Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2157/18 (M. C. i Ž. M.)

Odluka donesena 05. 07. 2018.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Troškovi postupka
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2157/18

Apelacija

Odluka o dopustivosti

05. 07. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 5. jula 2018. godine, u predmetu broj AP-2157/18, rješavajući apelacije Mustafe Crnomerovića i Žane Međugorac, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

Mustafa Crnomerović protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 123589 17 Gž 2 od 31. januara 2018. godine i Žana Međugorac protiv Presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj 63 0 Rs 024812 17 Rsž 2 od 26. februara 2018. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

AP-2157/18

1. Mustafa Crnomerović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, kojeg zastupa Advokatsko društvo „Glavović“ d.o.o. Mostar, podnio je 12. aprila 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P 123589 17 Gž 2 od 31. januara 2018. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka u određenom novčanom iznosu.

2. U obrazloženju osporenog rješenja je navedeno da iz stanja spisa proizilazi da je Kantonalni sud, odlučujući o žalbama drugotuženog i četvrtotuženog, tj. apelanta protiv presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) od 28. januara 2014.godine (kojom su obavezani tuženi S.Č., M.J., R.P. i apelant da tužitelju Sberbank BH d.d. Sarajevo solidarno isplate određeni novčani iznos), ukinuo prvostepenu presudu i predmet vratio Općinskom sudu na ponovno suđenje. Nadalje, slijedi da je Općinski sud, postupajući po uputama Kantonalnog suda, zakazao pripremno ročište 9. januara 2017. godine na koje nije pristupio uredno obaviješteni tužitelj, niti je svoj izostanak opravdao, a na ročište nisu pristupili ni tuženi, pa je u skladu sa članom 84. stav 1. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) donio rješenje kojim je određeno da se smatra da je tužbu u ovoj pravnoj stvari povučena. Apelant je 17. januara 2017.godine dostavio Općinskom sudu podnesak da se ne protivi povlačenju tužbe, ali potražuje troškove u određenom novčanom iznosu. Budući da je prvostepeni sud 11. maja 2016. godine zaprimio podnesak tužitelja u kome je obavijestio sud da je dug od strane tuženih u cjelosti izmiren, to je Općinski sud temeljem odredbe člana 390. ZPP-a, odbio zahtjev apelanta za naknadu troškova postupka. Kantonalni sud je ocijenio da je pravilno prvostepeni sud odlučio kada je odbio zahtjev apelanta za naknadu troškova postupka. Naime, odredbom člana 84. stav 1. ZPP-a je propisano da ako na pripremno ročište ne dođe tužitelj, a bio je uredno obaviješten, smatrat će se da je tužba povučena, osim ako tuženi ne zahtjeva da se ročište održi. Budući da iz stanja spisa proizilazi da je tužitelj 11. maja 2016.godine obavijestio sud da je dug u cjelosti izmiren i da se dalje radnje po navedenoj presudi neće provoditi, pa je Kantonalni sud naveo da je očito da iz tog razloga nije ni pristupio na pripremno ročište. Shodno navedenom, Kantonalni sud je konstatovao da u ovakvoj pravnoj situaciji apelant nema pravo na naknadu troškova postupka, u smislu odredbe člana 390. ZPP-a, koja se ima primijeniti u konkretnom slučaju, jer je nesporno da je donošenje procesnog rješenja da se tužba smatra povučenom, uslijedilo kao posljedica izmirenja duga, odnosno udovoljenja zahtjevu od strane tuženih, pa stoga tuženi nemaju pravo na naknadu troškova. U vezi s tim, istaknuto je da neosnovano apelant prigovara da se na njega nije mogla primijeniti odredba člana 390. ZPP-a, jer apelant nije izmirio dug, s obzirom da su tuženi solidarni dužnici, što podrazumijeva isplatu duga bilo od glavnog dužnika ili jemca, ili obojice.

AP-2486/18

3. Žana Međugorac (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Ljubuškog, koju zastupa Advokatura "Ćupina & Co" iz Mostara, podnijela je 25. aprila 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 63 0 Rs 024812 17 Rsž 2 od 26. februara 2018. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom žalba tužene (D.Š.) je djelimično uvažena pa je prvostepena presuda u pogledu odluke o troškovima parničnog postupka preinačena na način da je apelantici na ime troškova dosuđen iznos od 1.453,20 KM umjesto ranije dosuđenog iznosa od 1.954,40 KM, dok je u ostalom dijelu žalba tužene odbijena i potvrđena je prvostepena presuda.

4. U obrazloženju osporene presude je, pored ostalog, navedeno da iz odredaba člana 183. stav 3. ranije važećeg ZPP-a proizlazi da ako prijedlogu tuženog za povrat u prijašnje stanje, podnesenog protiv presude zbog propuštanja, bude udovoljeno, tuženi će podmiriti sve opravdane troškove postupka koji su nastali do donošenja presude zbog propuštanja. Nadalje, Kantonalni sud je istakao da apelantica, kako je sama istakla na pripremnom ročištu od 1. oktobra 2015. godine, koje je prethodilo donošenju presude zbog propuštanja, potražuje samo troškove za sastav tužbe u iznosu od 421,20 KM, pa joj se nisu mogli priznati troškovi zastupanja na tom ročištu u iznosu od 105,30 KM (član 396. stav 1. ZPP). Također, Kantonalni sud je naveo da se apelantici nisu mogli priznati ni troškovi zastupanja na ročištu od 29. decembra 2015. godine povodom prijedloga za povrat u prijašnje stanje u iznosu od 315,90 KM, jer ti troškovi nisu izazvani krivnjom tužene s obzirom da je po žalbi tužene ukinuto rješenje kojim je bio odbijen prijedlog tužene za povrat u prijašnje stanje. Isto tako, ocijenjeno je da se ne mogu apelantici priznati ni troškovi prevoza advokata na ta dva ročišta u iznosu od po 40,00 KM. Shodno navedenom, Kantonalni sud je konstatovao da je temeljem odredbi člana 235. stav 1. tačka 3. ZPP-a, a u vezi sa članom 386. stav 3. ZPP-a i članom 387. stav 1. ZPP-a prvostepenu odluku, glede odluke o troškovima parničnog postupka, valjalo preinačiti i tuženu obavezati da apelantici naknadi troškove u iznosu od 1.453,20 KM umjesto ranije dosuđenog iznos od 1.954,40 KM.

Spajanje predmeta

5. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-2157/18. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

Apelacioni navodi

6. Nakon brižljive, pojedinačne analize predmetnih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da su pogrešno primijenjeni pozitivno-pravni propisi.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

9. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi navedenih prava apelanata odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

10. Na osnovu činjenica konkretnih predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima odluka osporenih predmetnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge kada su odbili tužbeni zahtjev apelanta za naknadu troškova parničnog postupka, odnosno kada su apelantici dosudili troškove parničnog postupka u manjem iznosu od iznosa dosuđenog prvostepenom presudom, pozivajući se na relevantne odredbe ZPP-a. Ustavni sud u ovakvom postupanju sudova ne vidi nikakvu proizvoljnost. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u predmetnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

11. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2157/18 (M. C. i Ž. M.) | Sudska praksa | Aktio