Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-1521/16 (H. M.)

Odluka donesena 17. 07. 2018.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Legitiman cilj
  • Građanski postupak
  • Zakonitost u kontekstu člana 8. EK
  • Doživotno izdržavanje
  • Raskid ugovora
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Proporcionalnost u kontekstu člana 8. EK
  • Uporedive situacije
  • Pristup sudu
  • Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
  • Miješanje u pravo na dom
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Obligaciono- pravni odnosi
  • Ništavost
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1521/16

Apelacija

Odluka o meritumu

17. 07. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1521/16, rješavajući apelaciju Hatidže Mikić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 17. jula 2018. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Djelimično se usvaja apelacija Hatidže Mikić.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u predmetu koji je okončan Presudom Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 32 0 P 118599 15 Rev od 12. januara 2016. godine.

Nalaže se Vladi Federacije Bosne i Hercegovine da, u skladu sa članom 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, apelantici Hatidži Mikić u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove odluke isplati iznos od 525,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog povrede prava na donošenje odluke u razumnom roku, uz obavezu da nakon isteka ovog roka plati apelantici Hatidži Mikić zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.

Nalaže se Vladi Federacije Bosne i Hercegovine da, u skladu sa članom 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odbija se kao neosnovana apelacija Hatidže Mikić podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 32 0 P 118599 15 Rev od 12. januara 2016. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, u odnosu na pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Hatidža Mikić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Tuzle, koju zastupa Mirjana Šarkinović, advokat iz Tuzle, podnijela je 3. aprila 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 32 0 P 118599 15 Rev od 12. januara 2016. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) i tuženih Javnog stambenog preduzeća Tuzla i Hatidže Vilić (u daljnjem tekstu: prvotuženi i drugotužena ili tuženi) zatraženo je 28. marta 2018. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni sud je odgovor na apelaciju dostavio 3. aprila 2018. godine, Kantonalni sud 12. aprila 2018. godine, a Općinski sud 10. aprila 2018. godine. Tuženi nisu dostavili odgovor na apelaciju.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Općinski sud je rješavajući u ponovnom postupku donio Presudu broj 32 0 P 118599 14 P2 od 24. oktobra 2014. godine kojom je stavom I izreke presude odbijen kao neosnovan apelanticin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se utvrdi da je apsolutno ništav ugovor o doživotnom izdržavanju zaključen 25. februara 1991. godine između apelantice i drugotužene, ovjeren u Osnovnom sudu u Tuzli 16. maja 1991. godine (u daljnjem tekstu: sporni ugovor o doživotnom izdržavanju) i da ugovor ne proizvodi pravno dejstvo; da je ništav ugovor o korištenju stana od 22. januara 2002. godine zaključen između prvotuženog i drugotužene (u daljnjem tekstu: ugovor o korištenju predmetnog stana), da ugovor ne proizvodi pravno dejstvo i da shodno tome drugotužena nema svojstvo nosioca stanarskog prava na stanu u Tuzli u ulici Džafer mahala broj 13 (raniji naziv ulica Veljka Vlahovića broj 17, u daljnjem tekstu: predmetni stan); da se obavezuje drugotužena da apelantici na ime nastale štete za izvršena ulaganja u stambeni objekat u ulici Tušanj broj 6 (raniji naziv ulica Saliha Vugića broj 6, u daljnjem tekstu: predmetni objekat), te ulaganja u predmetni stan isplati novčani iznos od 15.401,02 KM, sve sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom. Stavom II izreke presude raskinut je (po zahtjevu drugotužene) sporni ugovor o doživotnom izdržavanju, pa je dosljedno tome apelantica dužna s porodicom iseliti iz predmetnog stana i predati ga drugotuženoj slobodan od lica i stvari, dok je stavom III izreke presude obavezana apelantica da drugotuženoj nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 5.720,00 KM.

6. Iz obrazloženja presude proizlazi da je postupajući u ponovnom postupku Općinski sud izvršio uvid u materijalne dokaze pribavljene u prethodnom postupku, kao i u ponovnom postupku na temelju kojih je, između ostalih, uvidom u sporni ugovor o doživotnom izdržavanju utvrdio da su apelantica kao davalac izdržavanja i drugotužena (apelanticina tetka) kao primalac izdržavanja 25. januara 1991. godine zaključile predmetni ugovor, kojim su se usaglasile da žive u zajedničkom domaćinstvu u predmetnom stanu, uz apelanticinu obavezu da pomaže drugotuženoj u njenim potrebama, da vodi brigu o njenom zdravstvenom stanju, a nakon smrti drugotužene plati troškove sahrane. Kako slijedi iz spisa predmeta Osnovnog suda broj P-60/93, nakon zaključenja spornog ugovora o doživotnom izdržavanju odnosi između apelantice i drugotužene su se poremetili, nakon čega je drugotužena (u predmetnom postupku tužiteljica) 1993. godine podnijela tužbu protiv apelantice radi raskida spornog ugovora o doživotnom izdržavanju zbog teško poremećenih odnosa, zbog čega je ispunjenje obaveza po ugovoru postalo otežano. Navedeno je da je, odlučujući o tužbenom zahtjevu drugotužene, presudom prvostepenog suda od 22. marta 1994. godine sporni ugovor o doživotnom izdržavanju raskinut, ali da je Presudom Višeg suda u Tuzli broj Gž-49/95 od 12. maja 1995. godine žalba apelantice kao tužene u tom postupku uvažena i prvostepena presuda je ukinuta. Međutim, kako su se ugovorne stranke u međuvremenu izmirile i uredile svoje odnose, to su tužba drugotužene i apelanticina protivtužba povučene.

7. Općinski sud je dalje utvrdio da među parničnim strankama nije sporno da je drugotužena predmetni stan dobila na korištenje od Općine Tuzla, ali da s nadležnim organom nije nikad zaključila ugovor o korištenju stana. Naime, drugotužena je pred nadležnim stambenim organom pokrenula upravni postupak koji je rezultirao zaključenjem ugovora o korištenju predmetnog stana 22. januara 2002. godine, u koji postupak se umiješala apelantica, tako da je rješenjem Ministarstva za prostorno uređenje i zaštitu okolice Tuzlanskog kantona (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) 8. oktobra 2002. godine poništeno rješenje prvostepenog organa, Službe za stambene poslove Općine Tuzla (u daljnjem tekstu: Služba), i predmet je vraćen tom organu na ponovni postupak. Nakon pokretanja upravnog spora drugotužena je odustala od navedenog zahtjeva, te je postupak obustavljen rješenjem od 15. novembra 2011. godine. Dalje je utvrđeno da je apelantica 11. marta 2007. godine podnijela tužbu protiv drugotužene radi utvrđivanja stanarskog prava na predmetnom stanu, a postupak je prekinut rješenjem suda od 7. aprila 2008. godine zbog vođenja predmetnog spora.

8. U obrazloženju presude je navedeno da je apelantica 25. februara 2008. godine podnijela tužbu Općinskom sudu kojom je tražila utvrđivanje ništavosti ugovora o korištenju predmetnog stana i radi utvrđivanja stanarskog prava na predmetnom stanu, sve radi otkupa tog stana. Preinačenjem tužbenog zahtjeva apelantica je zatražila utvrđivanje ništavosti spornog ugovora o doživotnom izdržavanju, a kao posljedicu ništavosti tog ugovora isplatu iznosa od 15.401,02 KM kao protivvrijednost uloženih sredstava u predmetni stan i objekat (vikendicu, vlasništvo supruga drugotužene). Presudom Općinskog suda preciziranog broja od 10. maja 2013. godine utvrđeno je da je apsolutno ništav sporni ugovor o doživotnom izdržavanju (zaključen između apelantice i drugotužene), da je ništav ugovor o korištenju predmetnog stana (zaključen između prvotuženog i drugotužene) i odbijen je u cijelosti apelanticin tužbeni zahtjev koji se odnosi na obavezu da joj drugotužena na ime naknade materijalne štete isplati iznos od 15.401,02 KM, kao i protivtužbeni zahtjev drugotužene kojim je tražila da se raskine sporni ugovor o doživotnom izdržavaju. Rješenjem Kantonalnog suda preciziranog broja od 27. februara 2014. godine uvažene su žalbe apelantice i drugotužene izjavljene protiv prvostepene presude pa je predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovni postupak.

9. Nadalje je u obrazloženju presude navedeno da je postupajući u ponovnom postupku Općinski sud utvrdio da među parničnim strankama nije bila sporna činjenica da su se apelantica kao davalac izdržavanja i drugotužena kao primalac izdržavanja spornim ugovorom o doživotnom izdržavanju saglasile da žive u zajedničkom domaćinstvu, a ukoliko se ispune uslovi iz člana 6. Zakona o stambenim odnosima (u daljnjem tekstu: ZSO), da apelantica kao davalac izdržavanja nastavi koristiti predmetni stan, s tim da će apelantica pomagati drugotuženoj u svim njenim potrebama, voditi brigu o njenom zdravlju, kao i spornom stanu, hraniti je i nakon smrti sahraniti u skladu s običajima. U predmetnom postupku taj sud je utvrdio da je ostalo nejasno iz kojih razloga je apelanticin punomoćnik ostao pri dijelu tužbenog zahtjeva koji se odnosi na utvrđenje da je sporni ugovor o doživotnom izdržavanju protivan prinudnim propisima, moralu društva, odnosno da je ništav, a sve u vezi s odredbom člana 103. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Navedeno iz razloga što iz stava 1. predmetnog ugovora jasno proizlazi da je među parničnim strankama postignuta saglasnost da žive u zajedničkom domaćinstvu, dok ni u jednom dijelu predmetnog ugovora ne stoji niti se navodi obaveza apelantice kao davaoca izdržavanja u smislu adaptacije predmetnog stana u kojem su zajedno trebale da žive sve do smrti drugotužene kao primaoca izdržavanja, niti stoji apelanticina obaveza da vrši adaptaciju predmetnog objekta (vikendice u vlasništvu supruga drugotužene). Iz navedenog slijedi da ukoliko su se ugovorne strane u međuvremenu dogovorile i o nekim drugim obavezama, Općinski sud smatra da su ugovorne strane navedeno trebale verifikovati novim pravnim poslom, a što nije učinjeno. Prema tome, taj sud je zaključio da iz navedenog proizlazi da je neosnovan apelanticin tužbeni zahtjev koji se odnosi na utvrđenje da je sporni ugovor o doživotnom izdržavanju ništavan jer nije protivan prinudnim propisima niti u jednom dijelu, a sve obaveze koje je apelantica nametnula sebi ne mogu biti i nisu predmet navedenog ugovora, te, kako je u toku postupka dokazano, apelantica iz tog ugovora ne može crpiti bilo kakva prava po tom osnovu.

10. Općinski sud je, također, odbio kao neosnovan apelanticin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se utvrdi da je ništav ugovor o korištenju predmetnog stana iz 2002. godine zaključen između prvotuženog i drugotužene. U vezi s tim je ukazao da je neosnovano apelanticino pozivanje na odredbu člana 30. stav 2. ZSO-a, kojom je propisano da lice koje nesmetano koristi stan duže od osam godina prije 6. decembra 1999. godine ima ista prava kao nosilac stanarskog prava, te pravo na otkup stana, zbog proteka roka od osam godina nesmetanog korištenja. Stoga, imajući u vidu činjenicu da je ugovor o doživotnom izdržavanju raskinut, taj sud je zaključio da je apelanticina obaveza da drugotuženoj oslobodi predmetni stan od lica i stvari, sve zbog činjenice što drugotužena ima jači pravni osnov u odnosu na apelanticu.

11. Općinski sud je odbio kao neosnovan apelanticin tužbeni zahtjev koji se odnosi na naknadu materijalne štete koja se tiče ulaganja u adaptaciju predmetnog stana i objekta, s obzirom na to da je odredbama Zakona o nasljeđivanju propisano da, ukoliko dođe do raskida ugovora o doživotnom izdržavanju, davalac izdržavanja može potraživati naknadu štete, međutim, evidentno je da naknada štete koju apelantica potražuje ne proističe iz navedenog ugovora jer ni iz jedne tačke ugovora ne proizlazi apelanticina obaveza da adaptira predmetni stana i objekat. Prema ocjeni tog suda, ono što apelantica može potraživati jesu nužni troškovi i korisni troškovi koje je imala, ali samo u odnosu na predmetni stan, shodno odredbi člana 38. st. 3. i 4. i člana 39. st. 4. i 5. Zakona o svojinsko-pravnim odnosima (u daljnjem tekstu: ZSPO), te u vezi sa članom 123. Zakona o nasljeđivanju. Navedeno je da iz nalaza vještaka građevinske struke proizlazi da je apelantica predmetni stan u cijelosti adaptirala bez saglasnosti drugotužene, tako da se u okolnostima konkretnog slučaja ne radi o nužnim i korisnim troškovima koje je ona imala. Prema tome, Općinski sud smatra da je apelantica predmetna potraživanja mogla potraživati od drugotužene drugom tužbom, eventualno u postupku otkupa stana, u vezi s povećanjem cijene stana prema odredbama Zakona o otkupu stanova na kojima postoji stanarsko pravo. Osim navedenog, kako je apelantica adaptirala i predmetni objekat (vikendicu) koji nije u vlasništvu drugotužene, to je taj sud odlučio kao u izreci presude, dok je odluku o troškovima postupka donio primjenom odredbe čl. 386. i 389. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP).

12. Presudom Kantonalnog suda broj 32 0 P 118599 15 Gž 2 od 14. aprila 2015. godine apelanticina žalba je djelimično uvažena i prvostepena presuda preinačena u stavu I alineja 2. izreke presude tako što je utvrđeno da je ništav ugovor o korištenju predmetnog stana od 22. januara 2002. godine zaključen između prvotuženog i drugotužene, te da on ne proizvodi pravno dejstvo, kao i u odluci o troškovima postupka iz stava III izreke, tako da svaka stranka snosi svoje troškove postupka. U odnosu na preostali dio tužbenog zahtjeva iz stava I alineja 2. (da drugotužena nema svojstvo nosioca stanarskog prava na predmetnom stanu), u stavu I alineja 1. (kojim je odbijen tužbeni zahtjev usmjeren na utvrđenje ništavosti spornog ugovora o doživotnom izdržavanju) i u stavu II izreke (kojim je udovoljeno tužbenom zahtjevu drugotužene za raskid spornog ugovora o doživotnom izdržavanju) prvostepena presuda je potvrđena (stav 1. izreke presude). U dijelu odluke iz stava I alineja 3. izreke, kojim je apelantica tražila da joj drugotužena na ime nastale štete za izvršena ulaganja u predmetni stan i objekat isplati novčani iznos od 15.401,02 KM s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, prvostepena presuda je ukinuta i tužba je odbačena. Stavom 3. izreke presude apelantici je odbijen zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka.

13. Kantonalni sud je naveo da apelantica osnovanost tužbenog zahtjeva za utvrđivanje ništavosti spornog ugovora o doživotnom izdržavanju temelji na tvrdnjama da je taj ugovor protivan prinudnim propisima jer u vrijeme njegovog sačinjavanja drugotužena nije imala valjan pravni osnov za korištenje predmetnog stana, pa tako ni apelantica nije mogla prenijeti stanarsko pravo na tom stanu. Suprotno apelanticinim navedenim tvrdnjama, a u skladu s odredbama čl. od 46. do 52. i člana 103. ZOO-a, a u vezi sa čl. od 120. do 124. Zakona o nasljeđivanju koji je bio na snazi u vrijeme donošenja pobijane presude, Kantonalni sud smatra da je pravilno prvostepeni sud ove apelanticine navode ocijenio neosnovanim, a navode drugotužene na kojima je temeljila svoj zahtjev za raskid spornog ugovora o doživotnom izdržavanju osnovanim, dajući pri tome valjane razloge koji su rezultat potpune i pravilne ocjene provedenih dokaza, koje razloge u cijelosti prihvata i ovaj sud.

14. U vezi s tim, Kantonalni sud je ukazao da je stvarna volja apelantice i drugotužene bila da zaključe sporni ugovor o doživotnom izdržavanju, što proizlazi iz sadržaja samog ugovora, koji su ugovorne strane potpisale i ovjerile u nadležnom sudu. Tim ugovorom ugovorne strane su se saglasile da će apelantica kao davalac izdržavanja živjeti u zajedničkom domaćinstvu s drugotuženom kao primaocem izdržavanja u predmetnom stanu, da će pomagati drugotuženoj u svim njenim potrebama, voditi brigu o zdravlju i do smrti je hraniti, te, ukoliko se ispune uslovi iz člana 6. ZSO-a, da je drugotužena saglasna da nakon njene smrti apelantica nastavi koristiti predmetni stan i da joj drugotužena ujedno nakon smrti ostavlja sve stvari u tom stanu. U vezi s tim je navedeno: „Dakle, drugotužena, koja je nesmetano prije zaključenja navedenog ugovora o doživotnom izdržavanju živjela u stanu, i to od 1970. godine na osnovu ugovora SO Tuzla broj 2961/01 od 24. 12. 1966. godine, te je kod tadašnjeg Stambenog preduzeća Tuzla-stan evidentirana kao nosilac stanarskog prava, što proizlazi iz prepisa kartice izdate od strane Stambenog preduzeća 15. 02. 2008. godine, imala je osnov da u zaključenom ugovoru o doživotnom izdržavanju [apelantici] taj stan ostavi nakon svoje smrti, uz uslov da se ispune ostali uslovi propisani u članu 6. [ZSO-a] (da se korisnikom stana pored nosioca stanarskog prava smatraju i članovi njegovog domaćinstva koji sa njim zajedno i trajno žive i stanuju), odnosno lica koja su dužna po zakonu da izdržavaju nosioca stanarskog prava i koja su se uselila u stan na osnovu ugovora o doživotnom izdržavanju nosioca stanarskog prava)“. Iz navedenog proizlazi, kako je naveo Kantonalni sud, da je drugotužena stanarsko pravo na predmetnom stanu stekla zakonitim useljenjem u stan, što je evidentirano u kartici kod nadležnog stambenog organa, a u konačnici stanarsko pravo u određenim slučajevima se moglo steći i bez zaključenog ugovora, ali samo u slučajevima dugogodišnjeg korištenja stana. Zbog toga Kantonalni sud smatra da je drugotužena imala stanarsko pravo na predmetnom stanu, kojim je mogla raspolagati, odnosno na osnovu tog prava ostvarivati druga prava na tom stanu, tj. zaključiti ugovor o korištenju stana, otkupiti taj stan, jer je ugovorom o doživotnom izdržavanju zadržala pravo doživotnog uživanja. Prema tome, Kantonalni sud smatra neosnovanim apelanticine navode kojim je osporavala presudu prvostepenog suda u dijelu kojim je odbijen njen tužbeni zahtjev da se poništi sporni ugovor o doživotnom izdržavanju, odnosno u dijelu kojim je usvojen protivtužbeni zahtjev drugotužene da se raskine taj ugovor zbog neizvršavanja obaveza, te da se temeljem toga drugotužena vrati u svoj stan budući da u slučaju raskida ugovora dolazi do potpune restitucije, tako da svaka strana zadržava pravo da od druge traži ono što joj po zakonu pripada. Prema tome, eventualna prava na predmetnom stanu apelantica je mogla steći tek nakon smrti drugotužene, kako je to navedeno u ugovoru o doživotnom izdržavanju.

15. Kantonalni sud je ocijenio osnovanim apelanticine žalbene navode koji se odnose na nepravilnost pobijane odluke u dijelu tužbenog zahtjeva za utvrđivanje ništavosti ugovora o korištenju predmetnog stana. Naime, iz utvrđenog činjeničnog stanja proizlazi da je drugotužena 29. maja 2001. godine Službi podnijela zahtjev za donošenje rješenja koje zamjenjuje ugovor o korištenju stana, te je 29. novembra 2001. godine takvo rješenje doneseno i na osnovu njega je drugotužena s prvotuženim zaključila ugovor o korištenju tog stana 22. januara 2002. godine. Nakon što se apelantica uključila u predmetni upravni postupak osporavajući prava drugotuženoj za donošenje rješenja od 29. septembra 2001. godine koje zamjenjuje ugovor o korištenju predmetnog stana, rješenjem Ministarstva od 3. oktobra 2002. godine poništeno je rješenje prvostepenog organa uprave od 29. novembra 2001. godine, nakon čega je, odlučujući po zahtjevu drugotužene, navedeni upravni postupak obustavljen rješenjem od 15. novembra 2011. godine, tako da predmetna stvar nije meritorno riješena o bilo kojem pravu drugotužene. Stoga, na osnovu ovako utvrđenog činjeničnog stanja, Kantonalni sud smatra da je prvostepeni sud pogrešno u ovom dijelu odbio apelanticin tužbeni zahtjev, budući da je drugotužena ugovor o korištenju predmetnog stana zaključila na osnovu rješenja koje je naknadno poništeno, tj. otpao je osnov na temelju kojeg je zaključen. U vezi s tim, taj sud je ukazao da je odredbom člana 52. ZOO-a propisano da je ugovor ništav ako osnov ne postoji ili je nedopušten. Prema tome, taj sud smatra da su na temelju navedene zakonske odredbe postojali uslovi da se u ovom dijelu usvoji apelanticin tužbeni zahtjev upravljen na utvrđenje ništavosti zaključenog ugovora o korištenju predmetnog stana. Također, taj sud je ukazao da je odredbom člana 103. ZOO-a izričito propisano da su ništavi ugovori koji su protivni prinudnim propisima, a propisi ZSO-a (čl. od 26. do 28) upravo imaju prinudni karakter, pa u slučaju kada je poništen akt na osnovu kojeg je zaključen ugovor o korištenju stana, slijedi i logična posljedica – ništavosti ugovora u smislu člana 103. ZOO-a. Zbog svega navedenog, Kantonalni sud je apelanticinu žalbu djelimično uvažio i prvostepenu presudu preinačio u stavu I alineja 2. izreke presude na način kao u izreci presude tog suda (utvrdivši da je ništav ugovor o korištenju predmetnog stana), primjenom odredbe člana 229. tačka 4. ZPP, dok je u preostalom dijelu iz st. I i II izreke prvostepene presude valjalo apelanticinu žalbu odbiti kao neosnovanu i prvostepenu presudu potvrditi primjenom člana 226. ZPP.

16. Osim navedenog, kako proizlazi iz spisa predmeta, odnosno da je (u prethodnoj fazi postupka) rješenjem Kantonalnog suda od 27. februara 2014. godine prvostepena presuda ostala neizmijenjena u dijelu u kojem je odbijen kao neosnovan apelanticin tužbeni zahtjev koji se odnosi na obavezu drugotužene da apelantici na ime nastale štete za izvršena ulaganja u predmetni stan i objekat isplati novčani iznos od 15.401,02 KM, dakle kako je o ovom dijelu apelanticinog tužbenog zahtjeva pravosnažno odlučeno („kao neožalbenom dijelu“ kako je navedeno u obrazloženju rješenja od 27. februara 2014. godine), stoga, prema ocjeni tog suda, nisu postojali uslovi da o tom zahtjevu prvostepeni sud ponovo odlučuje, zbog čega je u ovom dijelu pobijanu presudu valjalo ukinuti i tužbu odbaciti primjenom odredbe člana 227. stav 2. ZPP. Kantonalni sud smatra da apelantica osnovano ukazuje na nepravilnost pobijane presude iz stava III izreke, koja se odnosi na odluku o troškovima postupka, zbog čega je Kantonalni sud u tom dijelu prvostepenu presudu preinačio na osnovu čl. 235. tačka 3, a u vezi sa čl. 397. stav 2. i čl. 386. stav 2. ZPP, te je odlučeno da svaka stranka snosi svoje troškove postupka, budući da su obje uspjele sa svojim zahtjevom.

17. Presudom Vrhovnog suda broj 32 0 P 1 118599 15 Rev od 12. januara 2016. godine apelanticina revizija je odbijena, dok je revizija drugotužene usvojena i drugostepena presuda preinačena (u stavu 1. izreke) u dijelu kojim je odbijen apelanticin zahtjev za utvrđivanje ništavosti ugovora o korištenju predmetnog stana od 22. januara 2002. godine, kao i u odluci o troškovima parničnog postupka tako što je apelantica obavezana da drugotuženoj naknadi troškove postupka u iznosu od 5.720,00 KM. Istom presudom apelantica je obavezana da drugotuženoj naknadi troškove revizionog postupka u iznosu od 720,00 KM, kao i zahtjev apelantice za naknadu troškova nastalih u povodu revizije.

18. Vrhovni sud smatra neosnovanim apelanticine revizione navode da je ništav ugovor o doživotnom izdržavanju. U vezi s tim je istaknuto da apelantica navodi da je cilj drugotužene za zaključivanje tog ugovora bio ostvarivanje materijalne koristi, radi adaptacije predmetnog stana i objekta (vikendice), a te tvrdnje apelantica nije dokazala. Iz navedenog razloga Vrhovni sud sve apelanticine revizione prigovore o tome smatra neosnovanim, a posebno prigovor „da je apelantica na taj način kupila stanarsko pravo“. Dalje, prema shvatanju tog suda, u konkretnom slučaju nema mjesta primjeni odredbe člana 30. ZSO-a zbog toga što se navedena odredba odnosi samo na nezakonito useljena lica, a kako je apelantica u predmetni stan uselila na temelju spornog ugovora o doživotnom izdržavanju, to Vrhovni sud smatra neosnovanim sve apelanticine primjedbe u tom smislu. Iz navedenih razloga Vrhovni sud smatra da je drugostepeni sud pravilno odlučio kada je odbio apelanticin zahtjev za utvrđenje ništavosti spornog ugovora o doživotnom izdržavanju, a udovoljio protivtužbenom zahtjevu drugotužene za njegov raskid, jer je zajednica života apelantice i drugotužene duži niz godina bila nemoguća jer apelantica nije izvršavala svoje obaveze prema drugotuženoj pa navedeni ugovor ne egzistira.

19. Vrhovni sud je također ukazao da iz izvedenih dokaza (prvenstveno nalaza vještaka) nesporno proizlazi da je apelantica uložila novčana sredstva u adaptaciju predmetnog stana i objekta, što proističe iz dokaza izvedenih u prvostepenom postupku, međutim, kako nije izjavila žalbu protiv presude prvostepenog suda (od 10. maja 2013. godine) u dijelu kojim je odbijen njen zahtjev za isplatu uloženih sredstava u iznosu od 15.401,02. KM, budući da se žalila samo na odluku o troškovima postupka, to je u tom dijelu prvostepena presuda stekla svojstvo formalne pravosnažnosti. Iz navedenih razloga, kako se radi o negativnoj procesnoj pretpostavci, Vrhovni sud smatra da je drugostepeni sud pravilno postupio kada je apelanticinu tužbu u tom dijelu odbacio, pa se navodi apelanticine revizije u tom dijelu pokazuju bespredmetnim.

20. Dalje, Vrhovni sud također smatra da u konkretnom slučaju nema povrede apelanticinog prava na dom u smislu člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), neovisno o njenom dugogodišnjem korištenju predmetnog stana. Naime, ona je taj stan koristila na temelju spornog ugovora o doživotnom izdržavanju, koji je pravosnažnom presudom raskinut, zbog čega je apelantica taj stan dužna predati drugotuženoj u posjed i slobodno raspolaganje. Prema tome, kako apelantica nije ni nosilac stanarskog prava, a takvo pravo nije mogla steći ni po jednom materijalnopravnom propisu, niti je vlasnik stana, to se, prema stavu Vrhovnog suda, pokazuje bespotrebnim i apelanticino pozivanje na stečena prava, kao i na povredu prava na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, jer predmetni stan ne predstavlja njenu imovinu. Dakle, kako nisu prihvatljivi razlozi na koje apelantica ukazuje revizijom, to je apelanticinu reviziju valjalo odbiti primjenom odredbe člana 148. ZPP.

21. Nasuprot navedenom, Vrhovni sud je zaključio da je revizija drugotužene osnovana. Naime, kada je u pitanju apelanticin zahtjev za utvrđivanje ništavosti ugovora o korištenju predmetnog stana zaključenog između prvotuženog i drugotužene 22. januara 2002. godine, u kojem dijelu je udovoljeno apelanticinom zahtjevu presudom drugostepenog suda, Vrhovni sud je naveo „da je pogrešan zaključak drugostepenog suda da je ništavost ugovora [o korištenju stana] logična posljedica poništenja akta na osnovu kojeg je zaključen ugovor o korištenju stana“ (član 52. u vezi sa članom 103. ZOO-a). Ovo iz razloga što se odustajanje od zahtjeva drugotužene ne smatra meritornim rješenjem pravnog odnosa stranaka, pa kako je drugotužena useljenjem u stan na osnovu valjanog pravnog akta i dugogodišnjim korištenjem predmetnog stana postala nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu, to je, suprotno pogrešnom pravnom shvatanju drugostepenog suda, pravno valjan zaključeni ugovor o korištenju stana između tuženih. Iz navedenih razloga je Vrhovni sud usvajanjem revizije drugotužene primjenom odredbe člana 250. stav 1. ZPP odlučio kao u izreci presude, a smatra i da ostali revizioni prigovori nisu od odlučnog značaja za donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari, zbog čega ih taj sud nije posebno ni obrazlagao. Dalje, shodno preinačenju glavnog zahtjeva na temelju odredbe člana 383, člana 386. stav 1, člana 387, člana 396. stav 1. i člana 397. stav 2. ZPP, preinačena je i odluka o troškovima postupka tako što je apelantica obavezana da drugotuženoj isplati troškove prvostepenog postupka u iznosu od 5.720,00 KM i revizionog postupka, što ukupno iznosi 6.440,00 KM. Također, u skladu s odredbom člana 397. stav 1. a u vezi sa članom 386. stav 1. ZPP, odbijen je apelanticin zahtjev za naknadu troškova nastalih u povodu revizije.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

22. Apelantica smatra da joj je osporenom presudom povrijeđeno pravo na pristup sudu, pravo na ravnopravnost strana u postupku i pravo na odlučivanje u razumnom roku kao segmentima prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, zatim da je povrijeđeno njeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. U vezi s tim, apelantica prvenstveno iznosi hronologiju predmetnog postupka, te da se osporena presuda temelji na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava. Navodi da je u sudskom sporu koji je prethodio podnošenju ove apelacije došlo do njenog prinudnog iseljenja iz predmetnog stana na osnovu rješenja Općinskog suda u Tuzli od 10. novembra 2015. godine i nakon 24 godine korištenja tog stana, zbog čega smatra da joj je povrijeđeno pravo na dom. U vezi s tim, apelantica također navodi da je prethodno podnijela tužbu Općinskom sudu u Tuzli (20. februara 2008. godine), kojom je zahtijevala da se utvrdi ništavost ugovora o korištenju predmetnog stana od 22. januara 2002. godine zaključenog između prvotuženog i drugotužene, budući da, kako ističe, ne postoji niti jedna pravosnažna odluka upravnog i sudskog organa kojom se drugotuženoj priznaje ili utvrđuje svojstvo nosioca stanarskog prava na predmetnom stanu. Ovu tužbu je podnijela iz razloga što je pred tim sudom prethodno pokrenula postupak radi utvrđivanja činjenice da je dugogodišnjim stanovanjem u tom stanu stekla svojstvo nosioca stanarskog prava. Ističe da je useljenju u predmetni stan prethodio dogovor s drugotuženom da izvrši adaptaciju predmetnog objekta koji je drugotužena gradila sa svojim suprugom, i to za potrebe preseljenja i stalnog života u tom objektu. Shodno tome, apelantica je nakon adaptacije navedenog objekta s porodicom preselila u predmetni stan krajem 1990. godine, pa smatra da je jedino lice koje nakon iseljenja drugotužene iz predmetnog stana polaže pravo na predmetni stan u smislu podnošenja zahtjeva za otkup tog stana, jer je protekom roka od osam godina neprekidnog korištenja tog stana stekla svojstvo nosioca stanarskog prava. Osim navedenog, budući da je drugotužena s mužem iselila iz predmetnog stana krajem 1990. godine, smatra da stoga drugotužena nije imala nikakav pravni osnov da zahtijeva utvrđenje njenih prava na tom stanu. Međutim, drugotužena je postavila protivtužbeni zahtjev kojim je tražila raskidanje ugovora o doživotnom izdržavanju, za koje raspravljanje smatra da uopće nije bilo osnova. Kako je drugotužena trajno prestala da koristi predmeti stan krajem 1990. godine i da ga više nikad nije nastavila koristiti, jer nije nikad posjedovala akt davaoca tog stana na korištenje, odnosno nije imala zaključen ugovor o korištenju tog stana, smatra da sud nije imao zakonsko uporište nalagati da stan preda licu koje nije vlasnik, a ni korisnik niti nosilac stanarskog prava na tom stanu. Prema tome, smatra da je Vrhovni sud učinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka na njenu štetu odlučujući o ugovoru o korištenju predmetnog stana, tj. odlučujući o valjanosti nečega što nijedna strana u sporu nije zahtijevala. Što se tiče ugovora o doživotnom izdržavanju koji je zaključila s drugotuženom, smatra da je sud osporenom presudom bio dužan utvrditi stvarnu volju ugovornih strana, jer tvrdi da je u okolnostima konkretnog slučaja s drugotuženom ugovorila ulaganje u predmetni objekat drugotužene i njeno iseljenje iz stana, a što je očigledno drugotužena i izvršila, pa nakon što je adaptirala predmetni stan i objekat, u predmetni stan je uselila, što je, kako navodi, drugotužena očigledno prihvatila i sa suprugom iselila iz stana. Stoga smatra „da se ne može raskinuti nešto što ne postoji, niti nešto što nije pravno valjano“. Dakle, ističe da posjeduje jače pravo za korištenje predmetnog stana jer drugotužena u njemu ne živi 24 godine, od 1990. godine, i ne posjeduje ugovor o korištenju predmetnog stana. Stoga, smatra da sud nema pravo nalagati da stan preda licu koje nije vlasnik niti nosilac stanarskog prava, a apelantici se raskida ugovor o doživotnom izdržavanju i nalaže iseljenje iz tog stana. Također, apelantica smatra nezakonitim stav Vrhovnog suda da je drugotužena dugogodišnjim korištenjem predmetnog stana stekla stanarsko pravo, odnosno da se ono može steći bez zaključenog ugovora o korištenju stana. Apelantica ističe da je predmetni stan njen jedini dom i imovina, jer je za predmetni stan bila čvrsto vezana duge 24 godine. Zbog dužine trajanja predmetnog postupka apelantica traži da joj se dosudi naknada pretrpljene štete u iznosu od 63.000,00 KM.

b) Odgovor na apelaciju

23. Vrhovni sud je naveo da osporenom presudom tog suda nije došlo do povrede prava na koja se ukazuje predmetnom apelacijom, pa je predloženo da se apelacija odbije kao neosnovana.

24. Kantonalni sud smatra da nema povrede prava na koja apelantica ukazuje u apelaciji zbog razloga navedenih u obrazloženju presude tog suda.

25. Općinski sud apelanticine navode smatra neosnovanim i predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.

V.Relevantni propisi

26. Zakon o stambenim odnosima („Službeni list SRBiH“ br. 14/84, 12/87 i 36/89, te „Službene novine Federacije BiH“ br. 11/98, 38/98, 12/99 i 19/99) u relevantnom dijelu glasi: Član 6. st. 1. i 2.

Korisnikom stana, u smislu ovog zakona, smatraju se: nosilac stanarskog prava i članovi njegovog porodičnog domaćinstva koji zajedno s njim žive i stanuju, kao i lica koja su prestala biti članovi tog domaćinstva, a ostala su u istom stanu.

Članovima porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava, u smislu ovog zakona, smatraju se: bračni drug, djeca (rođena u braku ili van braka, usvojena, pastorčad) bračni drugovi djece, roditelji bračnih drugova (otac, majka, očuh, maćeha, usvojilac), braća ili sestre, unučad bez roditelja, kao i lica koja je nosilac stanarskog prava dužan po zakonu izdržavati ili su ta lica dužna po zakonu izdržavati nosioca stanarskog prava, a koja zajedno s njim trajno žive i stanuju, kao i lica koja sa nosiocem stanarskog prava žive u ekonomskoj zajednici u istom stanu više od deset godina ili više od pet godina ako su se uselila u stan na osnovu ugovora o doživotnom izdržavanju nosioca stanarskog prava.

Član 30. st. 1, 2. i 7.

Ako se neko lice nezakonito useli u stan u društvenoj svojini ili se useli u zajedničke prostorije u zgradi svako može dati inicijativu, a zainteresovano lice zahtjev stambenom organu, za pokretanje postupka za njegovo iseljenje.

Na osnovu zahtijeva ili po službenoj dužnosti stambeni organ će donijeti rješenje o ispražnjenju stana odnosno prostorija ako od dana nezakonitog useljenja do pokretanja postupka nije proteklo više od tri godine.

[…] Protekom roka iz stava 2. ovog člana ne isključuje se pravo davaoca stana na korišćenje da zahtijeva ispražnjenje stana odnosno zajedničkih prostorija kod nadležnog suda u roku od daljnjih pet godina.

27. Zakon o nasljeđivanju u FBiH („Službene novine Federacije BiH“ br. 11/98, 38/98, 12/99 i 19/99) u relevantnom dijelu glasi:

Član 152.

(1) Ugovorne strane mogu sporazumno raskinuti ugovor o doživotnom izdržavanju i nakon što je počelo njegovo izvršavanje.

(2) Ako prema ugovoru o doživotnom izdržavanju ugovaratelji žive zajedno, pa se njihovi odnosi toliko poremete da zajednički život postane nepodnošljiv, svaka strana može tražiti od suda raskid ugovora.

(3) Svaka strana može tražiti raskid ugovora ako druga strana ne izvršava svoje obaveze.

(4) U slučaju raskida ugovora svaka strana zadržava pravo da od druge strane traži naknadu koja joj pripada po općim pravilima imovinskog prava.

Član 153.

(1) Ako su se poslije zaključenja ugovora prilike toliko promijenile da je njegovo ispunjenje postalo znatno otežano, sud će na zahtjev jedne ili druge strane njihove odnose iznova urediti ili ih raskinuti, vodeći računa o svim okolnostima.

(2) Sud može pravo primatelja izdržavanja preinačiti u doživotnu rentu, ako to odgovara jednoj i drugoj strani.

28. U Zakonu o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, te „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93 i 13/94) relevantne odredbe glase:

Ništavost ugovora zbog osnova Član 52.

Ako osnov ne postoji ili je nedopušten, ugovor je ništav.

Ništavost Član 103.

(1) Ugovor, koji je protivan Ustavu Republike Bosne i Hercegovine, prinudnim propisima te moralu društva ništavan je ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.

(2) Ako je zaključenje određenog ugovora zabranjeno samo jednoj strani, ugovor će ostati na snazi ako u zakonu nije što drugo predviđeno za određeni slučaj, a strana koja je povrijedila zakonsku zabranu snosiće odgovarajuće posljedice.

VI.Dopustivost

29. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

30. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

31. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 32 0 P 118599 15 Rev od 12. januara 2016. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantica je primila 2. februara 2016. godine, a apelacija je podnesena 3. aprila 2016. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

32. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

33. Apelantica pobija presudu Vrhovnog suda tvrdeći da se osporena presuda temelji na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, da joj je presudom tog suda povrijeđeno pravo na pristup sudu, pravo na ravnopravnost strana u postupku, pravo na suđenje u razumnom roku kao element prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

34. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

(…)

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom (…).

35. Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju radi o sporu građanskopravne prirode u kojem je apelantica tražila utvrđivanje ništavosti spornog ugovora o doživotnom izdržavanju i ugovora o korištenju predmetnog stana, pa apelantica u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

36. Ustavni sud zapaža da apelantica tvrdi da je Vrhovni sud proizvoljno primijenio materijalno pravo, jer smatra da „ne postoji niti jedan pravni akt na osnovu koga bi se utvrdilo da je drugotužena bila nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu“, zbog čega, u smislu člana 52. ZOO-a, smatra da je navedeni ugovor ništav, te kao savjestan korisnik predmetnog stana od 1991. godine jedina ima stečena prava na tom stanu u smislu člana 30. ZSO-a.

37. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

38. Ustavni sud se, dakle, prema navedenom stavu, može izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje, i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja se postavljaju, ispitati da li su osporene odluke zasnovane na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava.

39. U okolnostima konkretnog predmeta, Ustavni sud zapaža da je Općinski sud apelanticin tužbeni zahtjev u cijelosti odbio kao neosnovan (u odnosu na utvrđivanje ništavosti spornog ugovora o doživotnom izdržavanju i ugovora o korištenju predmetnog stana i naknadu troškova za izvršena ulaganja u predmetni stan i objekat, a usvojio je tužbeni zahtjev drugotužene za raskid spornog ugovora o doživotnom izdržavanju). Ustavni sud, također, zapaža da je Kantonalni sud apelanticinu žalbu izjavljenu protiv presude prvostepenog suda djelimično uvažio tako što je prvostepenu presudu preinačio i utvrdio da je ništav ugovor o korištenju predmetnog stana zaključen između prvotuženog i drugotužene.

40. Ustavni sud zapaža da je predmeti postupak okončan presudom Vrhovnog suda, koja predstavlja konačnu odluku u konkretnoj pravnoj stvari, a kojom je apelanticina revizija odbijena (u odnosu na odbijajući dio apelanticinog tužbenog zahtjeva i usvajajući dio tužbenog zahtjeva drugotužene), dok je revizija drugotužene usvojena tako što je odbijen apelanticin zahtjev za utvrđivanje ništavosti ugovora o korištenju predmetnog stana zaključenog između prvotuženog i drugotužene 22. januara 2002. godine. Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporene presude proizlazi da je taj sud zaključio, u vezi s dijelom tužbenog zahtjeva kojim je apelantica tražila utvrđivanje ništavosti spornog ugovora o doživotnom izdržavanju, da zapravo apelantica nije dokazala svoje tvrdnje da je cilj drugotužene bio ostvarivanje materijalne koristi, odnosno adaptacija predmetnog stana i vikendice, a da je suprotno tome drugotužena dokazala da su se stekli uslovi za raskid tog ugovora budući da iz činjeničnog utvrđenja proizlazi da apelantica nije izvršavala svoje obaveze iz tog ugovora prema drugotuženoj. S obzirom na činjenična utvrđenja nižestepenih sudova iz kojih proizlazi da apelantica predmetnim ugovorom o doživotnom izdržavanju nije obavezana da vrši bilo kakva ulaganja u predmetni stan i vikendicu, Ustavni sud ne pronalazi nikakvu proizvoljnost u obrazloženju osporene presude Vrhovnog suda u dijelu u kojem je odbio apelanticinu reviziju u vezi sa zahtjevom za utvrđivanje ništavosti spornog ugovora o doživotnom izdržavanju jer taj sud nije našao elemente koji bi ukazivali da se radi o ništavom ugovoru u smislu člana 103. ZOO-a. Također, Ustavni sud, imajući u vidu činjenična utvrđenja nižestepenih sudova i sadržaj odredbi člana 152. Zakona o nasljeđivanju u vezi sa članom 6. stav 2. ZSO-a na kojim je u tom dijelu utemeljena osporena odluka, ne nalazi proizvoljnost u primjeni materijalnog prava kada je Vrhovni sud zaključio da je pravilna odluka drugostepenog suda u dijelu kojim je odlučeno o tužbenom zahtjevu drugotužene za raskid spornog ugovora o doživotnom izdržavanju i naloženo apelantici da iseli iz predmetnog stana jer više, usljed ispunjenosti uslova za raskid ugovora zbog neizvršavanja ugovornih obaveza, u smislu člana 52. ZOO-a, ne postoji pravni osnov na temelju kojeg bi apelantica i dalje koristila taj stan. Pri tome, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud razmotrio i apelanticine navode o primjeni odredbe člana 30. ZSO-a i dao razloge zašto oni u okolnostima konkretnog slučaja ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari. Nadalje, Ustavni sud, također, imajući u vidu činjenična utvrđenja nižestepenih sudova, ne nalazi proizvoljnost u zaključku Vrhovnog suda da je drugotužena useljenjem u predmetni stan na osnovu valjanog pravnog akta i dugogodišnjim korištenjem predmetnog stana (prema obrazloženju drugostepenog suda, koristi predmetni stan „od 1970. godine na osnovu ugovora SO Tuzla broj 2961/01 od 24. 12. 1966. godine, te je kod tadašnjeg Stambenog preduzeća Tuzla-stan evidentirana kao nosilac stanarskog prava“) postala nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu. Pri tome, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud obrazložio zašto je u okolnostima apelanticinog slučaja pravilna odluka drugostepenog suda u dijelu kojim je odbačena apelanticina tužba za isplatu preciziranog novčanog iznosa na ime nastale štete za izvršena ulaganja u predmetni stan i vikendicu. Stoga, imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud, suprotno apelanticinim navodima, ne nalazi proizvoljnost u primjeni materijalnog prava (ZSO-a, ZOO-a i Zakona o nasljeđivanju) u okviru Vrhovnog suda, kada je taj sud u konačnici odbio (odnosno djelimično odbacio) apelanticin tužbeni zahtjev, a udovoljio tužbenom zahtjevu drugotužene, pri čemu je u obrazloženju svoje odluke dao detaljne i jasne razloge, a data obrazloženja ne ostavljaju dojam proizvoljnosti i u cijelosti korespondiraju standardu obrazložene odluke.

41. U odnosu na apelanticine navode da joj je povrijeđeno pravo na pristup sudu, Ustavni sud zaključuje da su ti apelanticini navodi u konkretnom slučaju neosnovani. U tom kontekstu, Ustavni sud ističe da sama činjenica da je apelantica ishodila da redovni sudovi donesu osporene odluke nepobitno potvrđuje da je apelanticino pravo na pristup sudu u konkretnom slučaju ostvareno. Naime, redovni sudovi su raspravljali o apelanticinom tužbenom zahtjevu i odlučivali o meritumu ovog predmeta, što, samo po sebi, isključuje postojanje povrede prava na pristup sudu iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Naime, u slučajevima u kojima je povrijeđeno pravo na pristup sudu potrebno je kao uslov postojanja te povrede da je sud odbacio iz nekog od procesnih razloga da odlučuje o meritumu spora, što u ovom predmetu nije slučaj (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 218/02 od 23. jula 2004. godine, stav 18, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 43/04). S obzirom na to da su u konkretnom slučaju redovni sudovi na tri instance meritorno odlučili o apelanticinom tužbenom zahtjevu, apelanticini navodi o kršenju prava na pristup sudu pokazuju se u cijelosti neosnovanim.

42. Također, u vezi s apelanticinim navodima da joj je povrijeđeno pravo na ravnopravnost strana u postupku, Ustavni sud zapaža da apelantica ne tvrdi da joj je bilo onemogućeno da predlaže i izvodi dokaze ili da koristi raspoložive pravne lijekove (tužbu, žalbu, reviziju), pa ne može zaključiti da je osporena presuda donesena kršenjem apelanticinog prava na pravično suđenje u smislu narušavanja principa ravnopravnosti stranaka u postupku.

43. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da je predmetni postupak proveden uz garancije koje pruža član 6. stav 1. Evropske konvencije, te da, shodno tome, osporenim odlukama nije prekršeno apelanticino pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pravo na suđenje u „razumnom roku“

44. Ustavni sud zapaža da apelantica predmetni postupak osporava i zbog njegove dužine trajanja, pa će Ustavni sud navedeni postupak razmotriti i s tog aspekta.

a)Relevantni principi

45. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocjenjivati u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).

46. Nadalje, Ustavni sud, podržavajući praksu Evropskog suda, podsjeća na to da član 6. stav 1. Evropske konvencije nameće državama ugovornicama dužnost da organizuju svoje pravosudne sisteme na način da sudovi mogu zadovoljiti uslove tog člana, uključujući i obavezu da postupaju u predmetima u razumnom roku (vidi Evropski sud, Marinović protiv Hrvatske, presuda od 6. oktobra 2005. godine, stav 23).

47. Osim toga, prema praksi Evropskog i Ustavnog suda, velik broj predmeta uzetih u rad nije valjano opravdanje za prekomjerno odugovlačenje postupka, a stalno vraćanje odluke na ponovno suđenje može pokazati da postoje ozbiljni nedostaci u organizaciji sudskog sistema (vidi Evropski sud, Probmeier protiv Njemačke, presuda od 1. jula 1997. godine, stav 64, Izvještaji 1997-IV).

b) Period koji se uzima u obzir

48. Ustavni sud zapaža da je predmetni postupak započeo 22. februara 2008. godine kada je apelantica podnijela tužbu kojom je pokrenula predmetni parnični postupak, koji je meritorno okončan presudom Vrhovnog suda od 12. januara 2016. godine, tako da ukupan relevantan period koji Ustavni sud treba uzeti pri ocjeni dužine postupka jeste period od sedam godina i 10 mjeseci.

c) Analiza dužine trajanja postupka

49. U konkretnom slučaju radi se o parničnom postupku u kojem je apelantica tražila utvrđivanje ništavosti spornog ugovora o doživotnom izdržavanju i ugovora o korištenju predmetnog stana, te naknadu štete na ime ulaganja u adaptaciju stana i objekta, kao i o zahtjevu drugotužene za raskid spornog ugovora o doživotnom izdržavanju, pa s obzirom na činjenična i pravna pitanja koja je u konkretnom slučaju trebalo riješiti, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju radilo o relativno složenom predmetu koji je, prema ocjeni Ustavnog suda, od značaja za apelanticu.

50. Analizirajući dužinu trajanja postupka koji traje od 25. februara 2008. godine i ponašanje redovnih sudova, Ustavni sud zapaža da je u toku postupka doneseno ukupno pet sudskih odluka (dvije prvostepene presude, jedno rješenje i jedna presuda drugostepenog suda, te jedna presuda Vrhovnog suda). Također je evidentno da prvostepeni sud u pojedinim fazama postupka nije postupao blagovremeno jer je prvu presudu donio nakon više od pet godina i jedanaest mjeseci (10. maja 2013. godine), dok je, nakon što je Kantonalni sud ukinuo tu presudu 27. februara 2014. godine, u ponovnom postupku taj sud odlučio u razumnom roku od oko osam mjeseci (24. oktobra 2014. godine). S druge strane, evidentno je da je Kantonalni sud, koji je također u predmetnom postupku postupao dva puta, odluke iz svoje nadležnosti donosio u rokovima koji se sami po sebi ne mogu smatrati nerazumnim (rješenje doneseno u roku od osam mjeseci i 17 dana, a presuda u roku od pet mjeseci i 20 dana). Osim toga, evidentno je da je Vrhovni sud odluku o reviziji donio u primjerenom roku od osam mjeseci i 28 dana (12. januara 2016. godine).

51. S druge strane, Ustavni sud zapaža da iz činjenica predmeta ne proizlazi da je apelantica svojim ponašanjem doprinijela dužini postupka. Dakle, Ustavni sud zapaža da je dužini trajanja predmetnog postupka u najvećoj mjeri doprinio Općinski sud, dok je postupak pred drugostepenim i revizionim sudom okončan u relativno kratkom periodu. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da predmetni postupak ne spada u kategoriju hitnih postupaka.

52. Ustavni sud mora naglasiti da je za pravni sistem od fundamentalne važnosti vođenje postupka u okviru razumnog vremena, jer svako nepotrebno odugovlačenje postupka i vraćanje na ponovni postupak često dovodi do, de facto, lišavanja pojedinca njegovih prava i gubitka djelotvornosti i povjerenja u pravni sistem.

53. Stoga, uzimajući u obzir da postupak u cjelini traje više od sedam godina i 10 mjeseci, Ustavni sud smatra da dužina postupka ne zadovoljava zahtjev razumnosti. Pri tome, odgovornost za dužinu postupka snosi isključivo Općinski sud, koji nije djelotvorno i efikasno kotrolisao i upravljao postupkom, u skladu sa relevantnim odredbama ZPP.

54. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da dužina predmetnog postupka posmatrana u cjelini ne zadovoljava standarde suđenja u razumnom roku, a što se u cjelini može pripisati postupanju prvostepenog suda, te da stoga u okolnostima konkretnog slučaja postoji kršenje apelanticinog prava na suđenje u razumnom roku kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

d) Pitanje naknade na ime nematerijalne štete

55. Ustavni sud podsjeća da, prema članu 74. Pravila Ustavnog suda, može odrediti naknadu na ime nematerijalne štete, koja se, ako Ustavni sud odredi da je potrebno dodijeliti novčanu naknadu, u smislu odredbe stava (2) tog člana, određuje na osnovu pravednosti, uzimajući u obzir standarde koji proizlaze iz prakse Ustavnog suda.

56. Apelantica je zatražila da joj se naknadi nematerijalna šteta zbog dužine trajanja predmetnog postupka. S obzirom na odluku u ovom predmetu i činjenicu da je postupak pred redovnim sudovima okončan, vodeći se principima pravičnosti, uzimajući u obzir ekonomske prilike u Bosni i Hercegovini, prosječna primanja i parametre životnog standarda građana, Ustavni sud smatra da apelantici na ime naknade nematerijalne štete treba isplatiti iznos od 525,00 KM. Navedeni iznos apelantici je dužna da isplati Vlada Federacije Bosne i Hercegovine, s obzirom na sjedište Vrhovnog suda, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu. Pravo na dom

57. Član 8. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

Svako ima pravo na poštivanje svog privatnog i porodičnog života, doma i prepiske. Javna vlast se ne miješa u vršenje ovog prava osim ako je takvo miješanje predviđeno zakonom i ako je to neophodna mjera u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, javne sigurnosti, ekonomske dobrobiti zemlje, sprečavanja nereda ili sprečavanja zločina, zaštite zdravlja i morala ili zaštite prava i sloboda drugih.

58. Ustavni sud podsjeća na to da je svrha člana 8. Evropske konvencije da zaštiti pojedinca od arbitrarnog miješanja vlasti u njegova prava garantovana ovim članom (vidi Evropski sud, Kroon protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1994. godine, serija A, broj 297-S). S ciljem da se utvrdi da li se u konkretnom slučaju radi o povredi člana 8. Evropske konvencije, prvenstveno se mora utvrditi da li je sporni stan predstavljao apelanticin „dom“ u smislu značenja stava 1. člana 8. Evropske konvencije i da li osporena odluka predstavlja „miješanje“ javnih vlasti u poštovanje apelanticinog „doma“.

59. Shodno praksi Evropskog suda, pojam „dom“ obuhvata kako iznajmljen dom tako i dom u privatnom vlasništvu (vidi Evropski sud, Gillow protiv Velike Britanije, presuda od 24. novembra 1986. godine, serija A, broj 109, stav 46 f, Kroon protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1994. godine, serija A, br. 297-S, stav 31). U skladu s ovim tumačenjem, Ustavni sud je proširio domen člana 8. Evropske konvencije na stanove u kojima se stanuje na osnovu stanarskog prava (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 8/99 od 11. maja 1999. godine, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 24/99).

60. S ciljem da se utvrdi da li je miješanje bilo opravdano, Ustavni sud prvenstveno treba da utvrdi da li je ono izvršeno „u skladu sa zakonom“, koji pojam u skladu s Evropskom konvencijom sublimira nekoliko elemenata u smislu da: a) miješanje mora da bude osnovano na domaćem ili međunarodnom zakonu, b) zakon o kom je riječ mora da bude primjereno pristupačan tako da pojedinac bude upućen na okolnosti zakona koje mogu da se primijene na dati predmet i c) zakon mora da bude formulisan s odgovarajućom tačnošću i jasnošću da bi se pojedincu omogućilo da prema njemu prilagodi svoje postupke (vidi Evropski sud, Sunday Times protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 26. aprila 1979. godine, serija A-30, stav 49).

61. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da se predmetni stan može smatra apelanticinim „domom“ u smislu člana 8. stav 1. Evropske konvencije, s obzirom na to da je u njemu stanovala od 28. marta 1991. godine, nakon zaključivanja ugovora o doživotnom izdržavanju, tj. nakon što je službeno prijavljena na adresi spornog stana, pa sve do prinudnog iseljenja koje je izvršeno na osnovu rješenja Općinskog suda u Tuzli od 10. novembra 2015. godine.

62. S obzirom na navedeno, Ustavni sud treba da utvrdi da li je miješanje u apelanticin dom izvršeno „u skladu sa zakonom“, odnosno u skladu sa članom 8. stav 2. Evropske konvencije. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća na to da je u predmetnom postupku apelantici naloženo da iseli iz predmetnog stana. Ustavni sud smatra da osporena odluka predstavlja „miješanje“, u smislu člana 8. Evropske konvencije, u apelanticino pravo na poštovanje doma u smislu stava 1. člana 8. Evropske konvencije, te da je to miješanje bilo „u skladu sa zakonom“, u smislu člana 8. stav 2. Evropske konvencije. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da su predmetni zakoni na kojim je utemeljena osporena odluka (ZSO, Zakon o nasljeđivanju i ZOO), u smislu navedenih kriterija Evropskog suda, objavljeni u službenim glasilima i da su bez sumnje bili primjereno dostupni apelantici, tako da je mogla biti upućena na okolnosti tih zakona koje se mogu primijeniti na konkretnu situaciju, a predmetni zakoni su formulisani s odgovarajućom tačnošću i jasnoćom, te je apelantica bila u mogućnosti da prilagodi svoje ponašanje prema navedenim zakonima.

63. Dakle, iako je raskidom ugovora o doživotnom izdržavanju apelantici naloženo da predmetni stan preda drugotuženoj slobodan od ljudi i stvari, Ustavni sud smatra da je miješanje u apelanticin dom utemeljeno na zakonu, i to na članu 6. stav 2. ZSO-a, članu 153. Zakona o nasljeđivanju i članu 52. ZOO-a.

64. U vezi s pitanjem da li miješanje u pravo na dom ima legitiman cilj, Ustavni sud smatra da prinudno iseljenje apelantice koja je u predmetnom stanu živjela bez pravnog osnova, odnosno čiji je pravni osnov prestao raskidom spornog ugovora o doživotnom izdržavanju zbog, kako su utvrdili redovni sudovi, neispunjavanja obaveza iz tog ugovora, predstavlja „legitiman cilj u javnom ili općem interesu“, odnosno neophodnu mjeru u demokratskom društvu radi zaštite prava i sloboda drugih (u konkretnom slučaju drugotužene koja predmetni stan koristi od 1970. godine i na osnovu čijeg odobrenja je zapravo apelantica uselila u predmetni stan), u smislu člana 8. stav 2. Evropske konvencije.

65. Pri tome, Ustavni sud smatra da u okolnostima konkretnog slučaja nije narušen princip „proporcionalnosti“ između apelanticinog interesa koji se ogleda u njenom nastojanju da nastavi s korištenjem predmetnog stana i općeg interesa zajednice. Taj interes se ogleda u tome da lica koja zaključuju ugovore o doživotnom izdržavanju, na osnovu kojeg je apelantica ušla u posjed predmetnog stana, mogu ostvariti prava iz tog ugovora samo pod uslovom da ispune obaveze iz tog ugovora, a u postupku okončanom osporenom odlukom je nesporno utvrđeno da apelantica nije ispunila uslove iz ugovora koji je zaključila s tuženom, pa je u takvim okolnostima, što je neophodna pretpostavka za ostvarivanje apelanticinog prava na posjed predmetnog stana, kada se radi o dva privatna interesa (apelanticinog i drugotužiteljice), prevladao interes drugotužiteljice koja je, dakle, dokazala da apelantica nije izvršila obaveze iz preuzetog ugovora.

66. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da u ovom slučaju nije došlo do povrede apelanticinog prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.

Zabrana diskriminacije

67. Član II/4. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Uživanje prava i sloboda, predviđenih u ovom članu ili u međunarodnim sporazumima navedenim u Aneksu I ovog ustava, osigurano je svim licima u Bosni i Hercegovini bez diskriminacije po bilo kojem osnovu kao što je spol, rasa, boja, jezik, vjera, političko i drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, povezanost s nacionalnom manjinom, imovina, rođenje ili drugi status.

68. Član 14. Evropske konvencije glasi:

Uživanje prava i sloboda predviđenih ovom konvencijom osigurava se bez diskriminacije po bilo kojoj osnovi, kao što su spol, rasa, boja kože, jezik, vjeroispovijest, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, veza s nekom nacionalnom manjinom, imovno stanje, rođenje ili drugi status.

69. Iako apelantica nije eksplicitno navela, proizlazi da smatra da joj je prekršeno pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća na to da postoji diskriminacija ako rezultira različitim tretmanom pojedinaca u sličnim pozicijama i ako taj tretman nema objektivno ili razumno opravdanje. Da bi bio opravdan, tretman mora težiti zakonitom cilju, te mora postojati razuman odnos proporcionalnosti između korištenih sredstava i cilja koji se treba ostvariti (vidi Evropski sud, Marckx protiv Belgije, stav 33). Stoga je potrebno u svakom konkretnom slučaju ustanoviti da li se prema apelantu postupalo drukčije nego prema drugima u istim ili sličnim situacijama. Svako različito postupanje se ima smatrati diskriminatornim ako nema razumno i objektivno opravdanje, tj. ako ne stremi legitimnom cilju ili ako nema razumnog odnosa.

70. U konkretnom slučaju, Ustavni sud primjećuje da apelantica, osim paušalnih navoda o kršenju navedenog prava „da joj je odbijen zahtjev upravljen na utvrđivanje ništavosti ugovora o korištenju predmetnog stana jer drugotužena nije posjedovala ugovor o korištenju tog stana“, nije ponudila bilo kakav argument koji bi upućivao na to da je u predmetnom postupku na bilo koji način diskriminisana, u smislu da je drugačije tretirana u odnosu na druga lica u identičnoj situaciji. Stoga, Ustavni sud smatra da su apelanticini navodi o kršenju zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije neosnovani.

Pravo na djelotvoran pravni lijek

71. Apelantica navodi da joj je prekršeno i pravo na djelotvoran pravni lijek. Kršenje navedenog prava apelantica vidi u proizvoljnoj primjeni materijalnog prava u okviru redovnih sudova. Ustavni sud zapaža da je nakon donošenja rješenja prvostepene presude apelantica koristila zakonom predviđeni pravni lijek, odnosno da je podnijela žalbe protiv navedene presude, kao i reviziju protiv presude drugostepenog suda, a da činjenica da taj pravni lijek nije rezultirao donošenjem odluke u apelanticinu korist sama po sebi ne vodi kršenju prava na djelotvoran lijek. Zbog navedenog, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema kršenja prava na djelotvoran pravni lijek iz člana

13. Evropske konvencije.

Ostali navodi

72. Apelantica, također, tvrdi da joj je osporenom presudom povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se apelanticini navodi o kršenju ovih prava zasnivaju na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, a što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke. S obzirom na to, Ustavni sud zaključuje da su apelanticini navodi o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i prava iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani.

VIII.Zaključak

73. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku kada je predmetni parnični postupak trajao oko sedam godina.

74. Suprotno tome, Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije jer je Vrhovni sud u obrazloženju svoje odluke, kao konačne odluke u predmetnom postupku, dao detaljne i jasne razloge za svoje odlučenje i za primjenu materijalnog prava, a dato obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.

75. Nadalje, Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije jer je u toku postupka nesporno utvrđeno da apelantica nije ispunila uslove iz ugovora o doživotnom izdržavanju, što je neophodna pretpostavka za ostvarivanje apelanticinog prava na posjed predmetnog stana.

76. Također, Ustavni sud zaključuje da nije prekršena zabrana diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje jer apelantica nije ponudila dokaze i argumente iz kojih proizlazi da je bila različito tretirana u odnosu na druga lica u identičnoj situaciji.

77. Nema kršenja prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije kada je apelantica u konkretnim postupcima koristila pravni lijek koji joj je bio na raspolaganju u skladu sa zakonskim odredbama, a činjenica da taj pravni lijek nije rezultirao donošenjem odluke u njenu korist sama po sebi ne vodi kršenju prava na djelotvoran pravni lijek.

78. Na osnovu člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

79. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik

Odluka o meritumu u predmetu AP-1521/16 (H. M.) | Sudska praksa | Aktio