Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1905/18 (ZMIF u preoblikovanju "VB FOND" a.d. Banja Luka i drugi)
Odluka donesena 19. 06. 2018.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Građanski postupak
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Isplata duga
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1905/18
Apelacija
Odluka o dopustivosti
19. 06. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 19. juna 2018. godine, u predmetu broj AP-1905/18, rješavajući apelacije ZMIF u preoblikovanju "VB FOND" a.d. Banja Luka i drugih, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
ZMIF u preoblikovanju "VB FOND" a.d. Banja Luka protiv Presude Višeg privrednog suda u Banjaluci broj 57 0 Ps 104768 16 Pž od 14. juna 2017. godine;
Ostoja Dulić protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 75 0 Mal 040471 17 Gž od 9. februara 2018. godine;
MAGAZIN - MAPRIM d.o.o. SARAJEVO protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 Ps 082959 14 Rev od 4. januara 2018. godine i Aleksandar Vučković protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 187396 17 Gž od 7. februara 2018. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
AP-1905/18
1. ZMIF u preoblikovanju "VB FOND" a.d. Banja Luka (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Milan Malešević advokat iz Banjaluke, podnio je 26. marta 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Okružnog privrednog suda u Banjaluci broj 57 0 Ps 104768 13 Ps od 5. septembar 2017. godine, kojim je odbačena njegova revizija izjavljena protiv Presude Višeg privrednog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Viši privredni sud) broj 57 0 Ps 104768 16 Pž od 14. juna 2017. godine. Imajući u vidu Odluku o dopustivosti Ustavnog suda broj AP 2771/17 od 11. oktobra 2017. godine u odnosu na predmet AP 3668/18, Ustavni sud konstatuje da je navedena Presude Višeg privrednog suda od 14. juna 2017. godine konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari. U konkretnom slučaju osporenom odlukom apelant je obavezan da tužitelju M.P. na ime duga za zastupanje isplati iznos od 24.123.07 KM.
2. Viši privredni sud je u obrazloženju osporene odluke naveo da iz provedenih dokaza proizilazi da je M.P., koji je advokat, na temelju ugovora o zastupanju, zastupao apelanta, kao jednog od četiri tužitelja u predmetu koji se vodio pred Osnovnim sudom u Trebinju, a kasnije i pred Okružnim privrednim sudom u Trebinju. Također je naveo da između apelanta i drugih tužitelja nije postojao poseban dogovor u participiranju u snošenju troškova advokata, zbog čega je pravilno prvostepeni sud utvrdio da su se troškovi snosili na jednake dijelove. Osim toga, Viši privredni sud je istakao da se u konkretnom slučaju radi o ugovoru o zastupanju, koji je po svojoj prirodi ugovor o nalogu, pa se primjenjuje opšti zastarni rok od 10 godina, kako je to propisano odredbom člana 371. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). S tim u vezi, Viši privredni sud je zaključio da, budući da je M.P. dopisom od 30. juna 2010. godine pozvao apelanta da izmiri dug, a tužbu sudu je podnio 19. jula 2013. godine, pravilno je od strane prvostepenog suda odbijen apelantov prigovor zastarjelosti potraživanja kao neosnovan. Osim toga, Viši privredni sud je zaključio da, kako je nesporno da je M.P. preduzeo radnje u postupku u ime sva četiri tužitelja, te da su advokatski troškovi obračunati u skladu sa Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad advokata, koji su u odnosu na apelanta obračunati u iznosu od 24.123.07 KM, pravilno je prvostepeni sud obavezo apelanta da M.P. isplati traženi iznos.
AP-2135/18
3. Ostoja Dulić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mrkonjić Grada, kojeg zastupa Luka Vulin advokat iz Mrkonjić Grada, podnio je 10. aprila 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 75 0 Mal 040471 17 Gž od 9. februara 2018. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom djelimično je uvažena žalba tužitelja (Opština Mrkonjić Grad), te je presuda Osnovnog suda u Mrkonjić Gradu broj 75 0 Mal 040471 15 Kom od 11. oktobra 2017. godine preinačena tako što je apelant obavezan da tužitelju na ime duga - naknade za privremeno korištenje zemljišta isplati iznos od 872,78 KM.
4. Okružni sud je u obrazloženju osporene odluke naveo da je nesporno među parničnim strankama da je tužitelj apelantu rješenjem od 20. februara 2006. godine dao saglasnost za privremeno zauzimanje javne površine (garaža i šupa) na rok od pet godina, te da je u samom rješenju naveden iznos naknade koja počinje teći od 1. maja 2006. godine. Također je nesporno da je apelant koristio predmetnu javnu površinu, ali da nije plaćao naknadu za privremeno zauzeto zemljište. Nadalje, Okružni sud je istakao da je prvostepeni sud na pogrešan način raspravio prigovor zastarjelosti potraživanja koji je apelant istakao, te da u konkrentom slučaju nije bilo mjesta primjeni odredbe člana 375. ZOO, odnosno zastarnog roka od tri godine. Naime, Okružni sud je istakao da se stranke nalaze u obligaciono pravnom odnosu jer je samo rješenje tužitelja o dodjeli građevinskog zemljišta istovremeno i ugovor o zakupu, obzirom da se sam tužitelj u uvodu rješenja pozvao na Odluku o građevinskom zemljištu Opštine Mrkonjić Grad i Odluke o izmjeni i dopuni Odluke o građevinskom zemljištu, a upravo tom odlukom je utvrđena visina naknade, te je određen i rok trajanja zakupa (na period od pet godina). Okružni sud je zaključio da, imajući u vidu da je rok od pet godina istekao 1. maja 2011. godine, a da je tužitelj tužbu podnio dana 2. decembra 2015. godine, to su potraživanja tužitelja po osnovu ugovora o zakupu za period od 1. maja 2006. godine do 1. maja 2011. godine zastarjela, dok potraživanje tužitelja od 1. maja 2011. godine zaključno sa novembrom 2015. godine nisu zastarjela. Okružni sud je, također, zaključio da, budući da je apelant koristio javnu površinu do 2011. godine po osnovu ugovora o zakupu, a nakon toga je nastavio koristiti bez pravnog osnova, to je dužan tužitelju platiti korist koju je imao zauzimanjem javne površine (872,78 KM), a čija visina odgovara visini naknade koju je trebao plaćati po predmetnom rješenju.
AP-2417/18
5. MAGAZIN - MAPRIM d.o.o. SARAJEVO (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Odvjetničko društvo "Palameta i Palameta" d.o.o. iz Mostara, podnio je 19. aprila 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 58 0 Ps 082959 14 Rev od 4. januara 2018. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom, između ostalog, odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da mu tuženi (Privredno društvo RIBA NERETVA d.o.o. Konjic) isplati iznos od 82.045,00 KM na ime korištenja opreme-sortirnice u periodu od 16. decembra 2005. do 17. januara 2010. godine.
6. Vrhovni sud je u obrazloženju osporene odluke naveo da je u toku postupka utvrđeno, da se predmetna oprema vodila kao osnovno sredstvo apelanta, te da je u spornom vremenskom periodu bila na korištenju kod tuženog. Također je utvrđeno da apelant i tuženi nikada nisu zaključili nikakav ugovor o korištenju opreme, nego da je oprema data kao ulaganje u društvo tuženog, na koje je osnivač apelanta i kupac 67% dionica državnog kapitala u društvu tuženog bio obavezan biznis planom. Osim toga, Vrhovni sud je istakao da su stranke 26. marta 2010. godine zaključile sporazum o prebijanju međusobnih potraživanja, te je utvrđeno da potraživanje apelanta na ime korištenja njegove opreme od strane tuženog u skladu sa nalazom vještaka finansijske struke iznosi 157.858,77 KM, a da potraživanje tuženog na ime neplaćene robe prema apelantu u iznosu od 75.813,77 KM, pa je u sporazumu izvršena kompenzacija obaveza parničnih stranaka, tako da je po sporazumu tuženi ostao u obavezi isplatiti apelantu iznos od 82.045.00 KM, koliko on i potražuje tužbenim zahtjevom. Vrhovni sud je istakao da je u međuvremenu navedena oprema vraćena apelantu. S tim u vezi, Vrhovni sud je istakao da bi radnja jednog lica vodila nastanku obligacionog odnosa, odnosno imala za posljedicu naknadu štete, moraju biti ispunjeni određeni opći uslovi odštetne odgovornosti među koje spada i protupravnost štetne radnje, odnosno protivnost te radnje važećim zakonskim propisima (povrede i objektivnog i subjektivnog prava), a za dopuštene radnje se ne odgovara (član 16. u vezi sa članom 154. ZOO). Prema stavu Vrhovnog suda, budući da je tuženi osnov za korištenje opreme crpio iz ugovora o kupoprodaji državnog kapitala (jer je oprema data sa namjerom investicionog ulaganja), to ne postoji niti jedan od osnova odgovornosti za štetu prema odredbama člana 154. u vezi sa članom 158. ZOO. Također, Vrhovni sud je naveo da kako u konkretnom slučaju stranke nisu zaključile ugovor o najmu opreme i ugovorile mjesečnu najamninu, nema ni osnova za isplatu zakupnine, kako apelant traži. U konačnici, Vrhovni sud je zaključio da zbog odsustva protivpravnosti i postojanju osnova za korištenje opreme, nema mjesta udovoljenju tužbenog zahtjeva ni sa stanovišta odredbe člana 219. ZOO (upotreba tuđe stvari u svoju korist).
AP-2821/18
7. Aleksandar Vučković (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, kojeg zastupa Ljubiša Dragičević advokat iz Banjaluke, podnio je 16. maja 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 187396 17 Gž od 7. februara 2018. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom uvažena je žalba tužene (Robna kuća „Boska“ a.d. Banjaluka), te je presuda Osnovnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 187396 14 P od 29. maja 2017. godine preinačena na način da je tužena obavezana da apelantu na ime duga po ugovoru od djelu isplati iznos od 11.770,88 KM sa zakonskom zateznom kamatom, dok se zahtjev preko dosuđenog iznosa do traženog iznosa od 24.907,00 KM odbijen kao neosnovan.
8. Okružni sud je u obrazloženju osporene odluke naveo da su apelant, kao izvršilac posla, i tužena, kao naručilac posla, zaključili ugovor o djelu dana 4. oktobra 2012. godine. Također je utvrđeno da je ugovor o djelu realizovan u pogledu odredbe člana 5. ugovora i da je apelantu kao izvršiocu posla isplaćena naknada u iznosu od 1% od vrijednosti za koju je izmijenjena poreska osnovica za period 1. januara do 31. decembra 2011. godine. Okružni sud je istakao da ono što je sporno među strankama jeste da li je apelant ostvario pravo na 1% naknade od iznosa za koji je umanjena poreska osnovica u odnosu na ostvareni poreski dobitak za sporni period, a prema poreskoj prijavi koju je prema ugovoru sačinio. S tim u vezi, Okružni sud je istakao da je odlučujući o navedenom prvostepeni sud zanemario činjenicu da je predmetnim ugovorom o djelu u članu 6. regulisano da će se naknada od 1% od iznosa za koji je umanjena poreska osnovica u odnosu na poreski dobitak isplatiti izvršiocu posla samo ukoliko se ostvari dobitak po poreskoj prijavi koju je sačinio apelant za period od 1. januara do 31. decembra 2012. godine, što znači da je ugovor o djelu zaključen pod odložnim uslovom iz člana 74. ZOO. Međutim, prema zaključku Okružnog suda, iz dokaza koji su izvedeni pred prvostepenim sudom proizlazi da nije ostvaren uslov za isplatu navedene naknade s obzirom da je Poreska uprava Republike Srpske dobitak po poreskoj prijavi za period od 1. januara do 31. decembra 2012. godine izvršila prema poreskoj prijavi koja je sačinjena od strane nezavisnog revizora i da samo taj iznos može biti osnov za ostvarenje naknade, a to je iznos od 1.777.088,00 KM. Međutim, Okružni sud je istakao da je tužena u odgovoru na tužbu priznala apelantu 1% od tog iznosa, tj. 17.770,88 KM, jer je u odnosu na taj iznos umanjena poreska osnovica u odnosu na ostvareni poreski dobitak, a budući da je u skladu sa članom 6. ugovora o djelu apelantu nesporno isplaćen iznos od 6.000,00 KM, to je ovaj sud, uvažavajući žalbu tužene, preinačio prvostepenu presudu i apelantu dosudio iznos od 11.770,88 KM sa zakonskom zateznom kamatom.
Spajanje predmeta
9. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 1905/18. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
Apelacioni navodi
10. Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo, odnosno odredbe ZOO. Također, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Osim toga, u predmetnima AP 1905/18 i AP 2417/18 apelanti su tražili naknadu troškova za sastavljanje apelacije.
11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
12. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
13. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na koja su se apelanti pozvali u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
14. Na osnovu činjenica konkretnih predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih odredaba ZOO u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
15. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
16. U odnosu na zahtjeve apelanata u predmetima AP 1905/18 i AP 2417/18 za naknadu troškova za sastavljanje apelacija, Ustavni sud podsjeća da Pravilima Ustavnog suda nije propisano da apelanti imaju pravo na naknadu troškova za sastavljanje apelacije, iz čega proizlazi da troškovi sastavljanja apelacije padaju isključivao na teret apelanata.
17. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević