Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-1286/16 (I. J.)
Odluka donesena 19. 06. 2018.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Isplata duga
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Građanski postupak
- Pravično suđenje - razuman rok
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1286/16
Apelacija
Odluka o meritumu
19. 06. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1286/16, rješavajući apelaciju Ilije Josipovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 19. juna 2018. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelimično se usvaja apelacija Ilije Josipovića.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na suđenje u razumnom roku u dijelu koji je pravosnažno okončan Presudom Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 037199 15 Rev od 12.
novembra 2015. godine.
Nalaže se Vladi Republike Srpske da, u skladu sa članom 74.
Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, apelantu Iliji Josipoviću u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove odluke isplati iznos od 900,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku uz obavezu da nakon isteka ovog roka isplati apelantu Iliji Josipoviću zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.
Nalaže se Osnovnom sudu u Banjoj Luci da Okružnom sudu u Banjoj Luci hitno dostavi predmet broj 71 0 P 037199 16 P 2 radi rješavanja o žalbi.
Nakon što mu Osnovni sud u Banjoj Luci dostavi predmet, Okružni sud u Banjoj Luci je dužan da hitno okonča postupak o žalbi u predmetu broj 71 0 P 037199 16 P 2, u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Nalaže se Vladi Republike Srpske, Osnovnom sudu u Banjoj Luci i Okružnom sudu u Banjoj Luci da, u skladu sa članom 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijeste Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
Odbija se kao neosnovana apelacija Ilije Josipovića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 037199 15 Rev od 12. novembra 2015. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Ilija Josipović (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupaju Lazo S. Radić i Mladen Baštinac, advokati iz Banje Luke iz ZAK-a Banja Luka, podnio je 22. marta 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 037199 15 Rev od 12. novembra 2015. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud), Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), te tuženih Branka Kovačevića (u daljnjem tekstu: prvotuženi), Miroslava Kajkuta (u daljnjem tekstu: drugotuženi), Nebojše Tice (u daljnjem tekstu: trećetuženi), te Komercijalne banke a.d. Banja Luka (u daljnjem tekstu: Banka) zatraženo je 19. marta 2018. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Vrhovni sud, Okružni sud, Osnovni sud, prvotuženi, trećetuženi i Banka dostavili su odgovor na apelaciju u periodu od 21. marta do 5. aprila 2018. godine. Drugotuženi u ostavljenom roku nije dostavio odgovor na apelaciju. Okružni sud je podneskom od 15. maja 2015. godine na traženje Ustavnog suda dostavio dodatne informacije o stanju predmeta.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelacionih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Apelant je 14. avgusta 2003. godine tužbom pokrenuo parnični postupak protiv prvotuženog (vlasnika Agencije za promet nekretnina „Horizont“) i drugotuženog radi isplate duga u iznosu od 38.000,00 KM.
6. Presudom Osnovnog suda broj P-1548/03 od 15. jula 2004. godine udovoljeno je apelantovom tužbenom zahtjevu.
7. Rješenjem Okružnog suda broj Gž-1736/04 od 12. februara 2007. godine žalbe stranaka su uvažene, prvostepena presuda ukinuta, a predmet je vraćen prvostepenom sudu na ponovno odlučivanje.
8. Podneskom od 16. oktobra 2008. godine apelant je uredio tužbu tako da je proširio krug tuženih lica (kao u tački 2. ove odluke) proširujući i tužbeni zahtjev tražeći u 10 tačaka, između ostalog, utvrđivanje pravne valjanosti ugovora o otkupu stana u Banjoj Luci u ulici Jaroslava Plecitija broj 2A/I (u daljnjem tekstu: predmetni stan) koji je apelant, po prvotuženom kao punomoćnikom zaključio sa vlasnikom predmetnog stana 5. septembra 2002. godine, te ništavost drugih ugovora koje su međusobno zaključili apelant, putem prvotuženog kao punomoćnikom, te drugotuženim odnosno drugotuženi sa trećetuženim (predugovori o kupoprodaji predmetnog stana, darovni ugovor i kupoprodajni ugovor o prodaji predmetnog stana), kao i isplatu, brisanje prava vlasništva trećetuženog na predmetnom stanu, te brisanje hipoteke koju je Banka ishodila na predmetnom stanu.
9. Apelant je istovremeno primarni tužbeni zahtjev kojim je tražio isplatu iznosa od 38.000,00 KM postavio kao eventualni zahtjev, a podneskom od 16. decembra 2013. godine apelant je uredio tužbu tako što je dodao nove tačke primarnog zahtjeva tražeći još da se utvrdi da su ništavi ugovor o zajmu, te ugovor o podstanarskom odnosu koje je prvotuženi u apelantovo ime zaključio sa drugotuženim odnosno trećetuženim, te je naknadno neke od primarno postavljenih zahtjeva povukao (utvrđivanje da je pravno valjan ugovor o otkupu predmetnog stana i utvrđivanje da je pravno ništav ugovor o zajmu).
10. Tuženim je tako uređena tužba dostavljena na odgovor, s tim da je drugotuženom tužba dostavljena putem dnevnih novina i putem oglasne table suda jer sudu nije bio dostupan na označenoj adresi.
11. Osnovni sud je u periodu od 22. jula 2013. godine do 24. jula 2014. godine održao sedam ročišta, te je nakon provedenog dokaznog postupka ocjenom dokaza (koji su pobrojani i prezentovani na str. od 5 do 14 obrazloženja osporene presude) donio Presudu broj 71 0 P 037199 07 P od 15. septembra 2014. godine kojom je utvrđeno da je tužbeni zahtjev djelomično osnovan, i to u dijelu kojim je traženo da se utvrdi ništavost predugovora o kupoprodaji predmetnog stana (dva predugovora koje su zaključili apelant putem prvotuženog kao punomoćnikom i drugotuženi, i to od 11. avgusta 2001. godine i 26. septembra 2001. godine), kao i ugovor o podstanarskom odnosu od 1. oktobra 2001. godine koji je apelant putem prvotuženog kao punomoćnikom zaključio prvotuženi sa drugotuženim (detaljnije o svemu u tačkama od 1 do 3 stava I izreke presude).
12. Istom presudom, i to stavom II izreke u tačkama od 1 do 7 odbijeni su apelantovi zahtjevi kojim je traženo utvrđivanje ništavosti darovnog ugovora od 3. oktobra 2002. godine koji je apelant, putem prvotuženog kao punomoćnikom zaključio sa drugotuženim (u daljnjem tekstu: sporni darovni ugovor), te kupoprodajni ugovor od 16. jula 2004. godine kojim je drugotuženi prometovao predmetni stan prodavši ga trećetuženom (u daljnjem tekstu: sporni kupoprodajni ugovor), te u dijelu kojim je tražena isplata, vraćanje primljenog novca, brisanje vlasničkog prava trećetuženog na predmetnom stanu u javnim evidencijama, te brisanje hipoteke Banke upisane na predmetnom stanu, uz obavezivanje apelanta na naknadu troškova postupka (sve preciznije u stavu II izreke presude).
13. Osnovni sud je na temelju provedenih dokaza, njihovom ocjenom u smislu člana 8. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZOO), utvrdio kako slijedi: da je apelant bio nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu vlasništvo davaoca stana na korištenje „Jelšingrad“ Livnica čelika Banja Luka, da je na osnovu rješenja davaoca stana od 10. oktobra 1996. godine predmetni stan dat na korištenje Ranku Kneževiću, da je apelant kod notara u Švedskoj 1. avgusta 2000. godine i pred prvostepenim sudom pod brojem OV-10029/02 od 1. jula 2002. godine potpisao punomoći kojima je opunomoćio prvotuženog da u njegovo ime može izvršiti otkup predmetnog stana i kada se steknu pravni uslovi stan prometovati, da je apelantu, zastupanom po prvotuženom, u upravnom postupku predmetni stan vraćen u posjed, da je apelant uveden u posjed stana 26. septembra 2001. godine, da je 11. avgusta 2001. godine prvotuženi kao apelantov punomoćnik u apelantovo ime sa drugotuženim zaključio predugovor o kupoprodaji predmetnog stana kojim je određena kupoprodajna cijena u iznosu od 78.000,00 KM, kao i rokovi i način isplate, s tim da se drugotuženi obavezao da na dan potpisivanja predugovora prodavcu isplati kaparu u iznosu od 5.000,00 KM, 35.000,00 KM po ulasku u posjed predmetnog stana, a ostatak od 38.000,00 KM prilikom zaključenja kupoprodajnog ugovora, zatim da je 1. oktobra 2001. godine između apelanta, zastupanog po prvotuženom, i drugotuženog kao podstanara zaključen ugovor o podstanarskom odnosu koji je ovjeren kod prvostepenog suda čiji je predmet korištenje predmetnog stana na neodređeno vrijeme bez obaveza drugotuženog da plaća naknadu za stanovanje, da su apelant, koga je zastupao prvotuženi i vlasnik predmetnog stana 5. septembra 2002. godine zaključili ugovor o otkupu predmetnog stana po otkupnoj cijeni od 4.494,40 KM, da se apelant nakon toga u javnim evidencijama upisao kao vlasnik predmetnog stana, zatim da je apelant sa prvotuženim i usmeno dogovorio prodaju predmetnog stana za iznos od 68.000,00 KM, a da sve preko tog iznosa prvotuženi zadrži za sebe, da je predmetni stan ponuđen na prodaju Gradu Banjoj Luci po pravu preče kupovine za cijenu od 75.000,00 KM, da ponuda nije prihvaćena, da je apelant, zastupan po prvotuženom, 31. oktobra 2002. godine sa drugotuženim zaključio sporni darovni ugovor ovjeren pred prvostepenim sudom čiji je predmet predmetni stan, nakon čega se drugotuženi upisao kao vlasnik predmetnog stana u javnim evidencijama, da je prvotuženi nakon toga apelantu isplatio 30.000,00 KM na ime kupoprodajne cijene, da je drugotuženi u pismenim ovjerenim izjavama potvrdio da je apelantu dužan isplatiti 38.000,00 KM, i to preko prvotuženog ili u protivnom da mu vrati predmetni stan (ovjerene izjave potpisao je i apelant), zatim da je drugotuženi kao vlasnik predmetnog stana sa trećetuženim kao kupcem 16. jula 2004. godine zaključio ugovor o prodaji predmetnog stana za iznos od 78.000,00 KM, te da je na osnovu rješenja prvostepenog suda od 28. avgusta 2007. godine određena uknjižba založnog prava na predmetnom stanu u korist Banke radi obezbjeđenja novčanog potraživanja po osnovu ugovora o namjenskom kreditu.
14. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja, prvostepeni sud je utvrdio da su osporeni predugovori o kupoprodaji predmetnog stana ništavi, u smislu člana 103. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) jer su zaključeni suprotno odredbama čl. 45, 46. i 49. istog Zakona, te bez apelantovog ovlaštenja, te je utvrđeno da je ništav, u smislu člana 103. ZOO-a, i ugovor o podstanarskom odnosu, pa je u tom dijelu tužbeni zahtjev usvojen. Potom je Osnovni sud, imajući u vidu da je saglasno odredbi člana 9. stav 2. Zakona o prometu nepokretnosti ugovor o prometu formalan, te da je prvotuženi postupao u okviru datih ovlaštenja, uzevši u obzir i činjenicu da je apelant imao saznanje da je predmetnim stanom prometovano prividnim darovnim ugovorom, koji u smislu člana 66. stav (2) ZOO-a ima sve elemente kupoprodajnog ugovora, zaključio da se radi o valjanom kupoprodajnom ugovoru zbog čega nema mjesta restituciji, te je taj sud ocijenio da je moglo doći do daljnjeg prometa predmetnog stana, te je odbijen zahtjev za utvrđenje ništavosti spornog darovnog ugovora, te kasnije zaključenog spornog kupoprodajnog ugovora. U vezi s tim je prvostepeni sud naveo da drugotuženi i trećetuženi u takvim okolnostima predmetni stan nisu koristili bez pravnog osnova, u smislu odredbe člana 219. ZOO-a, tako da je taj sud odbio zahtjev za isplatu novčanog iznosa na ime zakupnine, kao i zahtjev za brisanje hipoteke i promjene prava vlasništva.
15. Osnovni sud je u iscrpnom obrazloženju, između ostalog, naglasio da je sporni darovni ugovor sačinjen u pismenom obliku, i po svom sadržaju ima sve elemente ugovora o prodaji, jer sadrži predmet ugovora, cijenu i odredbe o prenosu vlasništva, pa se stoga može smatrati da kao takav ispunjava uslove za pravnu valjanost ugovora o prodaji. U vezi s apelantovim prigovorom da je sporni darovni ugovor zaključen bez njegovog ovlaštenja, Osnovni sud je takav prigovor ocijenio neutemeljenim. U vezi s tim, Osnovni sud je pojasnio da generalna punomoć koju je apelant dao prvotuženom 1. jula 2002. godine u sebi sadrži neograničeno ovlaštenje u odnosu na predmetni stan, pa je u skladu sa takvim ovlaštenjem zaključen sporni darovni ugovor, a ne kupoprodajni ugovor, pri čemu je apelant u slučaju da je smatrao da prvotuženi odstupa od datog naloga odnosno datog ovlaštenja u punomoći imao zakonsko pravo, ali i obavezu da u smislu odredbe člana 765. ZOO-a odustane od naloga i o tome obavijesti nalogoprimca, ali apelant nikada nije postupio na taj način. Nasuprot tome, kako je istakao Osnovni sud, apelant je kao nalogodavac u odnosu na prvotuženog, supotpisivanjem izjave od 7. jula 2003. godine odobrio sve radnje koje je prvotuženi u njegovo ime preduzeo, u skladu sa članom 752. stav (2) ZOO-a. Potom je još naglašeno da je svrha kupoprodaje predmetnog stana ostvarena makar to bilo simuliranim pravnim poslom, odnosno spornim darovnim ugovorom zaključenim na osnovu punomoći, a da taj ugovor prikriva ugovor o kupoprodaji i da zaključenje ugovora apelant odobrava, apelant je potvrdio potpisivanjem izjave od 7. jula 2003. godine, koja je sačinjena i potpisana sedam mjeseci nakon zaključenja spornog darovnog ugovora. Prema ocjeni Osnovnog suda, način zaključenja ugovora i vrsta ugovora u tom času nisu bile od značaja, budući da je apelant do časa potpisivanja izjave o dugu već preuzeo približno polovinu kupoprodajne cijene (30.000,00 KM). Osim toga, apelant po proteku roka za isplatu naknade ostatka kupoprodajne cijene nije tražio raskid ugovora, već je 14. avgusta 2003. godine podnio predmetnu tužbu za isplatu ostatka neplaćenog dijela kupoprodajne cijene stana, a iz činjeničnih navoda tužbe proizlazi da je apelant znao kakav je ugovor o prometu predmetnog stana zaključen, te je tražio njegovo ispunjenje.
16. Kako je prvotuženi bio ovlašten da u ime i za račun apelanta zaključi sporni pravni posao u odnosu na predmetni stan, prema ocjeni prvostepenog suda, sporni darovni ugovor koji ima sve elemente kupoprodajnog ugovora pravno je valjan pravni posao, u smislu ZOO-a.
17. Istovremeno je odlučeno da će se o eventualnom zahtjevu (isplata iznosa od 38.000,00 KM) odlučivati naknadno po pravosnažnosti odluke o primarnom tužbenom zahtjevu.
18. Odlučujući o apelantovoj žalbi izjavljenoj protiv prvostepene presude, Okružni sud je Presudom broj 71 0 P 037199 14 Gž od 24. februara 2015. godine apelantovu žalbu djelimično uvažio i odluku prvostepenog suda preinačio u dijelu odluke o troškovima postupka, tako da je dosuđeni iznos snizio, dok je u ostalom dijelu žalbu odbio i prvostepenu presudu potvrdio. Okružni sud je prilikom odlučenja prihvatio u cijelosti činjenična utvrđenja prvostepenog suda kao i pravno shvatanje tog suda u pogledu odluke o glavnoj stvari, pa je u tom dijelu žalbu odbio utvrdivši da je apelant djelimično uspio u predmetnoj parnici, tako da tuženim ne pripada cjelokupni iznos troškova postupka, pa je u tom dijelu preinačena odluka prvostepenog suda i dosuđeni iznosi troškova postupka umanjeni.
19. Presudom Vrhovnog suda broj 71 0 P 037199 15 Rev od 12. novembra 2015. godine djelimično je usvojena apelantova revizija i osporena presuda u dijelu odluke o troškovima postupka ukinuta i predmet je u tom dijelu vraćen na ponovno suđenje, dok je istom presudom, i to stavom 2, revizija odbijena u dijelu kojim je odlučeno o glavnoj stvari.
20. Vrhovni sud se prije svega pozvao na odredbu člana 91. ZOO-a koja propisuje da punomoćnik može preduzimati samo one pravne poslove za čije je preduzimanje ovlašten (stav 1), dok je stavom 2. citiranog člana propisano da punomoćnik kome je dato opšte punomoćje može preduzimati samo pravne poslove koji dolaze u redovno poslovanje, pri čemu posao koji ne dolazi u redovno poslovanje punomoćnik može preduzeti samo ako je posebno ovlašten za preduzimanje tog posla (stav 3). U konkretnom slučaju, kako je to pojasnio Vrhovni sud, apelant je prvotuženom dao punomoć kojom ga je ovlastio da u njegovo ime izvrši otkup predmetnog stana, te da „kada se za to steknu pravni uslovi“ stan može prometovati. Kako je naglasio Vrhovni sud, navedena punomoć kojom je dato ovlaštenje za prometovanje predmetnog stana ima karakter posebne punomoći (član 91. stav 3. ZOO-a) i nema karakter opšte punomoći, kako to apelant u reviziji neosnovano tvrdi. U vezi s tim, Vrhovni sud je pojasnio da je punomoć data u pismenom obliku, da je potpis davaoca punomoći ovjeren kod suda, čime punomoć zadovoljava uslov posebne forme iz člana 90. ZOO-a, iz čega slijedi da je temeljem takve punomoći prvotuženi imao valjano pravno ovlaštenje da u apelantovo ime, nakon što je izvršen otkup predmetnog stana, stan proda. Da je prvotuženi na opisani način bio ovlašten da u apelantovo ime zaključi kupoprodajni ugovor, a ne darovni ugovor kako je sporni ugovor od 13. decembra 2002. godine označen, proizlazi iz iskaza apelanta koji navodi da je sa prvotuženim dogovorio da predmetni stan proda i da mu na ime kupoprodajne cijene isplati iznos od 70.000,00 KM (koji iznos je kasnijim dogovorom snižen na iznos od 68.000,00 KM), a da razliku između tog iznosa i postignute kupoprodajne cijene prvotuženi zadrži za sebe na ime svojih troškova. Navedeno, prema ocjeni Vrhovnog suda, proizlazi i iz činjenice, koja je među strankama nesporna, da je apelantu prvotuženi isplatio dio kupoprodajne cijene u iznosu od 30.000,00 KM, kao i iz izjave od 7. jula 2003. godine (koju su potpisali apelant, prvotuženi, drugotuženi i dva svjedoka), kojom se drugotuženi obavezao da preostali iznos kupoprodajne cijene od 38.000,00 KM isplati apelantu putem prvotuženog do 25. jula 2003. godine.
21. Pri tome, kako je naglasio Vrhovni sud, postojanje navedene pismene izjave čak i da postoji nedostatak u datoj posebnoj punomoći, s obzirom na njen sadržaj, te potpisana lica, dovodi do zaključka da je tim naknadnim odobrenjem eventualni nedostatak u punomoći otklonjen. Potom je Vrhovni sud naglasio da bez obzira na razloge zbog kojih je prvotuženi kao apelantov punomoćnik sa drugotuženim zaključio darovni ugovor, pravilan je zaključak nižestepenih sudova da je u konkretnom slučaju, u smislu odredbe člana 66. ZOO-a, došlo do zaključenja prividnog ugovora, koji prikriva ugovor o kupoprodaji. U vezi s tim je, između ostalog, naglašeno da prividan ugovor nema učinak među parničnim strankama, ali da će važiti disimulovani ugovor ukoliko on ispunjava uslove za njegovu pravnu valjanost (član 66. st. 1. i 2. ZOO-a), a kako predmetni ugovor sadrži elemente kupoprodajnog ugovora (označen je predmet prometa, vrijednost od 78.300,00 KM, data je dozvola za upis prava vlasništva), te je zaključen u propisanoj formi (član 9. stav 2. Zakona o prometu nepokretnosti), pravilan je i daljnji zaključak nižestepenih sudova da se radi o zaključenju pravno valjanog ugovora o kupoprodaji. Stoga, kako je naveo Vrhovni sud, nema mjesta revizionim prigovorima da u konkretnom slučaju ugovor o darovanju nema elemente ugovora o kupoprodaji, pri čemu se insistira da nije utvrđena kupoprodajna cijena, već vrijednost poklonjene stvari (nije ni moguće izričito označiti kupoprodajnu cijenu, s obzirom na to da se radi o disimulovanom ugovoru), niti navodima da apelant nije znao za ugovor o darovanju i da ga nije odobrio, jer se ustvari radi o ovlaštenju za zaključenje ugovora o kupoprodaji i faktičkom odobrenju kupoprodaje, koja je realizovana zaključenjem prividnog ugovora.
22. Kako je drugotuženi na temelju valjanog kupoprodajnog ugovora imao valjan pravni osnov za sticanje prava vlasništva na predmetnom stanu, te je ishodio upis tog prava na svoje ime, to je time bio ovlašten da stanom dalje raspolaže, pa je stoga prema ocjeni Vrhovnog suda pravilan zaključak nižestepenih sudova da nije osnovan apelantov zahtjev za utvrđivanje ništavosti kupoprodajnog ugovora od 16. jula 2004. godine, kao i zahtjev za brisanje hipoteke i promjenu prava vlasništva. Prema ocjeni Vrhovnog suda, nižestepeni sudovi su također dali valjane razloge koje je prihvatio i taj sud u pogledu odbijanja zahtjeva za plaćanje zakupnine pa se u revizionim navodima apelant u ovom dijelu neosnovano poziva na odredbu člana 219. ZOO-a. Prema tome, kako je istakao Vrhovni sud, revizionim navodima nije dovedena u sumnju pravilnost nižestepenih odluka u pogledu odbijajućeg dijela odluke o glavnoj stvari, pa je u tom dijelu izjavljena revizija odbijena.
23. Iz raspoloživih dokumenata proizlazi da je Osnovni sud odlučujući o eventualnom tužbenom zahtjevu Presudom broj 71 0 P 037199 16 P 2 od 21. februara 2017. godine djelimično usvojio apelantov zahtjev obavezujući drugotuženog da apelantu isplati iznos od 38.000,00 KM, te da mu naknadi troškove postupka.
24. Predmetni spis je zajedno sa žalbom 14. avgusta 2017. godine dostavljen Okružnom sudu na odlučivanje o žalbi.
25. Iz raspoloživih dokumenata proizlazi da je vijeće Okružnog suda na sjednici održanoj 7. novembra 2017. godine utvrdilo da prvostepenom presudom nije odlučeno o apelantovom zahtjevu za naknadu troškova postupka, pa je predmet vraćen prvostepenom sudu, koji je rješenjem od 18. aprila 2018. godine dopunio svoje rješenje od 3. januara 2018. godine, te je na taj način uočeni nedostatak otklonjen.
26. Iz informacije koju je dostavio Okružni sud proizlazi da se predmetni spis još uvijek nalazi kod Osnovnog suda, tako da predmetni spis do tog trenutka nije bio dostavljen Okružnom sudu koji treba da odluči o apelantovoj žalbi.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
27. Apelant smatra da je osporenim presudama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu prava na pravično suđenje apelant vidi u proizvoljnosti redovnih sudova u segmentu utvrđivanja činjeničnog stanja, nedostatnog obrazloženja redovnih sudova, primjene materijalnog i procesnog prava, te dugotrajnosti postupka odnosno suđenja u razumnom roku. Shodno navedenom, apelant smatra da mu je povrijeđeno i pravo na imovinu. Potom apelant iznosi brojne prigovore u vezi sa iznesenim stavovima redovnih sudova sa kojima se ne slaže. Tako, između ostalog, ističe da Vrhovni sud nije odgovorio na pitanje da li se ugovor o poklonu i kupoprodajni ugovor mogu poistovjetiti, kada je jedan ugovor o svojoj prirodi dobročini, a drugi teretni, odnosno dvostrano obavezujući, te se u tom pravcu poziva i citira odredbe člana 454. stav 1. i člana 66. ZOO-a. Smatra proizvoljnim stav redovnih sudova da se u konkretnom slučaju radi o prividnom ugovoru o poklonu koji prikriva kupoprodajni ugovor jer spornom darovnom ugovoru nedostaju elementi kupoprodajnog ugovora, a to je cijena, budući da cijena koja je u ugovoru naznačena predstavlja vrijednost predmetnog stana, te se iz ugovora ne može izvesti zaključak da je jedna strana dužna drugoj da plati navedeni iznos. Potom apelant osporava i stavove redovnih sudova koji su izneseni u vezi sa karakterom punomoći koju je dao prvotuženom jer apelant smatra da prvotuženi nije bio ovlašten da preduzima radnje koje je u njegovo ime preduzimao, posebno ne da zaključi sporni darovni ugovor. Apelant tvrdi da za zaključenje tog ugovora nije znao, pa je za njega neprihvatljiv stav redovnih sudova da je apelant supotpisivanjem potvrde o visini duga odobrio sve radnje koje je prvotuženi u njegovo ime preduzeo. Također ističe da postupak traje 13 godina i da još uvijek nije okončan jer sudovi tek treba da odluče o troškovima postupka i eventualnom tužbenom zahtjevu, što je neprihvatljivo dug period, pa smatra da mu je povrijeđeno pravo na suđenje „u razumnom roku“ kao segmentu prava na pravično suđenje.
b) Odgovor na apelaciju
28. Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da su svi apelacioni prigovori neutemeljeni jer je osporena presuda tog suda donesena na temelju potpuno i pravilno utvrđenog činjeničnog stanja prvostepenog suda na koje je pravilno primijenjeno materijalno pravo, predloživši da se apelacija odbije kao neutemeljena.
29. Okružni sud je naveo da u cijelosti ostaje pri razlozima datim u svojoj odluci jer osporenom odlukom nisu povrijeđena apelantova prava na koja se u apelaciji neutemeljeno pozvao.
30. Osnovni sud je u iscrpnom odgovoru na apelaciju hronološki opisao tok predmetnog postupka pred redovnim sudovima istaknuvši da su osporene odluke donesene uz pravilnu primjenu materijalnog i procesnog prava i pravilno utvrđeno činjenično stanje, te da tim odlukama nije došlo do kršenja apelantovih prava na koja se u apelaciji neosnovano pozvao.
31. U iscrpnom odgovoru na apelaciju prvotuženi i trećetuženi su sve prigovore ocijenili neutemeljenim pri čemu su se detaljno osvrnuli na sve apelantove bitne prigovore. Posebno su ukazali da se neosnovanost apelantovih tvrdnji očituje u činjenici što je u ponovnom postupku usvojen alternativni tužbeni zahtjev jer je apelantu dosuđen iznos od 38.000,00 KM koji je tražio na ime kupoprodajne cijene. Predloženo je da se apelacija odbije.
32. Banka se u odgovoru na apelaciju osvrnula na sve apelantove bitne prigovore ocijenivši ih neutemeljenim predloživši da se apelacija odbije kao neutemeljena.
V.Relevantni propisi
33. U Zakonu o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89, 57/89 i „Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 17/93, 3/96, 39/03, 74/04) relevantne odredbe glase: Prividan ugovor Član 66.
(1) Prividan ugovor nema dejstva među ugovornim stranama.
(2) Ali, ako prividni ugovor prikriva neki drugi ugovor, taj drugi važi ako su ispunjeni uslovi za njegovu pravnu valjanost.
(3) Prividnost ugovora ne može se isticati prema trećem savjesnom licu.
Mogućnost zastupanja Član 84.stav (1) (1) Ugovor kao i drugi pravni posao može se preduzeti i preko zastupnika.
Prekoračenje granica ovlašćenja Član 87. stav (1) (1) Kad zastupnik prekorači granice ovlašćenja, zastupani je u obavezi samo ukoliko odobri prekoračenje.
Posebna forma punomoćja Član 90.
Forma propisana zakonom za neki ugovor ili koji drugi pravni posao važi i za punomoćje za zaključenje tog ugovora, odnosno za preduzimanje tog posla.
Obim ovlašćenja Član 91. st. (1), (2) i (3) (1) Punomoćnik može preduzimati samo one pravne poslove za čije je preduzimanje ovlašćen.
(2) Punomoćnik kome je dato opšte punomoćje može preduzimati samo pravne poslove koji dolaze u redovno poslovanje.
(3) Posao koji ne dolazi u redovno poslovanje može punomoćnik preduzeti samo ako je posebno ovlašćen za preduzimanje tog posla, odnosno vrste poslova među koje on spada.
Ništavost Član 103. stav (1) (1) Ugovor koji je protivan prinudnim propisima, javnom poretku ili dobrim običajima je ništav ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje šta drugo.
Član 454.
(1) Ugovorom o prodaji obavezuje se prodavac da stvar koju prodaje preda kupcu tako da kupac stekne pravo raspolaganja, odnosno pravo svojine, a kupac se obavezuje da prodavcu plati cijenu.
(2) Prodavac nekog prava obavezuje se da kupcu pribavi prodato pravo, a kad vršenje tog prava zahtijeva držanje stvari, da mu i preda stvar.
Član 752.
(1) Od dobijenog naloga i uputstava nalogoprimac može odstupiti samo sa saglasnošću nalogodavca, a kada mu zbog kratkoće vremena ili iz kog drugog uzroka nije moguće tražiti saglasnost nalogodavca, on može odstupiti od naloga i uputstava samo ako je, po procjeni svih okolnosti, mogao osnovano smatrati da to zahtijevaju interesi nalogodavca.
(2) Ako nalogodavac prekorači granice naloga ili odstupi od dobijenih uputstava van slučaja predviđenog u prethodnom stavu, neće se smatrati za nalogoprimca, već za poslovođu bez naloga, izuzev ako nalogodavac naknadno odobri ono što je uradio. Član 765.
(1) Nalogodavac može odustati od ugovora.
(2) U slučaju odustanka od ugovora u kome nalogoprimcu pripada naknada za njegov trud, nalogodavac je dužan isplatiti nalogoprimcu odgovarajući dio naknade, i naknaditi mu štetu koju je pretrpio odustankom od ugovora, ako za odustanak nije bilo osnovanih razloga.
34. U Zakonu o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 49/09 i 61/13) relevantne odredbe glase:
Član 10.
Stranka ima pravo da sud odluči o njenim zahtjevima i prijedlozima u razumnom roku. Sud je dužan da postupak sprovede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
VI.Dopustivost
35. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
36. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
37. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 71 0 P 037199 15 Rev od 12. novembra 2015. godine u dijelu kojim je odlučeno o glavnoj stvari (stav 2. izreke presude) protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantov punomoćnik je primio 26. januara 2016. godine, a apelacija je podnesena 22. marta 2016. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
38. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
39. Apelant pobija presudu Vrhovnog suda tvrdeći da su tom presudom povrijeđena njegova prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pravo na pravično suđenje
40. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
41. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom.
42. Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju radi o parničnom postupku u kojem je apelant, između ostalog, tražio utvrđivanje ništavosti pravnih poslova koje je u njegovo ime zaključio prvotuženi, dakle radi se o apelantovim građanskim pravima, pa shodno tome apelant u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
A)U odnosu na osporene odluke
43. Ustavni sud zapaža da apelant osporava odluku Vrhovnog suda kojom je taj sud odbio apelantovu reviziju i u dijelu koji apelant osporava predmetnom apelacijom u svemu podržao stav nižestepenih sudova o djelimičnoj osnovanosti odnosno neosnovnosti apelantovih tužbenih zahtjeva. Apelant u suštini smatra da su presude donesene na temelju pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i proizvoljne primjene materijalnog prava, pri čemu tvrdi da je izostalo i relevantno obrazloženje za stavove koje redovni sudovi zastupaju u vezi sa spornim pravnim pitanjima.
44. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
45. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise, kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelant postavlja, ispitati da li su osporene odluke zasnovane na proizvoljnostima na koje je apelant ukazao.
46. Konačno, Ustavni sud ukazuje i na to da, prema ustaljenoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, član 6. stav 1. Evropske konvencije obavezuje sudove da, između ostalog, obrazlože svoje presude. Ova obaveza, međutim, ne može biti shvaćena kao obaveza da se u presudi iznesu svi detalji i daju odgovori na sva postavljena pitanja i iznesene argumente (vidi Ustavni sud, odluke br. U 62/01 od 5. aprila 2002. godine i AP 352/04 od 23. marta 2005. godine). Mjera u kojoj ova obaveza postoji zavisi od prirode odluke (vidi Evropski sud, Ruiz Torija protiv Španije, presuda od 9. decembra 1994. godine, serija A, broj 303-A, stav 29). Evropski sud i Ustavni sud su u brojnim odlukama ukazali na to da domaći sudovi imaju određenu diskrecionu ocjenu u vezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, ali, istovremeno, imaju obavezu da obrazlože svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi Evropski sud, Suominen protiv Finske, presuda od 1. jula 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stav 36. i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine).
47. Dovodeći navedene stavove u vezu sa činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud, podržavajući stav nižestepenih sudova u dijelu koji apelant predmetnom apelacijom osporava, suprotno apelantovim tvrdnjama, jasno i argumentovano obrazložio svoj stav o neosnovanosti dijela tužbenog zahtjeva, te dodatno pojasnio apelantove prigovore koje on u apelaciji ponavlja. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se Vrhovni sud, koji je donio konačnu odluku, posebno detaljno bavio punomoći koju je apelant u dva navrata dao prvotuženom, ocijenivši da se radi o posebnoj punomoći, u smislu člana 91. stav (3) ZOO-a kojom je apelant ovlastio prvotuženog da u njegovo ime, između ostalog, može prometovati predmetni stan. Ustavni sud primjećuje da su redovni sudovi prilikom odlučenja uzeli u obzir da apelant ni na koji način nije opozvao punomoći, već upravo suprotno, da je potpisivanjem potvrde o dugu (nakon što je primio 30.000,00 KM na ime kupoprodajne cijene) zapravo odobrio sve radnje koje je prvotuženi u njegovo ime zaključio. Ustavni sud također zapaža da se Vrhovni sud bavio i spornim darovnim ugovorom, podržavši stav nižestepenih sudova da on posjeduje sve elemente kupoprodajnog ugovora i da je pravno valjan, u smislu člana 66. stav (2) ZOO-a, a takav stav su obrazložili na način koji ne ostavlja utisak proizvoljnosti. Usto, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi tokom postupka, suprotno apelantovim tvrdnjama, utvrdili da je apelant znao da je sporni darovni ugovor zaključen odnosno da je apelantu isplaćen dio novčanog iznosa na ime kupoprodaje predmetnog stana odmah po zaključenju spornog darovnog ugovora (pred redovnim sudovima je u toku postupak u kojem će se riješiti pitanje isplate ostatka duga na ime kupoprodajne cijene što je apelant postavio kao eventualni zahtjev), pri čemu Ustavni sud ne zapaža da je apelant, osim svojih tvrdnji i viđenja predmetnog spora, redovnim sudovima predočio relevantne dokaze za suprotno.
48. Stoga, imajući u vidu da su redovni sudovi temeljem provedenih dokaza utvrdili činjenično stanje koje se ne čini proizvoljnim i na tako utvrđeno činjenično stanje primijenili relevantne odredbe ZOO-a, Zakona o prometu nepokretnosti i ZPP, da su sporna pitanja analizirali i za stavove koje zastupaju dali jasno i argumentovano obrazloženje, te u bitnom odgovorili na sve apelantove prigovore koje on u apelaciji ponavlja, Ustavni sud u takvim okolnostima ne može prihvatiti opravdanim prigovore kojim apelant dovodi u sumnju zakonitost osporenih presuda. Konačno, Ustavni sud ne zapaža da apelant prigovora da mu je tokom postupka bilo onemogućeno da učestvuje u postupku ravnopravno sa tuženim, da predlaže i dostavlja dokaze, da se očituje o dokazima suprotne strane i sl., niti takvo što proizlazi iz raspoloživih dokumenata. Ustavni sud zapaža da je apelant imao mogućnost da svoje prigovore iznosi tokom postupka pred prvostepenim sudom i u pravnim lijekovima koje je koristio o kojima su se, suprotno apelantovim tvrdnjama, redovni sudovi argumentovano izjasnili.
49. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da je predmetni postupak proveden uz garancije koje pruža član 6. stav 1. Evropske konvencije, te da shodno tome osporenim odlukama nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
B) Pravo na suđenje u „razumnom roku“
50. Ustavni sud zapaža da apelant predmetni postupak osporava i zbog njegove dužine trajanja, pa će Ustavni sud navedeni postupak razmotriti i s tog aspekta.
a)Relevantni principi
51. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocjenjivati u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).
52. Osim toga, prema praksi Evropskog i Ustavnog suda, velik broj predmeta uzetih u rad nije valjano opravdanje za prekomjerno odugovlačenje postupka, a stalno vraćanje odluke na ponovno suđenje može pokazati da postoje ozbiljni nedostaci u organizaciji sudskog sistema (vidi Evropski sud, Probmeier protiv Njemačke, presuda od 1. jula 1997. godine, stav 64, Izvještaji 1997-IV).
53. Konačno, Ustavni sud, podržavajući praksu Evropskog suda, podsjeća na to da član 6. stav 1. Evropske konvencije nameće državama ugovornicama dužnost da organizuju svoje pravosudne sisteme na način da sudovi mogu zadovoljiti uslove tog člana, uključujući i obavezu da postupaju u predmetima u razumnom roku (vidi Evropski sud, Marinović protiv Hrvatske, presuda od 6. oktobra 2005. godine, stav 23).
b) Period koji se uzima u obzir
54. Ustavni sud zapaža da je predmetni postupak apelant pokrenuo tužbom 14. avgusta 2003. godine, koji je okončan 12. decembra 2015. godine presudom Vrhovnog suda u dijelu koji apelant osporava predmetnom apelacijom. Dakle, predmetni postupak je trajao 12 godina i četiri mjeseca i to je period koji će Ustavni sud ispitati.
c) Analiza dužine trajanja postupka
55. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da se radi o parničnom postupku u okviru koga je apelant postavio više tužbenih zahtjeva, da je na strani tuženih bilo više lica, da je proveden veliki broj dokaza, uključujući i vještačenja, pa s obzirom na to i pitanja koja je trebalo raspraviti u predmetnom postupku Ustavni sud smatra da se radilo o nešto složenijem predmetu.
56. Potom Ustavni sud zapaža da je predmetni postupak ukupno trajao nešto duže od 12 godina i da je u relevantnom periodu doneseno više odluka, budući da je prvostepena presuda koja je donesena kratko nakon podnošenja tužbe ukinuta i predmet je vraćen prvostepenom sudu na ponovno odlučivanje. Ustavni sud upravo u ponovnom postupku koji se vodio pred prvostepenim sudom uočava problem jer je Osnovnom sudu trebalo duže od sedam godina da donese odluke, što je bez ikakvog opravdanja tog suda neprihvatljivo dug period, a što je ključno uticalo na ukupnu dužinu trajanja postupka. Usto, Ustavni sud podsjeća da o apelantovom eventualnom zahtjevu (isplata duga od 38.000,00 KM) još uvijek nije donesena konačna odluka. Dakle, imajući u vidu sve okolnosti konkretnog slučaja, Ustavni sud smatra da dužina trajanja predmetnog postupka ne zadovoljava kriterije prava na pravično suđenje. Ustavni sud smatra da činjenica da se radilo o nešto složenijem predmetu sa velikim brojem tužbenih zahtjeva koje je apelant mijenjao i proširivao i sl., nije mogla uticati na drugačije odlučenje Ustavnog suda. Navedeno stoga što je apelantovo ponašanje moglo jednim dijelom da doprinese dužini trajanja predmetnog postupka, ali ne ključno, budući da je sud taj koji vodi i upravlja postupkom, u smislu člana 10. ZPP. Ustavni sud smatra da je upravo Osnovni sud u odlučujućoj mjeri doprinio ukupnoj dužini trajanja predmetnog postupka.
57. Stoga, Ustavni sud zaključuje da dužina predmetnog postupka ne zadovoljava zahtjev „razumnog roka“ iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te da postoji kršenje apelantovog prava na suđenje u „razumnom roku“ kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
58. Iako apelant predmetnom apelacijom nije ukazao na dužinu trajanja postupka o eventualnom zahtjevu koji se, prema dostupnim informacijama, trenutno nalazi kod Osnovnog suda, koji bi trebao da bez odlaganja predmetni spis dostavi Okružnom sudu da odluči o apelantovoj žalbi, Ustavni sud smatra svrsishodnim da ovom odlukom naloži Okružnom sudu da o apelantovoj žalbi odluči u što kraćem roku.
d) Pitanje naknade na ime nematerijalne štete
59. Ustavni sud podsjeća da, prema članu 74. Pravila Ustavnog suda, može odrediti naknadu na ime nematerijalne štete, koja se, ako Ustavni sud odredi da je potrebno dodijeliti novčanu naknadu, u smislu odredbe stava (2) tog člana, određuje na osnovu pravednosti, uzimajući u obzir standarde koji proizlaze iz prakse Ustavnog suda.
60. Apelant je zatražio da mu se naknadi nematerijalna šteta zbog dužine trajanja predmetnog postupka u dijelu koji je pravosnažno okončan. Ustavni sud zapaža da je postupak koji apelant osporava predmetnom apelacijom trajao nešto duže od 12 godina (mutatis mutandis, Ustavni sud, odluke o dopustivosti i meritumu br. AP 933/15 od 15. septembra 2016. godine, tačka 31. i AP 1346/09 od 18. aprila 2012. godine, tačka 34, dostupne na www.ustavnisud.ba), za koji će period Ustavni sud apelantu dodijeliti naknadu na ime nematerijalne štete. S obzirom na odluku u ovom predmetu i vodeći se principima pravičnosti, uzimajući u obzir ekonomske prilike u Bosni i Hercegovini, prosječna primanja i parametre životnog standarda građana, Ustavni sud smatra da apelantu na ime naknade nematerijalne štete treba isplatiti iznos od 900,00 KM.
61. Navedeni iznos apelantu je dužna da isplati Vlada Republike Srpske u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.
Pravo na imovinu
62. Apelant smatra da mu je prekršeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ustavni sud zapaža da apelant kršenje ovog prava, u suštini, veže za pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog i procesnog prava, a ti su navodi već razmotreni u okviru apelantovih prigovora u vezi sa povredom prava na pravično suđenje. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra navode o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju neosnovanim.
VIII.Zaključak
63. Ustavni sud zaključuje da je zbog dužine trajanja predmetnog postupka došlo do kršenja apelantovog prava na suđenje u razumnom roku kao segmentu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije jer je postupak trajao nešto duže od 12 godina, za što odgovornost u pretežnom dijelu snosi Osnovni sud kojem je u ponovnom postupku trebalo duže od sedam godina da donese prvostepenu presudu.
64. Međutim, Ustavni sud zaključuje da nema kršenja apelantovog prava u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju u kontekstu osporenih odluka jer iz obrazloženja osporenih odluka ne proizlazi ništa što bi ukazalo na opravdanost apelacionih prigovora o kršenju navedenih prava.
65. Na osnovu člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
66. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević