Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2246/16 (I. G.)

Odluka donesena 05. 07. 2018.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Građanski postupak
  • Nematerijalna šteta
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Naknada štete
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2246/16

Apelacija

Odluka o meritumu

05. 07. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2246/16, rješavajući apelaciju Izete Gogić na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 5. jula 2018. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Djelimično se usvaja apelacija Izete Gogić.

Utvrđuje se povreda člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku okončanom Presudom Kantonalnog suda u Tuzli broj 33 0 P 000102 15 Gž 4 od 16. marta 2016. godine.

Nalaže se Vladi Tuzlanskog kantona da, u skladu sa članom 74.

Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, apelantici Izeti Gogić u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove odluke isplati iznos od 1.200,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku, uz obavezu da nakon isteka ovog roka plati apelantici Izeti Gogić zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.

Nalaže se Vladi Tuzlanskog kantona da, u skladu sa članom 72.

stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odbija se kao neosnovana apelacija Izete Gogić podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 33 0 P 000102 15 Gž 4 od 16. marta 2016. godine i Presude Općinskog suda u Živinicama broj 33 0 P 000102 14 P 4 od 31. augusta 2015. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Izeta Gogić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Živinica, koju zastupa Zlatan Dž. Bektić, advokat iz Živinica, podnijela je 26. maja 2016. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 33 0 P 000102 15 Gž 4 od 16. marta 2016. godine i Presude Općinskog suda u Živinicama (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 33 0 P 000102 14 P 4 od 31. augusta 2015. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda je zatraženo 3. augusta 2016. godine da dostavi odgovor na apelaciju. Također je od Općinskog suda, kao i tužene JZU „Narodna apoteka“ Živinice (u daljnjem tekstu: tužena) zatraženo 10. maja 2016. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Kantonalni sud je 15. augusta 2018. godine dostavio odgovor na apelaciju. Općinski sud je također 30. maja 2018. godine dostavio odgovor na apelaciju, dok tužena nije dostavila odgovor na apelaciju.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

Uvodne napomene

5. Tužbom podnesenom Općinskom sudu 16. oktobra 2007. godine i preciziranim tužbenim zahtjevom od 28. januara 2009. godine apelantica je putem svog punomoćnika predložila da sud nakon provedenog dokaznog postupka donese odluku, te obaveže tuženu da apelantici na ime naknade nematerijalne i materijalne štete koju je zadobila kao zaposlenik tužene u nesreći na poslu 24. februara 2005. godine isplati iznos od ukupno 20.938,14 KM.

6. Presudom Općinskog suda broj 33 0 P 000102 07 P od 30. marta 2010. godine obavezana je tužena da apelantici na ime naknade nematerijalne štete koju je zadobila kao zaposlenik tužene u nesreći na poslu 24. februara 2005. godine isplati ukupan iznos od 7.949,17 KM, na način preciznije utvrđen dispozitivom ove presude, sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana dostavljanja prepisa presude pa do konačne isplate, a sve u roku od 30 dana od dana dostavljanja prepisa presude, pod prijetnjom izvršenja. S viškom tužbenog zahtjeva preko dosuđenog iznosa apelantica je odbijena. Istom presudom apelantica je obavezana da tuženoj naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.055,16 KM u roku od 30 dana od dana dostavljanja prepisa presude.

7. Na navedenu presudu su se žalili apelantica i tužena, nakon čega su Presudom Kantonalnog suda broj 33 0 P 000102 10 Gž od 14. marta 2012. godine žalbe uvažene, prvostepena presuda ukinuta i predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovno suđenje.

8. Presudom Općinskog suda broj 33 0 P 000102 07 P 2 od 27. septembra 2013. godine djelimično je usvojen tužbeni zahtjev, pa se tužena obavezuje da apelantici radi naknade nematerijalne štete koju je zadobila kao zaposlenik tužene u nesreći na poslu od 24. februara 2005. godine isplati ukupan iznos od 15.150,00 KM, sa zakonskom zateznom kamatom na ovaj iznos, počev od 16. oktobra 2007. godine kao dana podnošenja tužbe pa do konačne isplate, a sve u roku od 30 dana računajući od dana dostavljanja prepisa presude.

9. Na navedenu presudu tužena je podnijela žalbu, nakon čega je Presudom Kantonalnog suda broj 33 0 P 000102 14 Gž 2 od 27. oktobra 2014. godine žalba tužene uvažena i prvostepena presuda ukinuta u dosuđujem dijelu sadržanom u stavu I izreke, kao i u dijelu odluke o troškovima postupka sadržane u stavu III izreke, te predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovno suđenje u tom dijelu.

Osporene presude

10. Presudom Općinskog suda broj 33 0 P 000102 14 P 4 od 31. augusta 2015. godine djelimično je usvojen tužbeni zahtjev, pa je tuženoj naloženo da apelantici na ime naknade nematerijalne štete koju je zadobila kao zaposlenik tužene u nesreći na poslu od 24. februara 2005. godine isplati ukupan iznos od 9.760,00 KM, na način utvrđen stavom I dispozitiva ove presude sa zakonskom zateznom kamatom na ovaj iznos, počev od 16. oktobra 2007. godine kao dana podnošenja tužbe pa do konačne isplate, a sve u roku od 30 dana računajući od dana dostavljanja prepisa presude. Stavom II dispozitiva iste presude u preostalom dijelu preko dosuđenog iznosa tužbeni zahtjev je odbijen kao neosnovan. I konačno, stavom III iste presude obavezana je tužena da apelantici na ime troškova parničnog postupka isplati iznos od 3.332,20 KM, a u roku od 30 dana računajući od dana dostavljanja prepisa presude.

11. Nakon ponovljenog parničnog postupka, te utvrđenog činjeničnog stanja i provedenog dokaznog postupka, Općinski sud je uzeo u obzir utvrđeno činjenično stanje, težinu zadobivenih povreda kod apelantice, stepen umanjenja životne aktivnosti, pretrpljeni strah i bol, te stepen naruženosti, pa je utvrdio da težina zadobivenih povreda kod nje, kao i pretrpljeni bolovi i strah opravdavaju dosuđivanje naknade nematerijalne štete po navedenim osnovama kako je tužbom potraživano. Odluka o visini tužbenog zahtjeva temeljena je u smislu odredbe člana 154. stav 1, člana 155, čl. 185. i čl. 200. Zakona o obligacionim odnosima („Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93, 13/94, „Službene novine FBiH“ broj 29/03; u daljnjem tekstu: ZOO), kao i važeće općeprihvaćene sudske prakse zasnovane na Orijentacionim kriterijima Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) od 2006. godine. Naime, odredbom člana 154. stav 1. navedenog zakona propisano je da ko drugome nanese štetu dužan ju je nadoknaditi ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice. Kako je dalje navedeno, novčani oblik popravljanja neimovinske štete isplatom pravične novčane naknade normiran je odredbom člana 200. ZOO, a ova šteta odražava se u povredi subjektivnih neimovinskih prava i interesa, i nju čini sama povreda prava ličnosti (povreda dijela tijela), a pretrpljeni bolovi i strah izazvani štetnom radnjom su mjerilo težine povrede prava ličnosti i uzimaju se u obzir uz druge relevantne okolnosti pri utvrđivanju visine pravične novčane naknade.

12. Iz provedenih dokaza Općinski sud je nedvojbeno zaključio da je apelantica zadobila povredu, i da je slijedom te povrede pretrpjela bolove i strah različitog trajanja i intenziteta, da kod nje postoji umanjenje životne aktivnosti, kao i naruženost, pa ovako utvrđene okolnosti slučaja, primjenom predočenih odredbi sadržanih u članu 200. ZOO daju osnova za pravičnu naknadu apelantici. Konačno, sud je utvrdio da apelantici na ime naknade nematerijalne štete po svim vidovima pripada ukupan iznos štete u visini od 9.760,00 KM. Sud cijeni da je ovako odmjerena visina naknade nematerijalne štete u smislu odredbe člana 200. ZOO srazmjerna stepenu umanjenja životne aktivnosti apelantice, kao i težini zadobivenih povreda, fizičkih bolova i straha, te stepena naruženosti, kao i da je u skladu sa sadašnjom sudskom praksom i Orijentacionim kriterijima Vrhovnog suda od 2006. godine. Pored navedenog, apelantica tužbenim zahtjevom potražuje i naknadu materijalne štete koja se ogleda u troškovima banjskog liječenja u iznosu od 840,00 KM (račun broj 1520/2005 od 16. septembra 2005. godine), te iznosa od 248,14 KM na ime troškova za lijekove (račun od 14. februara 2006. godine), a koji trošak je umanjen i preciziran tužbenim zahtjevom u skladu s isplaćenim nespornim dijelom naknade u iznosu od 5.000,00 KM i koje iznose je sud apelantici dosudio, a njihovu visinu je utvrdio na osnovu priloženih računa koji se nalaze u spisu predmeta, a sve to shodno odredbi čl. 193. i 195. ZOO. Trošak na ime banjskog liječenja sud je u cijelosti dosudio budući da se iz hronološkog slijeda nastanka nesreće, nastalih i pretrpljenih povreda kod apelantice, te razloga banjskog liječenja sasvim logično može zaključiti da je liječenje nastalo kao posljedica pretrpljene štete.

13. Na koncu, na dosuđenu nematerijalnu i materijalnu štetu sud je apelantici dosudio i zakonsku zateznu kamatu počev od 16. oktobra 2007. godine kao dana podnošenja tužbe pa do isplate, kako je to apelantica potraživala u preciziranom tužbenom zahtjevu, a shodno odredbi čl. 186. i 277. ZOO i zaključku Građanskog odjeljenja Vrhovnog suda od 9. aprila 2003. godine, objavljenom u Biltenu sudske prakse broj 2/03-14 i broj 1/05-18. Imajući u vidu gore navedeno, utvrđenu činjeničnu podlogu te relevantne odredbe zakona, Općinski sud je tužbeni zahtjev cijenio kao djelimično osnovan, pa je i odlučio kao u izreci presude.

14. Presudom Kantonalnog suda broj 33 0 P 000102 15 Gž 4 od 16. marta 2016. godine apelanticina žalba je odbijena, a žalba tužene djelimično uvažena i prvostepena presuda preinačena u dijelu odluke o troškovima parničnog postupka, sadržane u stavu III izreke, tako što se tužena obavezuje da apelantici naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.183,40 KM u roku od 15 dana od dana prijema prepisa ove presude, umjesto ranije dosuđenog iznosa od 3.332,20 KM. U preostalom dijelu prvostepena presuda se potvrđuje. Odbija se kao neosnovan zahtjev apelantice i tužene za naknadu troškova žalbenog postupka.

15. Kako zaključuje Kantonalni sud, odlučujući o apelanticinim žalbenim navodima, neosnovani su i apelanticini žalbeni prigovori da joj prvostepeni sud pobijanom presudom nije dosudio naknadu nematerijalne štete po osnovu fizičkih bolova slabog intenziteta i povremenog, ali trajnog karaktera, te u vezi s tim žalbeno elaboriranje šta sve obuhvaća oblik štete za duševne boli zbog umanjenja opće životne aktivnosti i fragmentarno pozivanje na nalaz i mišljenje vještaka medicinske struke, kao i na sadržaj medicinske dokumentacije. I prema ocjeni Kantonalnog suda, fizički bolovi slabog intenziteta, povremenog karaktera, ali koje će apelantica osjećati trajno cijelog života (najčešće prilikom promjene vremenskih prilika), ne dosuđuju se kao posebni vid fizičkog bola, već se uzimaju u obzir kod utvrđivanja visine naknade po osnovu pretrpljenih duševnih boli zbog umanjenja životne aktivnosti (član 200. ZOO), a kako to pravilno rezonuje i prvostepeni sud u razlozima pobijane presude (strana 9). Stoga je bez utjecaja na drugačiju odluku u predmetnoj pravnoj stvari apelanticino žalbeno istrajavanje na dijelu usmenog iskaza vještaka medicinske struke koji se izjasnio da se ,,bol ne uzima kao kategorija u ocjenjivanju umanjenja opće životne aktivnosti“ budući da ocjenu o tome daje sud.

16. Međutim, prema ocjeni Kantonalnog suda, osnovan je žalbeni prigovor tužene da troškovi postupka nisu pravilno odmjereni imajući u vidu da je vrijednost predmeta spora označena u tužbi 27.608,14 KM, te da je apelantica djelimično uspjela u sporu. Ovo iz razloga što je glavom XIV Zakona o parničnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15; u daljnjem tekstu: ZPP), koja govori o vrijednosti spora (odredbe čl. od 316. do 322) propisano da je mjerodavna vrijednost predmeta spora koju je tužilac označio u tužbi, a da se kao vrijednost predmeta spora uzima u obzir samo vrijednost glavnog zahtjeva (član 316. stav 1. i stav 2. ZPP). IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

17. Apelantica navodi da je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

18. Navodi da je sud proizvoljno i pogrešno primijenio relevantne zakonske odredbe, uslijed čega je drugostepeni sud potvrdio dio odluke prvostepenog suda kojom je odbijen apelanticin zahtjev za naknadu nematerijalne štete, te donio pogrešnu odluku o troškovima postupka. Iznosi da nije pravilan dio odluke prvostepenog suda kojom je odbijen apelanticin zahtjev za naknadu nematerijalne štete po osnovu fizičkih bolova slabog intenziteta i povremenog, ali trajnog karaktera, koju odluku prvostepeni sud obrazlaže da je „[...] cijenio u sklopu utvrđenog procenta umanjenja životne aktivnosti od 20 % [...]“, te da je tužbeni zahtjev za ovaj vid štete nedokazan, a što je apelantica mogla dokazivati na osnovu relevantne medicinske dokumentacije. Postojanje ovog fizičkog bola, suprotno navodima tih sudova, apelantica jeste dokazala provedenim vještačenjem. Naime, vještak medicinske struke je na osnovu medicinske dokumentacije i neposrednog pregleda apelantice utvrdio postojanje fizičkog bola tog intenziteta i trajanja, te se i na ročištu za glavnu raspravu izjasnio da se „ bol ne uzima kao kategorija u ocjenjivanju umanjenja životne aktivnosti“ (zapisnik sa ročišta za nastavak glavne rasprave od 6. jula 2015. godine). Apelantica smatra da su ocjene redovnog suda pogrešne budući da oblik štete za duševne boli zbog umanjenja opće životne aktivnosti obuhvaća duševnu bol oštećenog zbog oštećenja na njegovom psihičkom ili tjelesnom području koje izazivaju emocionalni poremećaj jer ona životne funkcije više ne može obavljati na način kako je to obavljala prije štetnog događaja, ali ne i fizičke bolove. Upravo iz ovog razloga apelantica i jeste posebno potraživala naknadu nematerijalne štete po ovom vidu, a za odbijanje takvog zahtjeva nižestepeni sudovi nisu dali valjane i razumne razloge.

19. Nadalje, apelantica navodi da je odluka drugostepenog suda o troškovima parničnog postupka suprotna odredbama ZPP, a što se ogleda u pogrešnoj ocjeni suda da promjena vrijednosti spora i tužbenog zahtjeva nema utjecaja na dosudu troškova parničnog postupka. Pored svega navedenog, odluka o troškovima parničnog postupka je pogrešna i zato što su postupajući sudovi bili dužni da kod parcijalnog uspjeha stranaka u postupku (član 386. ZPP) prilikom određivanja troškova postupka izraze „djelimični uspjeh“ i „razmjerni dio troškova“ ocjenjivati ne samo kvantitativno već i kvalitativno kako s obzirom na visinu usvojenog, odnosno odbijenog dijela tužbenog zahtjeva, tako i s obzirom na osnov. Ovo posebno iz razloga što tužena osporava osnov tužbenog zahtjeva u cijelosti, zbog čega su jedino nastali troškovi parničnog postupka, što se posebno odnosi na troškove vještačenja koje je apelantica prethodno snosila, pa su se iz tog razloga troškovi parničnog postupka imali priznati apelantici u cijelosti, nezavisno od visine zahtijevanog, a dosuđenog iznosa. Donijetom odlukom o troškovima parničnog postupka je došlo do nepravičnog rezultata u ovom postupku jer cilj naknade nematerijalne štete nije restitucija i izjednačavanje štete i naknade, već satisfakcija, zadovoljenje i ublažavanje bolova i patnje i zavisi od okolnosti slučaja, a odmjerava se prema slobodnoj ocjeni i njena visina nije poznata ni sudu u momentu podnošenja tužbe.

20. U odnosu na razuman rok odlučivanja, apelantica smatra da odgovornost za dužinu trajanja postupka snose isključivo Općinski i Kantonalni sud, koji nisu djelotvorno i efikasno kontrolirali i upravljali postupkom, kako je propisano procesnim zakonom, pri čemu ti sudovi, posebno prvostepeni sud, ne mogu ponuditi nikakvo prihvatljivo opravdanje za dužinu trajanja postupka. Ovo tim prije jer ovaj postupak, nakon približno devet godina od dana podnošenja tužbe (16. oktobar 2007. godine), a radi se o postupku iz „radnog odnosa koji je hitne prirode“. Slijedom navedenog, apelantica predlaže da Ustavni sud donese odluku kojom se apelacija usvaja, utvrđuju povrede prava na pravično suđenje i prava na imovinu, te da se ukida presuda Kantonalnog suda koji je dužan po hitnom postupku donijeti novu odluku. Pored toga, apelantica predlaže da Ustavni sud naloži Vladi Tuzlanskog kantona da joj isplati nematerijalnu štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku.

b) Odgovor na apelaciju

21. Općinski sud je najprije hronološki izložio tok postupka i zaključio da iz decidirano navedenih radnji s vremenskim datiranjem nesumnjivo proizlazi da su apelanticini navodi u cijelosti neosnovani, te sačinjeni na način da kod Ustavnog suda stvore pogrešnu predstavu o relevantnim činjenicama koje se odnose na dužinu trajanja sudskog postupka. Sudovi su (misli se i na prvostepeni i drugostepeni) uredno i blagovremeno postupali, čak su održavana ročišta u roku ispod zakonom propisanog. Stoga, imajući u vidu naprijed navedeno, mišljenja smo da se apelantica neosnovano poziva na dugotrajnost sudskih postupaka, da su sudovi ažurno i ekonomično postupali, pa se stoga predlaže odbijanje apelacije kao neosnovane.

22. Kantonalni sud smatra da su navodi iz apelacije neosnovani, o čemu je dao iscrpne razloge u svojoj presudi, te radi nepotrebnog ponavljanja upućuje na njih, s tim što sud čija je presuda predmet apelacije smatra da je Presuda broj 33 0 P 000102 15 Gž 4 zakonita i pravilna, te stoga predlaže da se apelacija odbije. Kantonalni sud, također, smatra da nije povrijeđeno ni apelanticino pravo na pravično suđenje.

V.Relevantni propisi

23. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ br. 29/78, 39/85 i 57/89, te „Službeni glasnik RS“ br. 17/93, 3/96 i 39/03) u relevantnom dijelu glasi:

Osnovi odgovornosti Član 154. stav 1.

(1) Ko drugome prouzrokuje štetu dužan je naknaditi je, ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice. (....)

Šteta Član 155.

Šteta je umanjenje nečije imovine (obična šteta) i sprečavanje njezina povećanja (izmakla korist), a i nanošenje drugom fizičkog ili psihičkog bola ili straha (nematerijalna šteta).

Uspostavljanje ranijeg stanja i naknada u novcu Član 185.

(1) Odgovorno lice dužno je uspostaviti stanje koje je bilo prije nego što je šteta nastala.

(2) Ukoliko uspostavljanje ranijeg stanja ne uklanja štetu potpuno, odgovorno lice dužno je za ostatak štete dati naknadu u novcu.

(3) Kad uspostavljanje ranijeg stanja nije moguće, ili kad sud smatra da nije nužno da to učini odgovorno lice, sud će odrediti da ono isplati oštećeniku odgovarajuću svotu novca na ime naknade štete.

(4) Sud će dosuditi oštećeniku naknadu u novcu kad on to zahtijeva, izuzev ako okolnosti datog slučaja opravdavaju uspostavljanje ranijeg stanja.

Novčana naknada Član 200.

(1) Za pretrpljene fizičke bolove, za pretrpljene duševne bolove zbog umanjenja životne aktivnosti, naruženosti, povrede ugleda, časti, slobode ili prava ličnosti, smrti bliskog lica kao i za strah sud će, ako nađe da okolnosti slučaja, a naročito jačina bolova i straha i njihovo trajanje to opravdava, dosuditi pravičnu novčanu naknadu, nezavisno od naknade materijalne štete kao i u njenom odsustvu.

(2) Prilikom odlučivanja o zahtjevu za naknadu nematerijalne štete, kao i o visini njene naknade, sud će voditi računa o značaju povrijeđenog dobra i cilju kome služi ta naknada, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njenom prirodom i društvenom svrhom.

24. U Zakonu o parničnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15) relevantna odredba glasi:

Član 10.

[…] Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

Član 420.

U postupku u parnicama iz radnih odnosa, a osobito pri određivanju rokova i ročišta, sud će uvijek obraćati osobitu pažnju na potrebu hitnog rješavanja radnih sporova.

VI.Dopustivost

25. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

26. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

27. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 33 0 P 000102 15 Gž 4 od 16. marta 2016. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantica je primila 30. marta 2016. godine, a apelacija je podnesena 26. maja 2016. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

28. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

29. Apelantica smatra da joj je osporenim presudama povrijeđeno prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, kako u odnosu na meritum odluke tako i donošenje odluke u „razumnom roku“ i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju Pravo na pravično suđenje

30. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

31. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.

[…]

32. Ustavni sud, prije svega, ističe da se predmetni postupak odnosi na tužbeni zahtjev kojim je tražena naknada štete zbog pretrpljene nesreće na radu, dakle nesporno se radi o utvrđivanju apelanticinih građanskih prava. Shodno navedenom, proizlazi da se radi o predmetu građanskopravne prirode, te da, stoga, apelantica uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

a) U odnosu na donošenje odluke u razumnom roku -Relevantna načela

33. Prema konzistentnoj praksi Evropskog i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora se ocjenjivati u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta. Pri tome se mora voditi računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).

-Period koji se uzima u obzir

34. Ustavni sud zapaža da je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 16. oktobra 2007. godine, a da je postupak okončan osporenom odlukom od 16. marta 2016. godine. Dakle, predmetni postupak je trajao osam godina i šest mjeseci i to je relevantan period koji treba uzeti u obzir prilikom razmatranja dužine predmetnog postupka.

-Analiza razumnosti trajanja postupka

35. Ustavni sud primjećuje da, s obzirom na prirodu apelanticinog zahtjeva, te iz dokumenta koji su predočeni, ne proizlazi da se u konkretnom slučaju radilo o složenim činjeničnim ili pravnim pitanjima koja bi eventualno utjecala na dužinu postupka odlučivanja o apelanticinom zahtjevu.

36. Nadalje, ocjenjujući ponašanje nadležnih sudova, Ustavni sud, prije svega, zapaža da je sud, zbog vraćanja predmeta u dva navrata, prvostepenu presudu donio 31. augusta 2015. Na drugoj strani, prema ocjeni Ustavnog suda, drugostepeni sud je iskazao adekvatnu ažurnost u žalbenom postupku s obzirom na to da mu je bilo potrebno oko sedam mjeseci da donese osporenu drugostepenu odluku od dana kada je zaprimio predmet na postupanje. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća na stav Evropskog suda i Ustavnog suda da stalno vraćanje predmeta od višeg ka nižem sudu ili tijelu ne predstavlja uvijek najbolji način da pojedinci ostvare i realiziraju svoja prava. Ustavni sud mora naglasiti da je za pravni sistem od fundamentalne važnosti vođenje postupka u okviru razumnog vremena jer svako nepotrebno odugovlačenje, kao i vraćanje predmeta od višeg ka nižem sudu često dovodi do, de facto, lišavanja pojedinca njegovih prava, gubitka djelotvornosti i povjerenja u pravni sistem.

37. Osim toga, Ustavni sud podsjeća na to da se radi o predmetu od posebnog značaja za apelanticu, te da je od podnošenja zahtjeva do donošenja konačne odluke Kantonalnog suda proteklo osam godina i šest mjeseci. Stoga, ocjenjujući ponašanje redovnih sudova, te s obzirom na činjenicu da apelantica svojim ponašanjem nije doprinijela dužini postupka, Ustavni sud smatra da je povrijeđeno apelanticino pravo na pravično suđenje u razumnom roku. Imajući u vidu navedeno i uzimajući u obzir sve navedene faktore, Ustavni sud zaključuje da je u ovom slučaju zbog dužine trajanja postupka povrijeđeno apelanticino pravo na pravično suđenje u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Naknada nematerijalne štete

38. Ustavni sud podsjeća da, prema članu 74. Pravila Ustavnog suda, može odrediti naknadu na ime nematerijalne štete, koja se, ako Ustavni sud odredi da je potrebno dodijeliti novčanu naknadu, u smislu odredbe stava (2) tog člana, određuje na osnovu pravednosti, uzimajući u obzir standarde koji proizlaze iz prakse Ustavnog suda.

39. Apelantica je zatražila da se naknadi nematerijalna šteta zbog dužine trajanja predmetnog postupka koji je pravomoćno okončan. Ustavni sud zapaža da je postupak koji apelantica osporava predmetnom apelacijom trajao nešto duže od osam godina (mutatis mutandis, Ustavni sud, odluke o dopustivosti i meritumu br. AP 933/15 od 15. septembra 2016. godine, tačka 31. i AP 1346/09 od 18. aprila 2012. godine, tačka 34, dostupne na www.ustavnisud.ba), za koji period će Ustavni sud apelantici dodijeliti naknadu na ime nematerijalne štete. S obzirom na odluku u ovom predmetu i vodeći se načelima pravičnosti, uzimajući u obzir ekonomske prilike u Bosni i Hercegovini, prosječna primanja i parametre životnog standarda građana, te s obzirom na to da se radi o predmetu koji je po svojoj pravnoj prirodi hitan (član 420. ZPP), Ustavni sud smatra da apelantici na ime naknade nematerijalne štete treba isplatiti iznos od 1.200,00 KM.

40. Navedeni iznos apelantici je dužna da isplati Vlada Tuzlanskog kantona u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.

b) U odnosu na osporene odluke (ostali aspekti prava na pravično suđenje - primjena prava)

41. Ustavni sud zapaža da apelantica osporava presude Općinskog i Kantonalnog suda, tvrdeći da je njima pogrešno primijenjeno pravo. U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak tih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. juna 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.

42. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje te, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24).

43. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je suština predmetnog spora (u kontekstu apelacionih navoda) apelanticin zahtjev za isplatu naknade nematerijalne štete. Odlučujući o apelanticinim žalbenim navodima, Kantonalni sud je utvrdio da su neosnovani apelanticini žalbeni prigovori da joj prvostepeni sud pobijanom presudom nije dosudio naknadu nematerijalne štete po osnovu fizičkih bolova. Prema ocjeni redovnih sudova (Općinski i Kantonalni), fizički bolovi slabog intenziteta, povremenog karaktera, ali koje će apelantica osjećati trajno cijelog života, ne dosuđuju se kao poseban vid fizičkog bola, već se uzimaju u obzir kod utvrđivanja visine naknade po osnovu pretrpljenih duševnih boli zbog umanjenja životne aktivnosti. Kantonalni sud u tom smislu nije prihvatio iskaz vještaka medicinske struke koji se izjasnio da se ,,bol ne uzima kao kategorija u ocjenjivanju umanjenja opće životne aktivnosti“ budući da ocjenu o tome daje sud. Troškove predmetnog postupka Kantonalni sud je odredio prema relevantnim parnično-procesnim odredbama, a Ustavni sud ne vidi proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa.

44. Dovodeći navedeno u vezu s relevantnim zakonskim odredbama i citiranim načelima iz prakse Ustavnog suda i Evropskog suda za ljudska prava, Ustavni sud, suprotno apelanticinim tvrdnjama, smatra da su redovni sudovi u osporenim odlukama naveli jasne i argumentirane razloge u pogledu svoje odluke o apelanticinom tužbenom zahtjevu. Prema ocjeni Ustavnog suda, u okolnostima konkretnog predmeta, način na koji su redovni sudovi primijenili relevantne propise ne doima se proizvoljnim, niti se čini da su relevantne odredbe primijenjene na apelanticinu štetu. Dakle, Ustavni sud smatra da obrazloženja osporenih presuda Općinskog i Kantonalnog suda zadovoljavaju standarde prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te da u ovom dijelu nije došlo do povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na ostale aspekte.

Pravo na imovinu

45. Apelantica smatra da joj je prekršeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ustavni sud zapaža da apelantica kršenje ovog prava, u suštini, veže za pogrešnu primjenu materijalnog i procesnog prava, a ti navodi su već razmotreni u okviru apelanticinih navoda o povredi prava na pravično suđenje. S obzirom na navedeno, kao i na elaboraciju iz prethodnih tačaka u kojima nije utvrđeno kršenje prava na pravično suđenje, Ustavni sud smatra da su i navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju neosnovani. VIII.Zaključak

46. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku kada je postupak utvrđivanja naknade štete zbog povrede na radu, koji se ne može smatrati naročito složenim, trajao osam godina i šest mjeseci, za što u najvećem dijelu odgovornost snosi Općinski sud u Živinicama.

47. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada u obrazloženju osporenih odluka Općinskog i Kantonalnog suda nema ničega što ukazuje na proizvoljnu primjenu relevantnih propisa na apelanticinu štetu, te kada su za osporene odluke dati jasni i logični razlozi.

48. Nema kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelantica kršenje navedenog prava dovodi u vezu s proizvoljnom primjenom materijalnog i procesnog prava, a ti su navodi razmotreni u okviru apelanticinog prava na pravično suđenje.

49. Na osnovu člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

50. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-2246/16 (I. G.) | Sudska praksa | Aktio