Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-1083/16 (A. S.)

Odluka donesena 19. 06. 2018.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Građanski postupak
  • Proporcionalnost u kontekstu člana 8. EK
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Kleveta
  • Sloboda izražavanja
  • Naknada štete
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1083/16

Apelacija

Odluka o meritumu

19. 06. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1083/16, rješavajući apelaciju Abdulaha Sidrana, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 19. juna 2018. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Abdulaha Sidrana podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 125014 12 Gž od 8. decembra 2015. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 P 125014 12 Gž od 25. februara 2011. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Abdulah Sidran (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Edina Jahić, advokat iz Sarajeva, podnio je 10. marta 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P 125014 12 Gž od 8. decembra 2015. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 P 125014 10 P od 25. februara 2011. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda i tuženih „Soldo Media Group“ d.o.o. Mostar, Vere Soldo i Veselina Gatala (u daljnjem tekstu: prvotuženi, drugotužena i trećetuženi ili tuženi) zatraženo je 16. februara 2018. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Kantonalni sud i Općinski sud dostavili su odgovor na apelaciju 26. februara i 7. marta 2018. godine. Tuženi nisu dostavili odgovor na apelaciju.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Presudom Općinskog suda broj 65 0 P 125014 10 P od 25. februara 2011. godine apelantu je odbijen tužbeni zahtjev kojim je tražio da se tuženi obavežu da mu solidarno isplate iznos od 5.001,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 25. februara 2011. godine do isplate, kao i da se prvotuženi obaveže da javno objavi izreku presude i uputi izvinjenje apelantu zbog teksta objavljenog u magazinu „Republika“ od 20. novembra 2009. godine.

6. U obrazloženju prvostepene presude je navedeno da je apelantov punomoćnik u završnom izlaganju istakao da apelant nije podnio tužbu zbog iznesenih vrijednosnih sudova tuženih. U tom smislu je naveo da bi bilo iluzorno očekivati da se djela jednog književnika dopadaju cijelom svijetu i cijeloj čitalačkoj publici. Dalje je naveo da je apelant tužbu podnio zato što je trećetuženi napisao, a prvotuženi i drugotužena objavili, da apelant ima namjeru počiniti samoubistvo, da je dobio izrazito povoljan kredit, da neisplaćeni dio tog kredita od 40.000,00 KM ne može da vrati, da je Andrića nazvao antibošnjačkim piscem, kao i da njegovi scenariji za filmove „Sjećaš li se Doli Bel“ i „Otac na službenom putu“ nisu scenariji nego tekstuljci od stranicu-stranicu i po. Dalje je navedeno da apelant nije podnio ovu tužbu zato što ga tuženi nazivaju nacionalistom, i to ne zbog toga što je za njega takva kvalifikacija neuvredljiva, nego zbog toga što se u ovom postupku ne može dokazivati istinitost ili neistinitost, te se takva kvalifikacija u najvećem dijelu također može smatrati vrijednosnim sudom trećetuženog.

7. Općinski sud je naveo da je punomoćnik tuženih u završnom izlaganju izjavio da apelant nije uspio dokazati da mu je zbog bilo kakve radnje tuženih nastupila bilo kakva šteta, ni materijalna, a ni nematerijalna. Ukazao je da se tekst koji je objavljen u magazinu „Republika“, a koji je napisao trećetuženi, ni u kom slučaju ne može tretirati kao kleveta jer je on samo komentarisao vijest koju su o apelantovom samospaljivanju objavili gotovo svi mediji ove zemlje.

8. Dalje je navedeno da je nakon provedenog postupka utvrđeno da je prvotuženi izdavač magazina „Republika“, da je drugotužena glavni urednik, a trećetuženi autor spornog teksta, te da su pasivno legitimisani u ovoj pravnoj stvari. Istaknuto je da je 20. novembra 2009. godine u magazinu „Republika“ objavljena kolumna trećetuženog pod naslovom „Gori sve“ u kojoj je navedeno: „Ovih dana se čuje da se jedan obični mali čovjek... Uh, pardon, nije baš običan. Mali, doduše, da. Ovih dana, dakle, čujem da se jedan neobičan mali čovjek po imenu Abdulah Sidran, hoće zapaliti. Ne može vratiti još 40.000,00 konvertibilnih maraka izrazito povoljnog kredita koliko mu je ostalo za isplatiti stan. Hebat ga, čovjek koji je toliko toga učinio za Bosnu i Bošnjake i udaljio ih, vjerovatno iz sigurnosnih razloga, od Srba i Hrvata, ne bi smio tek tako izgorjeti. Barem ne tako brzo“. Dalje ispod podnaslova „Spomen Kusturica“ navedeno je: „Da Kusta za njega nije mrtav (...) zapravo, da on Kusturicu nije sustavno ubijao godinama i svako malo mu želio da mu se ruke osuše i da umre u najgorim mukama, mogao je od njega tražiti da mu to plati, u ime starog prijateljstva. U zadnjem intervju s Kusturicom koji sam gledao, zaključujem da možda i bi. Nemanja je Avdu nekako htio posvetiti, opravdati, umanjiti njegovu budalaštinu. Možda ne zbog njegovog svijetlog lika i djela i tekstuljaka od stranicu-stranicu i po koje je Kusta kasnije prerađivao u prave scenarije, ali zbog žene mu i ona dva malca, bi. Zapravo, znajući koliki je obraz u Avde Sidrana, zašto i ne bi zaiskao. Ne bi bilo prvi put da poliže šta je pljunuo.“ U kolumni se dalje ispod podnaslova „Top lista moralista“ navodi: „Doduše, Avdo Sidran je uvijek podržavao svoj nacionalizam, ne tuđi kao prije pomenuti. Hajde i to je nešto. Tako je grčevito držao stranu svom nacionalizmu da je čak i Andrića nazivao antibošnjačkim. Ali, usput je sebe smatrao multikulturnim... Pa dobro, to je već desetljećima svojstveno njegovom nacionalizmu“. U dijelu kolumne s podnaslovom „Ni lijep ni pametan ali lijepo pametuje“ napisano je: ,,I onda usred te frke-strke, ustane lik (ili još gore, sjedi i pila), ni lijep ni pametan, ni bogat ni dobar, pogotovu ne i dosljedan, i uči poštena čovjeka što je dobro a što loše.“

9. Istaknuto je da se prvostepeni sud, imajući u vidu činjenicu da je apelantov punomoćnik određene navode koje je prvobitno u tužbi citirao i označio kao klevetničke, u završnom izlaganju ocijenio kao vrijednosni sud, ograničio na ocjenu navoda tuženih „da apelant ima namjeru počiniti samoubistvo, da je dobio izrazito povoljan kredit, a da neisplaćeni dio tog kredita od 40.000,00 KM ne može da vrati, da je apelant Andrića nazvao antibošnjačkim piscem i da apelantovi scenariji za filmove ꞌSjećaš li se Doli Belꞌ i ꞌOtac na službenom putuꞌ nisu scenariji, nego tekstuljci od stranicu-stranicu i po.“ Iz provedenih dokaza proizlazi činjenica da je u dnevnom listu „San“ objavljeno da je Abdulah Sidran zaprijetio samospaljivanjem zbog toga što, parafrazirano, ne može vratiti ostatak kredita od 40.000,00 KM, te što se ne zna da li će premijer Vlade prihvatiti da se kredit vrati iz budžetskih sredstava. Nije sporno da tuženi nisu provjerili tu vijest, te da su je pronijeli na taj način što je trećetuženi (a ne kako je očiglednom omaškom navedeno četvrtotuženi) time započeo svoju kolumnu. U toku postupka tuženi nisu dokazali da je ta tvrdnja, kao ni tvrdnja da je tužitelj „Andrića nazivao antibošnjačkim“, istinita. Ocjenjujući sve okolnosti slučaja, Općinski sud je zaključio da ovakvo izražavanje, iako nije dokazano da je istinito, nije u toj mjeri uvredljivo da bi imalo uticaj na apelantov ugled, pa samim tim nije moglo ni da mu nanese štetu. Stoga je prvostepeni sud ukazao da je osnovana tvrdnja tuženih da apelant nije dokazao da mu je nanesena šteta. Sud je prihvatio nalaz i mišljenje vještaka neuropsihijatra, koji je izložio iz kojih razloga i kakve duševne bolove je trpio apelant zbog objavljenog teksta. Međutim, ocijenjeno je da je zaključak o intenzitetu i trajanju duševnih bolova neobjektivan. Prema mišljenju prvostepenog suda, duševni bolovi koje je apelant trpio nisu mogli biti takvog intenziteta da bi opravdali dosuđivanje bilo kakve naknade.

10. Prvostepeni sud se pozvao na odredbu člana 10. Zakona o zaštiti od klevete i člana 200. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Ukazano je da apelant u konkretnom slučaju nije postupio u skladu sa članom 8. Zakona o zaštiti od klevete, odnosno da nije ni tuženima ni ostalim medijima podnio zahtjev za ispravku spornog izražavanja, iz čega proizlazi zaključak da na to nije obratio posebnu pažnju. Također je ocijenjeno da navodi o tome da apelantovi scenariji za filmove „Sjećaš li se Doli Bel“ i „Otac na službenom putu“ nisu scenariji već tekstuljci od stranicu-stranicu i po ipak predstavljaju mišljenje, odnosno ocjenu apelantovog rada. U skladu sa njegovim zanimanjem, apelant treba da bude spreman da trpi i negativne kritike, a nesporno je da se kvalitet rada ne mjeri brojem ispisanih stranica. Na osnovu navedenog, prvostepeni sud je odlučio da odbije apelantov tužbeni zahtjev u cijelosti.

11. Protiv prvostepene presude apelant je podnio žalbu koju je Kantonalni sud Presudom broj 65 0 P 125014 12 Gž od 8. decembra 2015. godine odbio kao neosnovanu i potvrdio prvostepenu presudu.

12. U obrazloženju drugostepene presude je navedeno da je pojam činjenice odnosno činjeničnog tvrđenja bitno obilježje klevete. U vezi s tim je navedeno da se istinitost odnosno neistinitost činjeničnog tvrđenja može dokazati. Stoga je bitno u svakom konkretnom slučaju ocijeniti da li se radi o okolnosti čije se postojanje, odnosno nepostojanje može objektivno utvrditi, ili je u pitanju opći sud o vrijednosti, odnosno uopćena subjektivna ocjena, zaključak ili mišljenje o drugom licu, o čemu mogu da postoje različita shvatanja.

13. U konkretnom slučaju, prema ocjeni Kantonalnog suda, sporni navodi prema kojim apelant ima namjeru da se zapali (zbog neisplaćenog dijela kredita od 40.000,00 KM koji ne može da vrati) činjenice su koje se ne mogu dokazati jer se činjenične tvrdnje mogu odnositi samo na sadašnje i prošle događaje, a ne i na buduće, kako je to navedeno u konkretnom slučaju o namjeri tužitelja da se zapali.

14. U preostalom dijelu navodi o tome da je apelant Andrića nazvao antibošnjačkim piscem, da apelantovi scenariji za filmove „Sjećaš li se Doli Bel“ i „Otac na službenom putu“ nisu scenariji nego tekstuljci od stranicu-stranicu i po, prema mišljenju Kantonalnog suda, izražavanje je kojim je izneseno mišljenje i vrijednosni sud za koje se ne snosi odgovornost po odredbama člana 7. stav 1. tačka a) Zakona o zaštiti od klevete. U vezi s tim je ukazano na stav Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) prema kojem zahtjev da „tuženi“ dokaže istinitost vrijednosne ocjene predstavlja povredu slobode izražavanja, odnosno mišljenja. Imajući u vidu navedeno, prema mišljenju Kantonalnog suda, žalbeni navodi koji se odnose na nalaz i mišljenje vještaka nisu od značaja zbog čega ih drugostepeni sud nije posebno obrazlagao u smislu odredbe člana 231. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu ZPP).

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

15. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na poštovanje privatnog života iz člana II/3.f) i člana 8. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ukazuje na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu materijalnog i procesnog prava. Navodi da zaključak prvostepenog suda o tome da apelant nije dokazao da je zbog klevete pretrpio nematerijalnu štetu u suprotnosti s nalazom i mišljenjem vještaka neuropsihijatra koji je zaključio da je apelant pretrpio duševnu bol i patnju. Također, prema apelantovom mišljenju, osporena presuda ne sadrži razloge zbog čega se nalaz vještaka smatra neobjektivnim. Ukazuje da drugostepeni sud nije napravio razliku između vijesti da se apelant zapalio i vijesti da apelant ima namjeru da se zapali. U vezi s tim navodi da se ne radi o budućem događaju jer su tuženi napisali da apelant ima namjeru da se zapali i da je ta namjera, prema navodima sporne kolumne, postojala u momentu objavljivanja. Dalje navodi da su navodi tuženih da je apelant Andrića nazvao antibošnjačkim piscem provjerljiva činjenica, a ne kako sudovi smatraju vrijednosni sud. Prema apelantovom mišljenju, redovni sudovi nisu dali ni svoje mišljenje o navodima tuženih o tome da je apelant nacionalista budući da, prema apelantovom mišljenju, navedeno predstavlja činjenice čija se istinitost može provjeriti na način da se pročita sve što je apelant pisao posljednjih decenija.

b) Odgovor na apelaciju

16. Kantonalni sud je naveo da u cijelosti ostaje pri razlozima datim u obrazloženju osporene drugostepene presude.

17. Općinski sud je naveo da je u konkretnom slučaju došlo do promjene uređujućeg sudije koji nije učestvovao u predmetnom pravomoćno okončanom postupku, te da se novi sudija ne može izjasniti na navode apelacije.

V.Relevantni propisi

18. Zakon o zaštiti od klevete („Službene novine FBiH“ br. 59/02, 19/03 i 73/05) u relevantnom dijelu glasi:

Član 2.

Uređivanjem građanske odgovornosti iz člana 1. ovog zakona želi se postići da:

a) pravo na slobodu izražavanja, zajamčeno Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda ("Službeni glasnik BiH", broj 6/99) predstavlja jedan od bitnih osnova demokratskog društva, posebno kada se radi o pitanjima od političkog i javnog interesa;

b) pravo na slobodu izražavanja štiti sadržaj izražavanja, kao i način na koji je iznesen i ne primjenjuje se samo na izražavanja koja se smatraju pohvalnim ili neuvredljivim, nego i na izražavanja koja mogu uvrijediti, ogorčiti ili uznemiriti;

c) sredstva javnog informiranja imaju značajnu ulogu u demokratskom procesu kao javni promatrači i prenosioci informacija javnosti.

Član 4.

Nazivi koji se koriste u ovom zakonu imaju slijedeća značenja:

(…)

d) kleveta - radnja nanošenja štete ugledu fizičkog ili pravnog lica iznošenjem ili pronošenjem izražavanja neistinitih činjenica identifikovanjem tog fizičkog ili pravnog lica trećem licu.

Član 5.

(1) Ovaj zakon primjenjuje se na zahtjeve za naknadu štete zbog klevete, bez obzira kako je zahtjev označen.

(…) Član 6.

(1) Svako lice koje prouzrokuje štetu ugledu fizičkog ili pravnog lica iznošenjem ili pronošenjem izražavanja neistinite činjenice, identificirajući to pravno odnosno fizičko lice trećem licu, odgovorno je za klevetu.

(2) Za klevetu iznesenu u sredstvima javnog informiranja odgovorni su autor, odgovorni urednik, izdavač, kao i lice koje je na drugi način vršilo nadzor nad sadržajem tog izražavanja.

(3) Lice iz stavova 1. i 2. ovog člana (u daljem tekstu: štetnik) odgovorno je za štetu ako je namjerno ili iz nepažnje iznijelo ili pronijelo izražavanje neistinite činjenice.

(4) Kada se izražavanje neistinite činjenice odnosi na pitanja od političkog ili javnog interesa, štetnik je odgovoran za štetu izazvanu iznošenjem ili pronošenjem tog izražavanja ako je znao da je izražavanje neistinito ili je nepažnjom zanemario neistinitost izražavanja.

(…) Član 7.

(1) Ne postoji odgovornost za klevetu:

a) ako je izražavanjem izneseno mišljenje ili ako je to izražavanje u suštini istinito, a netačno samo u nebitnim elementima;

b) ako je štetnik po zakonu obavezan da iznosi ili pronosi izražavanje ili je iznosio odnosno pronosio izražavanje u toku zakonodavnog, sudskog ili upravnog postupka;

(c) ako je iznošenje odnosno pronošenje izražavanja bilo razumno.

(2) Prilikom donošenja odluke iz razloga predviđenih u tački c) stava 1. ovog člana sud uzima u obzir sve okolnosti slučaja, a naročito:

način, oblik i vrijeme iznošenja ili pronošenja izražavanja, prirodu i stepen prouzrokovane štete, dobronamjernost i pridržavanje štetnika općeprihvaćenih profesionalnih standarda, pristanak oštećenog, vjerovatnost nastanka štete i u slučaju da izražavanje nije izneseno ili proneseno, činjenicu da li izražavanje predstavlja objektivnu i tačnu informaciju o izražavanju drugih lica, te da li se odnosi na pitanja iz privatnog života oštećenog ili na pitanja od političkog ili javnog značaja.

Član 8.

Oštećeni je dužan da poduzme sve potrebne mjere da ublaži štetu uzrokovanu izražavanjem neistinite činjenice, a naročito da štetniku podnese zahtjev za ispravku tog izražavanja.

Član 10.

(1) Odšteta treba biti srazmjerna šteti koja je nanesena ugledu oštećenog i određuje se isključivo radi naknade štete. Prilikom određivanja odštete sud je dužan ocijeniti sve okolnosti slučaja, a posebno sve mjere koje je poduzeo štetnik na ublažavanju štete, kao što su:

objavljivanje ispravke i opozivanje izražavanja neistinite činjenice ili isprika; činjenicu da je štetnik stekao novčanu korist iznošenjem ili pronošenjem tog izražavanja, kao i činjenicu da li bi iznos dodijeljene štete mogao dovesti do velikih materijalnih poteškoća ili stečaja štetnika.

(…) Član 15.

U odnosu na pitanja koja nisu uređena ovim zakonom, primjenjuju se odgovarajuće odredbe zakona kojim su uređeni obligacioni odnosi, Zakona o parničnom postupku i zakona kojim je uređen izvršni postupak u Federaciji Bosne i Hercegovine.

19. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85 i 57/89, „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93 i 13/94, te „Službene novine Federacije BiH“ br. 29/03 i 42/11) u relevantnom dijelu glasi:

Član 200.

(1) Za pretrpljene fizičke bolove, za pretrpljene duševne bolove zbog umanjenja životne aktivnosti, naruženosti, povrede ugleda, časti, slobode ili prava ličnosti, smrti bliskog lica kao i za strah sud će, ako nađe da okolnosti slučaja, a naročito jačina bolova i straha i njihovo trajanje to opravdava, dosuditi pravičnu novčanu naknadu, nezavisno od naknade materijalne štete kao i u njenom odsustvu.

(2) Prilikom odlučivanja o zahtjevu za naknadu nematerijalne štete, kao i o visini njene naknade, sud će voditi računa o značaju povrijeđenog dobra i cilju kome služi ta naknada, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njenom prirodom i društvenom svrhom.

20. Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 53/03, 73/05 i 19/06), u tekstu koji je važio u vrijeme vođenja postupka, u relevantnom dijelu glasi: Član 7.

Stranke su dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.

Član 8.

Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.

Član 123.

Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.

Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.

Član 126.

Ako sud na osnovu ocjene izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću da utvrdi neku činjenicu, o postojanju ove činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja.

VI.Dopustivost

21. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

22. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

23. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 65 0 P 125014 12 Gž od 8. decembra 2015. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 13. januara 2016. godine, a apelacija je podnesena 10. marta 2016. godine tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

24. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

25. Apelant smatra da je osporenim presudama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na privatan život iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na privatni život

26. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

f) Pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku.

Član 8. Evropske konvencije glasi:

1. Svako ima pravo na poštovanje svog privatnog i porodičnog života, doma i prepiske.

2. Javne vlasti se ne smiju miješati u ostvarivanje ovog prava osim ako to nije u skladu sa zakonom i neophodno u demokratskom društvu u interesima nacionalne sigurnosti, javne sigurnosti ili ekonomske dobrobiti zemlje, radi sprečavanja nereda ili kriminala, radi zaštite zdravlja ili morala, ili radi zaštite prava i sloboda drugih.

27. Ustavni sud, prije svega, podsjeća da, prema praksi Evropskog suda, pravo pojedinca na ugled predstavlja element njegovog „privatnog života“ zaštićenog članom 8. Evropske konvencije (vidi Evropski sud, Chauvy i drugi protiv Francuske, broj 64915/01, stav 70, ECHR 2004-VI, Pfeifer protiv Austrije, broj 12556/03, stav 38, ECHR 2007-XII i Petrina protiv Rumunije, presuda od 14. oktobra 2008. godine, predstavka broj 78060/01, stav 28). Osnovna svrha člana 8. Evropske konvencije je zaštita pojedinaca od arbitrarnih miješanja vlasti u njihova prava garantovana članom

8. Evropske konvencije (vidi Evropski sud, Kroon protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1994. godine, serija A, broj 297-C, stav 31). Član 8. Evropske konvencije štiti pravo pojedinca na poštovanje njegovog „privatnog života“ i predviđa da se javna vlast neće miješati u vršenje ovog prava, osim u slučajevima iz stava 2. tog člana (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 21/14 od 10. novembra 2016. godine, stav 29, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

28. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je apelant tražio zaštitu zbog navodne klevete, što znači da u suštini traži da se radi zaštite njegovog ugleda ograniči pravo tuženih na slobodu izražavanja koje je garantovano članom 10. Evropske konvencije. Iz navedenog proizlazi da se radi o „konfliktu“ dva prava koja su jednako zaštićena Evropskom konvencijom – apelantovom pravu na ugled koje je kroz pravo na privatan život zaštićeno članom 8. Evropske konvencije i pravu tuženih na slobodu izražavanja koje je zaštićeno članom 10. Evropske konvencije.

29. Dovodeći navedeno u kontekst konkretnog predmeta, Ustavni sud prije svega treba dati odgovor da li predmetni postupak ulazi u sferu apelantovog „privatnog života“ u kontekstu njegovog prava na ugled iz člana 8. Evropske konvencije. U vezi s tim, Ustavni sud smatra da predmetni postupak koji se odnosio na utvrđivanje okolnosti vezanih za povređivanje apelantovog prava na ugled i čast, a što je dovedeno u pitanje spornim izražavanjem tuženih o apelantu, koje je objavljeno u magazinu „Republika“ 20. novembra 2009. godine pod nazivom „Gori sve“, ulazi u sferu apelantovog „privatnog života“, odnosno prava na ugled iz člana 8. Evropske konvencije.

30. Sljedeće pitanje na koje Ustavni sud treba dati odgovor je da li osporene odluke predstavljaju „miješanje“ u pravo na apelantov ugled iz člana 8. Evropske konvencije. Ustavni sud zapaža da osporene presude predstavljaju miješanje u apelantovo pravo na ugled budući da je njima odbijen apelantov tužbeni zahtjev za zaštitu njegovog ugleda i časti i u vezi s tim i njegov zahtjev za naknadu nematerijalne štete. Dalje, Ustavni sud zapaža da je navedeno miješanje u apelantovo pravo na ugled bilo u skladu sa „zakonom“. Naime, u konkretnom slučaju redovni sudovi su primijenili relevantne odredbe Zakona o zaštiti od klevete, ZOO-a, kao i ZPP. Ustavni sud primjećuje da su relevantne odredbe navedenih zakona bile dostupne i predvidive odnosno da su formulisane sa dovoljno preciznosti kako bi pojedincu bilo omogućeno da u skladu s njima reguliše svoje ponašanje (vidi Evropski sud, Milisavljević protiv Srbije, presuda od 4. aprila 2017. godine, stav 28). Također, nije sporno da je miješanje u konkretnom slučaju imalo legitiman cilj, odnosno da je težilo jednom od ciljeva navedenih u članu 8. stav 2. Evropske konvencije – „zaštiti prava i sloboda drugih“ (u konkretnom slučaju prava tuženih na slobodu izražavanja).

31. Zatim, Ustavni sud treba odgovoriti da li je miješanje bilo neophodno u demokratskom društvu, odnosno da li je osporenim odlukama redovnih sudova uspostavljena pravična ravnoteža između dva jednako zaštićena prava (prava na ugled i prava na slobodu izražavanja). Relevantni kriteriji u vezi s tim su: doprinos članka raspravi od općeg interesa, koliko je poznata ličnost o kojoj je riječ i šta je predmet izvještavanja, ponašanje osobe o kojoj je riječ prije objavljivanja članka, način pribavljanja informacija i njihova istinitost, sadržaj, forma i posljedice objavljivanja i ozbiljnost određene kazne (vidi Evropski sud, Axel Springer AG protiv Njemačke, presuda od 7. februara 2012. godine, st. 89-95).

32. Ustavni sud podsjeća da se u skladu s praksom Evropskog suda mora napraviti razlika između privatnih osoba i osoba koje postupaju u javnom kontekstu kao što su političke ličnosti ili javne ličnosti. Shodno tome, dok privatni pojedinac nepoznat javnosti može tražiti posebnu zaštitu njegovog prava na privatan život, isto ne važi za javne ličnosti u vezi s kojima su granice kritičkog komentara šire budući da su one neizbježno i svjesno izložene ispitivanju javnosti i zbog toga moraju da dokažu posebno visok nivo tolerancije (vidi već citirana presuda Milisavljević, stav 34).

33. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zapaža da je apelant književnik, dakle, javna ličnost koja je izložena ocjeni javnosti i da prema tome u smislu prakse Evropskog suda treba da pokaže viši stepen tolerancije od običnog privatnog pojedinca. Ustavni sud primjećuje da se sporno izražavanje za koje je apelant u predmetnom postupku smatrao klevetničkim odnosilo na navode o apelantovoj namjeri za samospaljivanjem zbog nemogućnosti vraćanja kredita u vrijednosti od 40.000,00 KM, navode o tome da su apelantovi scenariji za filmove „Sjećaš li se Doli Bel“ i „Otac na službenom putu“ ustvari tekstuljci od stranicu-stranicu i po, kao i da je apelant Andrića nazvao antibošnjačkim piscem. Pri tome, Ustavni sud zapaža da je apelant u predmetnom postupku u završnom izlaganju tačno ukazao koje to izjave odnosno navode iz spornog teksta smatra klevetničkim, dok je u odnosu na ostale navode iz spornog teksta apelant smatrao da one predstavljaju samo mišljenja tuženih (vrijednosni sud) koja se ne mogu dokazati u predmetnom postupku. Tako je apelant u završnom izlaganju eksplicitno ukazao da predmetnu tužbu nije podnio zbog toga što su ga tuženi nazvali nacionalistom. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud uočava kontradiktornost između apelantovih navoda iznesenih u predmetnom postupku i navoda koje je iznio u apelaciji u kojoj navodi da redovni sudovi nisu ocijenili navode tuženih o tome da je apelant nacionalista. Naime, iz apelantove izjave odnosno izjave apelantovog punomoćnika iznesene u završnom izlaganju proizlazi da takve navode redovni sudovi nisu mogli ni ocijeniti budući da je eksplicitno apelant u tom dijelu naveo da se radi o mišljenju tuženih čija se istinitost ili neistinitost ne može dokazati, te da zbog toga nije ni podnio predmetnu tužbu povodom koje su donesene osporene odluke. Slijedeći navedeno, proizlazi da su apelantovi navodi u ovom dijelu, u kojem ukazuje da redovni sudovi nisu ocijenili navode tuženih o tome da je apelant nacionalista, neosnovani.

34. U odnosu na navode za koje je apelant u postupku tvrdio da su klevetnički, Ustavni sud zapaža da je nesporno da je u toku postupka utvrđeno da su vijest o apelantovom samospaljivanju zbog nemogućnosti vraćanja kredita tuženi preuzeli iz drugih medija, te da je u svojoj kolumni u magazinu „Republika“ trećetuženi komentarisao navedenu vijest. Prema tome, u odnosu na ove navode proizlazi da se radilo o obavještavanju javnosti o tekućim događanjima o apelantu kao javnoj ličnosti. Ustavni sud podsjeća da je Evropski sud u svojoj praksi utvrdio da opći zahtjev za novinare da se sistematski i formalno distanciraju od sadržaja citata koji može uvrijediti ili izazvati druge ili nanijeti štetu njihovom ugledu nije pomirljiv s ulogom štampe da daje informacije o tekućim događanjima, mišljenjima i idejama (vidi Evropski sud, Thoma protiv Luksemburga, presuda od 29. marta 2001. godine, stav 64). Imajući u vidu navedeno, prema mišljenju Ustavnog suda, u konkretnom slučaju se ne radi o klevetničkim izjavama niti o činjenicama čiju istinitost je bilo neophodno dokazivati u predmetnom postupku u smislu Zakona o zaštiti od klevete.

35. Nadalje, u odnosu na kvalitet scenarija koje je apelant pisao za filmove „Sjećaš li se Doli Bel“ i „Otac na službenom putu“ proizlazi da se u konkretnom slučaju radi o mišljenju tuženih o apelantovom radu, dakle radilo se o vrijednosnom sudu tuženih koji se nije mogao dokazati u predmetnom postupku. U odnosu na navode o tome da je apelant izjavio da je Andrić antibošnjački pisac, Ustavni sud zapaža da se i u odnosu na navedene navode ne radi o izjavama koje se mogu smatrati činjenicama u smislu Zakona o zaštiti od klevete i koje se mogu dokazati. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da klasifikacija neke izjave kao činjenice ili vrijednosnog suda je pitanje koje, prvenstveno, spada u prostor slobodne procjene državnih organa, a posebno domaćih sudova (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 5411/15 od 13. marta 2018. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba, stav 35). Osim toga, niko ko se upusti u neku debatu od javnog interesa, uključujući i novinare, ne smije prekoračiti određene granice, inter alia, u interesu „zaštite ugleda i prava drugih“, ali je dozvoljeno pretjerivanje, pa čak i provokacija, ili drugim riječima, dozvoljene su, do određene granice, neumjerene izjave (vidi Evropski sud, Lindon, Otchakovsky- Laurens i July protiv Francuske, presuda od 22. oktobra 2007. godine, apl. br. 21279/02 i 36448/02, tačka 56. sa daljnjim referencama).

36. Imajući u vidu navedeno, prema mišljenju Ustavnog suda, iako bi se moglo zaključiti da sporni tekst sadrži neumjerene izjave o apelantu, ipak sagledavajući sve okolnosti cjelokupnog slučaja, odnosno sporne izjave te dovodeći ih u vezu sa standardima Evropske konvencije proizlazi da se ne radi o izjavama klevetničkog sadržaja u smislu odredbi Zakona o zaštiti od klevete, kako su to u suštini utvrdili i redovni sudovi, zbog čega nema klevete pa ni osnova za naknadu štete. Pri tome treba imati u vidu da je apelant javna ličnost koja često istupa u javnosti, te da u tom smislu mora podnijeti i veći stepen kritike nego obični privatni pojedinac. Shodno navedenom, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju sporne izjave ne predstavljaju klevetu učinjenu apelantu, o čemu su redovni sudovi u osporenim presudama dali dovoljno jasne i razumne razloge, a zbog čega sljedstveno tome nema ni osnova za naknadu nematerijalne štete kao vida satisfakcije.

37. Prema mišljenju Ustavnog suda, proizlazi da je miješanje u apelantovo pravo na ugled u konkretnom slučaju proporcionalno zakonitom cilju kome se teži, odnosno da je bilo neophodno u demokratskom društvu u smislu člana 8. stav 2. Evropske konvencije. Dakle, prema mišljenju Ustavnog suda, u konkretnom slučaju osporenim odlukama redovnih sudova uspostavljena je pravična ravnoteža između dva jednako zaštićena prava (apelantovog prava na ugled i prava na slobodu izražavanja tuženih).

38. Na osnovu navedenog, Ustavni sud zaključuje da osporenim odlukama redovnih sudova u konkretnom slučaju nije došlo do kršenja apelantovog prava iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

39. Apelant je ukazao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, i to pogrešno utvrđenim činjeničnim stanjem, nedovoljno obrazloženim osporenim presudama, kao i pogrešnom primjenom materijalnog i procesnog prava.

40. U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, naglašava da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituisati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima. Naime, Ustavni sud kao ni Evropski sud neće djelovati kao sudovi „četvrte instance“ i dovoditi u pitanje presude domaćih sudova u smislu člana 6. stav 1, osim kada se njihovi zaključci mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim (vidi, mutatis mutandis, Evropski sud, Bochan protiv Ukrajine, presuda od 5. februara 2015. godine, stav 61).

41. Dovodeći navedene stavove u kontekst konkretnog predmeta, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dovoljno jasno i razumno obrazložili osporene odluke kako u pogledu činjeničnog stanja tako i u pogledu primjene materijalnog i procesnog prava, te da u tom obrazloženju Ustavni sud ne može naći bilo kakvu proizvoljnost na način na koji to apelant ukazuje u apelaciji. Prema mišljenju Ustavnog suda, redovni sudovi su, ocjenjujući sve okolnosti konkretnog slučaja, izveli jasan zaključak da u konkretnom slučaju nema klevete zbog čega je odbijen i apelantov tužbeni zahtjev za naknadu nematerijalne štete Naime, činjenica da je apelant u konkretnom slučaju nezadovoljan ishodom predmetnog postupka ne može voditi ka zaključku da je došlo do povrede njegovog prava na pravično suđenje.

42. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, također, neosnovani. Pravo na imovinu

43. U vezi s apelacionim navodima da je osporenim presudama povrijeđeno i apelantovo pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud zapaža da su ovi navodi ostali bez relevantnog obrazloženja, a u suštini se svode na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu materijalnog i procesnog prava, o čemu se Ustavni sud već izjasnio u okviru navoda o kršenju prava na pravično suđenje, pa iz istih razloga i ovo pozivanje na kršenje navedenih prava Ustavni sud smatra neosnovanim. VIII.Zaključak

44. Ustavni sud zaključuje da u okolnostima konkretnog slučaja nije došlo do kršenja apelantovog prava na ugled iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije kada je miješanje u apelantovo pravo na poštovanje ugleda bilo proporcionalno zakonitom cilju kome se teži, odnosno da je bilo neophodno u demokratskom društvu u smislu člana 8. stav 2. Evropske konvencije, a zbog čega je uspostavljena pravična ravnoteža između dva jednako zaštićena prava (prava na ugled i prava na slobodu izražavanja).

45. Dalje, Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada su redovni sudovi u osporenim odlukama dali jasna i razumna obrazloženja u kojima nema proizvoljnosti kako u pogledu utvrđivanja činjeničnog stanja tako i u pogledu primjene relevantnih zakonskih propisa.

46. Također, nema ni kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju u situaciji kada apelant kršenje navedenog prava zasniva na navodima o kršenju prava na pravično suđenje, a neosnovanost takvih tvrdnji Ustavni sud je obrazložio razmatrajući prigovore o kršenju prava na pravično suđenje.

47. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

48. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-1083/16 (A. S.) | Sudska praksa | Aktio