Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1154/18 (S. B. i S. L. i drugi)

Odluka donesena 19. 06. 2018.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Građanski postupak
  • Troškovi postupka
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1154/18

Apelacija

Odluka o dopustivosti

19. 06. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 19. juna 2018. godine, u predmetu broj AP-1154/18, rješavajući apelacije Senije Behrem i drugih, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

Senija Behrem i Sakib Lokvančić protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 V 216857 14 Gž od 12.

decembra 2017. godine;

"Elmens" d.o.o. Banja Luka protiv Rješenja Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 Rs 141680 17 Rsž 2 od 30. januara 2018.

godine;

Goran Šukalo, Radenko Popadić, Žarko Babić i Radan Bajić protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 Rs 230180 17 Rsž od 29. januara 2018. godine;

Igor Tešanović protiv Rješenja Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 220072 17 Gž od 7. februara 2018. godine i Emin Tatar protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 Rs 080426 14 Rsž od 21. marta 2018. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

AP-1154/18

1. Senija Behrem i Sakib Lokvančić (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Konjica, koje zastupa Marsela Bajramović advokat iz Ilidže, podnijeli su 26. februara 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 V 216857 14 Gž od 12. decembra 2017. godine. U konkretnom slučaju osporenom odlukom, koja je donesena po prijedlogu apelanata za razvrgnuće suvlasničke zajednice nekretnina, protivnicima predlagatelja je naloženo da apelantima na ime troškova sudskog postupka isplate ukupan iznos od 900,00 KM, dok je u preostalom dijelu zahtjev apelanata za naknadu troškova sudskog postupka odbijen.

2. Kantonalni sud je, razmatrajući žalbu apelanata izjavljenu protiv prvostepenog rješenja u pogledu troškova postupka, naveo da je u postupku pred prvostepenim sudom utvrđeno da se troškovi predmetnog vanparničnog postupka odnose na troškove vještačenja u iznosu od 1.000,00 KM, takse na prijedlog u iznosu od 100,00 KM, takse na odluku u iznosu od 100,00 KM, a što sve ukupno iznosi 1.200,00 KM, a koje troškove stranke snose na jednake dijelove. Također je naveo da je prvostepeni sud odbio zahtjev apelanata za naknadu troškova advokata koji ih je zastupao, cijeneći da je advokat postupao po njihovom nalogu i u njihovom interesu, pa su dužni da ih sami snose i te troškove protivnici predlagatelja ne nadoknađuju. U vezi sa navedenim, Kantonalni sud je ukazao na odredbe člana 28. stav 2. Zakona o vanparničnom postupku, kojim je propisano da u vanparničnim stvarima koji se odnose na imovinska prava sudionika, sudionici snose troškove na jednake dijelove, ali ako postoji znatna razlika u pogledu njihovog udjela u imovinskom pravu o kome se odlučuje, sud će prema srazmjeru tog udjela odrediti koliki će dio troškova snositi svaki sudionik, a stavom 3. je propisano da u vanparničnim stvarima iz stava 2. ovog člana sud može odlučiti da sve troškove postupka snosi sudionik u čijem se interesu postupak vodi, odnosno sudionik koji je svojim ponašanjem isključivo dao povoda za pokretanje postupka. Kantonalni sud je naveo da iz navedenih odredbi proizilazi da u vanparničnom postupku važi princip da se nadoknađuju samo oni troškovi koji su zajednički za sve učesnike, a da ostale troškove koji se smatraju posebnim troškovima snosi svaka stranka, a da se zajedničkim troškovima smatraju troškovi koji su izazvani nekom radnjom u postupku, a radi se o provedenoj radnji u zajedničkom interesu svih stranaka i te zajedničke troškove stranke snose srazmjerno. S obzirom na navedeno, Kantonalni sud je zaključio da je prvostepeni sud, suprotno navodima žalbe, pravilno primijenio citirane odredbe Zakona o vanparničnom postupku i odlučio da troškove vještačenja, takse na prijedlog i takse na odluku apelanti kao predlagatelji i protivnici predlagatelja snose na jednake dijelove, jer se po ocjeni ovog suda radi o troškovima koje su predlagatelji imali u zajedničkom interesu svih stranaka. Osim toga, Kantonalni sud je naveo da su tačni žalbeni navodi da je odredbom člana 383. stav 2. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) propisano da parnični troškovi obuhvataju nagradu za rad advokata i drugih osoba, kojima zakon priznaje pravo na nagradu, međutim imajući u vidu prirodu spora o kojoj se odlučuje u ovom postupku, te odredbe člana 28. stav 2. i stav 3. Zakona o vanparničnom postupku i po ocijeni ovog suda troškovi koje su predlagatelji imali za svoje zastupanje od strane punomoćnika koji je advokat su njihovi posebni troškovi, koje su imali radi svog interesa i treba da ih sami snose.

AP-2181/18

3. "Elmens" d.o.o. Banja Luka (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Ilija Đakić advokat iz Banjaluke, podnio je 13. aprila 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Rješenja Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud), broj 71 0 Rs 141680 17 Rsž 2 od 30. januara 2018. godine. U konkrentom slučaju osporenom odlukom, koja je donesena u postupku koji su tužiteljice B.Č. i S.E. pokrenule protiv apelanta radi zaštite prava iz radnog odnosa, naloženo je apelantu da tužiteljicama naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.742,50 KM. Pored toga, odbijen je apelantov zahtjev za naknadu troškova sastava žalbe u iznosu od 375,00 KM.

4. Okružni sud je u obrazloženju osporene odluke naveo da su u konkretnom slučaju, u konačnici, predmet spora bili samo eventualni tužbeni zahtjevi tužiteljica za isplatu otpremnine sa kojim su tužiteljice u cjelosti uspjele u sporu i pored osporavanja apelanta. S tim u vezi, Okružni sud je naveo da je tužiteljicama od strane prvostepenog suda, uz pravilnu primjenu člana 386. st. 1. ZPP-a, dosuđena naknada troškova zastupanja na ročištima po punomoćniku - advokatu, kao i uz pravilnu primjenu tarifnih brojeva 3, 9. i 12. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad advokata u iznosu od 1.492,50 KM, zajedno sa troškovima vještačenja u iznosu od 250,00 KM, a što ukupno iznosi 1.742,50 KM. Osim toga, Okružni sud je naveo da budući da apelant nije uspio sa žalbom, odbijen je njegov zahtjev za naknadu troškova za sastav žalbe u iznosu od 375,00 KM, na osnovu čl. 386. stav 1. i 397. stav 1. ZPP-a.

AP-2362/18

5. Goran Šukalo, Radenko Popadić, Žarko Babić i Radan Bajić (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Banjaluke, koje zastupa Branislav Cvijanović advokat iz Banjaluke, podnijeli su 17. aprila 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Okružnog suda broj 71 0 Rs 230180 17 Rsž od 29. januara 2018. godine. U konkrentom slučaju osporenom odlukom, koja je donesena u postupku koji su apelanti pokrenuli protiv tuženog („Željeznice Republike Srpske“ a.d. Doboj) radi zaštite prava iz radnog odnosa, između ostalog, odbijen je zahtjev apelanata za naknadu troškova žalbenog postupka u iznosu od 877,50 KM.

6. Okružni sud se u obrazloženju osporene odluke, u pogledu zahtjeva kojim apelanti traže naknadu troškova žalbenog postupka u iznosu od 877,50 KM, pozvao na odredaba člana 386. ZPP-a, kojim je, između ostalog, propisano da „sud može odlučiti da jedna stranka naknadi sve troškove koje je druga stranka imala, ako protivna stranka nije uspjela samo u srazmjerno neznatnom dijelu svog zahtjeva, a zbog tog dijela nisu nastali posebni troškovi“. S tim u vezi, Okružni sud je naveo da je, cijeneći sve okolnosti, odnosno kvantitet i kvalitet (djelomičnog) uspjeha žalbe, našao da je zahtjev apelanata neosnovan iz razloga što je njihov uspjeh u žalbenom postupku neznatan, zbog čega je donio odluku kao u izreci presude.

AP-2542/18

7. Igor Tešanović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, kojeg zastupa Ognjen Đurić advokat iz Banjaluke, podnio je 30. aprila 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Rješenja Okružnog suda broj 71 0 P 220072 17 Gž od 7. februara 2018. godine. U konkrentom slučaju osporenom odlukom, koja je donesena u postupku koji je tužitelj Č.G. pokrenuo protiv apelanta i drugih tuženih radi naknade štete, tužitelj je obavezan da apelantu i drugim tuženim isplati na ime troškova postupka iznos od po 600.00 KM.

8. U obrazloženju osporene odluke Okružni sud je naveo da je Rješenjem Osnovnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 220072 15 P od 14. februara 2017. godine utvrđeno povlačenje tužbe tužitelja protiv apelanta i drugih tuženih u predmetnoj pravnoj stvari. Okružni sud je, također, naveo da, budući da su apelant i drugi tuženi prema sadržaju tužbenog zahtjeva solidarni dužnici, a kako se radi o obavezi koja je djeljiva, to se vrijednost predmeta spora ima označiti u odnosu na svakog od tuženih tako da ukupni utuženi iznos se podijeli sa brojem tuženih. S tim u vezi, Okružni sud je istakao da, budući da vrijednost spora u odnosu na svakog od tuženih iznosi 15.000,00 KM i kada se ima u vidu tako označena vrijednost predmeta spora to apelantu i drugim tuženima pripadaju troškovi u iznosu od po 600,00 KM na ime sastava odgovora na tužbu u skladu sa Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad advokata („Službeni glasnik Republike Srpske" broj 68/05). AP-3051/18

9. Emin Tatar (u daljnjem tekstu: apelant) iz Jablanice, kojeg zastupa Maja Škoro advokat iz Mostara, podnio je 28. maja 2018 godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 58 0 Rs 080426 14 Rsž od 21. marta 2018. godine. U konkrentom slučaju osporenom odlukom, koja je donesena u postupku koji je apelant pokrenuo protiv tuženog (JP Željeznice F BiH d.o.o. Sarajevo) radi isplate potraživanja iz radnog odnosa, djelimično je usvojena žalba tuženog, te je prvostepena presuda preinačena na način da je, između ostalog, tuženi obavezan apelantu naknaditi troškove postupka u iznosu od 405,52 KM, umjesto ranije dosuđenih 3.098, 40 KM.

10. Kantonalni sud je u obrazloženju osporene odluke, u dijelu koju se odnosi na troškove postupka, istakao da je prvostepeni sud pogrešno utvrdio uspjeh apelanata u postupku od 100%. Naime, Kantonalni sud je naveo da, budući da je tužbom tražen iznos od 19.238,00 KM, a dosuđeno 2.528,73 KM, to je uspjeh apelanta u postupku 13%, pa mu pripadaju troškovi postupka u iznosu od 255,52 KM, a kada se ovom iznosu dodaju troškovi vještačenja u iznosu od 150,00 KM, dobiju se ukupni troškovi postupka od 405,52 KM.

Spajanje predmeta

11. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 1154/18. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

Apelacioni navodi

12. Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili, u dijelu koji se odnosi na troškove postupka, pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno ili procesno pravo. Neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog ili procesnog prava. Također, u predmetima AP 2181/18 i AP 2542/18 apelanti su tražili da Ustavni sud utvrdi povredu prava na suđenje u razumnom roku i da im dosudi pravičnu naknadu zbog dugotrajnog vođenja postupka. Osim toga, u predmetima AP 1154/18, AP 2362/18 i AP 2542/18 apelanti tražili naknadu troškova za sastavljanje apelacije.

13. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

14. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

15. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na koja su se pozvali u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno i procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

16. Na osnovu činjenica konkretnih predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama u pogledu odluke o troškovima postupka dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, tako da Ustavni sud, nasuprot navodima apelanta, ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u postupanju redovnih sudova. Osim toga, Ustavni sud zapaža da apelanti u predmetima AP 2181/18 i AP 2542/18, osim što su naveli da je došlo do kršenja prava na donošenje u razumnom roku, te da su u vezi s tim tražili naknadu nematerijalne štete, nisu posebno obrazlagali te navode, dakle, nisu ponudili argumente i dokaze kojima bi potkrijepili te svoje navode, tako da Ustavni sud, u okolnostima konkretnih slučaja, smatra da su ovi navodi apelanata u pomenutim predmetima očigledno (prima facie) neosnovani. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

17. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

18. U odnosu na zahtjeve apelanata u predmetima AP 1154/18, AP 2362/18 i AP 2542/18 za naknadu troškova za sastavljanje apelacija, Ustavni sud podsjeća da Pravilima Ustavnog suda nije propisano da apelanti imaju pravo na naknadu troškova za sastavljanje apelacije, iz čega proizlazi da troškovi sastavljanja apelacije padaju isključivao na teret apelanata.

19. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Potpredsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1154/18 (S. B. i S. L. i drugi) | Sudska praksa | Aktio