Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2364/16 (I. K.)
Odluka donesena 05. 07. 2018.
- Nema povrede
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Ratna šteta
- Građanski postupak
- Materijalna šteta
- Naknada štete
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2364/16
Apelacija
Odluka o meritumu
05. 07. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2364/16, rješavajući apelaciju Indire Kamerić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 5. jula 2018. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Indire Kamerić podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 84 0 P 001547 15 Rev od 23. februara 2016. godine, Presude Okružnog suda u Doboju broj 84 0 P 001547 15 Gž 3 od 26. juna 2015. godine i Presude Osnovnog suda u Derventi broj 84 0 P 001547 14 P 3 od 24.
jula 2014. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Indira Kamerić (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Amir Morankić, advokat iz Tuzle, podnijela je 6. juna 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 84 0 P 001547 15 Rev od 23. februara 2016. godine, Presude Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 84 0 P 001547 15 Gž 3 od 26. juna 2015. godine i Presude Osnovnog suda u Derventi (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 84 0 P 001547 14 P 3 od 24. jula 2014. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda, Osnovnog suda i Općine Brod (u daljnjem tekstu: tužena) zatraženo je 7. maja 2018. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Tužena, Osnovni sud i Okružni sud su dostavili odgovore 21. maja 2018. godine. III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Presudom Osnovnog suda broj 84 0 P 001547 14 P 3 od 24. jula 2014. godine odbijen je tužbeni zahtjev apelanticine majke Nevzete Ćosić (u daljnjem tekstu: apelanticina prednica), koja je u međuvremenu umrla, a kojim je tražila da se tužena obaveže da joj na građevinskom zemljištu preciziranom u presudi na kojem je imala pravo prvenstva građenja sagradi porodičnu zgradu (stav 1). Djelimično je usvojen tužbeni zahtjev apelanticine prednice i obavezana tužena da joj na ime imovinske štete za porušene objekte isplati iznos od 3.716,50 KM i da joj naknadi troškove postupka precizirane u presudi (stav 2). U obrazloženju je navedeno da je na osnovu provedenih dokaza utvrđeno da je tužena na osnovu pismene inicijative Vlade Republike Srpske od 14. aprila 1997. godine, u upravnom postupku u kojem apelanticina prednica nije učestvovala, donijela rješenje od 18. maja 1998. godine kojim je određeno rušenje stambenog objekta apelanticine prednice preciziranog u presudi, što u naravi čini dvorište, kuća i zgrada površine od 48 m², na kojima je kao posjednica upisana apelanticina prednica; da je tokom rata ispred objekta apelanticine prednice bespravno dograđen dio u kojem je lice poimenično navedeno u presudi otvorilo kafić, a kome je tužena naložila da dograđeni dio poruši i adaptirani dio objekta vrati u prijašnje stanje; da je komisija tužene za utvrđivanje kategorije oštećenja 26. februara 1998. godine konstatirala da je stanje na objektu prije adaptacije u kafe baru bilo takvo da je krov na objektu rastresen i djelimično oštećen, stolarija „povađena“, objekt bez sanitarnih uređaja i elektroinstalacije, da je 1/3 objekta u potpunosti porušena, preostali dijelovi zidova i dio krova veoma oštećeni, tavanica porušena i da je preostala vrijednost objekta 6.450,00 KM; da je navedena komisija dala prijedlog da se objekti apelanticine prednice, s obzirom na stepen oštećenja, poruše, što je i učinjeno; da se apelanticina prednica zajedno s još nekoliko lica aplikacijom obratila Komisiji za ljudska prava pri Ustavnom sudu (u daljnjem tekstu: Komisija), koja je donijela Odluku broj CH/00/5964 od 10. septembra 2004. godine kojom je obavezala tuženu Republiku Srpsku da, između ostalih, apelanticinoj prednici isplati naknadu od 10.000,00 KM na ime materijalne štete prouzrokovane rušenjem predmetnih objekata, kao i iznos od 3.000,00 KM na ime kompenzacije zbog nemogućnosti korištenja imovine i na ime nematerijalne štete zbog povreda ljudskih prava, uključujući i onemogućavanje da učestvuju u upravnom postupku.
6. U vezi s tim, Osnovni sud je istakao da se u konkretnom slučaju radi o situaciji u kojoj nesporno nije moguće izvršiti naturalnu restituciju jer je dio štete na objektima apelanticine prednice nastao u toku rata usljed ratnih djelovanja i neodržavanja objekata. Imajući u vidu navedeno, te da je do tada apelanticinoj prednici isplaćena naknada na ime materijalne štete zbog rušenja objekata u iznosu od 15.861,00 KM (10.000,00 KM po nalogu Komisije, a 5.861,00 KM u upravnom postupku), to je u odnosu na zahtjev apelanticine prednice da se tužena obaveže da izgradi naprijed navedene objekte Osnovni sud zaključio da je taj dio tužbenog zahtjeva neosnovan i donio je odluku kao u stavu 1. dispozitiva presude.
7. U odnosu na drugi dio tužbenog zahtjeva apelanticine prednice koji se odnosio na naknadu materijalne štete koja je nastala rušenjem predmetnih objekata, taj sud je zaključio da je dio štete na objektima apelanticine prednice, kao što je već rečeno, nastao usljed ratnih djelovanja i neodržavanja objekata, za što, prema zaključku tog suda, ne postoji ni objektivna ni subjektivna odgovornost tužene koja može odgovarati za štetu koja je apelanticinoj prednici nastala rušenjem objekata, i to prema stanju objekata u vrijeme rušenja, jer je rušenje izvršeno na osnovu rješenja tužene o rušenju objekata. Navedeno je i da taj sud ne vidi odgovornost tužene u činjenici da apelanticinoj prednici u toku upravnog postupka koji je prethodio donošenju rješenja o rušenju objekata nije omogućeno da učestvuje u postupku, već da odgovornost vidi u tome što je apelanticinoj prednici rušenjem objekata umanjena njena imovina zbog čega je, prema zaključku tog suda, tužena odgovorna za štetu shodno odredbama člana 155. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). U vezi s tim, navedeno je da je na osnovu nalaza i mišljenja vještaka građevinske struke utvrđeno da je u vrijeme rušenja predmetnih objekata s minimalnim stepenom oštećenja od 27%, umanjenim za amortizaciju, vrijednost predmetnih objekata iznosila 18.453,13 KM, i to vrijednost kuće, a montažne garaže 1.124,50 KM, što čini ukupnu vrijednost u vrijeme rušenja od 19.577,50 KM. Prema obrazloženju Osnovnog suda, kako je apelanticina prednica odlukom Komisije obeštećena u iznosu od 10.000,00 KM, a u toku postupka u iznosu od 5.861,00 KM (ukupno na iznos namirenja nastale štete 15.861,00 KM), to joj je taj sud dosudio iznos od 3.716,50 KM, koji čini razliku između iznosa koji je apelanticina prednica do tada dobila i iznosa procijenjene vrijednosti objekata u vrijeme rušenja.
8. Osnovni sud je donio i dopunsku presudu broj 84 0 P 001547 14 P 3 od 26. januara 2015. godine kojom je tužena obavezana da apelanticinoj prednici naknadi i zakonske zatezne kamate na dosuđeni iznos od 3.716,50 KM počevši od dana rušenja predmetnih objekata pa do isplate.
9. Protiv navedenih presuda i tužena i apelantica su podnijele žalbe Okružnom sudu. Okružni sud je Presudom broj 84 0 P 001547 15 Gž 3 od 26. juna 2015. godine žalbe u odnosu na presudu odbio kao neosnovane i potvrdio presudu, a u odnosu na dopunsku presudu djelimično uvažio žalbu tužene i dopunsku presudu preinačio na način da su apelanticinoj prednici zakonske zatezne kamate dosuđene od dana podnošenja tužbe umjesto od dana rušenja objekata, dok je u preostalom dijelu žalba odbijena i dopunska presuda potvrđena. U odnosu na navode apelanticine prednice u obrazloženju je istaknuto da je, prema mišljenju tog suda, prvostepeni sud pravilno postupio kada je obavezao tuženu na naknadu štete u dosuđenom iznosu, s obzirom na to da je nesporno utvrđeno da je apelanticina prednica primila iznos od 15.861,00 KM na ime obeštećenja. Naime, kako je obrazloženo, odredbom člana 190. ZOO-a propisano je da se naknadom materijalne štete situacija oštećenog treba dovesti u ono stanje u kome bi se nalazila da nije bilo oštećenja, zbog čega se oštećenom ne može dosuditi naknada kojom bi se njegove materijalne prilike dovele u povoljniji položaj od onoga u kojem su bile prije nastanka štete. Prema obrazloženju Okružnog suda, ne mogu se uzeti u obzir ni žalbeni navodi apelanticine prednice da je odlukom Komisije na naknadu štete obavezana Republika Srpska a ne tužena, a sve iz prethodno navedenih razloga. Pri tom je navedeno da bi, da je postupljeno suprotno navedenom i da je i tužena obavezana na plaćanje iznosa kao i Republika Srpska, nastupila situacija u kojoj bi apelantica dva puta naplatila nastalu štetu na svojim objektima, te bi se time neosnovano obogatila. Navedeno je i da je neosnovan prigovor koji se odnosi na izvršenu procjenu građevinske vrijednosti porušenih objekata koju je sačinio vještak građevinske struke Gradimir Lalić, a koji se odnosi na parametre koje je vještak uzimao pri procjeni građevinske vrijednosti objekata, stanja objekata prije ratnih dešavanja, te u vrijeme rušenja. Navedeno je da, u vezi s tim, iz osporene presude proizlazi, suprotno navodima apelanticine prednice, da je prvostepeni sud pravilno ocijenio sve dokaze i na nesumnjiv način utvrdio u kakvom su stanju bili objekti u vrijeme rušenja jer je u tom pravcu, kako je obrazloženo, i dat zadatak navedenom vještaku građevinske struke koji je i postupio prema tim uputama i koje je prvostepeni sud i prihvatio kao objektivne i stručne. Osim toga, navedeno je i da je osnovan žalbeni navod tužene o dosuđivanju zateznih kamata od dana rušenja jer se, kako smatra taj sud, očito radi o omašci prvostepenog suda, s obzirom na to da je iz stanja spisa vidljivo da je apelanticina prednica tražila naknadu kamata od dana podnošenja tužbe, a ne od dana rušenja, pa je taj sud i preinačio prvostepenu presudu na način preciziran u dispozitivu.
10. Protiv navedene presude apelanticina prednica je izjavila reviziju Vrhovnom sudu koji je Presudom broj 84 0 P 001547 15 Rev od 23. februara 2016. godine odbio reviziju, kao i zahtjev apelanticine prednice za naknadu troškova revizionog postupka. U obrazloženju je navedeno da su, prema zaključku tog suda, nižestepeni sudovi pravilno utvrdili da u konkretnom slučaju nije moguće izvršiti naturalnu restituciju uspostavljanjem stanja kakvo je bilo prije rušenja predmetnih objekata, i to izgradnjom novih objekata jer su objekti apelanticine prednice usljed ratnih djelovanja i neodržavanja bili oštećeni prije rušenja koje je učinila tužena, te i iz razloga jer je apelanticinoj prednici isplaćena naknada u iznosu od 15.861,00 KM. Prema mišljenju Vrhovnog suda, ovakva odluka nižestepenih sudova je zasnovana na odredbi člana 190. ZOO-a, kojom je propisano da će sud uzimajući u obzir okolnosti koje su nastupile poslije prouzrokovane štete naknadu dosuditi u iznosu koji je potreban da se oštećenikova materijalna situacija dovede u ono stanje u kojem bi se nalazila da nije bilo štetne radnje ili propuštanja. U konkretnom slučaju visina naknade štete je, kako je obrazloženo, određena prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke i prema stanju objekta u vrijeme rušenja, pa je, prema mišljenju tog suda, apelanticina prednica dosuđivanjem razlike štete dovedena u materijalnu situaciju u kojoj bi bila prije njenog prouzrokovanja rušenjem objekata koje je uradila tužena. Vrhovni sud je istakao da, shodno navedenom, proizlazi da su nižestepeni sudovi odluku o visini naknade pravilno zasnovali na nalazu poimenično navedenog vještaka koji je vrijednost porušenih objekata procijenio prema njihovoj građevinskoj vrijednosti, zbog čega su revizioni navodi apelanticine prednice prema kojima drugostepeni sud nije naveo razloge zbog kojih nije prihvaćen nalaz vještaka poimenično navedenog neosnovani. Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud je donio presudu kao u dispozitivu.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
11. Apelantica smatra da su joj osporenim presudama prekršeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. Kršenje navedenih prava apelantica vidi u proizvoljnoj primjeni materijalnog prava. Navodi da su sudovi sasvim pogrešno rezonirali kada su zaključili da je u potpunosti namirena budući da nisu uzeli u obzir da je odlukom Komisije apelantici Republika Srpska a ne tužena isplatila 10.000,00 KM jer ako bi se na taj način tumačile odredbe člana 190. ZOO-a proizlazilo bi da bi bila namirena šteta i kada bi dobila na lutriji određen iznos ili kada bi dobila novčanu pomoć jer je svrha odredbe da za štetu odgovara onaj ko ju je pričinio. Smatra i da je revizioni sud odbio reviziju vezanu za prihvatanje i neprihvatanje nalaza i mišljenja dva različita vještaka saglašavajući se sa zaključcima drugostepenog suda, a da pri tom nije dao nikakvo obrazloženje zašto ih prihvata. Apelantica smatra da joj je na ovaj način prekršeno i pravo na imovinu i mirno uživanje doma, zbog čega su joj redovni sudovi trebali dati adekvatnu sudsku zaštitu. Apelantica dostavlja i akt arhivara Komisije iz kojeg proizlazi mišljenje da apelantica, pored obraćanja Komisiji, ima pravo da u redovnom sudskom postupku traži naknadu materijalne štete, a što apelantica vidi kao potvrdnu njenih apelacionih navoda.
b) Odgovor na apelaciju
12. Okružni sud je naveo da nije bilo kršenja prava na koja se apelantica poziva u apelaciji jer je osporena presuda donesena u skladu s relevantnim zakonskim odredbama i u skladu s praksom i stanovištima koja je po ovakvim pitanjima zauzeo Vrhovni sud.
13. Osnovni sud je naveo da se navodi apelacije ne mogu prihvatiti kao osnovani, te da apelaciju treba odbiti.
14. Tužena je navela da je visina naknade materijalne štete utvrđena shodno relevantnim odredbama ZOO-a, te da apelaciju zbog toga treba odbiti kao neosnovanu.
V.Relevantni propisi
15. U Zakonu o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89 i „Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) relevantne odredbe glase: Član 154. stav 1.
1)Ko drugome prouzrokuje štetu dužan ju je naknaditi osim ukoliko dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice.
Član 155.
Šteta je umanjenje nečije imovine (obična šteta) i sprečavanje njenog povećanja (izmakla korist) kao i nanošenje drugome fizičkog ili psihičkog bola ili straha (nematerijalna šteta) Član 185.
1. Odgovorno lice dužno je uspostaviti stanje kakvo je bilo prije nego je šteta nastala.
2. Ukoliko uspostavljanje ranijeg stanja ne uklanja štetu potpuno, odgovorno lice dužno je za ostatak štete dati naknadu u novcu
3. Kada uspostavljanje ranijeg stanja nije moguće ili kad sud smatra da nije da odgovorno lice to učini, nužno sud će odrediti da ono isplati oštećeniku odgovarajuću svotu novca na ime naknade štete
4. Sud će dosuditi oštećeniku naknadu u novcu kada on to zahtijeva, izuzev kad okolnosti datog slučaja opravdavaju uspostavu ranijeg stanja.
Član 189. st. 1. i 2.
1. Oštećenik ima pravo na naknadu kako obične štete tako i na naknadu izmakle koristi.
2. Visina naknade štete određuje se prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke izuzev slučaja kad zakon naređuje nešto drugo.
Član 190.
Sud će, uzimajući u obzir i okolnosti koje su nastupile poslije prouzrokovanja štete dosuditi naknadu u iznosu koji je potreban da se oštećenikova materijalna situacija dovede u stanje u kojem bi se nalazila da nije bilo štetne radnje ili propuštanja. VI.Dopustivost
16. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
17. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
18. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 84 0 P 001547 15 Rev od 23. februara 2016. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantica je primila 11. aprila 2016. godine, a apelacija je podnesena 6. juna 2016. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
19. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
20. Apelantica osporava navedene presude tvrdeći da su tim presudama prekršena njena prava iz člana II/3.e), k) i f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. i člana 8. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
21. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.[...]
22. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.[...]
23. Ustavni sud, prije svega, ističe da se predmetni postupak odnosi na pitanje apelanticinog prava na naknadu materijalne štete nastale usljed rušenja objekata, dakle na pitanje građanskopravne prirode, te stoga apelantica uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
24. Apelantica ukazuje na proizvoljnu primjenu materijalnog prava jer su redovni sudovi odredili naknadu materijalne štete uračunavajući u naknadu i iznos koji je apelanticina prednica dobila po osnovu odluke Komisije. U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, naglašava da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je, eventualno, došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
25. Ustavni sud se, dakle, prema navedenom stavu, može, izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Imajući u vidu navedeno i navode iz apelacije, Ustavni sud će u konkretnom slučaju ispitati da li je osporena odluka zasnovana na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava.
26. U vezi s navodima apelacije, Ustavni sud zapaža da je nesporno da su objekti koje je sagradila apelanticina prednica porušeni na osnovu rješenja tužene jer su bili oštećeni u toku ratnih djelovanja i zbog neodržavanja i da nije bila moguća sanacija niti je bilo moguće utvrditi krivca za oštećenje objekata u toku ratnih djelovanja. Za navedene objekte, kako proizlazi iz činjenica predmeta, vještačenjem vještaka građevinske struke (koje je prihvaćeno kao objektivno i stručno, zbog čega, suprotno apelanticinim navodima, nije bilo potrebe za novim vještačenjem) utvrđena je vrijednost objekata u iznosu od 19.577,50 KM. Iz činjenica predmeta proizlazi da je apelantici u toku postupka pred redovnim sudovima dosuđen ukupan iznos od 9.577,50 KM ( u konkretnom postupku 3.716,50 KM, a prethodno 5.861,00 KM), pri čemu su redovni sudovi vodili računa i da je apelantici prethodno isplaćen i iznos od 10.000,00 KM koji joj je dosuđen odlukom Komisije na osnovu naknade materijalne štete zbog rušenja navedenih objekata, što je nesumnjivo iznos na koji su i procijenjeni predmetni objekti prije rušenja.
27. U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća da iz odredbi člana 190. ZOO-a proizlazi da je jedan od osnovnih ciljeva naknade materijalne štete uspostava stanja materijalne situacije oštećenika kakva je bila prije nastupanja štete, ali uz uzimanju u obzir i okolnosti koje su nastupile nakon što je šteta pričinjena. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi, suprotno apelanticinim navodima, jasno i argumentirano obrazložili svoje odluke zašto je bilo potrebno apelantici dosuditi navedeni iznos naknade materijalne štete pozivajući se na relevantne odredbe člana 190. ZOO-a. Dalje, kako je i obrazloženo u osporenim presudama, redovni sudovi su vodili računa i o okolnostima koje su nastupile nakon prouzrokovanja štete (isplaćenih 10.000,00 KM po istom osnovu naknade štete), te zaključili da bi drugačijim odlučenjem apelantica dobila više nego što je procijenjena vrijednost srušenih objekata, čime bi se neosnovano obogatila. S obzirom na navedeno, prema mišljenju Ustavnog suda, iz obrazloženja redovnih sudova ne proizlazi ništa što bi ukazivalo da su ti sudovi proizvoljno primijenili materijalno pravo, te su apelanticini navodi neosnovani. Pri tome Ustavni sud zapaža da se apelantica poziva na akt koji je na njeno traženje dostavio tadašnji arhivar Komisije i iz kojeg proizlazi da apelantica ima pravo da, pored toga što je podnesena aplikacija Komisiji, tužbom traži naknadu štete pred redovnim sudovima, što je apelantica nesumnjivo i učinila i redovni sudovi su djelimično usvojili njen tužbeni zahtjev na način preciziran u prethodnim tačkama ove odluke.
28. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije bilo kršenja apelanticinog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav
1. Evropske konvencije.
Ostali navodi
29. Apelantica smatra da su joj osporenim presudama prekršeni i pravo na imovinu i pravo na dom. Apelantica kršenje navedenih prava vezuje za navode o kršenju prava na pravično suđenje. Kako je Ustavni sud u prethodnim tačkama ove odluke zaključio da pravo na pravično suđenje nije prekršeno, te kako iz stanja spisa proizlazi da se konkretan postupak nije ticao pitanja apelanticinog prava na dom, već isključivo na naknadu materijalne štete, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema kršenja ni prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao ni prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.
VIII.Zaključak
30. Nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada nema ničega što bi ukazivalo da su redovni sudovi proizvoljno primijenili materijalno pravo kada su apelantici dosudili naknadu materijalne štete u iznosu koji je u skladu s odredbama člana 190. ZOO-a na koji su se ti sudovi i pozvali.
31. Nema kršenja ni prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao ni prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije kada apelantica kršenje navedenih prava vezuje za kršenje prava na pravično suđenje, a Ustavni sud je utvrdio da to pravo nije prekršeno i kada se predmetni postupak nije odnosio na pitanje apelanticinog prava na dom.
32. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
33. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević