Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-1598/16 (H. A.)

Odluka donesena 11. 09. 2018.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Invalidnina
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Upravni postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1598/16

Apelacija

Odluka o meritumu

11. 09. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1598/16, rješavajući apelaciju Hrvoja Azinovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 11. septembra 2018. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Djelimično se usvaja apelacija Hrvoja Azinovića.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Kantonalnog suda u Mostaru broj 07 0 U 009302 15 Uvp 2 od 10.

marta 2016. godine.

Nalaže se Vladi Hercegovačko-neretvanskog kantona da u skladu sa članom 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine apelantu Hrvoju Azinoviću u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove odluke isplati iznos od 2.250,00 KM na ime nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku, uz obavezu da nakon isteka ovog roka plati zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.

Nalaže se Vladi Hercegovačko-neretvanskog kantona da u skladu sa članom 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odbija se kao neosnovana apelacija Hrvoja Azinovića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 07 0 U 009302 15 Uvp 2 od 10. marta 2016. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, u odnosu na pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, te u odnosu na pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Hrvoje Azinović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, kojeg zastupa Rizo Tvrtković, advokat iz Mostara, podnio je 7. aprila 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 07 0 U 009302 15 Uvp 2 od 10. marta 2016. godine. Na traženje Ustavnog suda apelant je 13. juna 2018. godine dostavio dodatnu dokumentaciju.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Ministarstva za pitanje boraca Hercegovačko-neretvanskog kantona (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) i Vlade Hercegovačko-neretvanskog kantona (u daljnjem tekstu: Vlada) zatraženo je 25. januara 2018. godine da dostave odgovor na apelaciju, a od Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) 5. juna 2018. godine.

3. Kantonalni sud, Ministarstvo i žalbeno vijeće Vlade dostavili su odgovore na apelaciju 6. odnosno 9. februara 2018. godine, a Vrhovni sud 6. juna 2018. godine.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda, odgovora na apelaciju Ministarstva i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Apelant je 17. oktobra 2000. godine podnio zahtjev za stambeno zbrinjavanje Upravi za pitanje branilaca, Sektor HVO, MUP (čiji je pravni sljednik Ministarstvo), koji nikad nije rješavan.

6. Apelant je zatim 17. marta 2010. godine ponovo podnio zahtjev za stambeno zbrinjavanje Ministarstvu. Zaključkom Ministarstva od 7. decembra 2010. godine spojeni su apelantovi zahtjevi za stambeno zbrinjavanje u jedan postupak.

7. Ministarstvo je Rješenjem broj 12-01-43-789/10-3 od 8. decembra 2010. godine odbilo apelantov zahtjev za stambeno zbrinjavanje, te je rješenjem od 14. januara 2011. godine odbacilo apelantovu žalbu podnesenu protiv rješenja od 8. decembra 2010. godine kao neblagovremenu.

8. Postupajući po apelantovoj žalbi protiv prvostepenog rješenja od 14. januara 2011. godine, Ured predsjednika Vlade je svojom odlukom poništio prvostepeno rješenje u cijelosti i predmet vratio na ponovni postupak, te je rješenjem od 30. maja 2011. godine poništio prvostepeno rješenje od 8. decembra 2010. godine i predmet vratio prvostepenom organu na ponovni postupak.

9. U ponovnom postupku Ministarstvo je Rješenjem broj 12-01-43-789/10-12 od 15. novembra 2011. godine odbilo apelantov zahtjev za stambeno zbrinjavanje.

10. Apelant je protiv navedenog rješenja tužbom pokrenuo upravni spor, međutim, Kantonalni sud je rješenjem od 20. marta 2012. godine odbacio tužbu iz razloga što je apelant tužbu podnio protiv prvostepenog rješenja protiv kojeg je dopuštena žalba o kojoj treba odlučiti nadležno drugostepeno tijelo.

11. Apelant je zatim podnio žalbu protiv rješenja Ministarstva, koja je rješenjem žalbenog vijeća Vlade od 14. novembra 2012. godine odbijena.

12. Apelant je protiv navedenog rješenja tužbom pokrenuo upravni spor, te je Kantonalni sud presudom od 23. aprila 2013. godine poništio rješenje i predmet vratio žalbenom vijeću Vlade na ponovni postupak.

13. Rješenjem žalbenog vijeća Vlade broj UP/2-25-43-08/12-2 od 19. jula 2013. godine odbijena je apelantova žalba podnesena protiv rješenja Ministarstva.

14. Presudom Kantonalnog suda broj 07 0 U 009302 13 U od 11. marta 2014. godine odbijena je apelantova tužba protiv rješenja žalbenog vijeća Vlade od 19. jula 2013. godine (u presudi navedeno da je ovim rješenjem žalbenog vijeća Vlade odbijena apelantova žalba podnesena protiv Rješenja Ministarstva broj 12-01-43-789/10-21 od 31. augusta 2012. godine kojim je odbijen apelantov zahtjev za stambeno zbrinjavanje, ali očito se radi o istom prvostepenom rješenju kao u tački 7. Odluke).

15. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da iz dokaza u spisu predmeta proizlazi da su zaključkom Ministarstva od 7. decembra 2010. godine, na osnovu člana 125. Zakona o upravnom postupku, spojeni apelantovi zahtjevi koji su se odnosili na njegovo stambeno zbrinjavanje, te je tim zaključkom odlučeno da će se o svim zahtjevima voditi jedan postupak pod brojem 12-01-43- 789/10-1 od 25. marta 2010. godine. Kantonalni sud je dalje naveo da apelant nije podnio žalbu na navedeni zaključak, koji je postao pravosnažan. Dalje je istaknuo da je rješenjem Službe za zaštitu prava branilaca i njihovih porodica, Odjel za društvene djelatnosti Grada Mostara (u daljnjem tekstu: Služba), od 29. decembra 2008. godine apelantu sa danom 25. decembar 2008. godine utvrđen prestanak prava na porodičnu invalidninu po osnovu svojstva djeteta poginulog branioca zbog navršenih 25 godina života, što je dobna granica do kada djeca poginulih branilaca imaju pravo na porodičnu invalidninu ili njen pripadajući dio prema odredbama člana 20. stav l. tačka 2. Zakona o pravima branilaca i članova njihovih porodica (u daljnjem tekstu: Zakon o pravima branilaca). Kantonalni sud je naveo da je članom 34. Zakona o dopunskim pravima branilaca i članova njihovih porodica (u daljnjem tekstu: Zakon o dopunskim pravima) propisano koje kategorije osoba imaju pravo na stambeno zbrinjavanje, te da među te osobe nije spadao apelant. Dalje je obrazložio da je članom 60. stav l. istog zakona propisano da prestanak prava na ličnu, odnosno porodičnu invalidninu u skladu s važećim federalnim propisima povlači i prestanak prava utvrđenih ovim zakonom, ukoliko su ta prava utvrđena na osnovu tog svojstva. S obzirom na to da je nesporno da je apelantu utvrđen prestanak prava na porodičnu invalidninu sa danom 25. decembar 2008. godine, Kantonalni sud je zaključio da bi apelant, i da je ostvario pravo na stambeno zbrinjavanje, to pravo izgubio na osnovu člana 60. stav l. Zakona o dopunskim pravima. Dalje je istaknuo da, analogno navedenom, to pravo (pravo na stambeno zbrinjavanje), s obzirom na prestanak apelantovog prava na porodičnu invalidninu, apelant nije mogao ostvariti. U vezi s navedenim, prema ocjeni Kantonalnog suda, pravilno je postupio prvostepeni organ kada je o apelantovom zahtjevu odlučivao na osnovu propisa koji su bili na snazi u vrijeme donošenja prvostepenog rješenja (rješenja od 31. augusta 2012. godine). Kantonalni sud je istaknuo da su stoga neosnovani apelantovi prigovori da je u predmetnoj upravnoj stvari trebalo odlučivati na osnovu propisa koji su važili u vrijeme podnošenja zahtjeva.

16. Vrhovni sud se Rješenjem broj 07 0 U 009302 14 Uvp od 5. novembra 2015. godine proglasio stvarno nenadležnim za odlučivanje o apelantovom zahtjevu za vanredno preispitivanje sudske odluke podnesenom protiv presude Kantonalnog suda od 11. marta 2014. godine, te predmet ustupio stvarno nadležnom Kantonalnom sudu na odlučivanje.

17. U obrazloženju rješenja Vrhovni sud je naveo da apelant u konkretnoj stvari, u kojoj se rješavalo o ostvarivanju prava na stambeno zbrinjavanje primjenom kantonalnog Zakona o dopunskim pravima, pobija navedenu presudu Kantonalnog suda samo zbog povreda odredaba člana 60. stav 1. Kantonalnog zakona o dopunskim pravima i povreda pravila Federalnog zakona o upravnom postupku. Stoga je Vrhovni sud zaključio da je, u skladu sa odredbama čl. 41. i 42. Zakona o upravnim sporovima (u daljnjem tekstu: ZUS), Kantonalni sud nadležan za odlučivanje po podnesenom zahtjevu.

18. Presudom Kantonalnog suda broj 07 0 U 009302 15 Uvp 2 od 10. marta 2016. godine odbijen je apelantov zahtjev za preispitivanje presude Kantonalnog suda od 11. marta 2014. godine.

19. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni organ pravilno postupio kada je o apelantovom zahtjevu odlučivao na osnovu propisa koji su bili na snazi u vrijeme donošenja prvostepenog rješenja. Kantonalni sud je dalje obrazložio da je iz činjeničnog stanja utvrđenog u toku upravnog i sudskog postupka proizlazilo da je apelant podnio zahtjeve (17. oktobra 2000. godine, 17. marta 2010. godine i 25. marta 2010. godine) koji su spojeni, a koji su se odnosili na njegovo stambeno zbrinjavanje kao djeteta poginulog pripadnika Hrvatskog vijeća odbrane. Nadalje, utvrđeno je da je rješenjem Službe od 29. decembra 2008. godine apelantu utvrđen prestanak prava na porodičnu invalidninu zbog navršenih 25 godina života. Kantonalni sud je ocijenio da je presuda ovog suda od 11. marta 2014. godine u ovom upravnom sporu donesena uz pravilnu primjenu materijalnog prava, tj. relevantnih odredbi Zakona o dopunskim pravima, koje se primjenjuju u konkretnom slučaju, pri čemu nisu povrijeđena pravila federalnog zakona o postupku koja su mogla biti od uticaja na rješenje ove upravne stvari. U vezi s tim, Kantonalni sud je istaknuo da kako je apelantu utvrđen prestanak prava na porodičnu invalidninu sa danom 25. decembar 2008. godine zbog navršenih 25 godina života, apelant nije ispunjavao uslove za stambeno zbrinjavanje. Stoga, prema mišljenju Kantonalnog suda, prvostepeni i drugostepeni upravni organ, te sud u presudi od 11. marta 2014. godine pravilnom primjenom materijalnog prava pravilno su zaključili da apelant ne ispunjava uslove predviđene ovim propisom i njegov zahtjev odbili. Kantonalni sud je dalje naveo da je neosnovan apelantov prigovor u pogledu primjene Zakona o dopunskim pravima koji je donesen nakon što je apelant podnio prvi zahtjev. U vezi s tim, obrazloženo je da u upravnom sporu sud utvrđuje zakonitost upravnog akta po propisima koji su važili u vrijeme njegovog donošenja. Dalje je navedeno da je u vrijeme donošenja prvostepenog rješenja (31. august 2012. godine) na snazi bio Zakon o dopunskim pravima, pa je navedeni zakon sasvim pravilno i primijenjen. Prema mišljenju Kantonalnog suda, sama činjenica da je od dana podnošenja prvog zahtjeva (17. oktobra 2000. godine) do donošenja prvostepenog rješenja proteklo više godina nije činilo rješenje nezakonitim jer se upravni spor vodi samo protiv upravnog akta, pa same procesne radnje (postupak) ne mogu biti predmet upravnog spora.

IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

20. Apelant navodi da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku kao elementu prava na pravično suđenje, pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant smatra da je pogrešan i nezakonit zaključak suda da se u upravnom sporu ne mogu ispitivati procesne radnje (postupak), imajući u vidu član 12. ZUS-a. Ističe da je navedeno činilo povredu odredaba postupka, koja je uzrokovala i pogrešnu primjenu materijalnog prava i donošenje nezakonite odluke na apelantovu štetu. Navodi da je u vrijeme podnošenja zahtjeva 17. oktobra 2000. godine imao 17 godina i bio malodobna osoba, živio s majkom kao podstanar (koja kao supruga umrlog branioca nema riješeno stambeno pitanje), te ispunjavao sve uslove propisane zakonom za stambeno zbrinjavanje. Imajući u vidu činjenicu da je zahtjev podnesen 17. oktobra 2000. godine, o kojem je odlučeno 31. augusta 2012. godine, odnosno nakon proteka 12 godina, apelant smatra da su povrijeđena načela i obaveze organa propisane Zakonom o upravnom postupku (čl. 5, 6, 8, 15, 216, 244. i 293). Prema apelantovom mišljenju, navedenim su počinjene bitne povrede odredaba postupka koje su izravno uticale na gubitak apelantovog prava na stambeno zbrinjavanje, na koje sud uopće nije obratio pozornost, već naprotiv utvrdio da nije u obavezi ispitivati da li je bilo povreda u upravnom postupku. Apelant smatra da ne može trpjeti neažurnost i neefikasnost upravnih organa i suda u postupku odlučivanja o njegovom zahtjevu, pogotovo u situaciji kada je imao uslove za ostvarenje tog prava i donošenja pozitivne odluke u upravnom postupku u njegovu korist.

b)Odgovor na apelaciju

21. Vrhovni sud predlaže da se apelacija odbije jer odlukom Vrhovnog suda nisu povrijeđena apelantova prava navedena u apelaciji.

22. Kantonalni sud navodi da u svemu ostaje pri osporenoj presudi i datom obrazloženju. Smatra da je pravilno primijenio pozitivnopravne propise, o čemu je dao detaljno obrazloženje, te da njegovim odlukama nije povrijeđeno apelantovo pravo predviđeno Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom.

23. Žalbeno vijeće Vlade smatra da je prvostepeni organ pravilno primijenio materijalne propise i odlučio da apelant nije ispunjavao uslove propisane za ostvarivanje prava, te odbio njegov zahtjev. Predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.

24. Ministarstvo navodi tok postupka kako je navedeno u činjeničnom dijelu odluke. Kako je apelantu utvrđen prestanak prava na porodičnu invalidninu sa danom 25. decembar 2008. godine zbog navršenih 25 godina života, Ministarstvo smatra da je prilikom rješavanja predmetnog zahtjeva pravilno primijenilo materijalne propise i odlučilo da apelant ne ispunjava uslove propisane za ostvarivanje predmetnog prava, što je potvrđeno u žalbenom postupku i upravnom sporu.

V.Relevantni propisi

25. Zakon o upravnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 2/98 i 48/99) u relevantnom dijelu glasi:

Član 6.

Kad organi i institucije koje imaju javne ovlasti rješavaju u upravnim stvarima, dužni su da osiguraju efikasno ostvarivanje prava i interesa građana, poduzeća (društava), ustanova i drugih pravnih lica, što obuhvata dobru organizaciju na izvršavanju poslova organa, koja osigurava brzo, potpuno i kvalitetno rješavanje upravnih stvari u upravnom postupku uz svestrano razmatranje tih stvari.

Član 14.

Postupak se ima voditi brzo i sa što manje troškova i gubitka vremena za stranku i druge osobe koje učestvuju u postupku, ali tako da se pribavi sve što je potrebno za pravilno utvrđivanje činjeničnog stanja i za donošenje zakonitog i pravilnog rješenja.

Član 216. stav 3.

Ako nadležni organ protiv čijeg je rješenja dopuštena žalba ne donese rješenje i ne dostavi ga stranci u roku iz st. 1. i 2. ovog člana, stranka ima pravo izjaviti žalbu nadležnom organu, kao da je njen zahtjev odbijen.

26. Zakon o pravima branilaca i članova njihovih porodica („Službene novine FBiH“ br. 33/04, 56/06, 70/07, 9/10, 95/13 i 90/17) u relevantnom dijelu glasi:

Član 20. stav 1. tačka 2.

Članovi porodice poginulog, umrlog, nestalog branioca imaju pravo na porodičnu invalidninu pod sljedećim uvjetima:

2. djeca rođena u braku ili van braka, usvojenici i pastorčad do navršene 15.

godine života, odnosno ako su na školovanju do kraja trajanja redovnog školovanja, a najkasnije do navršene 25. godine života, a ako su nesposobni za privređivanje - za vrijeme dok ta nesposobnost traje, pod uvjetom da je nesposobnost nastupila prije navršene 15. godine života odnosno 25. godine života, ukoliko su bila na redovnom školovanju. Ako je školovanje prekinuto zbog bolesti ili službe u Oružanim snagama za vrijeme ratnog stanja, ova lica mogu se koristiti pravom na porodičnu invalidninu i za vrijeme bolovanja, odnosno službe u Oružanim snagama za vrijeme ratnog stanja i to do navršene 25. godine života, a poslije toga najviše još za onoliko vremena koliko su izgubili od redovnog školovanja, ako je redovno školovanje produženo prije navršene 25. godine života;

Član 37. stav 1. tačka 3.

Prava, prema ovom Zakonu, prestaju:

3. licima iz člana 20. stav 1. tačka 2. kada navrše 15 godina života, odnosno 25 godina života, ako se nalaze na redovnom školovanju;

27. Zakon o dopunskim pravima branilaca i članova njihovih porodica („Službene novine HNK“ broj 8/06) u relevantnom dijelu glasi:

Član 34.

Pod uslovom da nemaju ili im je djelomično riješeno stambeno pitanje, te da prebivalište na području Kantona imaju neprekidno najmanje tri godine prije stupanja na snagu ovog Zakona, lica iz člana 1. ovog Zakona imaju pravo na pomoć u stambenom zbrinjavanju, po prioritetu:

1. maloljetna djeca šehida – poginulih, umrlih i nestalih branilaca bez oba roditelja i ratni vojni invalidi 100% I grupe, 2. porodice šehida – poginulih, umrlih i nestalih branilaca prema broju šehida – poginulih, umrlih i nestalih branilaca i ratni vojni invalidi 100% II grupe, 3. nosioci najviših ratnih priznanja i odlikovanja prema članu 7. ovog Zakona, 4. ratni vojni invalidi prema procentu invaliditeta, 5. demobilizirani branioci.

Član 59. stav 1.

Lica iz člana 1. ovog Zakona, mogu ostvariti svoja prava samo pod uslovom da ista ne mogu ostvariti po drugom osnovu. Prava utvrđena ovim Zakonom mogu se koristiti dok postoje propisani uslovi za korištenje tih prava i ne mogu se nasljeđivati, niti prenositi na druga lica.

Član 60. stav 1.

Prestanak svojstva ratnog vojnog invalida ili člana šehidske porodice – porodice poginulog borca – branitelja i porodice umrlog ratnog vojnog invalida (korisnika prava na ličnu, odnosno porodičnu invalidninu), u skladu sa važećim Federalnim propisima, povlači i prestanak prava utvrđenih ovim Zakonom, ukoliko su ta prava ostvarena na osnovu tog svojstva.

VI.Dopustivost

28. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

29. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

30. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 07 0 U 009302 15 Uvp 2 od 10. marta 2016. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Ustavni sud nije smatrao potrebnim utvrđivati tačan datum kada je apelant primio osporenu presudu, s obzirom na to da je osporena presuda donesena 10. marta 2016. godine, a apelacija je podnesena 7. aprila 2016. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

31. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

32. Apelant navodi da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku kao elementu prava na pravično suđenje, pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

33. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

34. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. […]

35. Ustavni sud, prije svega, ukazuje da se predmetni postupak odnosi na apelantovo stambeno zbrinjavanje, dakle na predmet građanskopravne prirode, pa su stoga član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjivi na taj postupak. a)U odnosu na suđenje u razumnom roku

36. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).

37. Osim toga, prema praksi Evropskog i Ustavnog suda, velik broj predmeta uzetih u rad nije valjano opravdanje za prekomjerno odugovlačenje postupka, a stalno vraćanje odluke na ponovno suđenje može pokazati da postoje ozbiljni nedostaci u organizaciji sudskog sistema (vidi Evropski sud, Probmeier protiv Njemačke, presuda od 1. jula 1997. godine, stav 64, Izvješća 1997-IV).

38. U odnosu na apelacione navode o kršenju prava na donošenje odluke „u razumnom roku“, Ustavni sud zapaža da je apelant prvi zahtjev za stambeno zbrinjavanje kojim je pokrenuo predmetni postupak podnio 17. oktobra 2000. godine i da je postupak pravosnažno okončan 10. marta 2016. godine presudom Kantonalnog suda. Dakle, postupak je ukupno trajao oko 15 godina i pet mjeseci.

39. Ustavni sud smatra da se nije radilo o naročito složenom predmetu imajući u vidu činjenična i pravna pitanja koja je trebalo raspraviti u predmetnom postupku koji se odnosio na apelantovo pravo na stambeno zbrinjavanje u skladu s relevantnim zakonskim propisima. Nadalje, iz raspoloživih dokumenata proizlazi da je apelant u određenoj mjeri doprinio dužini trajanja postupka jer je dva puta podnosio pravni lijek pogrešnom organu/sudu. Također, prema stanju spisa, ne proizlazi da je apelant koristio pravne lijekove zbog šutnje administracije. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je Evropski sud u predmetima Štajcar protiv Hrvatske i Grčar protiv Hrvatske, odlučujući o zahtjevima podnosilaca predstavki da se utvrdi povreda prava na suđenje u razumnom roku pred upravnim tijelima, takve zahtjeve proglasio nedopuštenim budući da podnosioci predstavki nisu koristili pravne lijekove zbog „šutnje administracije“ prema Zakonu o općem upravnom postupku i Zakonu o upravnim sporovima (čije relevantne odredbe korespondiraju takvim zakonima u BiH), kojima su mogli, prema mišljenju tog suda, djelotvorno osigurati da se upravni postupak ubrza i da se donese odluka o njihovim zahtjevima (vidi Evropski sud, Štajcar protiv Hrvatske, zahtjev broj 46279/99, odluka o dopuštenosti od 20. januara 2000. godine, i Grčar protiv Hrvatske, zahtjev broj 22715/09, presuda od 17. septembra 2013. godine). Nadalje, Ustavni sud zapaža da je u svojoj praksi u predmetu broj AP 3570/08 zauzeo stav da postoji kršenje prava na „suđenje u razumnom roku“ u postupku o apelantičinom zahtjevu za ostvarivanje prava na otpremninu ocjenjujući činjenicu da je, shodno navedenim propisima, apelantica mogla, a ne morala, da koristi navedena pravna sredstva zbog šutnje administracije da bi njen zahtjev bio blagovremeno riješen, budući da njeno nekorištenje mogućnosti koje joj je zakon davao nije sprečavalo nadležne organe da odluče o njenom zahtjevu kojima je zakonom propisana izričita obaveza da postupaju u zakonom postavljenim rokovima (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 3570/08 od 15. jula 2011. godine, st. 28. i 36, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

40. Ocjenjujući ponašanje upravnih organa i nadležnog suda, Ustavni sud zapaža da je prvostepenom organu trebalo preko deset godina da postupi po apelantovom zahtjevu i donese prvostepeno rješenje koje je u žalbenom postupku poništeno i vraćeno na ponovni postupak. Nakon donošenja prvostepenog i drugostepenog rješenja u ponovnom postupku, Ustavni sud zapaža da je drugostepeno rješenje poništeno odlukom Kantonalnog suda u upravnom sporu i vraćeno na ponovni postupak. Ustavni sud podsjeća na stav Evropskog suda i Ustavnog suda da stalno vraćanje predmeta od višeg ka nižem sudu ili organu ne predstavlja uvijek najbolji način da pojedinci realizuju svoja prava. Ustavni sud mora naglasiti da je za pravni sistem od fundamentalne važnosti vođenje postupka u okviru razumnog vremena jer svako nepotrebno odugovlačenje, kao i vraćanje predmeta od višeg ka nižem sudu, često dovodi do, de facto, lišavanja pojedinca njegovih prava, gubitka djelotvornosti i povjerenja u pravni sistem. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da pretežnu odgovornost za dužinu postupka koji traje 15 godina i pet mjeseci u konkretnom slučaju snosi prvostepeni upravni organ koji nije vodio postupak na način kako je propisano Zakonom o upravnom postupku (član 14), odnosno počinio je propuste koji su prouzrokovali poništavanje njegovih odluka i vraćanje predmeta na ponovni postupak, čime je u pretežnom dijelu doprinio dužini postupka, a u odgovoru na apelaciju nije naveo razloge zbog kojih predmet nije riješen u razumnom roku. Pri tome, činjenica da apelant nije koristio pravni lijek radi šutnje administracije i da je dva puta podnosio pravni lijek pogrešnom organu/sudu u okolnostima konkretnog slučaja ne utiče na drugačiji zaključak Ustavnog suda, te stoga Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje u razumnom roku opravdani.

41. S obzirom na navedeno i standarde koje Ustavni sud ocjenjuje prilikom ispitivanja navoda o kršenju prava na donošenje odluke u razumnom roku, Ustavni sud zaključuje da je u predmetnom postupku po zahtjevu za stambeno zbrinjavanje došlo do kršenja prava na pravično suđenje u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Pitanje naknade nematerijalne štete

42. U smislu člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može odrediti naknadu nematerijalne štete. Međutim, Ustavni sud podsjeća na to da za razliku od postupka pred redovnim sudovima naknadu nematerijalne štete određuje u posebnim slučajevima kršenja zagarantovanih ljudskih prava i osnovnih sloboda. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je u Odluci o dopustivosti i meritumu broj AP 4661/16 od 20. decembra 2017. godine zaključio da u odnosu na jednog od apelanata, tačnije apelanticu Natašu Romano koja nije zatražila naknadu nematerijalne štete zbog kršenja prava na pravično suđenje i prava na imovinu, utvrđivanje povrede ovih ustavnih prava, samo po sebi, predstavlja primjerenu i dostatnu pravnu zaštitu (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 4661/16 od 20. decembra 2017. godine, stav 38, dostupna na www.ustavnisud.ba).

43. U konkretnom predmetu, apelant nije zatražio naknadu nematerijalne štete zbog kršenja njegovih prava zaštićenih Evropskom konvencijom i Ustavom Bosne i Hercegovine. Međutim, imajući u vidu dugotrajnost predmetnog postupka i činjenicu da je apelantu protekom vremena prestalo pravo na porodičnu invalidninu, s čime je povezano i njegovo pravo na stambeno zbrinjavanje, Ustavni sud smatra da apelantu treba na ime naknade nematerijalne štete isplatiti iznos od 2.250,00 KM.

44. Ovu naknadu je dužna platiti Vlada Hercegovačko-neretvanskog kantona, s obzirom na to da je Ustavni sud utvrdio da pretežnu odgovornost za dužinu postupka u konkretnom slučaju snosi Ministarstvo kao organ Vlade Hercegovačko-neretvanskog kantona, u roku od tri mjeseca od dana dostave ove odluke, uz obavezu da nakon isteka ovog roka plati apelantu zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu. b)U odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje

45. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno materijalno i procesno pravo. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituisati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

46. U kontekstu navedenog, Ustavni sud zapaža da je apelant kao dijete poginulog branioca podnio zahtjev za stambeno zbrinjavanje. Međutim, u upravnom postupku je utvrđeno da je apelantu prestalo pravo na porodičnu invalidninu zbog navršenih 25 godina života 25. decembra 2008. godine, slijedom čega apelant nije mogao ostvariti pravo na stambeno zbrinjavanje. Kantonalni sud je u presudi od 11. marta 2014. godine ukazao na član 34. Zakona o dopunskim pravima kojim je propisano koje kategorije osoba imaju pravo na stambeno zbrinjavanje, te da među te osobe nije spadao apelant. Dalje je ukazao da je članom 60. stav l. istog zakona propisano da prestanak prava na ličnu, odnosno porodičnu invalidninu u skladu s važećim federalnim propisima povlači i prestanak prava utvrđenih ovim zakonom, ukoliko su ta prava utvrđena na osnovu tog svojstva. Slijedom navedenog, kako je apelantu utvrđen prestanak prava na porodičnu invalidninu sa danom 25. decembar 2008. godine, Kantonalni sud je ukazao da bi apelant izgubio pravo na stambeno zbrinjavanje i da ga je ostvario, te da analogno navedenom, pravo na stambeno zbrinjavanje, s obzirom na prestanak apelantovog prava na porodičnu invalidninu, apelant nije mogao ostvariti. Apelant smatra i da su počinjene povrede odredaba postupka koje su izravno uticale na gubitak prava na stambeno zbrinjavanje. Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud u osporenoj presudi ukazao da u upravnom sporu sud utvrđuje zakonitost upravnog akta po propisima koji su važili u vrijeme njegovog donošenja, odnosno kako je u vrijeme donošenja prvostepenog rješenja na snazi bio Zakon o dopunskim pravima navedeni zakon je sasvim pravilno i primijenjen. Osim toga, Kantonalni sud je istaknuo i da sama činjenica da je od dana podnošenja prvog zahtjeva (17. oktobra 2000. godine) do donošenja prvostepenog rješenja proteklo više godina nije činilo rješenje nezakonitim jer se upravni spor vodi samo protiv upravnog akta, pa same procesne radnje (postupak) ne mogu biti predmet upravnog spora. Dovodeći relevantne odredbe ZUS-a, Zakona o pravima boraca i Zakona o dopunskim pravima u vezu s odlučenjem Kantonalnog suda, te s obrazloženjem koje je dao u vezi s tim, Ustavni sud ne nalazi da je materijalno i procesno pravo proizvoljno primijenjeno kada je zaključio da apelant nije mogao ostvariti pravo na stambeno zbrinjavanje. Imajući u vidu sve okolnosti konkretnog slučaja, Ustavni sud u razlozima osporene odluke Kantonalnog suda ne može naći elemente koji bi ukazivali na nepravilnost ili arbitrarnost u donošenju osporene odluke i primjeni relevantnih propisa na apelantovu štetu. Do ovakvog zaključka Ustavni sud je došao analizirajući osporenu odluku i propise na kojima je zasnovana, te dovodeći navedeno u vezu sa zahtjevima iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

47. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da je apelacija u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije neosnovana.

Pravo na dom i imovinu

48. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se apelantovi navodi o kršenju ovih prava, u suštini, zasnivaju na istim navodima koje je apelant istakao u vezi s ostalim aspektima prava na pravično suđenje, odnosno na navodima o proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava, koje je Ustavni sud već elaborirao u prethodnim tačkama ove odluke i za koje je zaključio da su neosnovani. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju neosnovani.

VIII.Zaključak

49. Ustavni sud zaključuje da je povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u segmentu suđenja „u razumnom roku“ kada je predmetni postupak o apelantovom zahtjevu za stambeno zbrinjavanje ukupno trajao oko 15 godina i pet mjeseci, imajući u vidu da se radilo o jednostavnijem upravnom postupku, za što u najvećem dijelu odgovornost snosi nadležni prvostepeni organ uprave pred kojim je postupak po zahtjevu trajao više od deset godina.

50. S druge strane, Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u ostalim aspektima tog prava, niti prava na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada je Kantonalni sud u obrazloženju svoje odluke kao konačne odluke u postupku dao detaljne, jasne i potpune razloge u pogledu primjene odredaba materijalnog i procesnog prava na predmetnu situaciju, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.

51. Na osnovu člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

52. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-1598/16 (H. A.) | Sudska praksa | Aktio