Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2469/16 (Jugobanka a.d. Beograd u stečaju)

Odluka donesena 19. 06. 2018.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Isplata duga
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Aktivna legitimacija
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2469/16

Apelacija

Odluka o meritumu

19. 06. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2469/16, rješavajući apelaciju „Jugobanke“ a.d. Beograd u stečaju, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 19. juna 2018. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija „Jugobanke“ a.d. Beograd u stečaju podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 57 0 Ps 064940 15 Rev od 16. februara 2016. godine, Presude Višeg privrednog suda u Banjoj Luci broj 57 0 Ps 064940 15 Pž od 27. aprila 2016. godine i Presude Okružnog privrednog suda u Banjoj Luci broj 57 0 Ps 064940 09 Ps od 29. decembra 2014. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. „Jugobanka“ a.d. Beograd u stečaju (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Zlatan Romano, advokat iz Sarajeva, podnijela je 10. juna 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 57 0 Ps 064940 15 Rev od 16. februara 2016. godine, Presude Višeg privrednog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Viši privredni sud) broj 57 0 Ps 064940 15 Pž od 27. aprila 2016. godine i Presude Okružnog privrednog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni privredni sud) broj 57 0 Ps 064940 09 Ps od 29. decembra 2014. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Višeg privrednog suda, Okružnog privrednog suda i tužene Republike Srpske, koju je u postupku zastupalo Pravobranilaštvo Republike Srpske (u daljnjem tekstu: tužena), zatraženo je 27. marta 2018. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Vrhovni sud, Viši privredni sud, Okružni privredni sud i tužena dostavili su odgovore na apelaciju u periodu od 5. do 16. aprila 2018. godine.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Presudom Okružnog privrednog suda broj 57 0 Ps 064940 09 Ps od 29. decembra 2014. godine odbijen je apelanticin tužbeni zahtjev (kao tužiteljice) kojim je tražila da se tužena obaveže da apelantici na ime preuzetog duga od RO „Bilećanka“ OOUR „Fabrika trikotaže“ Nevesinje isplati iznos od 359.957,19 eura (protivvrijednost u iznosu od 701.916,52 KM) sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 4. juna 2009. godine kao dana podnošenja tužbe do isplate. Apelantica je obavezana da tuženoj na ime troškova postupka isplati iznos od 4.375,00 KM u roku od 30 dana od dana prijema presude.

6. U obrazloženju presude Okružni privredni sud je naveo da je predmet spora apelanticin zahtjev da se tužena obaveže da na ime preuzetog duga od RO „Bilećanka“ OOUR „Fabrika trikotaže“ Nevesinje po osnovu kredita plati iznos od 359.957,19 eura (protivvrijednost u iznosu od 701.916,52 KM) sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 4. juna 2009. godine kao dana podnošenja tužbe do isplate. Tokom postupka pred prvostepenim sudom, na osnovu iznesenih dokaza, utvrđeno je da je apelantica kao ovlaštena banka bivše SFRJ osiguravala i obavljala bankovne transakcije za preduzeća iz bivše SFRJ u vezi s kreditima koje su dobijali na inozemnom tržištu, te da je tako apelantica putem „Jugobanke“ – Osnovne banke Sarajevo, plasirala odobrena novčana sredstva na ime kredita odobrenog od Savezne Republike Njemačke 11. decembra 1987. godine u korist RO „Bilećanka“ OOUR Fabrika trikotaže Nevesinje, koji je 22. marta 2002. godine iznosio 359.957,19 eura (protivvrijednost u iznosu od 701.916,52 KM).

7. Istaknuto je da je zapisnikom o konsolidaciji duga Bosne i Hercegovine od 28. oktobra 1998. godine sa zemljama članicama Pariskog kluba povjerilaca usaglašeno da se dug Bosne i Hercegovine sastoji od dugova bivše SFRJ koji su dobila ili garantirala lica sa područja Bosne i Hercegovine (alocirani dug) ili koje je navedeno lice garantiralo (nealocirani dug), a koji nisu automatski pripisani zemlji nasljednici. Također, Okružni privredni sud je naveo da Sporazum o sukcesiji bivših republika SFRJ, između ostalog, obuhvata i Aneks G koji se odnosi na privatno vlasništvo i stečena prava, čime je ustanovljen normativnopravni okvir za zaštitu tih prava na način na koji su postojala 31. decembra 1990. godine. Ukazano je da je članom 7. Aneksa G propisano da će sva fizička i pravna lica iz svake države nasljednice na osnovu reciprociteta imati isto pravo pristupa sudovima, upravnim tribunalima i agencijama te države i drugih država nasljednica u svrhu realizacije zaštite svojih prava.

8. Pored navedenog, Okružni privredni sud je utvrdio da su Vijeće ministara Bosne i Hercegovine i Vlada Savezne Republike Njemačke 10. septembra 1999. godine potpisali Sporazum o preuzimanju, smanjenju i konsolidaciji vanjskih dugova, kojim su obaveze alocirane na entitete po principu krajnjeg korisnika (Republika Srpska 28,95% i Federacija Bosne i Hercegovine 71,45%). U vezi s tim, iz dopisa Ministarstva finansija BiH od 4. juna 2013. godine utvrđeno je da je Vlada Republike Srpske u „Službenom glasniku” broj 43/02 objavila odluku o prihvatanju zaduženja prema Saveznoj Republici Njemačkoj kao članici Pariskog kluba povjerilaca, a među kojim obavezama nema spornog utuženog potraživanja. Istaknuto je da sporno potraživanje nije ušlo u reprogram prilikom potpisivanja Sporazuma o preuzimanju, smanjenju i konsolidaciji vanjskih dugova od 10. septembra 1999. godine između Vijeća ministara Bosne i Hercegovine i Vlade Savezne Republike Njemačke jer je riječ o banci koja ima sjedište van države Bosne i Hercegovine (dopis Ministarstva finansija BiH od 29. marta 2006. godine).

9. Nadalje, navedeno je da su bilateralnim Sporazumom o konsolidaciji duga potpisanim između Republike Srbije i Vlade Savezne Republike Njemačke priznati dugovi na osnovu datih garancija banaka iz Republike Srbije („Jugobanka“ i ,,Investbanka“ Beograd) za krajnje korisnike sa sjedištem van Republike Srbije, pa tako i za obaveze krajnjih korisnika kredita sa sjedištem u Bosni i Hercegovini (dopis Ministarstva finansija BiH od 10. decembra 2009. godine). Okružni privredni sud je, također, utvrdio da iz potvrde Agencije za osiguranje depozita Republike Srbije od 25. septembra 2013. godine proizlazi da Republika Srbija, odnosno Narodna banka Srbije, plaća obaveze po osnovu glavnice i kamata prema inopovjeriocu Saveznoj Republici Njemačkoj od septembra 2002. godine za dužnike sa teritorije Bosne i Hercegovine, a koja je potraživanja prijavila u stečajnom postupku koji se vodi protiv apelanta pred Privrednim sudom u Beogradu. Ukazano je da isplata ovih obaveza od Republike Srbije prema inopovjeriocu obuhvata i konkretno kreditno zaduženje RO „Bilećanka“ OOUR „Fabrika trikotaže“ Nevesinje u odnosu na kredit odobren 11. decembra 1987. godine od Savezne Republike Njemačka, te da tužena u evidencijama starog vanjskog duga nema evidentiran predmetni dug. Pored toga, navedeno je da je presudom Privrednog suda Beograd od 1. oktobra 2010. godine usvojen tužbeni zahtjev Republike Srbije kao tužiteljice za isplatu prema tuženoj „Jugobanka“ a.d. u stečaju Beograd (apelantici), koji se odnosio i na obaveze prema Pariskom klubu povjerilaca u iznosu od 49.181.742.71 eura, a za obaveze krajnjih korisnika iz „otcijepljenih“ Republika koje su uključene u novi „Pariski klub“. Ukazano je da je navedena presuda postala pravosnažna 12. novembra 2010. godine.

10. Okružni privredni sud je, također, naveo da iz nalaza i mišljenja vještaka ekonomske struke D. O. od 19. maja 2014. godine proizlazi da dospjele obaveze dužnika RO „Bilećanka“ OOUR „Fabrika trikotaže“ Nevesinje prema povjeriocima Pariskog kluba od septembra 2002. godine izmiruje Narodna banka Srbije, po nalogu Ministarstva finansija Srbije. Visina duga na dan 30. septembar 2014. godine iznosi 132.969,05 eura, odnosno 260.064,86 KM, te je navedeno da je Narodna banka Srbije do dana vještačenja platila 122.882,72 eura, odnosno 240.337,71 KM. Ukazano je da ova obaveza prema otplatnom planu traje do 22. marta 2024. godine, te da navedeno potvrđuje dopis Narodne banke Srbije od 25. februara 2009. godine.

11. Polazeći od ovako utvrđenog činjeničnog stanja pri donošenju odluke o tužbenom zahtjevu, Okružni privredni sud je nakon što je citirao odredbe čl. 13. i 14. Zakona o početnom bilansu stanja u postupku privatizacije državnog kapitala u preduzećima RS (u daljnjem tekstu: Zakon o početnom bilansu) naveo da Vlada Republike Srpske nije donijela akt u smislu navedenih zakonskih odredbi, te je u vezi s tim zaključio da tužena i nije pasivno legitimirana u ovom sporu.

12. Dalje, imajući u vidu da je plaćanje predmetnog duga regulirano sporazumom između Vlade SR Jugoslavije i Savezne Republike Njemačke, pri čemu tužilac, tj. apelantica nije učesnik tog sporazuma, niti je isplatila potraživanje koje je pravosnažnom presudom Privrednog suda Beograd od 1. oktobra 2010. godine dosuđeno Republici Srbiji, Okružni privredni sud je zaključio da apelantica nema aktivnu legitimaciju da traži isplatu predmetnog duga od tužene.

13. Okružni privredni sud je ocijenio da, suprotno apelanticinim navodima, sporni odnos se ne može riješiti primjenom odredbe člana 1083. u vezi sa članom 1013. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) jer sporno potraživanje inopovjeriocu plaća Republika Srbija, a ne apelantica, te da bi u konkretnom slučaju aktivno legitimirana za podnošenje tužbe u smislu odredbe čl. 296. i 300. ZOO-a bila Narodna banka Srbije.

14. Presudom Višeg privrednog suda broj 57 0 Ps 064940 15 Pž od 27. aprila 2016. godine apelanticina žalba je odbijena i prvostepena presuda potvrđena. U obrazloženju presude Viši privredni sud je zaključio da je prvostepeni sud na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo, te da je dao jasne i uvjerljive razloge koje u cijelosti prihvata i taj sud. Stoga, Viši privredni sud je primjenom odredaba člana 226. Zakona o parničnom postupku odlučio kao u izreci presude.

15. Presudom Vrhovnog suda broj 57 0 Ps 064940 15 Rev 2 od 16. februara 2016. godine apelanticina revizija izjavljena protiv presude Višeg privrednog suda od 27. aprila 2015. godine odbijena je i drugostepena presuda potvrđena. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je tužena tokom postupka istakla prigovor nedostatka aktivne legitimacije kod apelantice navodeći da je utuženi iznos sredstava prema inopovjeriocu isplaćivala Vlada Republike Srbije na osnovu sporazuma sa Klubom pariskih povjerilaca, a ne apelantica. Vrhovni sud je ukazao da Zakon o parničnom postupku ne sadrži striktne odredbe o stvarnoj legitimaciji stranaka u postupku kako aktivnoj tako i pasivnoj jer to nije procesno nego materijalnopravno pitanje, odnosno pretpostavka od koje zavisi osnovanost tužbenog zahtjeva. Prema mišljenju Vrhovnog suda, odgovor na pitanje da li postoji stvarna legitimacija nalazi se u normama materijalnog prava jer ona podrazumijeva materijalnopravni odnos stranaka prema predmetu spora. Istaknuto je da je apelantica aktivno legitimirana ako je nosilac prava koje je predmet spora, dakle ako raspolaže zahtjevom i ako taj zahtjev pripada njoj a ne nekom drugom.

16. Stoga, prema mišljenju Vrhovnog suda, kada se kao sporno pitanje pojavi pitanje koje se tiče stvarne legitimacije stranaka sudovi u svakom konkretnom slučaju moraju utvrđeno činjenično slanje podvesti pod određenu normu materijalnog prava (član 1013. u vezi sa članom 1083. ZOO-a), te na osnovu toga utvrditi da li u konkretnom predmetu postoji međusobni materijalnopravni odnos stranaka prema predmetu spora.

17. Vrhovni sud je ukazao da iz sadržaja postavljenog tužbenog zahtjeva proizlazi da apelantica traži da se tužena obaveže na isplatu iznosa od 359.957,19 eura (protivvrijednost u iznosu od 701.916,52 KM) sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 4. juna 2009. godine kao dana podnošenja tužbe do isplate. Istaknuto je da je apelanticino potraživanje zasnovano na tome da je ona bila ugovorna ovlaštena banka bivše SFRJ koja je 11. novembra 1987. godine putem „Jugobanke“ – Osnovne banke Sarajevo, plasirala odobrena novčana sredstva od inokreditora iz Njemačke RO „Bilećanka“ OOUR „Fabrika trikotaže“ Nevesinje kao korisniku tih sredstava.

18. Vrhovni sud je zaključio da su nižestepeni sudovi pravilnom ocjenom dokaza utvrdili da su nakon raspada bivše SFRJ novonastale države (bivše republike) zaključile bilateralne sporazume sa zemljama inokreditora u pogledu vraćanja kreditnih sredstava koja su odobrena domaćim pravnim licima prije raspada SFRJ i da je pritom Republika Srbija preuzela da od 22. septembra 2002. godine inokreditorima vraća kreditna sredstva za dužnike sa teritorije Bosne i Hercegovine, što obuhvata i konkretno kreditno zaduženje RO „Bilećanka“ OOUR „Fabrika trikotaže“ Nevesinje, u odnosu na kredit odobren 11. decembra 1987. godine od Savezne Republike Njemačke.

19. Stoga, Vrhovni sud je, imajući u vidu činjenice na kojima apelantica zasniva svoj zahtjev, ocijenio da je pravilan zaključak nižestepenih sudova da tužena nije u materijalnopravnom odnosu sa tužiteljicom (apelanticom) u pogledu zahtjeva iz tužbe jer apelantica ničim nije dokazala da su obaveze RO „Bilećanka“ OOUR „Fabrika trikotaže“ Nevesinje, zasnovane na predmetnom ugovoru o kreditu, prešle na Republiku Srpsku. Budući da iz dokaza nesporno proizlazi da predmetni kredit, prema inostranom kreditoru, ne vraća apelantica nego Republika Srbija, pravilno su nižestepeni sudovi zaključili da apelantica nije aktivno legitimirana strana za predmetno potraživanje. Svoju legitimaciju ona ne može, sa osnovom, zasnivati ni pozivanjem na odredbe člana 14. Zakona o početnom bilansu, kojim je propisano da se neplaćene obaveze preduzeća prema bankama po osnovu inostranih kredita koje su nastale do 31. marta 1992. godine prenose na tuženu na osnovu akta Vlade. Naime, Vrhovni sud je istakao da je pravilan zaključak nižestepenih sudova da se tužiteljica (apelantica) ne može s uspjehom pozivati na odredbe člana 14. Zakona o početnom bilansu stanja u postupku privatizacije državnog kapitala u preduzećima, jer Vlada nije donijela akt shodno odredbama člana 14. Zakona o početnom bilansu.

20. Osim toga, činjenica da su Republici Srbiji presudom dosuđena sredstva koja je ona isplatila inopovjeriocima za „obaveze krajnjih korisnika iz otcijepljenih Republika koje su uključene u novi Pariski klub“, a dužnik tih kreditnih sredstava je bila apelantica, ne daje aktivnu legitimaciju apelantici da ta sredstva potražuje od tužene jer nije dokazala da je tužena nakon raspada bivše SFRJ preuzela predmetni dug prema inokreditoru, odnosno da se u pogledu postavljenog zahtjeva parnične stranke nalaze u materijalnopravnom odnosu.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

21. Apelantica smatra da joj je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ukazuje na proizvoljnu primjenu materijalnog prava. Ističe da se apelantica i pravni prednik tužene nalaze u direktnom materijalnopravnom odnosu po osnovu iskorištenog, dospjelog i nevraćenog kredita uz očiglednu činjenicu da je pravni prednik tužene krajnji korisnik kredita. Stoga apelantica smatra da je aktivno legitimirana da potražuje povrat odobrenog kredita od RO „Bilećanka“ OOUR „Fabrika trikotaže“ Nevesinje, odnosno njegovog pravnog slijednika, kao korisnika kredita nastalog prije 31. marta 1992. godine. Ukazuje da nije sporno da je utuženi iznos kredita prijavljen u Pariskom klubu povjerilaca i da je RO „Bilećanka“ OOUR „Fabrika trikotaže“ Nevesinje evidentirana kao krajnji korisnik kredita. Navodi da ukoliko bi se prihvatilo tumačenje nadležnih sudova da apelantica nije aktivno legitimirana da pred sudom traži da se tužena obaveže na uplatu predmetnog novčanog iznosa, ostvarenje tih prava bi u potpunosti zavisilo od inicijative Republike Srbije. Prema apelanticinom mišljenju, evidentno je pravo SR Njemačke da se naplati od Republike Srbije za kreditna sredstva koja je na ime namjenskog kredita doznačila apelantici, te istovremeno apelanticino pravo da se za isplaćeni iznos kreditnih sredstava namiri od korisnika kredita, tj. tužene kao pravne sljednice RO „Bilećanka“ OOUR „Fabrika trikotaže“ Nevesinje. Ukazuje da pasivnu legitimaciju tužene nalazi u sporazumu sa povjeriocima Pariskog kluba kao ugovoru međunarodnog karaktera i zakonskim propisima o vanjskom dugu kao domaćem zakonu, dok tužena smatra da je u konkretnom slučaju relevantan Zakon o početnom bilansu (čl. 13. i 14). Prema apelanticinom mišljenju, time što nije donesen akt Vlade Republike Srpske kojim bi se neplaćene obaveze preduzeća prema bankama po osnovu inostranih kredita, koje su nastale do 31. marta 1992. godine, prenijele na Republiku Srpsku, Republika Srpska je propustila da učinkovito zaštiti apelanticino pravo na imovinu. U vezi s tim, apelantica ukazuje na praksu Ustavnog suda zauzetu u predmetima br. AP 494/05 i AP 130/04. Također, smatra da u konkretnom slučaju redovni sudovi nisu primijenili relevantan međunarodnopravni bilateralni ugovor, tj. bilateralni Sporazum o konsolidaciji duga potpisan između Republike Srbije i Vlade SR Njemačke koji se u konkretnom slučaju trebao primijeniti. U vezi s tim, ukazuje na Odluku Ustavnog suda AP 625/04.

b) Odgovor na apelaciju

22. Vrhovni sud je naveo da primjena materijalnog prava nije bila proizvoljna budući da je zasnovana na relevantno utvrđenom činjeničnom stanju, te smatra da se apelanticinim navodima ne dovodi u pitanje zakonitost odluke tog suda, pa samim tim da nisu povrijeđena ustavna prava na koja apelantica ukazuje u apelaciji.

23. Viši privredni sud i Okružni privredni sud su naveli da u cijelosti ostaju pri navodima iznesenim u obrazloženju osporenih odluka kojim nije došlo do kršenja ustavnih prava na koja apelantica ukazuje u apelaciji. Predlažu da se apelacija odbije kao neosnovana.

24. Tužena je navela da su osporene odluke zasnovane na pravilno utvrđenom činjeničnom stanju i pravilnoj primjeni materijalnog prava, te da su detaljno obrazloženi razlozi zbog kojih je odbijen apelanticin tužbeni zahtjev.

V.Relevantni propisi

25. Zakon o početnom bilansu stanja u postupku privatizacije državnog kapitala u preduzećima („Službeni glasnik RS“ broj 24/98) u relevantnom dijelu glasi:

Član 13.

Nenaplaćena potraživanja i neizmirene obaveze preduzeća, nastale do 31. marta 1992. godine u pravnim odnosima sa fizičkim i pravnim licima čije je prebivalište odnosno sjedište van teritorije Republike Srpske, prenose se na Republiku na osnovu akta Vlade.

Član 14.

Neplaćene obaveze preduzeća prema bankama po osnovu inostranih kredita, koje su nastale do 31. marta 1992. godine, prenose se na Republiku Srpsku na osnovu akta Vlade.

26. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 46/85 i 57/89; „Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 17/93, 3/96 i 39/03) u relevantnom dijelu glasi: Član 1013.

(1)Jemac koji je isplatio povjeriocu njegovo potraživanje može zahtijevati od dužnika da mu naknadi sve što je isplatio za njegov račun, kao i kamatu od dana isplate.

(2)On ima pravo na naknadu troškova nastalih u sporu sa povjeriocem od časa kad je obavijestio dužnika o tom sporu, kao i na naknadu štete ako bi je bilo. Član 1065.

Ugovorom o kreditu banka se obavezuje da korisniku kredita stavi na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, a korisnik se obavezuje da banci plaća ugovorenu kamatu i dobijeni iznos novca vrati u vrijeme i na način kako je utvrđeno ugovorom.

Član 1083.

(1) Bankarskom garancijom se obavezuje banka prema primaocu garancije (korisniku) da će mu za slučaj da mu treće lice ne ispuni obavezu o dospjelosti izmiriti obavezu ako budu ispunjeni uslovi navedeni u garanciji.

(2) Garancija mora biti izdata u pismenoj formi.

27. Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik RS“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 49/09 i 61/13) u relevantnom dijelu glasi:

Član 7. stav 1.

(1) Stranke su dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.

Član 8.

Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.

Član 123.

Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.

Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.

VI.Dopustivost

28. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

29. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

30. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda Republike Srpske broj 57 0 Ps 064940 15 Rev od 16. februara 2016. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantica je primila 12. aprila 2016. godine, a apelacija je podnesena 10. juna 2016. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

31. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

32. Apelantica smatra da su joj osporenim presudama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

a) Pravo na pravično suđenje

33. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom […].

34. U konkretnom slučaju postupak iz kojeg su proizašle osporene presude odnosi se na isplatu duga po osnovu kredita, dakle, radi se o predmetu građanskopravne prirode, pa stoga apelantica u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Prema tome, Ustavni sud mora ispitati da li je postupak pred redovnim sudovima bio pravičan onako kako to zahtijevaju navedene odredbe.

35. Apelantica ukazuje na proizvoljnu primjenu materijalnog prava u okviru redovnih sudova. U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, naglašava da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima. Naime, Ustavni sud kao ni Evropski sud neće djelovati kao sudovi „četvrte instance“ i dovoditi u pitanje presude domaćih sudova u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, osim kada se njihovi zaključci mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim (vidi, mutatis mutandis, Evropski sud, Bochan protiv Ukrajine, presuda od 5. februara 2015. godine, stav 61).

36. Ustavni sud se, dakle, prema navedenom stavu, može, izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26) upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Imajući u vidu navedeno i navode iz apelacije, Ustavni sud će u konkretnom slučaju ispitati da li su osporene odluke zasnovane na pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

37. U vezi s navedenim, Ustavni sud zapaža da je u predmetnom postupku odbijen apelanticin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se tužena obaveže da apelantici na ime preuzetog duga od RO „Bilećanka“ OOUR „Fabrika trikotaže“ Nevesinje po osnovu kredita plati iznos od 359.957,19 eura (protivvrijednost u iznosu od 701.916,52 KM). Osnovanost svog tužbenog zahtjeva apelantica vidi u činjenici da je za vrijeme bivše SFRJ na inozemnom tržištu osiguravala garancije u vezi s kreditima za preduzeća iz bivše SFRJ. Tako je apelantica bila garant i za predmetni kredit koji je odobren 26. marta 1988. godine u korist RO „Bilećanka“ OOUR „Fabrika trikotaže“ Nevesinje od „Bayerische Vereinsbank“ Minhen u iznosu od 359.957,19 eura – DEM (protivvrijednost u iznosu od 701.916,52 KM) koji je na dan 31. mart 2014. godine iznosio 255.851,71 eura (protivvrijednost u iznosu od 701.916,52 KM). Ustavni sud primjećuje da je apelanticin tužbeni zahtjev odbijen budući da apelantica u predmetnom postupku nije dokazala svoju aktivnu legitimaciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi u predmetnom postupku utvrdili da su bilateralnim Sporazumom o konsolidaciji duga potpisanim između Republike Srbije i Vlade Savezne Republike Njemačke priznati dugovi na osnovu datih garancija banaka iz Republike Srbije, među kojima je i apelantica, za krajnje korisnike kredita sa sjedištem van Republike Srbije, pa tako i korisnike sa sjedištem u Bosni i Hercegovini. Dalje je utvrđeno da Republika Srbija plaća obaveze po osnovu glavnice i kamata prema inopovjeriocu Saveznoj Republici Njemačkoj od septembra 2002. godine za dužnike sa teritorije Bosne i Hercegovine, uključujući i obaveze po predmetnom kreditu koji je apelantica dobila od inopovjerioca u korist RO „Bilećanka“ OOUR „Fabrika trikotaže“ Nevesinje. Iz navedenog proizlazi da se navedenim bilateralnim Sporazumom o konsolidaciji duga Republika Srbija, a ne apelantica, obavezala da će inopovjeriocu vratiti predmetni kredit. Pored navedenog, iz činjenica utvrđenih u predmetnom postupku proizlazi da je Republika Srbija prijavila svoja potraživanja koja ima prema apelantici u stečajnom postupku koji se vodi protiv nje. Također, u predmetnom postupku je utvrđeno i da je pravosnažnom presudom Privrednog suda od 1. oktobra 2010. godine usvojen tužbeni zahtjev Republike Srbije prema apelantici za obaveze krajnjih korisnika „otcijepljenih Republika koje su uključene u novi Pariski klub povjerilaca“.

38. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zapaža da apelantica u predmetnom postupku nije dokazala da je Republici Srbiji isplatila dosuđena sredstva prema pravosnažnoj presudi Privrednog suda od 1. oktobra 2010. godine, kao ni da se Republika Srbija naplatila iz apelanticine stečajne mase za iznos potraživanja koje apelantica potražuje u predmetnoj parnici, a kako bi apelantica bila aktivno legitimirana da potražuje predmetno potraživanje. Dalje, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud zaključio da u konkretnom slučaju nije relevantno da li je tužena pasivno legitimirana ili ne, iako su se prvostepeni i drugostepeni sud bavili ovim pitanjem te utvrdili da tužena u predmetnom postupku nije pasivno legitimirana dajući o tome razloge u obrazloženjima svojih presuda. U navedenom odlučenju Vrhovnog suda Ustavni sud ne vidi bilo kakvu proizvoljnost budući da je o relevantnosti tog pitanja revizioni sud odlučio nakon sagledavanja cjelokupnog predmeta s njegove činjenične i pravne strane.

39. Slijedom svega navedenog, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženjima osporenih odluka dali jasna i precizna obrazloženja zbog čega apelantica nije aktivno legitimirana u predmetnom sporu. Pri tome su redovni sudovi primijenili relevantne zakonske propise, kao i međunarodne akte iz kojih jasno proizlazi da je Republika Srbija preuzela obaveze prema inopovjeriocu i za predmetni kredit. Također, prema mišljenju Ustavnog suda, praksa na koju se apelantica pozvala u apelaciji (odluke Ustavnog suda br. AP 130/04 i AP 494/05 (pitanje stare devizne štednje) i AP 625/04 (pitanje primjene Sporazuma o socijalnom osiguranju iz 1968. godine) ne može se primijeniti u konkretnom slučaju budući da se u navedenim predmetima Ustavni sud bavio potpuno drugačijim činjeničnim i pravnim pitanjima u odnosu na pitanja koja se postavljaju predmetnom apelacijom zbog čega su ovi apelanticini navodi neosnovani.

40. Imajući u vidu navedeno, kao i činjenicu da je Ustavni sud isto činjenično i pravno pitanje razmatrao u predmetu broj AP 5511/15, te da u vezi s tim nije našao proizvoljnost u postupanju redovnih sudova (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 5511/15 od 10. aprila 2018. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba), Ustavni sud zaključuje da su apelanticini navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije neosnovani.

b) Pravo na imovinu

41. Apelantica smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se apelanticini navodi o kršenju ovog prava, također, zasnivaju na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, što je Ustavni sud već obrazložio u prethodim tačkama ove odluke. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelanticini navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani.

VIII.Zaključak

42. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada u obrazloženju osporenih odluka nema ničega što ukazuje na bilo kakvu proizvoljnost u primjeni materijalnog prava, te kada su redovni sudovi u osporenim odlukama dali jasne razloge za svoje odlučenje.

43. Dalje, Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada su apelanticini navodi o kršenju tog prava identični kao i navodi o kršenju prava na pravično suđenje, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.

44. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

45. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-2469/16 (Jugobanka a.d. Beograd u stečaju) | Sudska praksa | Aktio