Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2818/18 (B. E. i N.P.)

Odluka donesena 05. 07. 2018.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Materijalna šteta
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Naknada štete
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2818/18

Apelacija

Odluka o dopustivosti

05. 07. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 5. jula 2018. godine, u predmetu broj AP-2818/18, rješavajući apelacije Branka Elčića i drugih, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

Branko Elčić protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 65 0 P 161018 16 Rev od 21. februara 2018. godine, N. P. protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 115522 17 Gž 2 od 20. februara 2018. godine i zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

AP-2818/18

1. Branko Elčić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Hadžića, kojeg zastupa Zlatan Romano, advokat iz Sarajeva, podnio je 18. maja 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 P 161018 16 Rev od 21. februara 2018. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se obaveže tužena (Općina Hadžići) da mu isplati određeni novčani iznos na ime naknade materijalne štete za njegovu devastiranu (izgorjelu) kuću.

2. U obrazloženju osporene presude Vrhovni sud je naveo da je u toku postupka pred nižestepenim sudovima utvrđeno da je apelant u ratnim okolnostima privremeno napustio svoju kuću (kao izbjeglica otišao u Kanadu). Također, utvrđeno je da je tužena Rješenjem od 2. maja 1996. godine stavila pod svoju upravu predmetni stambeni objekat apelanta i da je isti dodijelila na privremeno korištenje Abdulahu Beši sa ostalim članovima njegove porodice (Mujesira, Admir i Samir), a shodno odredbama Zakona o privremeno napuštenim nekretninama u vlasništvu građana, (koji je prestao da važi 1998. godine stupanjem na snagu Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim nekretninama u svojini građana). Nadalje je utvrđeno da je apelant podnio (18. augusta 1999. godine) zahtjev za povrat svoje imovine, da je tužena donijela Rješenje od 30. novembra 1999. godine kojim je prestala uprava nad privremeno napuštenom privatnom porodičnom kućom apelanta u Hadžićima, te da je tužena izvršila povrat apelantu njegovog stambenog objekta slobodnog od lica i stvari (20. aprila 2001 .godine) i isti mu predala u ispravnom stanju. Isto tako, utvrđeno je da je nakon toga u objektu apelanta opet ostala porodica Abdulaha Beše i to po ličnom i izričitom odobrenju apelanta - pismena potpisana punomoć apelanta od 18. augusta 1999.godine, dok je nakon izvjesnog vremena, a također po ličnom i izričitom odobrenju apelanta i to osnovom potpisane pismene izjave (bez oznake datuma) u kuću apelanta se uselila porodica M. H. Najzad, utvrđeno je da je apelant bio prisutan useljenju te porodice u njegovu kuću, da je u korištenju kuće nastala šteta u junu 2008. godine prouzrokovana krivičnim djelom paljevine koju je počinio član porodičnog domaćinstva M. H., te da se u vezi sa tom paljevinom vodio krivični postupak. Shodno navedenom, Vrhovni sud je ukazao da je pravilan stav nižestepenih sudova da su nakon što je tužena donijela Rješenje od 30. novembra 1999. godine kojim je prestala uprava tužene nad kućom apelanta i povrata iste u njegov posjed 20. aprila 2001.godine, prestale sve obaveze tužene koje su eventualno postojale po Zakonu o prestanku primjene Zakona o napuštenim nekretninama u svojini građana. Također, Vrhovni sud je istakao da to što je sin punomoćnika Abdulaha Beše, Admir Bešo, umjesto svog oca od tužene preuzeo objekat apelanta i potpisao zapisnik o primopredaji predmetne kuće, ne dovodi u sumnju da je kuća faktički vraćena apelantu 20. aprila 2001 .godine. Isto tako, konstatovano je da je pri tome pravilno drugostepeni sud zaključio da se na osnovu ponašanja apelanta moglo zaključiti da je taj posao naknadno odobrio (analogna primjena odredbe člana 88. Zakona o obligacionim odnosima; u daljnjem tekstu: ZOO) a što potvrđuju i činjenice da nakon primopredaje kuće apelant kod tužene nije preduzeo nikakve pravne radnje radi osporavanja primopredaje kuće na taj način. Nadalje, navedeno je da je apelant potom lično raspolagao istom kad je ovlastio M. H. da sa svojom porodicom stanuje u njegovoj kući i bio prisutan na licu mjesta kad je ona uselila, a što proizilazi iz njenog svjedočenja iznesenog pred sudom, a koje činjenice nisu osporene tokom postupka od strane apelanta, a što potvrđuje i njegova potpisana pismena izjava, a prema kojoj kuću ostavlja na korištenje porodici M. H. Budući da tužena nije M. H. dala akt o useljenju u kuću apelanta, nego je to bio lični dogovor apelanta i M. H., Vrhovni sud je konstatovao da apelant provedenim dokazima nije dokazao odgovornost tužene sa stanovišta odredbe člana 172. stav 1. ZOO, pa su nižestepeni sudovi primjenom pravila o teretu dokazivanja (član 126. Zakona o parničnom postupku; u daljnjem tekstu: ZPP) tužbeni zahtjev pravilno odbili kao neosnovan. Dakle, navedeno je da apelant u toku postupka nije dokazao da je šteta nastala krivicom tužene niti se u konkretnom slučaju nastanak štete može posmatrati iz ovog aspekta.

AP-2895/18

3. N. P. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, kojeg zastupa Siniša Marić, advokat iz Banjaluke, podnio je 18. maja 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 115522 17 Gž 2 od 20. februara 2018. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom, obavezana je tužena (RS) da apelantu, na ime naknade materijalne štete, nastale kao posljedica mobilisanja apelantovog objekta i voćnjaka u selu Opsječko, Općina Čelinac, od strane raketne jedinice VRS u periodu od 1993. do 1996. godine isplati određene novčane iznose po osnovu naknade za dovođenje nekretnine u prvobitno stanje, po osnovu izgubljenog prinosa plodova za pet uništenih voćki i po osnovu podizanja i uzgajanja pet novih voćki, sve pobliže precizirano u izreci presude. S druge strane, odbijen je dio apelantovog tužbenog zahtjeva kojim je tražio da mu tužena isplati određene novčane iznose po osnovu naknade za dovođenje nekretnine u prvobitno stanje, po osnovu podizanja i uzgajanja novih 18 voćki i po osnovu izgubljenih prinosa plodova na 18 uništenih voćki (što predstavlja razliku između zahtijevanih i dosuđenih iznosa), kao i zahtjev kojim je tražio da mu tužena na ime oštećenih 60 stabala šljive sa smanjenim plodovima isplati određeni novčani iznos, sve pobliže precizirano u izreci prvostepene presude.

4. U obrazloženju osporene presude Okružni sud je, pored ostalog, istakao da je nesporno da je tužena u pomenutom vremenskom periodu koristila vikendicu i zemljište apelanta za smještaj raketne jedinice PVO, i da su kako vikendica tako i zemljište u momentu ulaska ove jedinice u nekretnine apelanta, bili u funkcionalnom stanju. Okružni sud je naveo da je, dakle, tužena u navedenom periodu obavljala vojnu djelatnost, pa materijalno-pravna odgovornost za štetu koju je apelant pretrpio na svojim nekretninama proizlazi iz obavljanja opasne djelatnosti u smislu odredbe člana 154. stav 2. u vezi sa članom 173. i 174. ZOO. Okružni sud je ukazao da je 7. marta 1996. godine sačinjen zapisnik u kojem su konstatovani nedostaci i oštećenja na nekretninama apelanta koji su nastali za vrijeme boravka navedene jedinice tužene, sve pobliže navedeno u obrazloženju presude, koji je potpisan od strane D.J., M.Đ. i apelanta. Takođe, Okružni sud je ukazao da iz iskaza svjedoka D.J., Z.K. i M.P. proizlazi da su apelantove nekretnine bile u stanju koje je konstatovano u zapisniku od 7. marta 1996. godine. U vezi s tim, Okružni sud je naveo da pomenuti zapisnik predstavlja glavni dokaz u kakvom su stanju bile nekretnine apelanta kada je iz njih iselila raketna jedinica PVO, odnosno koja su sve oštećenja bila na nekretninama apelanta u to vrijeme. Pri tome, Okružni sud je naveo da su neosnovani navodi žalbe da je apelantu naknadu pričinjene štete na njegovim nekretninama, za vrijeme boravka vojne jedinice tužene, trebalo dosuditi u svemu kako su to utvrdili vještaci građevinske i poljoprivredne struke, imajući u vidu pomenuti zapisnik. Spajanje predmeta

5. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-2818/18. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

Apelacioni navodi

6. Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da su pogrešno primijenjeni pozitivno-pravni propisi.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

9. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi navedenih prava apelanata u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

10. Na osnovu činjenica konkretnih predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge kada su odbili, u cjelosti ili djelimično, tužbene zahtjeve apelanata, koji se odnose na naknadu materijalne štete, pozivajući se na relevantne odredbe ZOO i ZPP. Ustavni sud u ovakvom postupanju sudova ne vidi nikakvu proizvoljnost. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

11. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2818/18 (B. E. i N.P.) | Sudska praksa | Aktio