Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-121/18 (D. P., Ž. Š., Š.Š., ZZ "GRADIŠKA")
Odluka donesena 05. 07. 2018.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Naknada štete
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-121/18
Apelacija
Odluka o dopustivosti
05. 07. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 5. jula 2018. godine, u predmetu broj AP-121/18, rješavajući apelacije Dragane Pekić i drugih, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
Dragana Pekić protiv Presude Apelacionog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine broj 96 0 P 086061 17 Gž od 25.
oktobra 2017. godine, Živko Škrbić protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 Mal 181675 17 Gž od 27. novembra 2017. godine, Š.Š. protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 20 0 P 015834 15 Rev od 20. februara 2018. godine, ZZ "GRADIŠKA" protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 72 0 P 035315 17 Rev od 20. februara 2018. godine, Mirsad Mujkanović protiv Presude Apelacionog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine broj 96 0 P 064501 17 Rev od 22.
marta 2018. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
AP-121/18
1. Dragana Pekić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Brčkog, koju zastupa Milenko Simikić advokat iz Brčkog, podnijela je 4. januara 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Apelacionog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud) broj 96 0 P 086061 17 Gž od 25. oktobra 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom djelimično je uvažena žalba apelantice i mldb. Đ.P. i preinačena je prvostepena presuda (u stavu III, dijelu stava IV i stavu V) tako što je obavezan tuženi („Bosna Sunce Osiguranje“d.d. Sarajevo) da tužitelju (mldb. Đ.P.) isplati ukupan iznos od 1.700,00 KM (umjesto ranije dosuđenog iznosa od 850,00 KM) na ime naknade nematerijalne štete, te su obavezani tužitelji da tuženom na ime troškova postupka solidarno naknade iznos od 646,92 KM (umjesto ranije dosuđenog iznosa od 749,30 KM). Istom presudom potvrđena je prvostepena presuda (st. I, II i dio stava IV koji se odnosi na apelanticu) kojom je obavezan tuženi da apelantici na ime materijalne i nematerijalne štete isplati određeni novčani iznos (500,00 KM i 35,00 KM) dok je odbijen apelantičin tužbeni zahtjev preko dosuđenih iznosa.
2. Apelacioni sud je u obrazloženju osporene odluke naveo da iz predmeta spisa proizilazi, između ostalog, da apelantica traži naknadu štete (materijalne i nematerijalne) koja je nastala kao posljedica saobraćajne nezgode koja se dogodila na dionici puta Brčko-Lončari, u mjestu Krepšić. Dalje, u postupku je utvrđeno da je u saobraćajnoj nesreći pored p.m.v. „VW Golf“ koje je vlasništvo apelantice učestvovalo i p.m.v. „VW Passat“ vlasništvo M.A. (koje je osigurano kod tuženog), te da su se u apelantičinom vozilu pored nje (kao suvozača) nalazili njen sin (na zadnjem sjedištu) i apelantičina sestra (kao vozač). Apelacioni sud je naveo da je pravilno prvostepeni sud zaključio da se u konkretnom sluačju radi o podijeljenoj odgovornosti i doprinosu oba vozača nastanku saobraćajne nesreće u omjeru sa po 50%, imajući u vidu nalaz i mišljenje vještaka saobraćajne struke. Naime, činjenica da je vozač p.m.v ,,VW Golf“ izvršenom radnjom skretanja ulijevo u trenutku kada se p.m.v. ,,VW Pasat“ već nalazilo na lijevoj polovini ceste i u fazi preticanja, čime je zašao na putanju kretanja p.m.v. ,,VW Pasat“, predstavlja jedan od elementarnih uzroka saobraćajne nesreće i od odlučujućeg je značaja, pa je i po ocjeni Apelacionog suda doprinos nastanku saobraćajne nesreće prvostepeni sud pravilno cijenio kada je utvrdio da su oba vozača podjednako doprinijela nastanku štete. Također, na osnovu provedenih dokaza, uvažavajući nalaz i mišljenje vještaka saobraćajne struke i vještaka medicinske struke, pravilno je prvostepeni sud primijenio materijalno pravo (čl. 185. i 200. Zakona o obligacionim odnosima, u daljnjem tekstu: ZOO) kada je obavezao tuženog da apelantici na ime materijalne i nematerijalne štete isplati određene novčane iznose. Naime, odredbom člana 185. ZOO propisano je pravilo o naknadi štete uspostavljanjem ranijeg stanja i naknadom u novcu, dok je odredbom člana 200. ZOO, između ostalog, propisana novčana naknada kod pretrpljenih fizičkih bolova i pretrpljenog straha. U konkretnom slučaju, prvostepeni sud je pravilno, na osnovu nalaza i mišljenja vještaka saobraćajne struke i vještaka medicinske struke, te u skladu sa orjentacionim kriterijima (mjerilima) pravične novčane naknade koje je verifikovala praksa sudova Brčko Distrikta, dosudio apelantici naknadu materijalne i nematerijalne štete, zaključio je na kraju Apelacioni sud. Vezano za troškove postupka, Apelacioni sud navodi da je iste dosudio u skladu sa odredbom člana 119. Zakona o parničnom postupku, imajući u vidu uspjeh stranaka u postupku.
AP-312/18
3. Živko Škrbić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Čelinca, podnio je 16. januara 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 Mal 181675 17 Gž od 27. novembra 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da mu tuženi (Fond zdravstvenog osiguranja RS) po osnovu nematerijalne i materijalne štete i po osnovu protivpravno stečene imovinske koristi isplati određene novčane iznose, te je odbijen i prijedlog apelanta za oslobađanje plaćanja sudskih taksi.
4. Tokom postupka je utvrđeno da je apelantu utvrđeno svojstvo RVI pete kategorije (70% invaliditeta) po osnovu povređivanja zadobijenog u toku vršenja vojne dužnosti kao pripadnik Vojske Republike Srpske, kao i da je pravosnažnom presudom odbijen njegov zahtjev za naknadu materijalne i nematerijalne štete koju je pretrpio kao pripadnik Vojske Republike Srpske. Dalje, Rješenjem CSR od 2. aprila 2012. godine apelantu je privremeno priznato pravo na novčanu pomoć (od 1. marta 2012. godine do 29. februara 2013. godine) uz obavezu apelanta da obnovi medicinsku dokumentaciju i pregled kod nadležne komisije jer će mu u protivnom prestati priznato pravo. Također, Rješenjem CSR od 6. novembra 2013. godine odbijen je zahtjev apelanta za priznavanje prava na dodatak za pomoć i njegu drugog lica, uz obrazloženje da je utvrđeno da kod apelanta nema zavisnosti od pomoći i njege drugog lica. Okružni sud navodi da je prvostepeni sud u konkretnom slučaju pravilno primijenio odredbe čl. 123. i 400. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) i odredbu člana 155. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) kada je odbio tužbeni zahtjev apelanta. Naime, navedenim odredbama ZPP je propisana obaveza dokazivanja činjenica na kojima se zasniva tužbeni zahtjev, odnosno postojanja uslova za oslobađanje od plaćanja troškova postupka, dok je navedenom odredbom ZOO propisano šta se podrazumijeva pod štetom (umanjenje nečije imovine, sprečavanje njenog povećanja, kao i nanošenje drugome fizičkog ili psihičkog bola ili straha). Okružni sud ističe da je za postojanje odštetne odgovornosti, kako to pravilno zaključuje i prvostepeni sud, neophodno ispunjenje pretpostavki odgovornosti – štetna radnja, proptivravnost radnje, šteta, uzročna veza između štetne radnje i posljedice, kao i jedan od osnova odgovornosti za štetu. S tim u vezi pravilan je zaključak prvostepenog suda da apelant nije dokazao, odnosno nije proveo niti jedan od dokaza o nezakonitom postupanju tuženog prema njemu, niti uzročno posljedične veze između umanjenja njegove životne aktivnosti i postupanja tuženog, kao ni visinu tužbenog zahtjeva po osnovu naknade štete i protivpravno stečene imovinske koristi. Također, pravilno je prvostepeni sud zaključio da apelant nije dokazao da su se stekli uslovi, propisani odredbom člana 400. stav 2. ZPP, za oslobađanje od plaćanja troškova postupka.
AP-2680/18
5. Š.Š. (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Cazina, koju zastupa Omer Abdagić advokat iz Cazina, podnijela je 9. maja 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 20 0 P 015834 15 Rev od 20. februara 2018. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom djelimično je uvažena revizija tuženog (Euroherc osiguranje d.d. Sarajevo) i preinačena je drugostepena presuda tako da je apelantici za pretrpljene duševne bolove zbog umanjenja životne aktivnosti dosuđen iznos od 3.750,00 KM umjesto iznosa od 7.500,00 KM, a za pretrpljene fizičke bolove iznos od 2.910,00 KM umjesto iznosa od 3.500,00 KM, dok je u ostalom dijelu odbijena revizija tuženog, kao i revizija apelantice.
6. U predmetnom postupku prvostepenom presudom, između ostalog, obavezan je tuženi platiti apelantici na ime nematerijalne i materijalne štete određene novčane iznose (pobliže označene u dispozitivu presude) sa zakonskom zateznom kamatom, dok je odbijen tužbeni zahtjev apelantice preko dosuđenih iznosa, kao i zahtjev za isplatu zatezne kamate na dosuđene iznose za period od 18. maja 2011. godine do 29. oktobra 2012. godine, te zahtjev za isplatu novčane rente. Drugostepenom presudom djelimično je uvažena žalba tuženog i žalba apelantice pa je preinačena prvostepena presuda tako da je smanjen dosuđeni iznos na ime nematerijalne i materijalne štete, odbijen je zahtjev za naknadu troškova liječenja, te je obavezana apelantica da tuženom naknadi troškove postupka, dok je obavezan tuženi da apelantici isplati zateznu kamatu za period od 18. maja 2011. godine do 29. oktobra 2012. godine na dosuđeni iznos naknade za tuđu pomoć i njegu i troškove školarine.
7. Vrhovni sud je u obrazloženju osporene odluke naveo da iz predmeta spisa proizilazi da je apelantica pretrpjela teške tjelesne povrede u saobraćajnoj nezgodi koja se dogodila 1. januara 2010. godine u Cazinu, sjedeći na mjestu suvozača u vozilu marke “Fiat Stilo” kojim je tom prilikom upravljao vozač A.K. (sa koncentracijom alkohola u krvi većom od dozvoljene i brzinom većom od dozvoljene). Dalje, utvrđeno je da je apelantica pristala na vožnju sa osobom pod uticajem alkohola, jer je znala i vidjela da vozač konzumira alkohol prije vožnje, kao i da apelantica nije koristila sigurnosni pojas, što bi spriječilo značajnije pomjeranje kukova kod nje prilikom povređivanja, te je nakon provedenog vještačenja kod apelantice utvrđeno umanjenje opće životne aktivnosti za 15%. Vrhovni sud navodi da je prvostepeni sud, na osnovu utvrđenog činjeničnog stanja, zaključio da je apelantica doprinijela nastanku štete u omjeru od 50 %, jer je znala i vidjela da vozač A.K. konzumira alkohol prije vožnje i pristala je na vožnju sa osobom pod uticajem alkohola, a propustila je koristiti sigurnosni pojas koji bi spriječio značajnije pomjeranje kukova i smanjio opasnost prilikom povređivanja. Drugostepeni sud je cijenio da je prvostepeni sud potpuno i pravilno utvrdio odlučne činjenice, ali da je pogrešno primijenio materijalne pravo u pogledu obaveze tuženog na isplatu iznosa po osnovu duševnih bolova zbog umanjenja opće životne sposobnosti i fizičkih bolova. S tim u vezi drugostepeni sud je dosuđeni iznos od 15.000,00 KM umanjio na iznos od 7.500,00 KM, te za fizičke bolove dosuđeni iznos od 4.500,00 KM umanjio na iznos od 3.500,00 KM, dok je odbio apelantičin zahtjev za naknadu troškova liječenja sa obrazloženjem da je isto moglo da se provede u BiH, a ne u Republici Hrvatskoj, te obavezao tuženog da apelantici isplati zateznu kamatu na dosuđeni iznos naknade za tuđu pomoć i njegu i troškove školarine. Po ocjeni Vrhovnog suda, drugostepena presuda je djelimično nezakonita i nepravilna. Naime, Vrhovni sud je naveo da tuženi u reviziji onovano prigovara da je apelantici na ime umanjenja opće životne sposobnosti i pretrpljenih fizičkih bolova dosuđen previsok iznos. U vezi s tim, Vrhovni sud je citirao odredbu člana 200. stav 2. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) kojom je propisano da prilikom odlučivanja o zahtjevu za naknadu nematerijalne štete, kao i o visini njene naknade, sud će voditi računa o značaju povrijeđenog dobra i cilju kome služi ta naknada, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njenom prirodom i društvenom svrhom. Imajući u vidu citiranu odredbu ZOO, kao i Orijentacione kriterije i iznose za utvrđivanje visine pravične novčane naknade nematerijalne štete (utvrđene na sjednici Građanskog odjeljenja Vrhovnog suda od 20. februara 2006. godine i na sjednici Panela od 29. oktobra 2015. godine), Vrhovni sud je zaključio da je realan iznos koji treba dosuditi na ime pretrpljenih duševnih bolova zbog umanjenja životne aktivnosti iznos od 7.500,00 KM (za 50% podijeljenu odgovornost iznos od 3.750,00 KM) i za pretrpljeni fizički bol iznos od 5.820,00 KM (za 50% podijeljenu odgovornost iznos od 2.910,00 KM).
AP-2698/18
8. ZZ "GRADIŠKA" (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Mirko Šavija advokat iz Gradiške, podnio je 10. maja 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 72 0 P 035315 17 Rev od 20. februara 2018. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da mu tuženi (M.Đ.) naknadi štetu u iznosu od 37.840,00 KM (na ime izgorjelog objekta) sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka, dok je apelant obavezan da tuženom naknadi troškove postupka.
9. Vrhovni sud navodi da je tokom postupka utvrđeno da su apelant kao zakupodavac i farma tuženog (Preduzeće „Farma Đakić“ d.o.o. Gornji Karajzovci) kao zakupac, 6. jula 2010. godine zaključili ugovor o zakupu štale koja je u vlasništvu apelanta, da je ugovor zaključen na period od deset mjeseci i da je ugovor istekao 1. maja 2011. godine. Dalje, 1. januara 2013. godine desio se požar, koji su izazvala djeca paljenjem petardi, u kojem je izgorjela štala, kao i da je tužilaštvo odustalo od zahtjeva za pokretanje krivičnog postupka protiv maloljetnog D.I., jer u vrijeme krivičnog djela nije navršio 14 godina. Vrhovni sud navodi da je prvostepeni sud, na osnovu utvrđenog činjeničnog stanja, zaključio da je neosnovan tužbeni zahtjev apelanta iz razloga što apelant nije dokazao da je za pričinjenu štetu kriv tuženi, u smislu odredbi člana 154. u vezi sa članom 177. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Drugostepeni sud je prihvatio zaključak prvostepenog suda da zahtjev tužioca nije osnovan, međutim, drugostepeni sud je istakao da tuženi, u smislu odredbe člana 177. ZOO, nije odgovoran za pričinjenu štetu prouzrokovanu požarom na štali, jer je šteta nastala isključivo radnjom trećeg lica (djece koja su u neposrednoj blizini palila petarde i na taj način prouzrokovali požar na štali). Vrhovni sud je istakao da su odluke nižestepenih sudova pravilne ali iz drugih razloga, te je citirao odredbu člana 154. ZOO kojom je propisano da onaj ko drugome prouzrokuje štetu dužan je naknaditi štetu ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice odnosno, da za štetu od stvari ili djelatnosti, od kojih potiče povećana opasnost štete za okolinu, odgovara se bez obzira za krivicu. S tim u vezi, Vrhovni sud navodi da je nesporna činjenica da se u momentu izbijanja požara u štali nalazila slama i sijeno preduzeća „Farma Đakić“ d.o.o. Gornji Karajzovci, čiji je vlasnik tuženi, te da nema sumnje da je navedeno preduzeće po proteku ugovora o zakupu nastavilo da koristi štalu apelanta. Dakle, kako apelant nije dokazao da se protivio da preduzeće „Farma Đakić“ d.o.o. Gornji Karajzovci nakon isteka ugovora o zakupu koristi zakupljenu štalu, to je ugovor o zakupu štale zaključen između apelanta i navedenog preduzeća prećutno obnovljen u smislu odredaba člana 33. Zakona o zakupu poslovnih zgrada i prostorija. Vrhovni sud je istakao da je odredbom člana 581. ZOO propisano da je zakupac dužan upotrebljavati stvar kao dobar privrednik odnosno dobar domaćin i samo onako kako je određeno ugovorom ili namjenom stvari. S tim u vezi, imajući u vidu postavljeni zahtjev za naknadu štete, u materijalnopravnom odnosu sa apelantom je preduzeće „Farma Đakić“ d.o.o. Gornji Karajzovci a ne tuženi kao vlasnik tog preduzeća. S obzirom na navedeno, osnovan je prigovor tuženog da nije pasivno legitimisan u ovoj pravnoj stvari odnosno, da je zahtjev apelanta kojim traži od tuženog M.Đ. da mu naknadi pričinjenu štetu neosnovan u smislu odredaba člana
154. ZOO, zaključio je na kraju Vrhovni sud.
AP-2722/18
10. Mirsad Mujkanović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Maoče, kojeg zastupa Amer Ramić advokat iz Brčkog, podnio je 10. maja 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Apelacionog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud) broj 96 0 P 064501 17 Rev od 22. marta 2018. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da mu tuženi (Brčko Distrikt Bosne i Hercegovine) isplati iznos od 280.981,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom, dok je apelant obavezan da naknadi tuženom troškove postupka.
11. Apelacioni sud je u obrazloženju osporene odluke naveo da iz predmeta spisa proizilazi da apelant tužbenim zahtjevom traži da mu tuženi na ime štete isplati novčani iznos, koji se ogleda u razlici cijene po kojoj je prodao svoje nekretnine i cijene koju je mogao postići da je predmetno zemljište imalo obazbijeđen pristupni put, a koji je prouzrokovao tuženi propustom da preko svojih nadležnih organa (realizacijom planskih dokumenata) obazbijedi pristupni put do predmetnog zemljišta. Apelacioni sud navodi da su pravilno nižestepeni sudovi odbili tužbeni zahtjev apelanta pozivajući se na relevantne odredbe Zakona o obligacionim odnosima (čl. 155., 185. i 189., u daljnjem tekstu: ZOO) i Zakona o prostornom planiranju i građenju BD BiH, s obzirom da apelant nije dokazao u čemu se ogleda propust tuženog. Apelacioni sud je naveo da se prema odredbama članova 154. – 209. ZOO pod prouzrokovanjem štete podrazumijeva faktičko prouzrokovanje štete drugom i odgovornost počinioca za prouzrokovanu štetu i za nastanak obligaciono pravnog odnosa u kojem je jedna strana dužna drugoj strani nadoknaditi štetu a druga strana ovlaštena od prve zahtijevati naknadu štete. ZOO je u odredbama o prouzrokovanju štete propisao pretpostavke odgovornosti za štetu prema kojima tuženi odgovara za štetu ako je počinio protivpravnu štetnu radnju, zbog koje je nastala šteta tužitelju i ako postoji uzročna veza između štetne radnje i štete kao posljedice koja je faktički nastala, koje pretpostavke odgovornosti se moraju kumulativno ispuniti, što znači da ako ijedna od pretpostavki izostane nema odgovornosti za štetu. Dakle, imajući u vidu da apelant svojim zahtjevom traži da mu tuženi nadoknadi štetu koja mu je prouzrokovana time što nije izvršen dokument prostornog planiranja koji je predviđao izgradnju pristupnog puta do njegovih nekretnina, to je sud bio dužan ocijeniti jesu li ispunjene pretpostavke odgovornosti tuženog za štetu čiju naknadu apelant traži. S tim u vezi, pravilan je zaključak nižestepenih sudova da se neprivođenje namjeni donesenog Regulacionog plana - Odluke ne može smatrati protivpravnom štetnom radnjom tuženog sa aspekta ZOO zbog čega nema odgovornosti tuženog za štetu. Naime, kada nema protivpravnosti tada između apelanta i tuženog nije nastao obligaciono pravni odnos pa apelant nema ovlaštenje da zahtijeva naknadu štete, a onda ni tuženi nije dužan nadoknaditi štetu apelantu. Apelacioni sud je naveo da se apelant mogao obratiti nadležnom organu tuženog da u skladu sa Regulacionim planom izgradi pristupni put do njegovih nekretnina, te da na taj način traži postupanje po važećem dokumentu prostornog planiranja, u pogledu obezbjeđenja pristupa predmetnim nekretninama, onako kako je to planskim dokumentom regulisano. Međutim, kako je provođenje Regulacionog plana vezano za obezbjeđivanje potrebnih novčanih sredstava u Budžetu Brčko distrikta Bosne i Hercegovine, to neprovođenje Regulacionog plana - Odluke od nadležnih organa tuženog, u pogledu izgradnje pristupnog puta za predmetne nekretnine apelanta, samo po sebi ne ukazuje na protivpravnost odnosno na povredu norme pravnog poretka od nadležnih organa tuženog, kao pretpostavke odgovornosti tuženog za štetu.
Spajanje predmeta
12. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojemAP-121/18. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
Apelacioni navodi
13. Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti u suštini smatraju da je u konkretnim slučajevima pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljno primijenjeni pozitivno-pravni propisi. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (nediskriminacija), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljno primijenjeni pozitivno-pravnih propisa. Osim toga, u predmetu AP-121/18 apelantica smatra da je došlo do povrede prava na suđenje u razumnom roku.
14. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
15. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
16. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
17. Na osnovu činjenica konkretnih predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi, pozivajući se na relevantne odredbe ZOO, u obrazloženju odluka osporenih predmetnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je osporenim odlukama na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene te odluke. U odnosu na predmet AP-121/18, Ustavni sud zapaža da je postupak, na čiju dužinu ukazuje apelantica, okončan u roku od dvije godine i devet mjeseci, u kojem periodu su donesene dvije odluke, a što je primjereno okolnostima konkretnog slučaja. S obzirom na to, Ustavni sud ne nalazi da dužina trajanja predmetnog postupka prelazi granice "razumnog roka" iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u predmetnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
18. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
19. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević