utaju poreza od više od tri miliona KM, bio nalaz i mišljenje vještaka M.Č. koja je utvrdila da prikazano sporno poslovanje sa 19 preduzeća nabrojanih u optužnici nije pratio stvarni promet, a da je roba koja je navodno prodavana njima završila kod drugih kupaca od kojih se naplaćivala u gotovini. Nadalje, ukazano je da je u toku vještačenja izvršena analiza poslovne dokumentacije koja je detaljno pobrojana u nalazu, te je utvrđeno da je apelant „Čago Komerc“ ostvarivao prihode od prodaje nafte i naftnih derivata, duhanskih prerađevina, robe široke potrošnje, usluga prevoza i drugo. Uvidom u internu blagajnu koja nije bila evidentirana u zvaničnoj poslovnoj dokumentaciji konstatirano je da je apelant „Čago Komerc“ ispostavljao fiktivne račune po kojim nije bilo stvarnog prometa fakturirane robe, uglavnom cigareta. Na osnovu analize interne blagajne vještak je konstatirala da je apelant „Čago Komerc“ obračunavao i isplaćivao provizije kupcima koji su svojim pečatom i potpisom ovjeravali tako ispostavljene fiktivne fakture. Fakture po kojim nije bilo isporuke robe sadržale su rabat – popust za koji iznos je apelant „Čago Komerc“, kao porezni obveznik, umanjivao poreznu osnovicu za obračun PDV. Također, kupcima za koje je vještak utvrdila da su izdavane fiktivne fakture apelant „Čago Komerc“ davao je i mjesečne popuste (naknadno odobreni rabat) na promet robe putem knjižnih obavijesti, a što je naknadno dodatno umanjivalo PDV. Nadalje, vještak je utvrdila da je svakom učesniku ovjere fiktivnih faktura apelant „Čago Komerc“ isplaćivao proviziju za uslugu ovjere tako ispostavljenih faktura, te da se provizija kretala od 0,5% do 1,5 %. Konačni zaključak vještaka je da je ovakvo fiktivno poslovanje umanjilo poreznu osnovicu za obračun PDV apelanta „Čago Komerca“, što je rezultiralo utajenim PDV u iznosu od 1.620.217,52 KM.
21. Nadalje, iz obrazloženja presude proizlazi da je u odnosu na poreznu obavezu po osnovu Zakona o porezu na dobit preduzeća, vještak analizirala računovodstvenu dobit poslovanja apelanta „Čago Komerc“, pa da je za utvrđivanje oporezive dobiti priznala rashode u iznosima utvrđenim bilansom uspjeha i neoporezive prihode sadržane u bilansu uspjeha. Nadalje, ukazano je da iz nalaza i mišljenja vještaka proizlazi da je apelant „Čago Komerc“ sačinio fakture o prodaji cigareta većem broju preduzeća na kojim je iskazana manja vrijednost cigareta za one iznose koliki je odobreni rabat na cijenu, a što je imalo kao posljedicu da njihovo evidentiranje na kontu prihodi bude umanjen iznos rabata. Nadalje, vještak je naznačila za svaku godinu za koji iznos je dobit umanjena, iznos neprikazane dobiti, te ukupan iznos neplaćenog poreza na dobit od 1.679.554 KM.
22. Nadalje, pored nalaza i mišljenja vještaka M.Č., Sud BiH je u vezi sa postojanjem fiktivnog prometa ocijenio iskaze svjedoka S.I. i N.D. zaposlenih u relevantnom periodu kod apelanta „Čago Komerca“. Iz iskaza ova dva svjedoka koji su detaljno interpretirani proizlazi da je apelant „Čago Komerc“ izdavao fiktivne fakture, imao internu blagajnu u koju se deponirao gotov novac, da se kupcima isplaćivala provizija od 1,2% do 1,5%, postojanje „diskontne prodaje“, tj. prodaje cigareta za gotov novac.
23. S obzirom na to da su svjedoci N.D. i S.I. zaključili sporazume o priznanju krivice sa Tužilaštvom BiH a nakon čega su svjedočili, njihovi iskazi ocijenjeni su i u kontekstu osoba koje bi eventualno mogle biti zainteresirane da manipuliraju svojim saznanjima o poslovanju apelanta „Čago Komerca“. Sud BiH je zaključio da se radi o pouzdanim kazivanjima jer su u skladu sa svim ostalim dokazima optužbe, naročito nalazom i mišljenjem vještaka, kao i ostalih učesnika u procesu fiktivnog poslovanja (svjedoka A.R., B.I. i dr.), iskazom komercijaliste N.V., zaposlenog kod apelanta „Čago Komerca“ koji je potvrdio inkriminirani modus operandi, te sa ostalim materijalnim dokazima: nalazom i mišljenjem vještaka grafologa E.B., koji je potvrdio da se na nekim fakturama nastalim u okviru fiktivnog prometa ne nalaze originalni pečati i potpisi preduzeća na koja su glasila, uputstvom za rad na računaru u kom se opisuje kako se „uštimava“ stanje zaliha cigareta sačinjavanjem faktura na ime fiktivnog kupca, izvještaju o prodaji cigareta u označenom periodu koji je apelant „Čago Komerc“ dostavio FDS iz kog proizlazi da spornih kupaca koji se pojavljuju kao zvanični kupci u poslovnoj dokumentaciji apelanta „Čago Komerca“ nema. Najzad, da je apelant „Čago Komerc“ obavljao fiktivni promet sa 19 preduzeća, utvrđeno je i na osnovu poslovne dokumentacije ovih preduzeća koje je vještak analizirao i dao pojašnjenje na saslušanju na glavnom pretresu. S tim u vezi je ukazano da je svaki sporni promet sa ovim firmama evidentiran u poslovnoj dokumentaciji sa fiktivnim fakturama zajedno sa evidentiranim provizijama koje su isplaćivane pojedinim ovlaštenim licima iz ovih preduzeća. Također, utvrđenje u ovom dijelu Sud BiH je zasnovao i na drugim provedenim dokazima. U obrazloženju presude pobrojano je svih 19 preduzeća s kojim je apelant „Čago Komerc“ poslovao, te na temelju kojih konkretno pobrojanih dokaza je utvrđeno da se u svakom od pobrojanih slučajeva radilo o fiktivnom prometu.
24. Nadalje, Sud BiH je, nakon utvrđenog načina na koji se odvijao fiktivni promet, razmatrao dokaze koji su se odnosili na visinu utajenog poreza. Sud BiH je nalaz i mišljenje vještaka M.Č. ocijenio kao potpun, objektivan i tačan, dokazan činjenicama iz optužnice, jer su i iskazi svjedoka koji su bili zaposleni kod apelanta „Čago Komerca“, koji su bili istovremeno i dio procesa fiktivnog poslovanja, potvrdili osnovnu činjenicu - način na koji je apelant „Čago Komerc“ poslovao u inkriminiranom periodu. Kao tačna je ocijenjena tvrdnja da je vještak M.Č. koristila tabelarne prikaze iz zapisnika UIO i tako unijela i greške iz ovih dokumenata, ali da je zato prihvaćen dokaz odbrane koji je izveo vještak grafolog Dž. Nadalje, ukazano je da je vještak M.Č. izvršila pregled knjigovodstvene dokumentacije apelanta „Čago Komerca“, da je nalaz dat na osnovu uvida u knjigovodstvenu dokumentaciju (izlazne fakture, knjige izlaznih faktura, knjigovodstvene kartice i kartice vezane za knjiženje izlaznog PDV), te na osnovu uvida u internu blagajnu. Nadalje, ukazano je da se nalaz zasniva na članu 4. Zakona o PDV kojim je regulirano šta se smatra pod prometom dobara, a da u konkretnom slučaju nije bilo isporuke robe, već da se radilo o fiktivnom prometu iz člana 64. Zakona o PDV. Također, ukazano je da je osnovicu PDV vještak utvrdila na osnovu člana 16. st. 2. i 3. Zakona o UIO.
25. Kao neosnovane su ocijenjene tvrdnje da je vještak M.Č. izvršila obračun poreza do pune cijene naznačene na fakturi bez priznavanja rabata, da su inspektori UIO i vještak različito tumačili i obračunavali PDV kada je u pitanju osnovica, ističući da je u obračunu primijenjena Instrukcija o načinu obračuna PDV koja je nezakonita. Sud BiH je istakao da iz provedenih dokaza proizlazi da navedena instrukcija, zapravo, nema nikakav značaj za pravilno utvrđivanje činjeničnog stanja, kao i da vještak M.Č. svoje zaključke u pogledu visine utajenog PDV nije temeljila na ovoj instrukciji. S tim u vezi je ukazano da je na temelju provedenih dokaza utvrđeno da se radilo o fiktivnom prometu, da prikazane fakture nisu bile stvarni odraz poslovanja da bi se uopće mogla razmatrati pravilnost obračuna osnovice PDV, te rabat koji je prikazan kao dat, jer poslovanje na temelju kojih je prikazan obračun PDV, te dati rabat nisu ni postojali. Budući da je izvedenim dokazima utvrđeno da se radilo o fiktivnom prometu, to se iskazani rabat nije mogao prihvatiti, pa je kao osnovica za obračun poreza uzimana cjelokupna cijena (bez rabata) naznačena na fakturi.
26. Kao neosnovan je ocijenjen i prigovor da vještak nije analizirao i zvaničnu, već samo internu blagajnu apelanta „Čago Komerca“. S tim u vezi je ukazano da zvanična blagajna nije bila predmet vještačenja, jer nije bila ni sporna, a interna blagajna je sadržavala podatke o relevantnim činjenicama jer je fiktivna dokumentacija koju je zvanična blagajna sadržavala upravo imala cilj da se stvori privid pravilnog i zakonitog knjigovodstvenog i blagajničkog poslovanja. Kao neosnovano je ocijenjeno i ukazivanje na član 20. Zakona o PDV i, s tim u vezi, ukazano da bi se navedeni član mogao primijeniti da se radilo o redovnom i zakonitom poslovanju, a ne o fiktivnom prometu, što su okolnosti konkretnog slučaja.
27. Nadalje, na temelju nalaza i mišljenja vještaka M.Č. analiziran je obračun nezakonitih prihoda apelanta „Čago Komerca“ iz kog proizlazi da je fiktivnim poslovanjem sačinjavao fiktivne fakture o prodaji cigareta u kojim je iskazana manja vrijednost cigareta za iznos odobrenog popusta na cijenu a što je imalo kao posljedicu prihod koji je bio prikazan kao umanjen za taj iznos popusta. Nadalje, utvrđen je ukupan iznos neprijavljenih prihoda apelanta „Čago Komerca“, te ukupan iznos neprijavljenog poreza na dobit od 1.679.554 KM. Sud BiH je zaključio da nalaz i mišljenje vještaka nisu dovedeni u pitanje interpretiranim prigovorima apelanta Mujčinovića i dokazom predočenim s tim u vezi, te je ukazano na iskaz svjedoka S.S., istražioca u UIO.
28. Sud BiH je na temelju provedenih dokaza utvrdio da je apelant Čago bio stvarni vlasnik apelanta „Čago Komerc“ iako su predočeni dokazi iz kojih se vidi da se on ne vodi i formalno kao vlasnik. S tim u vezi je ukazano na iskaz svjedoka B.Č., brata apelanta Čago, iskaz svjedoka S.I., zaposlene kod apelanta „Čago Komerc“, ugovor apelanta „Čago Komerc“ sa Fabrikom duhana u Mostaru iz januara 2006. godine na kom je apelant Čago označen kao zastupnik kupca, apelanta „Čago Komerca“. Činjenica da na ovom ugovoru postoji i potpis apelanta Mujčinovića (direktor apelanta „Čago Komerca“), po ocjeni Suda BiH, samo upućuje na zaključak o značaju koji je apelant Čago imao pri kupovini cigareta za apelanta „Čago Komerca“ i da je doživljavan kao ovlašteni zastupnik apelanta „Čago Komerca“.
29. Nadalje, Sud BiH je utvrdio da je apelant Čago organizirao i rukovodio zločinačkom organizacijom na temelju iskaza svjedoka N.D., komercijaliste kod apelanta „Čago Komerca“, nalaza i mišljenja vještaka M.Č. iz kog proizlazi da je apelant Čago pozajmio više od dva miliona KM kao podršku za poslovanje apelantu „Čago Komercu“ bez garancija, da je u objektu za koji se navodi da pripada apelantu Čagi nađen rokovnik sa adresama kupaca apelanta „Čago Komerca“ u kojem su navedene neke od transakcija sa preduzećem za koje je utvrđeno da je apelant „Čago Komerc“ fiktivno poslovao. Da je apelant Čago doživljavao apelanta „Čago Komerca“ kao svoje preduzeće, utvrđeno je i na osnovu iskaza svjedoka S.I. i N.D., koji su potvrdili da je njegova supruga N.Č. dolazila u preduzeće da joj se isplati novac za različite namjene (građevinski materijal, računi za struju i grijanje), te da je novac iz blagajne isplaćivan i apelantu Čagi lično a da nije bio opravdan osnov takve isplate.
30. Nadalje, Sud BiH je utvrdio da je apelant Mujčinović u svojstvu direktora i odgovorne osobe bio pripadnik zločinačke organizacije u smislu člana 250. stav 2. KZBiH. Sud BiH je zaključak u ovom dijelu zasnovao na detaljno interpretiranim iskazima svjedoka S.I. i N.D., koji su bili zaposleni kod apelanta „Čago Komerca“, rokovniku koji je pronađen u vikendici koju je koristio apelant Čago a koji je sadržavao evidenciju poslovanja apelanta „Čago Komerca“ sa označenim preduzećima. Nadalje, Sud BiH je utvrdio da je apelant Mujčinović u više navrata apelantu „Čago Komercu“ posudio iznos od 424.021 KM, a na temelju nalaza i mišljenja vještaka M.Č. je utvrđeno da, shodno njegovim prihodima, nije imao mogućnost za to. Apelant Mujčinović je tokom unakrsnog ispitivanja potvrdio da je novac posudio od apelanta Čage „na finu riječ“ i da ga je njemu vraćao.
31. Sud BiH je istakao da je u vezi sa optuženjem apelanta Mujčinovića i optuženje apelanta „Čago Komerca“ da je protivpravno raspolagao ostvarenom imovinskom koristi u označenom periodu, koju je u njegovo ime i za njegov račun i korist ostvario apelant Mujčinović, kao direktor i odgovorna osoba na osnovu vlastitog odobrenja, a u ukupnom iznosu od 1.620.217,52 KM utajenog PDV i iznosa od 1.679.554,00 KM utajenog poreza na dobit, a što ukupno predstavlja iznos od 3.299.771,52 KM, na način kako je opisano u tač. 1. i 2. izreke presude. Sud BiH je zaključio da je dokazana odgovornost pravne osobe, jer je krivično djelo organiziranog kriminala vršenjem utaje poreza ostvareno upravo kroz poslovanje apelanta „Čago Komerca“ u čije ime i za čiji račun je apelant Mujčinović, kao direktor i ovlašteno lice, pribavio protivpravnu imovinsku korist kojom je apelant „Čago Komerc“ raspolagao na način opisan u izreci presude, u okviru odgovornosti apelanta Čage kao stvarnog vlasnika firme i apelanta Mujčinovića kao direktora i ovlaštenog lica.
32. Nadalje, Sud BiH je van razumne sumnje utvrdio da je osnovano optuženje da je apelant Čago raspolagao novcem pribavljenim od utajenih poreza apelanta „Čago Komerca“ na način da je iz navedenog iznosa isplaćivao provizije za ovjeru faktura fiktivnog prometa, te da ga je ubacio u legalne tokove novca na način da je sa ostalim pripadnicima grupe za organizirani kriminal dogovorio sačinjavanje fiktivnih ugovora o pozajmicama gdje su se apelant Mujčinović, te optuženi E.P., M.K. i N.D. pojavljivali samo formalno u ulozi zajmodavca, kao i da je apelant Čago raspolagao novcem iz „crne blagajne“ na način da mu je isplaćivan gotov novac za plaćanje različitih namjena, kao i da je dio novca upotrijebio za izgradnju poslovno-stambene zgrade u Zenici i benzinskih pumpi.
33. Sud BiH je u ovom dijelu istakao da je na temelju nalaza i mišljenja vještaka M.Č. utvrdio ukupan iznos utajenog poreza, te koliko je od ovog iznosa plaćeno za fiktivne ovjere faktura. Nadalje, ukazano je da je vještak, na temelju uvida u ugovore o pozajmicama, utvrdila da je apelant Mujčinović posudio pravnom licu „Čago Komerc“ u označenom periodu iznos od 424.021,00 KM, optužena M.K. 20.000.00 KM, optuženi E.P. 17.500,00 KM. Ovo je potvrdio u unakrsnom ispitivanju i apelant Mujčinović, navodeći da je apelant Čago navedene iznose dao ovim licima „iz ruke u ruku“, “na finu riječ”, kao i da je N.D. novac koji je dobio od apelanta Čage uplatio kao pozajmicu apelantu “Čago Komercu”. Nadalje, na temelju nalaza i mišljenja vještaka utvrđeno je da su pozajmice evidentirane u zvaničnu blagajnu, ali da izvor novčanih sredstava prikazanih kao pozajmice nije evidentiran, te je evidentno da je na ovaj način ubacivan novac koji je bio neophodan radi održavanja likvidnosti apelanta „Čago Komerca“.
34. S obzirom na to da apelant Mujčinović nije mogao na uvjerljiv način objasniti porijeklo novca koji je dat kao pozajmica, kao nelogična je ocijenjena njegova tvrdnja da je ovaj novac „iz ruke u ruku“ davao apelant Čago i da se radilo o legalnom novcu. S tim u vezi je ukazano i da je vještak odbrane N.D. u svom nalazu i mišljenju utvrdio da je apelant Čago novac davao sa svog tekućeg računa na transakcijski račun apelanta „Čago Komerca“. Također, ukazano je i da je optužena M.K. u svojim komentarima navela da se radi o novcu iz interne blagajne. Slijedom navedenog, Sud BiH je zaključio da je novac koji su pobrojana lica dala kao pozajmicu proistekao iz gotovinskog priliva u internu blagajnu od prodaje cigareta za gotovinu, što u suštini predstavlja utajeni porez koji je rezultat fiktivnog fakturisanja robe koja je prodavana za gotov novac.
35. Nadalje, Sud BiH je istakao da je, prema nalazu i mišljenju vještaka M.Č., analizom interne blagajne utvrđeno da je za potrebe apelanta Čage i njegove supruge isplaćen iznos od 579.292,73 KM koji promet i isplatu nije pratila i zvanična poslovna dokumentacija. Vještak je u nalazu navela iznose po godinama i namjene za koje je novac isplaćen apelantu Čagi i njegovoj supruzi. Također, navedena je i stavka plaće za koju je mjesečno više puta izdvajan iznos od 30.000 KM.
36. Na temelju navedenog Sud BiH je zaključio da je iz ukupnog iznosa utajenog poreza apelanta „Čago Komerca“ iznos od 479.021,00 KM utrošen za pozajmice, iznos od 1.037.266,60 KM za isplatu provizije za ovjeru faktura, te iznos od 579.292,73 KM za troškove različite namjene.
37. Sud BiH je dalje istakao da je apelant Čago organizirao i rukovodio zločinačkom organizacijom koja je učinila krivično djelo porezna utaja a kojim djelom je pribavljena materijalna korist apelantu „Čago Komercu“ u iznosu od 3.299.771,52 KM. Apelant Čago je ovim novcem raspolagao na način da ga je koristio u poslovanju preduzeća (apelanta „Čago Komerca“) i održavanju kriminalne aktivnosti kroz cijeli inkriminirani period, jer je iz tog iznosa pribavljene koristi isplaćivao provizije koje su mu omogućavale vršenje krivičnog djela utaja poreza, održavao likvidnost preduzeća kroz fiktivne pozajmice svojih zaposlenih, koji nisu mogli opravdati izvor finansiranja tih pozajmica, plaćao vlastite rate kredita, isplaćivao plaće radnika i plaćao račune za komunalije i građevinski materijal. Slijedom navedenog, a kako se radilo o novcu veće vrijednosti (više od 2.000.000 KM), Sud BiH je zaključio da su se stekla obilježja krivičnog djela pranje novca iz člana 209. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZBiH.
38. Nadalje, iz obrazloženja presude proizlazi da Tužilaštvo BiH nije uspjelo dokazati i da iznos od 2.037.260,00 KM koji je apelant Čago prema označenom ugovoru dao u zajam apelantu „Čago Komercu“ potječe iz iznosa utajenog poreza, a da je apelant Čago izvedenim dokazima dokazao da se radi o novcu koji potječe iz legalnih prihoda koje je ostvarivao. Isto vrijedi i za tvrdnju Tužilaštva BiH da je preostali iznos dobiti od utajenog poreza u iznosu od 1.993.148,38 KM iskoristio za kupovinu označenih nekretnina.
39. Sud BiH je dalje istakao da se inkriminirano poslovanje apelanta „Čago Komerca“ odvijalo u označenom periodu, te da se organizacija sastojala od više lica (podnesenom optužnicom tužilac je optužio ukupno 36 optuženih), pa da je ispunjen prvi element definicije zločinačke organizacije.
40. Sud BiH je dalje pojasnio da je zakonodavac propisao termin organizirane grupe ljudi određujući je grupom ljudi koja je formirana, a ne spontano nastala, radi neposredno sljedećeg činjenja krivičnog djela i čiji članovi ne moraju imati formalno definirane uloge, koji ne moraju imati kontinuitet članstva, niti razvijenu organizaciju. Na temelju provedenih dokaza utvrđeno je da je apelant „Čago Komerc“ upisan u sudski registar radi obavljanja različitih djelatnosti, između ostalog i trgovine duhanom i duhanskim prerađevinama.
41. Nadalje, provedenim dokazima je utvrđeno da je apelant „Čago Komerc“ u početku regularno poslovao, ali da su, kako je naveo apelant Mujčinović, kada su se suočili sa nelojalnom konkurencijom i prodajom cigareta po nižim cijenama, on i apelant Čago odlučili da apelant „Čago Komerc“ počne novi način rada opisan u optužnici. Ovo je kao rezultat imalo utaju poreza, pri čemu su zaposlenici i kapaciteti društva, poslovni kontakti i poslovni saradnici društva korišteni za ostvarivanje protivpravne imovinske koristi veće vrijednosti. Nadalje, Sud BiH je na temelju provedenih dokaza zaključio da je u vremenskom periodu od 2006. do 2009. godine apelant „Čago Komerc“, uporedo sa legalnim djelatnostima, obavljao i radnje navedene u optužnici koje su rezultirale izvršenjem krivičnog djela. Apelanti Čago i Mujčinović su u ove radnje uključili i druge zaposlenike „Čago Komerca“ navedene u optužnici. Slijedom navedenog, Sud BiH je zaključio da je na ovaj način ispunjen element postojanja organizirane grupe ljudi, čiji članovi su djelovali organizirano u smislu da je svako od članova organizacije obavljao poslove iz svog djelokruga, a koji su, u konačnici, imali cilj učinjenje krivičnog djela porezna utaja, te pranje novca.
42. Sud BiH je zaključio da se u radnjama apelanta Čage, kao de facto vlasnika apelanta „Čago Komerca“, za koje radnje je dokazano da su predstavljale organiziranje poslovanja preduzeća kao zločinačke organizacije, kao i rukovođenje organizacijom kroz zainteresiranost za poslovanje, davanje uputa i sl., stječu sva obilježja krivičnog djela organizirani kriminal iz članka 250. stavak 3. KZBiH. Takvim radnjama koje su vršene kontinuirano kroz vremenski period od 2006. do 2009. godine je počinjeno produženo krivično djelo porezna utaja iz člana 210. stav 3. u vezi sa stavom 1. KZBiH i u vezi sa produženim krivičnim djelom porezna utaja iz člana 273. stav 3. u vezi sa stavom
1. KZFBiH, kao i krivično djelo pranje novca iz člana 209. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZBiH.
43. Nadalje, Sud BiH je zaključio da je apelant Čago znao da se takvim sistemom poslovanja krše propisi o poreznim obavezama, ali postupajući svjesno i sa htijenjem, isto poslovanje je održavao kroz inkriminirani period, sve kako bi apelantu „Čago Komercu“ pribavio imovinsku korist za koju je utvrđeno da iznosi 3.229.771,52 KM. Nadalje, ukazano je da je apelant Čago svjesno i sa htijenjem cijeli inkriminirani period raspolagao znatnim dijelom ovog novčanog iznosa na način da su zaposlenici apelanta “Čago Komerca“ vršili isplate provizije-naknade za ovjeru faktura o fiktivnom prometu, da je apelant Čago dao određenim zaposlenicima novac koji potječe iz izvršenja krivičnog djela kako bi se oni formalno pojavljivali u ulozi zajmodavca ovog novca apelantu „Čago Komercu“, kao i da je on sam novac koji potječe od izvršenja krivičnog djela primao u vidu isplata za različite namjene, lično njemu ili njegovoj supruzi N.Č.
44. Kada je u pitanju apelant Mujčinović, Sud BiH je istakao da je na temelju provedenih dokaza van razumne sumnje utvrđeno da je u svojstvu direktora bio pripadnik zločinačke organizacije, u smislu člana 250. stav 2. KZBiH, i da je na taj način, učestvujući aktivno u donošenju odluka kod apelanta „Čago Komerca“, konsultirajući se sa stvarnim vlasnikom, apelantom Čagom, rukovodio poslovanjem apelanta „Čago Komerca“ u inkriminiranom periodu, te svjesno i sa htijenjem omogućio mu da izbjegne plaćanje poreznih davanja propisanih zakonodavstvom BiH i FBiH.
45. Sud BiH je dalje istakao da su optuženi E.P., M.K., R.A., N.M. i optužena pravna lica, apelant „Čago Komerc“, „AD-Nerkomerc“ i „Belmin Commerce“ kroz svoje uloge u apelantu „Čago Komercu“ putem kojih su vršili poslove vezane za poslovanje pravnog lica kao zločinačke organizacije (apelanta „Čago Komerca“), svjesno i sa htijenjem svojim radnjama pomogli apelantima Čagi i Mujčinoviću da izbjegnu da plate davanja propisana poreznim zakonodavstvom BiH i FBiH i na taj način postali pripadnici zločinačke organizacije u smislu člana 250. stav 4.
KZBiH.
46. Sud BiH je istakao i da ostale optužene za koje je utvrđeno da su postali pripadnici zločinačke organizacije i da su učestvovali u pranju novca na način da su znali da novac iz interne blagajne potječe iz krivičnog djela, te da su učestvovali u isplatama koje se odnose na provizije za ovjeru faktura i gotovinskim isplatama apelantu Čagi i njegovoj supruzi, Tužilaštvo BiH nije optužilo za krivično djelo pranje novca počinjeno u sastavu zločinačke organizacije.
47. S obzirom na to da je utvrđena krivična odgovornost apelanta Čage za počinjenje krivičnog djela organizirani kriminal u vezi sa pranjem novca, a u odnosu na isplate iz interne blagajne apelanta „Čago Komerca“ koje su vršene njemu i njegovoj supruzi, kao i u odnosu na fiktivne pozajmice apelantu „Čago Komercu“ izvršene od apelanta Mujčinovića, optuženih M.K. i E.P., te N.D., što ukupno čini iznos od 1.040.813,73 KM, Sud BiH je, u skladu sa čl. 110. i 111. KZBiH, a i po osnovu člana 209. stav 4. KZBiH od apelanta Čage oduzeo navedenu imovinsku korist.
48. Nadalje, s obzirom na to da je utvrđena odgovornost apelanta „Čago Komerca“ primjenom navedenih zakonskih odredaba, a pogotovo imajući u vidu stav 2. člana 111. KZBiH, od apelanta „Čago Komerca“ oduzet je novčani iznos od 128.467,55 KM po potvrdama o privremeno oduzetim predmetima. Dio ovog novca pronađen je kod N.D. i utvrđeno je da potječe iz poslovnih odnosa sa označenim pravnim osobama koje su učestvovale u sačinjavanju lažnih faktura. Ovaj dio novca, kao i ostali novac koji je dobijen prodajom cigareta kroz diskontnu prodaju sjedinjen je sa ostalom imovinom apelanta „Čago Komerca“, pa takva imovina može biti predmet oduzimanja, ali u mjeri koja ne premašuje procijenjenu vrijednost imovinske koristi pribavljene krivičnim djelom. Nadalje, ukazano je da se u konkretnom slučaju radi o ukupnom iznosu utajenog poreza od 3.299.777,52 KM, pa je Sud BiH obavezao apelanta „Čago Komerca“ da, pored novčanog iznosa oduzetog po potvrdama o privremeno oduzetim predmetima, isplati 3.171.303,97 KM protivpravno stečene imovinske koristi na ime preostalog ukupno utajenog poreza u roku od šest mjeseci od dana pravosnažnosti presude.
49. Iz obrazloženja presude proizlazi da je u vezi sa oduzimanjem imovinske koristi od apelanta „Čago Komerca“, apelant Mujčinović tvrdio da je apelant „Čago Komerc“ po rješenjima UIO na ime PDV sa zateznom kamatom i troškovima prinudne naplate uplatio ukupan iznos od 2.578.121,91 KM, te priložio kao dokaz poreznu karticu pravne osobe. U vezi s tim, Tužilaštvo BiH je uložilo presude Suda BiH kojima su odbijene tužbe apelanta „Čago Komerca“ u upravnom sporu koji je vođen u vezi sa razrezom indirektnih poreza koji se odnose na sporni PDV koji je predmet ovog postupka.
50. Sud BiH je konstatirao da apelant „Čago Komerc“ nije dostavio potvrdu UIO iz koje bi se na nesporan način moglo utvrditi da li je zaista uplatio izbjegnuti PDV u iznosu od 1.620.217,52 KM. Sud BiH je istakao da se iz priložene porezne kartice na pouzdan način nije moglo zaključiti na koji porezni period se odnosi uplaćeni iznos PDV, odnosno da li se ovaj uplaćeni iznos odnosi upravo na utajeni iznos PDV koji je predmet ovog postupka, ili se taj uplaćeni iznos odnosi na obavezu redovnog plaćanja PDV za izvršeno poslovanje. Također, ukazano je i da ova činjenica može biti od eventualnog značaja za izvršni postupak i ukoliko apelant „Čago Komerc“ na nesporan način dokaže da se uplaćeni iznos, zaista, odnosi na utajeni iznos PDV utvrđen izrekom ove presude, može u izvršnom postupku spriječiti eventualno dvostruko oduzimanje imovinske koristi.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
51. Apelant Čago, apelant Mujčinović i apelant “Čago Komerc” tvrde da su im osporenom presudom Suda BiH prekršena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, te iz člana 6. stav
1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).
52. Apelant Čago i apelant “Čago Komerc” tvrde da im je prekršeno i pravo iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, te iz člana 1. Protokola broj 1 i člana 2. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
53. Iz obje apelacije apelanta Čage o povredi prava na pravično suđenje, u suštini, proizlazi da smatra da je pogrešno utvrđeno činjenično stanje.
54. Apelant Čago je u opširnim navodima, osporavajući utvrđeno činjenično stanje, problematizirao korištenje kao dokaza na temelju kog je utvrđeno postojanje krivičnog djela iskaza svjedoka koji su zaključili sporazum o priznanju krivice sa Tužilaštvom BiH, a koji su, po njegovim tvrdnjama, u trenutku dok su još bili optuženi u istom predmetu, saslušani u svojstvu svjedoka, zaključak u pogledu činjenice „plaće Čago“, jer je nalazom vještaka Tužilaštva BiH utvrđeno da se radilo o isplatama radnicima i da se pojavljuju jednom mjesečno, a ne više puta u jednom mjesecu, da je ostalo nerazjašnjeno da li je prema optužnici utuženi iznos novca naknadno uplaćen, da su predočeni dokazi o uplati PDV, pa da je ovu činjenicu u nedostatku dokaza Tužilaštvo trebalo ocijeniti bar kao olakšavajuću okolnost, da je proizvoljan zaključak da je „prao novac“ naplatom pozajmica, jer je ponudio dokaze koji su prihvaćeni kao nesporni od Suda BiH o porijeklu novca na njegovom bankovnom računu, da je dokazano da su pozajmice i njihovi povrati vršeni putem računa, da nije proveden niti jedan dokaz o pozajmicama izvan ovog okvira, da je proizvoljan i pogrešan zaključak da je novac iz „crne blagajne“ ubacivao u normalne finansijske tokove, jer uopće nisu ocijenjeni dokazi na koje ukazuje, da je pogrešan zaključak da je on vlasnik apelanta „Čago Komerca“ jer, također, predočeni dokazi nisu pravilno ocijenjeni, da je zbog pogrešne ocjene dokaza, proizvoljno utvrđeno da se radi o organiziranom kriminalu, jer s tim u vezi optužba nije ni ponudila dokaze koji bi na to uputili.
55. Nadalje, apelant Čago i apelant Mujčinović smatraju da je u osporenim presudama proizvoljno primijenjen zakon.
56. Apelant Čago najprije tvrdi da se proizvoljnost ogleda u ocjeni prava koja ima vlasnik firme. On ističe da se osporena presuda temelji na činjenici da je vlasnik apelanta „Čago Komerca“, pa da je kao takav davao upute zaposlenicima, uzimao novac iz „crne blagajne“, pozajmljivao novac firmi i, u ukupnosti njegovog djelovanja, to ga je dovelo na vrh piramide organiziranog kriminala. Po njegovom mišljenju, čak i kad bi se prihvatilo kao nesporno da je vlasnik, postavlja se pitanje: Zbog čega bi imao potrebu stvarati „crnu blagajnu“ iz koje bi uzimao novac za sebe? Vlasnik ima definirana vlasnička prava, uređena zakonskim propisima, te kao jedini vlasnik neograničeno pravo i mogućnost da raspolaže sredstvima firme, pa i da uzima zaradu. Po njegovom mišljenju, u osporenoj odluci, s tim u vezi, nije dato nikakvo obrazloženje, niti je vještak imao zadatak da utvrdi koliko bi eventualno vlasnik bio dužan platiti poreza na promet, na iznos novca koji bi uzeo iz firme, odnosno da li je uopće dužan ikakav porez. Utvrđeni iznos „opranog novca“ koji se po presudi ima oduzeti od njega bez obzira na način uzimanja iz firme, u suštini, jeste novac vlasnika, a po presudi je to on, i stoga on nema potrebu krasti sam od sebe. Jedina reperkusija koja je mogla proisteći iz ovog odnosa jeste eventualna obaveza plaćanja poreza na promet na iznos „opranog novca“, odnosno novca kojim je raspolagao.
57. Nadalje, apelant Čago i apelant Mujčinović tvrde da je proizvoljno primijenjena Instrukcija UIO. Navodi oba apelanta u ovom dijelu mogu se sumirati na sljedeći način: Instrukcija UIO je akt izvršne vlasti, tj. direktora UIO, koja nigdje nije objavljena, te nije potpisana od izdavaoca. Stoga, bilo ko od optuženih je nije mogao naći i, shodno tome, na osnovu Instrukcije zaključiti kako treba da se ponaša. Nadalje, apelanti su ukazali na konkretne odredbe Zakona o UIO i Zakona o upravi na osnovu kojih je Instrukcija donesena, a iz kojih, po njihovom mišljenju, ne proizlazi ovlaštenje direktora UIO da može nešto regulirati instrukcijom, te na Zakon o PDV i Pravilnik o primjeni Zakona o PDV kojim je regulirana osnovica za obračun PDV, a zbog čega smatraju da je Instrukcija nezakonita. Nadalje, oba apelanta ističu da se osporena presuda zasniva na nalazu i mišljenju vještaka M.Č. prema kojim se utvrđenje načina obračuna i visine poreza oslanja u kritičnom dijelu na navedenu instrukciju. S obzirom na to da je Instrukciju primjenjivala i UIO prilikom utvrđivanja dodatnih obaveza, smatraju da je cijeli postupak utvrđivanja dodatnih obaveza po osnovu PDV bio nezakonit i nepravilan. Najzad, ističu da Sud BiH nije ocijenio njihov navod da se nalaz i mišljenje vještaka zasnivaju na Instrukciji koja, po njihovom mišljenju, nije zakonita.
58. Apelant Čago dalje tvrdi i da je Sud BiH proizvoljno primijenio član 210. KZBiH. U vezi s tim, ističe da je kao učinilac krivičnog djela označen „onaj ko ne plati porez“, a da, shodno članu
12. Zakona o PDV, proizlazi da porezni obveznik može biti jedino pravno lice, tj. u konkretnom slučaju apelant „Čago Komerc“. Stoga, smatra da eventualno treće osobe involvirane u izvršenje krivičnog djela mogu biti samo podstrekači ili pomagači, a ne i direktni izvršioci. Slijedom navedenog, smatra da je pogrešan i stav da je za utvrđivanje njegove odgovornosti dovoljno utvrđenje da je de facto vlasnik apelanta „Čago Komerca“ s obzirom na to da de facto vlasništvo ne postoji.
59. Apelant Čago tvrdi i da je proizvoljan zaključak Suda BiH u vezi sa primjenom člana 250. KZBiH. Po njegovom mišljenju, nije odgovoreno na pitanje da li navodno kršenje zakona od optuženih, dakle, i eventualno vršenje krivičnih djela predstavljaju krivična djela koja vrše poslovni ljudi u okviru poslovne organizacije, ili krivična djela koja se vrše na organiziran način od grupe za organizirani kriminal. Također, ističe i da je drugostepeni sud sve vrijeme iznosio činjenice koje ukazuju na njegovu uključenost sa drugim zaposlenim u firmi „Čago“ u radnje izvršenja osnovnih krivičnih djela, ali ne i radnje izvršenja organiziranog kriminala.
60. Apelant „Čago Komerc“ smatra da mu je pravo na pravično suđenje povrijeđeno zbog istih razloga na koje su ukazali apelanti Čago i Mujčinović.
Pravo na imovinu
61. Apelanti Čago i „Čago Komerc“ tvrde da im je osporenim presudama povrijeđeno i pravo na imovinu.
62. Apelant Čago ističe da mu se, prema osporenoj presudi, ima oduzeti imovinska korist stečena izvršenjem krivičnog djela u označenom iznosu. Nadalje, ističe da, kako navodi, navodno nezakonito stečenu imovinu čine iznosi novca kojim je raspolagao kako on, tako i njegova supruga N.Č. S obzirom na to da N.Č. nije bila optužena i da se protiv nje nije vodio krivični postupak, a spornom presudom se zadire i u njenu imovinu u značajnom iznosu, po mišljenju apelanta Čage, njegova supruga je trebalo da ima status trećeg lica u krivičnom postupku. Pozvao se na Odluku Ustavnog suda BiH broj AP 2062/11 prema kojoj oduzimanje imovinske koristi pribavljene krivičnim djelom od trećeg lica koje nije obuhvaćeno optužnicom podrazumijeva da se trećem licu osigura procesni status. Apelant tvrdi da je Sud BiH nastojao izbjeći da odgovori na njegove prigovore u ovom dijelu tako što je imovina koju je stekla N.Č., u konačnici, oduzeta od njega, ali da to ne utječe na suštinu njegovog navoda, jer se u postupku raspravljalo o tome šta je uzela N.Č., ali bez njenog prisustva i mogućnosti da nešto o tome kaže. Najzad, apelant smatra da se na konkretnu situaciju odnosi i Odluka Ustavnog suda broj U 122/03.
63. Apelant „Čago Komerc“ navodi da je Sud BIH utvrdio da je, na osnovu nezakonitog poslovanja, stekao protivpravno imovinu u iznosu od 3.229.771,52 KM. Primjenjujući čl. 110. i
111. KZBIH, Sud BiH je naredio da se ona oduzme. Nadalje, apelant ukazuje da je Sud BiH istovremeno utvrdio na koji način je apelant Čago raspolagao utajenim iznosom poreza od 3.229.771,52 KM. Stoga, smatra da se postavlja pitanje: Kako se može oduzimati imovinska korist od njega u punom iznosu od 3.229.771,52 KM (umanjeno za već oduzetih 128.467,55 KM) ako je utvrđeno koliko novca je od tog iznosa tačno dato drugim fizičkim i pravnim licima? Nadalje, ukazuje da je dovoljno sabrati pojedinačne iznose koji se traže od pojedinih saoptuženih fizičkih lica (strana 21. drugostepene presude) i pravnih lica (strana 24, posljednji stav drugostepene presude), pa da se dođe do ukupnog iznosa od 4.884.254,86 KM. Stoga, proizlazi da je Sud BiH naložio da se isti novac vrati više puta, kako od onog kod kojeg je bio određeno vrijeme (apelant), tako i od onog kod kojeg je navodno završio (ostale fizičke i pravne osobe). Po njegovom mišljenju, država se neosnovano obogatila, jer potražuje navodno nezakonito stečenih 4.884.254,86 KM, mada je utvrđeno da se radi o 3.229.771,52 KM, pa je jedino ispravno i moguće rješenje da se novac koji je navodno utajen oduzme od subjekta kod kojeg je utvrđeno da je završio.
64. Nadalje, apelant „Čago Komerc“ ističe da je Sud BiH primjenom člana 111. stav 4. KZBiH naložio oduzimanje imovinske koristi na ime utajenog PDV u iznosu od 1.620.217,52 KM, koji je dužan da plati na račun države BiH. Apelant tvrdi je Sud BiH zanemario činjenicu da je u periodu od 8. jula 2010. do 13. augusta 2010. godine izvršio uplatu iznosa od 1.614.324,65 KM na ime PDV, te iznos od 799.749,00 KM na iznos zateznih kamata i iznos od 164.048,26 KM na ime troškova prinudne naplate, što ukupno čini iznos od 2.578.121,91 KM, a što je vidljivo iz zapisnika UIO broj 04/5-3/IV-17-UP-42/10 od 23. marta 2010. godine i broj 04/05-3/IV-17-UP45-1/10 od 23. marta 2010. godine. Također, ukazuje i da je apelant Mujčinović Sudu BiH predočio dokaz-poreznu karticu UIO za pravno lice “Čago kornere” d.o.o. Zenica, koji to potvrđuje, kao i bankovni izvodi iz koje se vidi da je predmetni PDV plaćen, ali je Sud BiH zaključio da se nije mogao uvjeriti da je PDV plaćen. Pri tome nisu ponuđeni razlozi i obrazloženja zbog čega dostavljeni dokazi ne ukazuju na osnovanost njegovih tvrdnji.
65. Najzad, apelant „Čago Komerc“ ističe i da je primjenom istog člana KZBiH naložio oduzimanje imovinske koristi na ime utajenog poreza na dobit u iznosu od 1.679.554,00 KM. On tvrdi da je pri donošenju ove odluke Sud BiH zanemario činjenicu da je on izvršio uplatu poreza na dobit po Rješenju Porezne uprave FBiH broj 13/09 15-1890-1/11 od 16. februara 2012. godine, u iznosu od 144.400,00 KM, uz priznavanje pretplate u iznosu od 82.944,00 KM, što čini ukupan iznos od 227.344,00 KM, i to na račun kantonalnog budžeta Zeničko-dobojskog kantona, a što po Zakonu o načinu finansiranja nižih nivoa vlasti njemu i pripada. S tim u vezi, ukazuje i da je odbrana apelanta Mujčinovića ovo dostavila Sudu BiH. Apelant ističe i da sve ovo Sud BiH nije ni uzeo u obzir kao dokaz o uplati navedenog iznosa, niti je ponudio bilo kakve razloge i obrazloženja s tim u vezi.
Pravo na žalbu u krivičnim stvarima
66. Apelant Čago ističe da je osporenom drugostepenom presudom prvi put osuđen i za krivično djelo organizirani kriminal. Nadalje, ističe da pravo na žalbu, u smislu člana 296. KZBiH, podrazumijeva, između ostalog, preispitivanje načina primjene materijalnog krivičnog prava, tj. pravne kvalifikacije djela. S druge strane, član 2. stav 1. Protokola broj 7 propisuje pravo na žalbu u krivičnim predmetima, generalno, a isključuje pravo na žalbu, inter alia, ako je osoba bila oslobođena u prvostepenom postupku od optužbe, ili ako je u prvostepenom postupku sudio najviši sud. Po njegovom mišljenju, u situacijama u kojima drugostepeno krivično vijeće/sud vrši materijalnopravnu preinaku krivičnog djela u odnosu na zaključke prvostepenog suda, a oba koristeći očigledno član 280. ZKPBiH, osuđenoj osobi se mora omogućiti žalbeni postupak i na takvu presudu kako bi se zadovoljili standardi člana 2. Protokola broj 7.
67. Apelant „Čago Komerc“ smatra da se isti razlozi odnose i na njega, te da mu je prekršeno pravo iz člana 2. Protokola broj 7.
b) Odgovor na apelaciju
68. Sud BiH je u odgovorima na navode iz apelacija apelanta Čage o povredi prava na imovinu istakao da imovina nije oduzeta od apelantove supruge, da ona nije mogla imati procesni status, jer je dokazano na koji način je stečena imovinska korist oduzeta presudom, da je apelant Čago stjecao imovinsku korist za sebe i apelanta „Čago Komerc“, da njegova supruga nije korisnik, niti se nalazi u poziciji lica na koje je imovinska korist prenesena, pa da joj zbog toga nije omogućen procesni status. U vezi sa tvrdnjama apelanta Čage o povredi prava na pravično suđenje zbog korištenja iskaza svjedoka koji su u toku postupka zaključili sporazume o priznanju krivice (svjedoci S.I. i N.D.), Sud BiH se pozvao na razloge i obrazloženja iz svoje odluke u ovom dijelu, kao i da apelantu nije bila uskraćena mogućnost da ove svjedoke ispituje i osporava njihove iskaze. Nadalje, u vezi sa tvrdnjama o proizvoljnoj primjeni zakona, ukazano je da su identični navodi već raspravljeni pred Sudom BiH i da su, s tim u vezi, ponuđeni razlozi i obrazloženja u osporenoj presudi. Najzad, u vezi sa tvrdnjom da je prekršeno pravo na žalbu u krivičnim stvarima, ukazano je da, shodno članu 317. ZKPBiH, drugostepenu presudu nije moguće osporavati žalbom.
69. Sud BiH je kao neosnovane ocijenio tvrdnje apelanta „Čago Komerc“ o povredi prava na imovinu, te se pozvao na razloge i obrazloženja u pogledu odluke da se od ovog apelanta oduzme imovinska korist stečena izvršenjem krivičnog djela. Neosnovanim i neargumentiranim su ocijenjeni i navodi o povredi prava na pravično suđenje.
70. Sud BiH je neosnovanim ocijenio i tvrdnje iz apelacije apelanta Mujčinovića. Sud BiH je istakao da se postojanje krivičnog djela i apelantove krivične odgovornosti ne temelji na Instrukciji UIO za koju tvrdi da je nezakonita. Nadalje, ukazano je da je u postupku dokazano fiktivno poslovanje apelanta „Čago Komerca“ čiji je on bio direktor, odnosno da je dokazano paralelno poslovanje navedenog preduzeće, tj. postojanje fiktivnog i stvarnog prometa, a da bi primjena poreznih propisa došla u obzir od procjene legalnog poslovanja.
71. Tužilaštvo BiH je u odgovorima na navode iz apelacija apelanta Čage u vezi sa tvrdnjom o povredi prava na imovinu istaklo da je nesporno da presudom nije oduzeta imovina od apelantove supruge N.Č., kao i da predaja novca iz „crne blagajne“ apelantovoj supruzi predstavlja način na koji je apelant Čago raspolagao tim novcem. U vezi sa tvrdnjama apelanta Čage o povredi prava na pravično suđenje, najprije je ukazano da one odražavaju nezadovoljstvo zbog činjenice da su brojni pripadnici organizirane kriminalne grupe apelanta Čage zaključili sporazume o priznanju krivice, a nakon toga, u svojstvu svjedoka, dali iskaze pred Sudom BiH. Nadalje, ukazano je da su navedene osobe po zaključenju sporazuma o priznanju krivice zbog procesnih razloga saslušani kao svjedoci u tužilačkim predmetima mimo predmeta u kojim je podignuta optužnica protiv njih, da su dali iskaze pred Sudom BiH nakon što su postupci protiv njih prethodno izdvojeni u zasebne sudske predmete, kao i da Sud BiH nije ni prihvatio kao dokaze zapisnike Tužilaštva BiH o njihovom saslušanju. Nadalje, ukazano je da je u postupku nesporno utvrđeno da je apelant Čago novcem iz „crne blagajne“ kao nezakonito stečenim viškom novca od prodaje cigareta raspolagao po svom nahođenju, pa da je bespredmetno apelantovo pitanje zašto bi sam sebe krao. Neosnovanom je ocijenjena i tvrdnja da je nalaz vještaka M.Č. zasnovan na primjeni Instrukcije UIO, te ukazano da su u nalazu navedene odredbe relevantnog zakonodavstva. Nadalje, ukazano je da apelant Čago i sam priznaje da je iz „crne blagajne“, kroz stavku plaće, ustvari davao „na crno“ dio plaće zaposlenim kod apelanta „Čago Komerc“. Ukazano je i da nije bilo proizvoljnosti u utvrđivanju fiktivnog prometa, zaključku da je apelant vlasnik apelanta „Čago Komerc“, te da se radilo o organiziranom kriminalu. Tužilaštvo BiH je istaklo i da je počinilac krivičnog djela porezna utaja uvijek fizička osoba, a da se odgovornost pravne osobe izvodi iz odgovornosti fizičke osobe kada je djelo učinjeno u ime, za račun ili u korist pravne sobe. Tužilaštvo BiH smatra i da su u osporenoj drugostepenoj presudi dati valjani razlozi i obrazloženja zbog čega nije prihvaćena kvalifikacija iz prvostepene presude u pogledu organiziranog kriminala. Najzad, u vezi sa tvrdnjom apelanta Čage da je prekršeno pravo na žalbu u krivičnim stvarima, ukazano je da, shodno članu 317. ZKPBiH, drugostepenu presudu nije moguće osporavati žalbom.
72. Tužilaštvo BiH je neosnovanom ocijenilo apelaciju apelanta „Čago Komerca“. U opširnom odgovoru ukazano je da je apelant Čago putem apelanta „Čago Komerca“ izvršio fiktivnu prodaju cigareta u iznosu od oko 80 miliona KM, a što je izvršeno uz sačinjavanje fiktivnih faktura sa fiktivno iskazanim odobrenim popustom na cijenu - rabatom na fakturama, kao i naknadno odobrenim popustima kupcima putem knjižnih obavijesti u ukupnom iznosu od više od devet miliona KM. Ovaj iznos od više od devet miliona predstavlja protivpravnu imovinsku korist. Iako je budžet oštećen „samo“ za iznos obračunatog PDV na fiktivni rabat (kao i porez na dobit na istu osnovicu), puni iznos tog rabata predstavlja protivpravnu korist i „prljav novac“, pa je Sud BiH imao osnova da ga u cjelini oduzme. Nadalje, ukazano je da je od apelanta Čage oduzet smo manji iznos viška iz „crne blagajne“ koji je evidentiran kao izlaz iz „crne blagajne“ i njegova svrha. Tužilaštvo BiH ističe da je išlo maksimalno u korist apelantu Čagi, pa da je nekorektno da se sad osporava i taj minimalni iznos. Nadalje, ukazano je da su različita sredstva koja je apelant „Čago Komerc“ utajio u iznosu od 3.229.771, 52 KM (skrivene utajene porezne obaveze) i sredstva u iznosu više od devet miliona (protivpravno stečena imovinska korist prodajom cigareta na crnom tržištu). S obzirom na to da se ovaj drugi iznos koji je osnovica za obračun poreza ne pojavljuje u zvaničnoj evidenciji, ne može se ni izvršiti izmirenje poreznih obaveza iz tog nezakonitog viška. Prema stavu Tužilaštva BiH, apelant pogrešno smatra da je imovinska korist iscrpljena iznosom neplaćenog poreza. Nadalje, ukazano je da, čak i da je Sud BiH kao nesporan prihvatio dokaz o uplati poreza, morao bi presuditi da se protivpravno stečena imovinska korist oduzima trajno uz konstataciju „a od kojeg iznosa je dio izmiren na način da je ista uplaćena na račun UIO“. Najzad, ukazano je i da apelant „Čago Komerc“ ima mogućnost u izvršnom postupku dokazivati da je obaveza već izmirena i da se eventualno radi o dvostrukom oduzimanju.
73. Tužilaštvo BiH je neosnovanim ocijenilo tvrdnje apelanta Mujčinovića da su se i optužnica i nalaz vještaka M.Č zasnivali na Instrukciji UIO koju je koristila pri obračunu maloprodajne cijene cigareta. S tim u vezi, pobrojane su relevantne odredbe Zakona o akcizama, te Zakona o PDV, kao i da je apelant na fiktivnim fakturama prikazao fiktivne rabate, pa da se na njih obračunava dodatna obaveza PDV.
V. Relevantni propisi
74. Krivični zakon Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ broj 37/03), kao zakon koji je primijenjen , u relevantnom dijelu glasi:
Značenje izraza u ovom zakonu Član 1.
(...)
(16) Organizirana grupa ljudi je grupa ljudi koja je formirana, a nije spontano nastala, radi neposredno slijedećeg učinjenja krivičnog djela i čiji članovi ne moraju imati formalno definirane uloge, koja ne mora imati kontinuitet članstva ni razvijenu organizaciju (17) Zločinačka organizacija je organizirana grupa ljudi od najmanje tri osobe, koja postoji neko vrijeme, djelujući u cilju učinjenja jednog ili više krivičnih djela za koja se po zakonu može izreći kazna zatvora tri godine ili teža kazna.
(...)
Osnova oduzimanja imovinske koristi pribavljene krivičnim djelom Član 110.
(1) Niko ne može zadržati imovinsku korist pribavljenu krivičnim djelom.
(2) Korist iz stava 1. ovog člana oduzet će se sudskom odlukom kojom je utvrđeno da je krivično djelo učinjeno, pod uvjetima propisanim ovim zakonom.
(3) Sud također može oduzeti korist iz stava 1. ovoga člana u odvojenom postupku ukoliko postoji opravdani razlog da se vjeruje da je korist pribavljena krivičnim djelom, a vlasnik ili uživalac nije u mogućnosti da pruži dokaze da je korist pribavljena zakonito.
Način oduzimanja imovinske koristi pribavljene krivičnim djelom Član 111.
(1) Od učinioca će se oduzeti novac, predmeti od vrijednosti i svaka druga imovinska korist koja je pribavljena krivičnim djelom, a ako oduzimanje nije moguće, učinilac će se obavezati na isplatu novčanog iznosa srazmjernog pribavljenoj 1 IV Primjena Krivičnog zakona, strana 97. osporene drugostepene presude imovinskoj koristi. Imovinska korist pribavljena krivičnim djelom može se oduzeti od osobe na koju je prenesena bez naknade ili uz naknadu koja ne odgovara stvarnoj vrijednosti, ako je ona znala ili mogla znati da je imovinska korist pribavljena krivičnim djelom.
(2) Kada je imovinska korist pribavljena krivičnim djelom sjedinjena s imovinom stečenom na zakoniti način, takva imovina može biti predmet oduzimanja ali u mjeri koja ne premašuje procijenjenu vrijednost imovinske koristi pribavljene krivičnim djelom.
(3) Prihod ili druge koristi iz imovinske koristi pribavljene krivičnim djelom, ili iz imovine u koju je imovinska korist pribavljena krivičnim djelom pretvorena ili iz imovine s kojom je imovinska korist pribavljena krivičnim djelom sjedinjena, mogu biti predmet mjera navedenih u ovom članu na isti način i u istoj mjeri kao i imovinska korist pribavljena krivičnim djelom.
Osnovi odgovornosti pravne osobe Član 124.
Za krivično djelo koje je učinitelj učinio u ime, za račun ili u korist pravne osobe, odgovorna je pravna osoba:
a) kada smisao učinjenog krivičnog djela proizlazi iz zaključka, naloga ili odobrenja rukovodećih ili nadzornih organa pravne osobe;
b) ili kada su rukovodeći ili nadzorni organi pravne osobe uticali na učinitelja ili mu omogućili da učini krivično djelo;
c) ili kada pravna osoba raspolaže protupravno ostvarenom imovinskom koristi ili koristi predmete nastale krivičnim djelom;
d) ili kada su rukovodeći ili nadzorni organi pravne osobe propustili dužni nadzor nad zakonitošću rada radnika.
Oduzimanje imovinske koristi od pravne osobe Član 140.
Ukoliko pravna osoba pribavi imovinsku korist učinjenim krivičnim djelom, imovinska korist pribavljena krivičnim djelom će se oduzeti od pravne osobe.
Pranje novca Član 209.
(1) Ko novac ili imovinu za koju zna da su pribavljeni učinjenjem krivičnog djela primi, zamijeni, drži, njima raspolaže, upotrijebi u privrednom ili drugom poslovanju, ili na drugi način prikrije ili pokuša prikriti, a takav je novac ili imovina veće vrijednosti ili to djelo ugrožava zajednički ekonomski prostor Bosne i Hercegovine ili ima štetne posljedice za djelatnosti ili finansiranje institucija Bosne i Hercegovine, kaznit će se kaznom zatvora od šest mjeseci do pet godina.
(2) Ako vrijednost novca ili imovinske koristi iz stava 1. ovog člana prelazi iznos od 50.000 KM, učinilac će se kazniti kaznom zatvora od jedne do deset godina (...)
(4) Novac i imovinska korist iz st. 1. do 3. ovog člana će se oduzeti.
Porezna utaja Član 210.
(1) Ko izbjegne plaćanje davanja propisanih poreznim zakonodavstvom Bosne i Hercegovine ili doprinosa socijalnog osiguranja, ne dajući zahtijevane podatke ili dajući lažne podatke o svojim stečenim oporezivim prihodima ili o drugim činjenicama koje su od uticaja na utvrđivanje iznosa ovakvih obaveza, a iznos obaveze čije se plaćanje izbjegava prelazi iznos od 10.000 KM, kaznit će se novčanom kaznom ili kaznom zatvora do tri godine (...)
(3) Ko učini krivično djelo iz stava 1. ovog člana, a iznos obaveze čije se plaćanje izbjegava prelazi 200.000 KM, kaznit će se kaznom zatvora najmanje tri godine Organizirani kriminal Član 250.
(1) Ko učini krivično djelo propisano zakonom Bosne i Hercegovine kao pripadnik zločinačke organizacije, ako za pojedino krivično djelo nije propisana teža kazna, kaznit će se kaznom zatvora najmanje tri godine.
(2) Ko kao pripadnik zločinačke organizacije učini krivično djelo propisano zakonom Bosne i Hercegovine za koje se može izreći kazna zatvora tri godine ili teža kazna, ako za pojedino krivično djelo nije propisana teža kazna, kaznit će se kaznom zatvora najmanje pet godina.
(3) Ko organizira ili bilo kako rukovodi zločinačkom organizacijom koja zajedničkim djelovanjem učini ili pokuša krivično djelo propisano zakonom Bosne i Hercegovine, kaznit će se kaznom zatvora najmanje deset godina ili dugotrajnim zatvorom.
(4) Ko postane pripadnik zločinačke organizacije koja zajedničkim djelovanjem učini ili pokuša krivično djelo propisano zakonom Bosne i Hercegovine, ako za pojedino krivično djelo nije propisana teža kazna, kaznit će se kaznom zatvora najmanje jednu godinu
75. Krivični zakon Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 36/03, 37/03, 21/04, 69/04, 18/05, 42/10, 42/11, 59/14 i 76/14) u relevantnom dijelu glasi: Član 273.
Porezna utaja (1) Ko za sebe ili drugog izbjegne plaćanje davanja propisanih poreznim zakonodavstvom u Federaciji ili doprinosa socijalnog osiguranja propisanih u Federaciji, ne dajući zahtijevane podatke ili dajući lažne podatke o svom stečenom oporezivom prihodu ili o drugim činjenicama koje su od uticaja na utvrđivanje iznosa takvih obaveza, a iznos obaveze čije se plaćanje izbjegava prelazi 10.000 KM, kaznit će se novčanom kaznom ili kaznom zatvora do tri godine.
(…) (3) Ko učini krivično djelo iz stava 1. ovog člana, a iznos obaveze čije se plaćanje izbjegava prelazi 200.000 KM, kaznit će se kaznom zatvora najmanje tri godine.
76. Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ br. 53/03, 73/05 i 19/06) u relevantnom dijelu glasi:
Član 3.
Pretpostavka nevinosti i in dubio pro reo (...)
(2) Sumnju u pogledu postojanja činjenica koje čine obilježja krivičnog djela ili o kojima ovisi primjena neke odredbe krivičnog zakonodavstva, Sud rješava presudom na način koji je povoljniji za optuženog Član 10.
Zakonitost dokaza (…) (2) Sud ne može zasnovati svoju odluku na dokazima pribavljenim povredama ljudskih prava i sloboda propisanih ustavom i međunarodnim ugovorima koje je Bosna i Hercegovina ratifikovala, niti na dokazima koji su pribavljeni bitnim povredama ovog zakona.
(...)
Član 15.
Slobodna ocjena dokaza Pravo Suda, Tužitelja i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima Član 180.
Izvršenje odluke o troškovima postupka i o oduzimanju predmeta (1) Izvršenje presude u pogledu troškova krivičnog postupka, oduzimanja imovinske koristi i imovinskopravnih zahtjeva obavlja Sud po odredbama koje važe za izvršni postupak i koje se primjenjuju u mjestu gdje se odluka ima izvršiti.
(...)
Član 231.
Pregovaranje o krivici (1) Osumnjičeni, odnosno optuženi i njegov branilac mogu do završetka glavnog pretresa, odnosno pretresa pred apelacionim vijećem pregovarati s tužiocem o uslovima priznavanja krivice za djelo za koje se osumnjičeni, odnosno optuženi tereti. (...)
(3) Prilikom pregovaranja sa osumnjičenim, odnosno optuženim i braniocem o priznanju krivice u skladu sa stavom (1) ovog člana, tužilac može predložiti izricanje kazne ispod zakonom određenog minimuma kazne zatvora za to krivično djelo, odnosno blažu sankciju za osumnjičenog, odnosno optuženog u skladu s krivičnim zakonom.
(...)
(5) Sudija za prethodno saslušanje, sudija odnosno vijeće sporazum mogu prihvatiti ili odbaciti.
(…) Član 281.
Dokazi na kojima se zasniva presuda (1) Sud zasniva presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu.
(2) Sud je dužan savjesno ocijeniti svaki dokaz pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana.
Član 285.
Presuda kojom se optuženi oglašava krivim (1) U presudi kojom se optuženi oglašava krivim, Sud će izreći:
a) za koje se krivično djelo optuženik oglašava krivim, uz navođenje činjenica i okolnosti koje čine obilježja krivičnog djela, kao i onih od kojih ovisi primjena određene odredbe Krivičnog zakona;
(…) Član 317a.
Opća odredba (1) Protiv presude vijeća apelacionog odjeljenja dozvoljena je žalba u slučaju:
a) ako je vijeće apelacionog odjeljenja preinačilo prvostepenu presudu kojom je optuženi oslobođen od optužbe i izreklo presudu kojom se optuženi oglašava krivim;
b) ako je vijeće apelacionog odjeljenja povodom žalbe na oslobađajuću presudu na pretresu donijelo presudu kojom se optuženi oglašava krivim.
Član 375.
Jedinstvenost postupka (1) Zbog istog krivičnog djela, protiv pravne osobe se, u pravilu, pokreće i vodi krivični postupak zajedno s postupkom protiv učinitelja.
(2) Postupak samo protiv pravne osobe se može pokrenuti, odnosno voditi kada protiv učinitelja krivični postupak nije moguće pokrenuti, odnosno voditi iz zakonom propisanih razloga ili ako je protiv njega krivični postupak već proveden.
(...)
Član 376.
Cjelishodnost pokretanja krivičnog postupka Tužitelj može odlučiti da protiv pravne osobe ne zahtijeva pokretanje krivičnog postupka kada okolnosti slučaja ukazuju da to ne bi bilo cjelishodno, jer je doprinos pravne osobe učinjenju krivičnog djela bio neznatan ili pravna osoba nema imovine ili ima tako malo imovine da ne bi bila dovoljna ni za pokrit će troškova postupka ili ako je protiv pravne osobe započet stečajni postupak ili kada je učinitelj krivičnog djela jedini vlasnik pravne osobe protiv koje bi se krivični postupak inače pokrenuo. Član 392.
Oduzimanje imovinske koristi pribavljene krivičnim djelom (1) Imovinska korist pribavljena krivičnim djelom utvrđuje se u krivičnom postupku po službenoj dužnosti.
(2) Tužitelj je u toku postupka dužan prikupljati dokaze i izviđati okolnosti koje su od važnosti za utvrđivanje imovinske koristi pribavljene krivičnim djelom (…) Član 393.
Postupak oduzimanja imovinske koristi pribavljene krivičnim djelom (1) Kad dolazi u obzir oduzimanje imovinske koristi pribavljene krivičnim djelom, osoba na koju je imovinska korist prenesena, kao i predstavnik pravne osobe pozvat će se na glavni pretres radi saslušanja. Pozivom će se upozoriti da će se postupak provesti bez njihove prisutnosti.
(...)
(3) Osoba na koju je imovinska korist prenesena, kao i predstavnik pravne osobe ovlašten je da u vezi s utvrđivanjem imovinske koristi predlaže dokaze i da, po dopuštenju sudije, odnosno predsjednika vijeća, postavlja pitanja optuženom, svjedocima i vještacima.
(...)
(5) Ako Sud u toku glavnog pretresa utvrdi da dolazi u obzir oduzimanje imovinske koristi, prekinut će glavni pretres i pozvat će osobu na koju je imovinska korist prenesena, kao i predstavnika pravne osobe.
Član 394.
Utvrđivanje imovinske koristi pribavljene krivičnim djelom Sud će visinu iznosa imovinske koristi pribavljene krivičnim djelom utvrditi po slobodnoj ocjeni ako bi inače njeno utvrđivanje bilo povezano s nesrazmjernim teškoćama ili sa znatnim odugovlačenjem postupka.
2) U izreci presude ili rješenja Sud će navesti koji se predmet, odnosno novčani iznos oduzima.
(3) Ovjereni prijepis presude, odnosno rješenja dostavlja se i osobi na koju je imovinska korist prenesena, kao i predstavniku pravne osobe ako je Sud izrekao oduzimanje imovinske koristi od te osobe.
Član 397.
Zahtjev za ponavljanje postupka u pogledu mjere oduzimanja imovinske koristi Osoba iz člana 393. ovog zakona može podnijeti zahtjev za ponavljanje krivičnog postupka u pogledu odluke o oduzimanju imovinske koristi pribavljene krivičnim djelom
VI. Dopustivost
77. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
78. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
79. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijama je Presuda Suda BiH broj S1 2 K 002641 15 Kžk od 4. decembra 2015. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu.
80. Apelant Čago je osporenu presudu primio 20. maja 2016. godine a apelacije su podnesene 20. juna i 15. jula 2016. godine. Apelant „Čago Komerc“ je osporenu presudu primio 19. maja 2016. godine, a apelacija je podnesena 15. jula 2016. godine. Apelant Mujčinović je osporenu presudu primio 19. maja 2016. godine, a apelacija je podnesena 15. jula 2016. godine.
81. Stoga, proizlazi da su apelacije podnesene u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacije ispunjavaju i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacije nisu dopustive, niti su očigledno (prima facie) neosnovane.
82. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetne apelacije ispunjavaju uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
83. Apelanti Čago, Mujčinović i „Čago Komerc“ tvrde da su im osporenom presudom Suda BiH prekršena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Osim toga, apelanti Čago i „Čago Komerc“ tvrde da su im istom presudom prekršena i prava iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te pravo iz člana 2. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
84. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
85. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
86. Apelant Čago i apelant „Čago Komerc“ tvrde da im je pravo na pravično suđenje povrijeđeno jer je pogrešno utvrđeno činjenično stanje. Također, svi apelanti tvrde da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo.
87. Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
88. Nadalje, Ustavni sud podsjeća da je van njegove nadležnosti procjenjivanje kvaliteta zaključaka sudova u pogledu ocjene dokaza ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Ustavni sud se neće miješati u situaciju kada redovni sudovi povjeruju dokazima jedne strane u postupku na osnovu slobodne sudijske ocjene. To je isključivo uloga redovnih sudova čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi, Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78). Ustavni sud naglašava da pri tome redovni sud nije vezan, niti ograničen posebnim formalnim dokaznim pravilima, ali da slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje kako svakog dokaza pojedinačno, tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u uzajamnu logičnu vezu. Nadalje, prema stavu Evropskog suda, mora se utvrditi da li je osobi koja je u pitanju bila pružena mogućnost za osporavanje validnosti dokaza i suprotstavljanje, mora se ocijeniti kvalitet dokaza, uključujući i činjenicu jesu li uzeti u okolnostima koje dovode u sumnju njihovu pouzdanost i istinitost (vidi, Evropski sud, pored ostalih, Sevinc i drugi protiv Turske (dec.), aplikacija broj 8074/02 od 8. februara 2008. godine, Bykov protiv Rusije [GC], aplikacija broj 4378/02, stav 90, od 10. marta 2009. godine).
89. Argumentacija na kojoj apelanti Čago i „Čago Komerc“ zasnivaju tvrdnju o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju odnosi se na dokaze na kojim je osporena presuda zasnovana, način na koji su oni ocijenjeni i, s tim u vezi, tvrdnju da su odlučne činjenice ostale nerasvijetljene i da je prekršen princip in dubio pro reo.
90. Ustavni sud primjećuje da iz osporenih presuda, a suprotno tvrdnjama apelanata, proizlazi da su s posebnom pažnjom ocijenjeni iskazi svjedoka S.I. i N.D., koji su bili zaposlenici kod apelanta „Čago Komerca“, protiv kojih je, također, podignuta optužnica i koji su zaključili sporazume o priznanju krivice sa Tužilaštvom BiH a nakon čega su saslušani u svojstvu svjedoka pred Sudom BiH. Nadalje, Ustavni sud primjećuje da samo činjenica da su sporazumima predložene i od Suda BiH, kako apelant tvrdi, prihvaćene minimalne kazne ne može dovesti u pitanje kredibilitet ovih svjedoka. Naime, tužilac ima zakonsko ovlaštenje da predloži kaznu ispod zakonom propisanog minimuma, a konačnu odluku i u ovom dijelu donosi sud koji ispituje sporazum. Nadalje, a kako proizlazi iz odgovora Tužilaštva BiH, tužilački zapisnici iz istrage o saslušanju ovih svjedoka nisu ni prihvaćeni kao dokazi od Suda BiH. Zatim, Sud BiH je iskaze ovih svjedoka ocijenio u vezi sa nalazom i mišljenjem vještaka M.Č., te iskazom svjedoka N.V., zaposlenog kod apelanta „Čago Komerc“, te iskazima ostalih učesnika u fiktivnom prometu-ovlaštenim licima pravnih lica koja se pojavljuju u fiktivnom prometu (A.R., B.I. i dr.). Najzad, apelantu Čagi nije bila uskraćena mogućnost da ove svjedoke unakrsno ispita i da ospori njihov kredibilitet.
91. Nadalje, iz obrazloženja osporene presude proizlazi koje konkretno greške su uočene u nalazu i mišljenju vještaka Tužilaštva BiH M.Č., kako je do njih došlo i na koji način su otklonjene, uključujući i stavku „plaće Čago“ na koju apelant Čago izričito ukazuje u apelaciji. Također, Sud BiH je ocijenio i nalaz i mišljenje vještaka kojeg je angažirao apelant Čago i na osnovu kog nisu prihvaćene konkretne konstatacije iz nalaza i mišljenja vještaka Tužilaštva BiH. U opširnom obrazloženju osporene drugostepene presude interpretiran je sadržaj nalaza, dokumenti na kojim je zasnovan, te da je vještak M.Č. uvažila prigovore koji su u toku postupka isticali apelanti i ostali optuženi a što je upravo imalo kao rezultat korigiranje određenih zaključaka u nalazu i mišljenju. Stoga, proizlazi da apelantima nije bila uskraćena mogućnost da ispituju i osporavaju ovaj dokaz Tužilaštva BiH.
92. Nadalje, u vezi sa apelantovim tvrdnjama da su pogrešno utvrđene odlučne činjenice: da je de facto vlasnik apelanta „Čago Komerca“, način na koji je „prao novac“ i s tim u vezi postojanje „crne blagajne“ i način na koji je novac iz „crne blagajne“ umetao u finansijske tokove, te zaključak Suda BiH u kom dijelu tvrdnje Tužilaštva BiH, na temelju dokaza koje je apelant predočio, nisu prihvaćene, u opširnom obrazloženju osporene drugostepene presude su zasnovani na konkretno pobrojanim dokazima koji su ocijenjeni pojedinačno i uzajamnoj vezi, na način koji ne ostavlja utisak proizvoljnosti, te ne dovodi u pitanje povredu principa in dubio pro reo, kako apelant Čago smatra.
93. Stoga, tvrdnje apelanta Čage, kojim se u cjelini pridružio apelant „Čago Komerc“, da je činjenično stanje pogrešno utvrđeno jer su pogrešno ocijenjeni provedeni dokazi ne mogu biti prihvaćene kao osnovane.
94. Nadalje, svi apelanti tvrde i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Svi apelanti smatraju da je Sud BiH zanemario i da nije ocijenio činjenicu da je nalaz vještaka M.Č. zasnovan na Instrukciji UIO koja je, kako tvrde, nezakonita. U vezi sa ovim dijelom navoda, Ustavni sud zapaža da su u osporenoj drugostepenoj presudi dati iscrpni razlozi i obrazloženja zbog čega Instrukcija UIO nije imala nikav značaj za pravilno utvrđivanje činjeničnog stanja. Naime, Sud BiH je istakao da je na temelju provedenih dokaza utvrđeno da se radilo o fiktivnom prometu (a koju činjenicu apelanti ne osporavaju), da prikazane fakture nisu bile stvarni odraz poslovanja da bi se uopće mogla razmatrati pravilnost obračuna osnovice PDV, pa da se nije mogao prihvatiti prikazani rabat, već je kao osnovica za obračun poreza uzeta cjelokupna cijena (bez rabata) označena na fakturama.
95. Nadalje, apelanti Čago i „Čago Komerc“ tvrde da je proizvoljno primijenjen zakon, jer Sud BiH uopće nije ocijenio koja prava ima vlasnik firme, te s tim u vezi zašto bi vlasnik firme imao potrebu stvarati „crnu blagajnu“ iz koje bi uzimao novac za sebe, kada je to u svakom slučaju njegov novac koji kao vlasnik ima pravo uzeti kad hoće. Također, smatraju i da je pogrešan zaključak da je de facto vlasnik, jer takvo vlasništvo ne postoji, a na čemu je utemeljen i zaključak da je bio organizator kriminalne grupe.
96. U vezi s navedenim, Ustavni sud najprije zapaža da je na temelju provedenih dokaza utvrđeno zbog čega je apelant Čago označen kao de facto vlasnik apelanta „Čago Komerca“, postojanje fiktivnog prometa iz kog je pribavljan gotov novac koji se deponirao u „crnu blagajnu“ koja nije evidentirana u zvaničnoj knjigovodstvenoj dokumentaciji, te način na koji je apelant Čago sa ovako pribavljenim novcem dalje raspolagao. Stoga je u datim okolnostima bez značaja apelantova tvrdnja o pravima vlasnika i da je u svakom slučaju uzimao svoj novac, te da nije imao potrebu da stvara „crnu blagajnu“.
97. Nadalje, apelanti Čago i „Čago Komerc“ tvrde da je proizvoljno primijenjen član 210. KZBiH jer je kao učinilac krivičnog djela označen „onaj ko ne plati porez“, a shodno članu 12. Zakona o PDV, obveznik PDV može biti samo pravno lice, tj. apelant „Čago Komerc“. Stoga, treće osobe involvirane u izvršenje ovog krivičnog djela mogu biti samo podstrekači ili pomagači, ali ne i izvršioci ovog krivičnog djela. U vezi sa ovim tvrdnjama, Ustavni sud zapaža da je, u smislu člana
124. KZBiH, osnov odgovornosti pravne osobe za krivično djelo povezanost pravne osobe sa učiniocem krivičnog djela. Nadalje, citiranim članom su određeni kriteriji na osnovu kojih se utvrđuje postojanje povezanosti i u konačnici odgovornost pravne osobe. Stoga, tumačenje da samo pravna osoba kao porezni obveznik može biti i počinilac krivičnog djela porezna utaja iz člana 210. KZBiH očigledno ne može biti prihvaćena.
98. Najzad, apelanti Čago i „Čago Komerc“ tvrde i da je proizvoljno primijenjen član 250. KZBiH jer je ostalo nerazjašnjeno da li eventualno vršenje krivičnih djela predstavlja vršenje krivičnih djela u okviru poslovne organizacije, ili krivičnih djela koja se vrše na organizirani način od grupe za organizirani kriminal. Također, tvrde i da optužba nije ponudila niti jedan dokaz koji bi uputio na postojanje organiziranog kriminala. Ustavni sud zapaža da iz osporene presude proizlazi da je na temelju provedenih dokaza utvrđeno da je apelant Čago, kao de facto vlasnik apelanta „Čago Komerca“, preduzimao radnje kojim je organizirao poslovanje preduzeća kao zločinačke organizacije, tako da su označeni zaposleni od kojih su neki obuhvaćeni i osporenom drugostepenom presudom, obavljali tačno dodijeljene im zadatke, pa se ne može prihvatiti tvrdnja da je ostalo nerazjašnjeno da li se radilo o vršenju krivičnih djela u okviru poslovne organizacije, ili na organizirani način.
99. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da u okolnostima konkretnog slučaja nema ništa što bi uputilo na zaključak da su redovni sudovi pogrešno ocijenili provedene dokaze i povrijedili načelo in dubio pro reo, pa da je zbog toga činjenično stanje pogrešno utvrđeno, te da je na tako utvrđeno činjenično stanje proizvoljno primijenjen zakon.
100. Ustavni sud zaključuje da su neosnovane tvrdnje apelanta Čage, apelanta „Čago Komerca“ i apelanta Mujčinovića da im je prekršeno pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pravo na žalbu u krivičnim stvarima
101. Apelanti Čago i „Čago Komerc“ tvrde da im je prekršeno pravo iz člana 2. Protokola broj 7 jer su osporenom drugostepenom presudom, protiv koje ne mogu izjaviti žalbu, prvi put proglašeni krivim za krivično djelo organizirani kriminal.
102. Član 2. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju glasi:
1. Svako ko je odlukom suda osuđen za krivično djelo ima pravo da njegovu osudu ili kaznu preispita viši sud. Ostvarivanje ovog prava, uključujući i osnove za njegovo korištenje, uređuje se zakonom.
2. Ovo pravo može podlijegati izuzetcima u odnosu na djela manjeg značaja, koja su određena zakonom, ili u slučajevima kada je licu u pitanju u prvom stepenu sudio najviši sud ili je bilo osuđeno na osnovu žalbe na oslobađajuću presudu.
103. Ustavni sud zapaža da je članom 2. stav 1. Protokola broj 7 propisano pravo osuđenog za krivično djelo da od višeg suda zatraži ponovno razmatranje osude i kazne. Stavom 2. su ustanovljeni izuzeci od ovog prava: ako se radi o lakšim krivičnim djelima, ako je u prvom stepenu suđeno pred najvišim sudom, ili kada se radi o situaciji da je osoba osuđena po žalbi na oslobađajuću presudu.
104. Ustavni sud zapaža da je prvostepena presuda kojom su apelanti proglašeni krivim i izrečena im je kazna po žalbi apelanta Čage i Tužilaštva BiH ukinuta, te je održan glavni pretres pred drugostepenim sudom nakon čega je i donesena osporena drugostepena presuda. Stoga, proizlazi da apelantu nije bila uskraćena mogućnost da njegova osuda i kazna budu ispitane od višeg suda u smislu člana 2. stav 1. Protokola broj 7.
105. Nadalje, Ustavni sud zapaža da je članom 7. stav 1. Zakona o Sudu BiH određeno da je Sud BiH nadležan za krivična djela propisana KZBiH i drugim zakonima BiH. U konkretnom slučaju apelanti su u postupku pred drugostepenim sudom prvi put proglašeni krivim i za krivično djelo organizirani kriminal iz člana 250. KZBiH, pa imajući u vidu član 7. stav 1. Zakona o Sudu BiH kojim je određeno da je Sud BiH nadležan za krivična djela propisana KZBiH, proizlazi da im je u prvom stepenu sudio najviši sud.
106. S obzirom na to da se garancije prava na žalbu u krivičnim stvarima u smislu člana 2. stav 2. Protokola broj 7 ne odnose na situaciju kada je u prvom stepenu sudio najviši sud, a što su i okolnosti konkretnog slučaja, proizlazi da su tvrdnje apelanata da im je prekršeno pravo iz člana 2. Protokola broj 7 neosnovane.
Pravo na imovinu
107. Apelant Čago i apelant „Čago Komerc“ tvrde da im je prekršeno pravo iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
108. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
k) Pravo na imovinu;
109. Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi:
1. Svaka fizička ili pravna osoba ima pravo na mirno i neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.
2. Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne umanjuju pravo države da primjenjuje zakone koje smatra potrebnim da bi regulirala korištenje imovine u skladu s općim interesom, ili da bi osigurala plaćanje poreza ili drugih doprinosa ili kazni.
110. Ustavni sud, prije svega, podsjeća na to da član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju sadrži tri različita pravila. Prvo pravilo, koje se nalazi u prvoj rečenici prvog stava, opće je prirode i izražava princip mirnog uživanja u imovini. Drugo pravilo, sadržano u drugoj rečenici istog stava, određuje da lišavanje imovine može da se desi pod određenim uvjetima. Treće pravilo, sadržano u stavu 2. istog člana, dopušta da države potpisnice imaju pravo da, između ostalog, kontroliraju korištenje imovine u skladu sa javnim interesom. Sva tri pravila su međusobno povezana i nisu u međusobnoj kontradikciji, a drugo i treće pravilo se odnose na određene slučajeve miješanja države u pravo na mirno uživanje imovine (vidi, Evropski sud, Holy Monasteries protiv Grčke, presuda od 9. decembra 1994. godine, Serija A, broj 301-A, stav 51).
111. Apelant Čago ističe da mu se prema osporenoj presudi ima oduzeti imovinska korist stečena izvršenjem krivičnog djela u označenom iznosu. Nadalje, ističe da navodno nezakonito stečenu imovinu čine iznosi novca kojim je raspolagao kako on, tako i njegova supruga N.Č. S obzirom na to da njegova supruga N.Č. nije bila optužena i da se protiv nje nije vodio krivični postupak, a osporenom presudom se zadire i u njenu imovinu u značajnom iznosu, po mišljenju apelanta Čage, njegova supruga je trebalo da ima status trećeg lica u krivičnom postupku.
112. Nadalje, apelant „Čago Komerc“ ističe da mu je naloženo da vrati protivpravnu imovinsku korist u označenom iznosu utajenog poreza, mada je utvrđeno na koji način je apelant Čago ovim novcem raspolagao i koliko od tog novca je tačno dato drugim fizičkim i pravnim licima. Također, tvrdi da, kad se saberu iznosi koje su obavezana da vrate fizička i pravna lica označena u presudi, proizlazi da se radi o znatno većem iznosu od iznosa utajenog poreza. Zbog toga, smatra da se država nezakonito obogatila, kao i da je dva puta naloženo vraćanje istog novca, odnosno da bi povrat novca mogao jedino da se zahtijeva od onog kod kog je završio. Apelant „Čago Komerc“ tvrdi i da je Sud BiH potpuno zanemario i da nije ocijenio dokaze koje je predočio o izvršenoj uplati obaveza po PDV, odnosno da se uopće nije izjasnio o dokazima o izvršenim uplatama po obavezama iz poreza na dobit.
113. U vezi sa ovim dijelom apelacionih navoda, Ustavni sud zapaža da je osporenim presudama kojim su oba apelanta proglašena krivim za navedena krivična djela naloženo i oduzimanje stečene imovinske koriste izvršenjem krivičnih djela koje ima učinak trajnog lišavanja ovako stečene imovine.
114. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća da, prema konzistentnom stavu Evropskog suda, mjere oduzimanja (konfiskacije) imovine u kontekstu krivičnog postupka, čak i kada uključuju lišavanje imovine, predstavljaju kontrolu korištenja imovine u smislu drugog stava člana 1. Protokola broj 1 (vidi, Evropski sud, Riela i drugi protiv Italije (dec.), aplikacija broj 52439/99 od 4. septembra 2001. godine, Arcuri i drugi protiv Italije (dec.), aplikacija broj 52024/99, ECHR 2001-VII, C. M. protiv Francuske (dec.), aplikacija broj 28078/95, EHCR 2001-VII, Air Canada protiv Ujedinjenog Kraljevstva, 5. maj 1995. godine, stav 34, Serija A, broj 316-A, i AGOSI protiv Ujedinjenog Kraljevstva, 24. oktobar 1986. godine, stav 34, Serija A, broj 108). Stoga, Ustavni sud smatra da sporno miješanje u imovinu oba apelanta treba biti ispitano u svjetlu trećeg pravila, tj. s tačke gledišta prava države „da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi regulirala korišćenje imovine u skladu s općim interesima”.
115. Stoga je potrebno, u smislu testa prava na imovinu koji proizlazi iz prakse Evropskog suda, odgovoriti na pitanje da li je miješanje u imovinu apelanata bilo u skladu sa zakonom, da li je u službi legitimnog cilja i da li je uspostavljena pravična ravnoteža između interesa apelanata i općeg interesa.
116. Ustavni sud zapaža da je osnov za oduzimanje imovine stečene izvršenjem krivičnog djela član 110. KZBiH (Osnovi oduzimanja imovinske koristi pribavljene krivičnim djelom) i član 111. KZBiH (način oduzimanja imovinske koristi pribavljene krivičnim djelom). Stoga, proizlazi da se radi o miješanju u imovinu oba apelanta koje je zasnovano na zakonu.
117. Nadalje, Ustavni sud zapaža da se oduzimanje imovine tiče imovine oba apelanta za koju je Sud BiH utvrdio da je nezakonito stečena kroz djelovanje kriminalne organizacije na čijem čelu je bio apelant Čago. Nadalje, cilj izrečenih mjera je sprečavanje ilegalnog stjecanja imovine putem kriminalnih aktivnosti. Stoga, proizlazi da je oduzimanje imovine u službi ostvarivanja legitimnog cilja u općem interesu, tj. da se onemogući ostvarivanje materijalnih pogodnosti apelantima korištenjem nezakonito stečene imovine na štetu društva kao cjeline.
118. Najzad, kada je u pitanju pravična ravnoteža između navedenog cilja i prava apelanata, Ustavni sud podsjeća da, kad je u pitanju oduzimanje imovine, pravična ravnoteža zavisi od brojnih faktora, uključujući i ponašanje vlasnika (vidi, pored ostalih, Evropski sud, Silickienė protiv Litvanije presuda od 10. aprila 2012. godine, stav 66).
119. Odgovarajući na ovo pitanje, Ustavni sud prvenstveno zapaža da su osporenim presudama oba apelanta proglašena odgovornim za kriminalne radnje koje su preduzimane u dužem vremenskom periodu, koje su kvalificirane kao djelovanje zločinačke organizacije i koje su rezultirale, pored ostalog, i utajom poreza u milionskom iznosu. Osporenom presudom apelant Čago je proglašen krivim da je bio organizator i da je rukovodio kriminalnom grupom koja, s obzirom na broj njenih članova (optužnica je podignuta protiv 37 osoba), te sistematičnost i organiziranost djelovanja, upućuje da se radilo o izuzetnom slučaju. U takvim okolnostima mjera oduzimanja imovinske koristi, koju apelanti osporavaju apelacionim navodima, ustvari, predstavlja jedno od suštinskih sredstava u borbi protiv organiziranog kriminala (vidi, mutatis mutandis, već citiranu Silickienė protiv Litvanije, stav 69). Slijedom navedenog, te imajući u vidu široko polje procjene koje javne vlasti uživaju u uređivanju krivične politike u borbi protiv najtežih krivičnih djela, a kakvo je bez sumnje i krivično djelo organizirani kriminal, Ustavni sud smatra da miješanjem u imovinu oba apelanta nije narušena pravična ravnoteža između njihovih prava i legitimnog cilja na njihovu štetu.
120. Na drugačiji zaključak ne utječe ni tvrdnja apelanta Čage da je osporenom presudom oduzeta i imovina njegove supruge koja nije bila optužena i kojoj nije omogućeno da učestvuje u krivičnom postupku. U vezi s tim, Ustavni sud smatra neosnovanim pozivanje apelanta Čage na odluke Ustavnog suda br. U 122/03 i AP 2062/11 u kojim je Ustavni sud razmatrao odluke redovnih sudova donesene u krivičnim postupcima vođenim protiv drugih lica a u kojima je oduzeta imovina apelanta, budući da iz presude osporene u ovom apelacionom postupku nedvosmisleno proizlazi da se oduzima imovina apelanta Čage protiv koga je i vođen postupak, a ne njegove supruge. Pri tome Ustavni sud zapaža da je članom 397. ZKPBiH propisano da osoba na koju je prenesena imovinska korist može podnijeti zahtjev za ponavljanje krivičnog postupka u pogledu odluke o oduzimanju imovinske koristi pribavljene krivičnim djelom.
121. Također, na drugačiji zaključak ne utječu ni tvrdnje apelanta „Čago Komerca“ da se država nezakonito obogatila, kao i da je dva puta naloženo vraćanje istog novca, te da je Sud BiH potpuno zanemario i da nije ocijenio dokaze koje je predočio o izvršenoj uplati obaveza po PDV, odnosno da se uopće nije izjasnio o dokazima o izvršenim uplatama po obavezama iz poreza na dobit. Naime, Ustavni sud podsjeća da je članom 180. ZKPBiH određeno da se izvršenje presude u pogledu oduzimanja imovinske koristi provodi po odredbama zakona koji važi za izvršni postupak i koji se primjenjuje u mjestu gdje se odluka ima izvršiti. S obzirom na to da je članom 110. stav 1. KZBiH propisano da niko ne može zadržati imovinsku korist pribavljenu izvršenjem krivičnog djela, proizlazi da apelant „Čago Komerc“, shodno članu 180. ZKPBiH, ima mogućnost u izvršnom postupku dokazivati da je obaveza već izmirena, kao i da se eventualno radi o dvostrukom oduzimanju.
122. S obzirom na sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da su neosnovane tvrdnje apelanta Čage i „Čago Komerca“ da im je prekršeno pravo iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
VIII. Zaključak
123. Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada su redovni sudovi na osnovu brižljive i savjesne ocjene dokaza, ne dovodeći u pitanje načelo in dubio pro reo, utvrdili činjenično stanje na koje su primijenili relevantno pravo na način koji ne ostavlja utisak proizvoljnosti.
124. Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava na žalbu u krivičnim stvarima iz člana 2. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju kada je u okolnostima konkretnog slučaja apelantima u prvom stepenu sudio najviši sud.
125. Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada je miješanje u pravo na imovinu apelanata zasnovano na zakonu, u službi legitimnog cilja i ne dovodi u pitanje pravičnu ravnotežu između legitimnog cilja i interesa apelanata.
126. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
127. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević