Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2295/16 (S. H., E. Ć., M. J. i T. G.)
Odluka donesena 11. 09. 2018.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Isplata duga
- Član 13. EK – Pravo na djelotvorni pravni lijek
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Zastara
- Mjenica
- Pravo na pravnu sigurnost
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2295/16
Apelacija
Odluka o meritumu
11. 09. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2295/16, rješavajući apelaciju Sefera Hodžića i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 11. septembra 2018. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Sefera Hodžića, Esada Ćosića, Merime Jahić i Tome Grabovca podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 32 0 I 039518 15 Rev od 17. marta 2016. godine, Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 I 039518 14 Gž od 22. januara 2015. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli broj 32 0 P 039518 07 P od 22. septembra 2014. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Sefer Hodžić, Esad Ćosić, Merima Jahić i Toma Grabovac (u daljnjem tekstu: apelanti), svi iz Tuzle, koje zastupa Gordan Isabegović, advokatska kancelarija „Muhić i dr.“ iz Tuzle, podnijeli su 31. maja 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 32 0 I 039518 15 Rev od 17. marta 2016. godine, Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 32 0 I 039518 14 Gž od 22. januara 2015. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 32 0 P 039518 07 P od 22. septembra 2014. godine. Apelanti su 16. jula 2017. godine dopunili apelaciju.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
1. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Općinskog, Kantonalnog i Vrhovnog suda i tužitelja Hypo Alpe Adria Bank d. d. (u daljnjem tekstu: tužitelj) zatraženo je 23. marta 2016. godine da dostave odgovore na apelaciju.
2. Općinski sud je dostavio odgovor na apelaciju 4. marta 2018. godine, Kantonalni sud 2. aprila 2018. godine, a Vrhovni sud 29. marta 2018. godine. Tužitelj nije dostavio odgovor na apelaciju.
III.Činjenično stanje
3. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
4. Presudom Općinskog suda broj 32 0 P 039518 07 P od 22. septembra 2014. godine apelanti su obavezani da tužitelju po osnovu duga solidarno isplate iznos od 18.927,40 KM s kamatama kako slijedi: 13.832,16 KM na ime dospjele i nedospjele glavnice, sa zakonskom zateznom kamatom od dana otkaza ugovora o kreditu 10. septembra 2007. godine pa sve do isplate, 3.749,33 KM na ime dospjele redovne kamate sa zakonskom zateznom kamatom od dana otkaza ugovora o kreditu 10. septembra 2007. godine pa sve do isplate, 1.345,91 KM na ime zakonske zatezne kamate dospjele do dana otkaza ugovora o kreditu, te da plate troškove ovog postupka u iznosu od 2.650,00 KM, sa obračunatom zakonskom zateznom kamatom na troškove postupka od dana donošenja presude pa sve do isplate, a sve u roku od 30 dana računajući od prvog narednog dana od dana donošenja presude.
5. Kako slijedi iz obrazloženja presude, tužitelj je u svojstvu tražitelja izvršenja 3. oktobra 2007. godine protiv apelanata kao izvršenika podnio prijedlog za izvršenje na osnovu vjerodostojne isprave, a radi naplate duga u iznosu od 18.969,17 KM, nakon čega je Rješenjem Općinskog suda o izvršenju broj 032-0-1-07-10741 od 11. oktobra 2007. godine usvojeno predloženo rješenje, da bi povodom prigovora izvršenika donio zaključak 13. marta 2014. godine pod brojem 32 0 I 039518 07 da se prijedlog za izvršenje ima smatrati tužbom, te postupak nastaviti prema odredbama parničnog postupka.
6. U obrazloženju svoje odluke Općinski sud se pozvao na odredbu člana 1065. Zakona o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, te „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93 i 13/94; u daljnjem tekstu: ZOO) kojom je propisano da se ugovorom o kreditu banka obavezuje da korisniku kredita stavi na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava na određeno ili neodređeno vrijeme za neku namjenu, ili bez utvrđene namjene, a korisnik se obavezuje da banci plaća ugovorenu kamatu i dobijeni iznos novca vrati u vrijeme i na način kako je to utvrđeno. Nadalje, odredbom člana 1067. stav 2. ZOO-a propisano je da ugovor o kreditu banka može otkazati prije isteka ugovorenog roka i u slučaju insolventnosti korisnika, čak i kada nije utvrđena sudskom odlukom, u slučaju prestanka pravnog lica ili smrti korisnika, ako bi u tim slučajevima davatelj kredita došao u bitno nepovoljniji položaj. Odredbom člana 1004. stav 3. ZOO-a propisano je da ako se jemac obavezao kao jemac platac, odgovara povjeritelju kao glavni dužnik za cijelu obavezu i povjeritelj može zahtijevati njeno ispunjenje bilo od glavnog dužnika bilo od jemca ili od obojice u isto vrijeme (solidarno jemstvo).
7. Iz ugovora o kreditu zaključenog 21. septembra 2002. godine između tužitelja i prvoapelanta pod brojem 6134018532 (koji zbog zamjene elektronskog sistema vođenja kredita ima novi broj 1637115865) proizlazi da je prvoapelantu odobren kredit u iznosu od 15.000,00 KM, da će se kredit prenijeti na tekući račun prvoapelanta kao korisnika, da se kredit ima otplatiti u 120 mjesečnih rata u iznosu od po 199,58 KM, da prva rata dospijeva 1. novembra 2002. godine, da ugovorene redovne kamate iznose 10,65% na godišnjem nivou, da je osiguranje otplate kredita osigurano mjenicom koju su potpisali svi apelanti-tuženi, da tužitelj kao davatelj kredita može otkazati kredit ako se korisnik kredita ne pridržava bilo koje odredbe ugovora, a naročito ako korisnik kredita ne plati dvije uzastopne dospjele rate, da se danom otkaza kredita smatra da je kredit s pripadajućim kamatama i ostalim troškovima dospio na naplatu, te da su ugovor o kreditu potpisali svi tuženi, i to prvoapelant kao korisnik kredita, a ostali tuženi kao solidarni dužnici – jemci platci.
8. Iz sporazuma i izjave o obavezi na temelju solo mjenice od 21. septembra 2002. godine proizlazi da su se apelanti, i to prvoapelant kao dužnik odnosno korisnik kredita i ostali tuženi kao jemci obavezali da u svrhu osiguranja kredita u iznosu od 15.000,00 KM iz ugovora o kreditu broj 6134018532 (novi broj 1637115865) od 21. septembra 2002. godine daju dvije solo mjenice serijskog broja AF 0409586 i AF 0409587, te da su saglasni da tužitelj u slučaju neispunjenja obaveza koje proizlaze iz navedenog ugovora o kreditu može bez njihove posebne saglasnosti u svako doba koristiti navedene solo mjenice te upisati dugovani iznos po osnovu navedenog kredita i ugovorom utvrđene kamate, te u tekstu solo mjenice unijeti dopune koje smatra svrsishodnim i potrebnim za naplatu mjenice. Donoseći presudu Općinski sud je imao u vidu i istaknuti prigovor zastarjelosti potraživanja, međutim, sud smatra da u konkretnom slučaju nije nastupila zastarjelost potraživanja zbog toga što je otkazom ugovora o kreditu i popunjavanjem bjanko mjenice bez protesta koju je potpisao tužitelj predmetno potraživanje dospjelo na naplatu 10. septembra 2007. godine, a mjenična tužba odnosno prijedlog za izvršenje su podneseni 9. oktobra 2007. godine, dakle u trogodišnjem zakonskom roku (član 80. Zakona o mjenici). Osim toga, ovaj prigovor se ima raspraviti i primjenom odredbe člana 373. stav 1. ZOO-a, koja se upravo i odnosi na zastarjelost samog prava po osnovu ugovora o kreditu, pa se ima primijeniti petogodišnji rok, računajući od dospjelosti najstarijeg anuiteta poslije koga dužnik nije vršio davanja.
9. Presudom Kantonalnog suda broj 32 0 I 039518 14 Gž od 22. januara 2015. godine žalba je odbijena i prvostepena presuda potvrđena.
10. Kantonalni sud navodi da apelanti ponavljaju ranije navode isticane tokom prvostepenog postupka, a to je da sud u izvršnom postupku nije trebao donijeti rješenje o izvršenju na osnovu mjenice bez protesta, pa da je zbog toga i prvostepeni sud, nakon što je izvršni sud donio zaključak 13. marta 2014. godine kojim se prijedlog za izvršenje imao smatrati tužbom, trebao odbaciti tužbu tužitelja u ovoj pravnoj stvari. O tim navodima i prigovorima detaljno se izjasnio prvostepeni sud na stranici 6. pobijane presude, a na koje pravilne razloge se ponovo apelanti upućuju, jer se parnični sud ne može upuštati u ispitivanje pravilnosti odluka donesenih u izvršnom postupku. Prema mišljenju Kantonalnog suda, činjenica da je izvršni postupak pokrenut na temelju mjenice kao vjerodostojne isprave, a da mjenica nije bila s protestom, pa da zbog toga nije mogla ni biti vjerodostojna isprava, nije relevantna ni za odlučivanje o prigovoru zastare potraživanja koji apelanti ponavljaju u izjavljenoj žalbi. Osim toga, kako je odredbom člana 50. stav 4. Zakona o izvršnom postupku (u daljnjem tekstu: ZIP) propisano da se rješenje o izvršenju na osnovu vjerodostojne isprave može pobijati kako u odnosu na izvršni naslov tako i u odnosu na dug, tj. u cijelosti, to se, prema ocjeni Kantonalnog suda, u situaciji kada je prvostepeni sud u izvršnom postupku povodom prigovora tuženih – izvršenika donio zaključak od 13. marta 2014. godine da se prijedlog za izvršenje smatra tužbom i da će se postupak nastaviti po odredbama parničnog postupka, u konačnom od tada ima smatrati da se u predmetnoj pravnoj stvari radi o tužbi, a ne od 29. maja 2014. godine kada je tužitelj tužbu uredio, a kako to žalbe neutemeljeno žele predstaviti radi istaknutog ponovljenog prigovora zastare potraživanja.
11. Na koncu, prema mišljenju Kantonalnog suda, nije prihvatljiv ni ponovljeni prigovor i ponovno pozivanje žalitelja u vezi s primjenom Zakona o zaštiti žiranata u FBiH („Službene novine FBiH“ broj 100/13). Naime, u konkretnom slučaju u ovoj pravnoj stvari se radi o materijalnopravnom odnosu između tužitelja i tuženih apelanata koji je nastao prije donošenja Zakona o zaštiti žiranata u Federaciji Bosne i Hercegovine jer prelaznim i završnim odredbama navedenog zakona (čl. 36, 37. i 38) nije određena njegova retroaktivna primjena, pa je stoga taj zakon apsolutno neprimjenjiv na odnose koji su nastali prije 26. decembra 2013. godine kada je zakon stupio na snagu, a kakav je i konkretan sporni odnos.
12. Presudom Vrhovnog suda broj 32 0 I 039518 15 Rev od 17. marta 2016. godine revizija apelanata je odbijena.
13. Prema ocjeni Vrhovnog suda, sud je pravilno usvojio tužbeni zahtjev, s tim što se na sporni odnos imaju primijeniti odredbe Zakona o mjenici. Naime, u ovom slučaju je riječ o mjeničnopravnom sporu za isplatu mjeničnog novčanog iznosa po trasiranoj mjenici, sačinjenoj u smislu odredbe člana 3. Zakona o mjenici, koja propisuje sadržaj trasirane mjenice, a radi osiguranja potraživanja iz predmetnog ugovora o kreditu. Dakle, radi se o sporu u kojem se odlučuje o tužbenom zahtjevu tužitelja kao mjeničnog povjeritelja na isplatu prema prvotuženom apelantu kao glavnom dužniku i mjeničnim jemcima, primjenom odredaba Zakona o mjenici kao posebnog zakona (lex specialis) koji isključuje primjenu odredaba ZOO-a, pa i onih odredaba koje uređuju pravni institut jemstva, zastarjelosti potraživanja iz osnovnog posla, kao odredaba o preuzimanju duga, pri kojim prigovorima apelanti ostaju i u revizijama.
14. Kako navodi Vrhovni sud, odredbama iz člana 48. Zakona o mjenici propisano je da svi oni koji su mjenicu trasirali, akceptirali, indosirali ili avalirali odgovaraju solidarno imaocu mjenice (stav 1), a imalac mjenice ima pravo postupiti protiv svih tih lica bilo pojedinačno bilo protiv više njih bilo protiv svih zajedno, pri čemu nije dužan da se drži reda kojim su se oni obavezali (stav 2). Prema tome, tužitelj kao povjeritelj može sudskim putem zahtijevati naplatu od bilo kojeg potpisnika mjenice, dakle u konkretnom slučaju od prvotuženog apelanta kao mjeničnog dužnika ili ostalih apelanata kao avalista, u čemu sadržajno nema nedostataka, jer apelanti kao mjenični dužnici nisu ovlašteni na podnošenje prigovora vezanih uz osnovni posao i zasnovanih na odredbama ZOO-a.
15. Prigovor tuženih da je izvršni sud trebao obustaviti izvršni postupak koji je pokrenut na osnovu mjenice koja nema karakter vjerodostojne isprave nije relevantan za rješavanje ovog spora jer parnični sud ne može ispitivati pravilnost i zakonitost odluka izvršnog suda. Nadalje, Vrhovni sud nalazi da je neosnovan i prigovor apelanata da je nastupila zastara mjeničnopravnog zahtjeva tužitelja. Tužitelj je kao imalac trasirane mjenice mjenicu ispunio 10. septembra 2007. godine kao danom dospijeća mjenične obaveze i podnio prijedlog za izvršenje 20. novembra 2007. godine, pa se taj dan ima smatrati i danom podnošenja tužbe, s obzirom na to da je po prigovoru tuženih postupak nastavljen u parnici. Prema odredbama iz člana 80. stav 1. Zakona o mjenici, svi mjeničnopravni zahtjevi protiv akceptanta zastarijevaju za tri godine računajući od dospjelosti. Ova odredba primjenjuje se u vezi s odredbom člana 33. stav 1. Zakona o mjenici jer tuženi apelanti kao avalisti odgovaraju onako kako odgovara onaj za koga su jamčili, a glavni dužnik odgovara kao akceptant trasirane mjenice. Zbog toga se u odnosu na tužene primjenjuje trogodišnji rok zastarjelosti iz člana 80. stav 1. Zakona o mjenici, koji, s obzirom na dospijeće i datum podnošenja tužbe, nije protekao.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
16. Apelanti navode da im je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije.
17. Apelanti ukazuju na povredu prava na pravično suđenje koja je učinjena povredom principa pravne sigurnosti, i to tako što je redovni sud u tri sudske instance u predmetima s identičnim činjeničnim i pravnim stanjem (tužbe Hypo Alpe Adria Bank d.d. Tuzla protiv bivših zaposlenika Hotela ,,Tuzla“ d.d. Tuzla po osnovu istovrsnih ugovora o kreditu i mjenica) donio različite presude s potpuno oprečnim pravnim stanovištima. Smatraju da je sud donio potpuno oprečne činjenične i pravne zaključke, čija je posljedica donošenje sudske presude koja je protivrječna dvjema presudama koje su donesene svega nepuna četiri mjeseca ranije, odnosno presudi koja je donesena istog dana kao i osporena odluka, a koja je zasnovana na gotovo identičnom činjeničnom i pravnom stanju. Naime, Vrhovni sud je u osporenoj presudi zaključio da u konkretnom slučaju nije došlo do preinačenja tužbe, zbog čega se na sporni odnos „imaju primijeniti odredbe Zakona o mjenici“, pa slijedom navedenog smatra da se u konkretnom slučaju ,,na tužene primjenjuje trogodišnji rok zastarjelosti iz člana 80. stav 1. Zakona o mjenici, koji s obzirom na dospijeće i datum podnošenja tužbe nije protekao“. Dakle, sud u osporenoj presudi, protivrječno naprijed navedenim presudama u gotovo identičnim činjeničnim i pravnim predmetima, propušta da ocijeni pravilno činjenično stanje.
18. Navedena pravna stanovišta koja su zauzeta u drugim presudama Vrhovnog suda, a koja se odnose na predmete s gotovo identičnom činjeničnom i pravnom situacijom, u potpunoj su i očiglednoj protivrječnosti sa stanovištima koja je isti sud kao sud posljednje instance zauzeo u osporenoj odluci. Pri tome apelanti posebno ističu da su preduzimali gotovo identične pravne radnje kao i tuženi u predmetima u kojima je Vrhovni sud uvažio njihove revizije, što potvrđuje skoro identičan sadržaj revizija koje su izjavljivali apelanti, te tuženi u predmetima Vrhovnog suda br. 32 0 I 040953 15 Rev, 32 0 P 041017 15 Rev i 32 0 I 042170 15 Rev. Osim toga, gotovo identične pravne radnje u svim navedenim predmetima preduzimao je i tužitelj, što sud može utvrditi uvidom u sadržaj činjeničnih i pravnih navoda tužitelja, npr. u predmetu br. 32 0 041017 13 P, te u predmetu u kojem se podnosi ova apelacija.
19. Ustavni sud zaključuje da je „Vrhovni sud kao sud posljednje instance za odlučivanje u apelantovom slučaju, protiv čijih odluka nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, zauzimajući drugačiji stav u osporenoj presudi u slučaju koji je činjenično i pravno gotovo identičan kao i prethodni predmet apelanta pred tim sudom, u periodu od samo 34 dana, a da nije dao obrazloženje zašto odstupa od dotadašnje prakse rješavanja istih ili sličnih predmeta pred tim sudom, povrijedio načelo pravne sigurnosti kao jedan od osnovnih vidova vladavine prava, koje je neodvojiv element prava na pravično suđenje. Iz svega navedenog predlaže se da se usvoji apelacija, utvrdi povreda ustavnih prava i predmet vrati na ponovno suđenje“.
b) Odgovor na apelaciju
20. Općinski sud navodi da presude nadležnih pravosudnih institucija nisu ni u kojem slučaju dovele u pitanje pravično suđenje niti pravnu sigurnost apelanata, te je odlučivano u skladu s Ustavom BiH i Evropskom konvencijom, kao i njenim protokolima. Uzimajući u obzir navedeno, predlaže se da ova apelacija bude odbijena kao neosnovana.
21. Kantonalni sud smatra da su navodi apelanata neosnovani jer to što apelanti odlukom Kantonalnog suda nisu zadovoljni nije dovoljno za osnovanost tvrdnji da im je povrijeđeno naprijed navedeno pravo zaštićeno Ustavom BiH, Evropskom konvencijom, jer to ne proizlazi iz razloga presude protiv koje su apelanti izjavili apelaciju, a u kojoj je vijeće ovog suda dalo jasne i iscrpne razloge, pa predlaže da se apelacija odbije.
22. Vrhovni sud navodi da ostaje pri razlozima datim u obrazloženju svoje presude i smatra da primjena prava u toj presudi nije bila proizvoljna.
V.Relevantni propisi
23. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89 i „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93 i 13/94) u relevantnom dijelu glasi:
Ugovor o preuzimanju duga Član 446.
(1) Preuzimanje duga vrši se ugovorom između dužnika i preuzimaoca, na koji je pristao povjerilac.
(2) O zaključenom ugovoru može povjerioca izvijestiti svaki od njih, i svakome od njih može povjerilac saopštiti svoj pristanak na preuzimanje duga.
(3) Pretpostavlja se da je povjerilac dao svoj pristanak ako je bez ograde primio neko ispunjenje od preuzimaoca, koje je ovaj učinio u svoje ime.
Oblici jemstva Član 1004.
(1) Od jemca se može zahtijevati ispunjenje obaveze tek nakon što je glavni dužnik ne ispuni u roku određenom u pismenom pozivu (supsidijarno jemstvo).
(2) Povjerilac može tražiti ispunjenje od jemca iako nije prije toga pozvao glavnog dužnika na ispunjenje obaveze, ako je očigledno da se iz sredstava glavnog dužnika ne može ostvariti njeno ispunjenje ili ako je glavni dužnik pao pod stečaj.
(3) Ako se jemac obavezao kao jemac platac, odgovara povjeriocu kao glavni dužnik za cijelu obavezu i povjerilac može zahtijevati njeno ispunjenje bilo od glavnog dužnika bilo od jemca ili od obojice u isto vrijeme (solidarno jemstvo).
(4) Jemac za obavezu nastalu iz ugovora u privredi odgovara kao jemac platac, ako nije što drugo ugovoreno.
UGOVOR O KREDITU
Pojam Član 1065.
Ugovorom o kreditu banka se obavezuje da korisniku kredita stavi na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, a korisnik se obavezuje da banci plaća ugovorenu kamatu i dobijeni iznos novca vrati u vrijeme i na način kako je utvrđeno ugovorom.
Član 1067.
Otkaz davaoca kredita Član 1067.
(1) Ugovor o kreditu banka može otkazati prije isteka ugovorenog roka ako je kredit korišćen u suprotnosti sa njegovom namjenom.
(2) Ugovor o kreditu banka može otkazati prije isteka ugovornog roka i u slučaju insolventnosti korisnika čak i kad nije utvrđena sudskom odlukom, u slučaju prestanka pravnog lica ili smrti korisnika, ako bi u tim slučajevima davalac kredita došao u bitno nepovoljniji položaj.
24. Zakon o mjenici („Službene novine FBiH“ br. 32/00 i 28/03) u relevantnom dijelu glasi: Član 80.
(1) Svi mjeničnopravni zahtjevi protiv akceptanta zastarijevaju za tri godine, računajući od dospjelosti.
(2) Mjeničnopravni zahtjevi imatelja mjenice protiv indosanta i protiv trasanta zastaruju za godinu dana, računajući od dana pravodobno podignutog protesta, a ako se u mjenici nalazi odredba „bez troškova“ onda od dospjelosti.
(3) Mjeničnopravni zahtjevi indosanata jednih protiv drugih i protiv trasanta zastaruju za šest mjeseci, računajući od dana kad je indosant mjenicu iskupio ili od dana kad je protiv njega kod suda postupljeno.
VI.Dopustivost
25. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
26. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
27. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 32 0 I 039518 15 Rev od 17. marta 2016. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelanti su primili 6. aprila 2016. godine, a apelacija je podnesena 31. maja 2016. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
28. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
29. Apelanti smatraju da im je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije.
Pravo na pravično suđenje
30. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
31. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom.
[…]
32. Ustavni sud, prije svega, ističe da se predmetni postupak odnosi na tužbeni zahtjev kojim je tražena isplata duga iz osnova ugovornih odnosa tužitelja i apelanata, dakle, nesporno se radi o utvrđivanju građanskih prava apelanata. Shodno navedenom, proizlazi da se radi o predmetu građanskopravne prirode, te da, stoga, apelanti uživaju garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
33. U vezi s ovim dijelom navoda, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.
34. Ustavni sud se, dakle, prema navedenom stavu, može izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao kako očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na apelacione navode, ispitati da li je osporena odluka zasnovana na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava.
35. Apelanti prigovaraju da u konkretnom predmetu redovni sud nije pravilno utvrdio činjenično stanje predmeta, da je proizvoljno primijenio materijalno pravo i da, protivno svojoj sudskoj praksi, u predmetima s identičnim činjeničnim i pravnim stanjem (tužbe Hypo Alpe Adria Bank d.d. Tuzla protiv bivših zaposlenika Hotela ,,Tuzla“ d.d. Tuzla po osnovu istovrsnih ugovora o kreditu i mjenica) donio različite presude s potpuno oprečnim pravnim stanovištima. Iz osporenih presuda proizlazi da je na osnovu ugovora o kreditu zaključenog 21. septembra 2002. godine između tužitelja i prvoapelanta prvoapelantu odobren kredit u iznosu od 15.000,00 KM, da će se kredit prenijeti na tekući račun prvotuženika kao korisnika, da se kredit ima otplatiti u 120 mjesečnih rata u iznosu od po 199,58 KM, da prva rata dospijeva 1. novembra 2002. godine. Ugovor o kreditu potpisali su svi tuženi, i to prvoapelant kao korisnik kredita, a ostali tuženi kao solidarni dužnici – jemci platci. S obzirom na utvrđene obaveze apelanata, sud se pozvao na odredbe člana 1004. stav
3. ZOO-a kojim je propisano da ako se jemac obavezao kao jemac platac, odgovara povjeritelju kao glavni dužnik za cijelu obavezu i povjeritelj može zahtijevati njeno ispunjenje bilo od glavnog dužnika bilo od jemca, ili od obojice u isto vrijeme (solidarno jemstvo). Ustavni sud ukazuje na zaključak Kantonalnog suda da se prijedlog za izvršenje smatra tužbom i da će se postupak nastaviti prema odredbama parničnog postupka, u konačnom se od tada ima smatrati da se u predmetnoj pravnoj stvari radi o tužbi, a ne od 29. maja 2014. godine kada je tužitelj tužbu uredio, a kako to žalbe neutemeljeno žele predstaviti radi istaknutog ponovljenog prigovora zastare potraživanja.
36. Međutim, Ustavni sud nalazi da je Vrhovni sud u konkretnom slučaju utvrdio da je riječ o mjeničnopravnom sporu za isplatu mjeničnog novčanog iznosa po trasiranoj mjenici, sačinjenoj u smislu odredbe člana 3. Zakona o mjenici, koja propisuje sadržaj trasirane mjenice, a radi osiguranja potraživanja iz predmetnog ugovora o kreditu. Nadalje, Ustavni sud ukazuje da je odredbama iz člana 48. Zakona o mjenici propisano da svi oni koji su mjenicu trasirali, akceptirali, indosirali ili avalirali odgovaraju solidarno imaocu mjenice (stav 1), a imalac mjenice ima pravo postupiti protiv svih tih lica bilo pojedinačno bilo protiv više njih bilo protiv svih zajedno, pri čemu nije dužan da se drži reda kojim su se oni obavezali (stav 2). Ustavni sud zapaža da konkretna apelacija pokreće pitanje koji se zakon primjenjuje na dato činjenično stanje. Vrhovni sud je smatrao da se primjenjuje Zakon o mjenici, a Ustavni sud ocjenjuje da u takvom pristupu nema arbitrarnosti, niti to može pokrenuti pitanje kršenja principa vladavine prava i pravne sigurnosti. Kada se primjenjuje Zakon o mjenici, onda je faktičko pitanje u svakom predmetu da li je nastupila zastara, o čemu je Vrhovni sud dao odgovarajuće obrazloženje za svoj zaključak u pogledu zastare. Imajući u vidu okolnosti konkretnog slučaja i relevantne odredbe Zakona o mjenici na kojima je zasnovana osporena presuda Vrhovnog suda, Ustavni sud smatra da iz činjenica predmeta i osporenih odluka ne proizlazi bilo kakva proizvoljnost u primjeni materijalnog prava. Stoga su navodi apelanata da im je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje zbog proizvoljne primjene materijalnog prava neosnovani i prema mišljenju Ustavnog suda. Ustavni sud zaključuje da je predmetni postupak proveden uz garancije koje pruža član 6. stav 1. Evropske konvencije, te da, shodno tome, osporenom odlukom nije prekršeno pravo apelanata na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
37. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanata o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije neosnovani.
Pravo na imovinu
38. Apelanti smatraju da im je prekršeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ustavni sud zapaža da apelanti kršenje ovog prava, u suštini, vežu za pogrešnu primjenu materijalnog i procesnog prava, a ti navodi su već razmotreni u okviru navoda o povredi prava na pravično suđenje. S obzirom na navedeno, kao i na elaboraciju iz prethodnih tačaka u kojima nije utvrđeno kršenje prava na pravično suđenje, Ustavni sud smatra da su i navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju neosnovani.
Pravo na djelotvoran pravni lijek
39. Član 13. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
Svako kome su povrijeđena prava i slobode koji su predviđeni u ovoj konvenciji ima pravo na djelotvoran pravni lijek pred domaćim vlastima (...).
40. Prema pravnoj praksi Evropskog suda, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije je akcesorno pravo. To znači da ovaj član zahtijeva da se osigura pravni lijek u vezi s pravima garantiranim Evropskom konvencijom. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su apelanti imali i koristili mogućnost podnošenja žalbe na prvostepeno rješenje. Dakle, očigledno je da su apelanti imali na raspolaganju i koristili pravne lijekove predviđene zakonom. Činjenica da rezultat ovih pravnih lijekova nije pozitivna posljedica za apelante sama po sebi ne predstavlja kršenje prava na djelotvoran pravni lijek. Stoga, Ustavni sud smatra da nije bilo kršenja prava apelanata na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije.
VIII.Zaključak
41. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada u obrazloženju osporene odluke Vrhovnog suda nema ničega što ukazuje na proizvoljnu primjenu relevantnih propisa na štetu apelanata, te kada je sud za svoju odluku dao jasne razloge.
42. Nema kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelanti kršenje navedenog prava dovode u vezu s proizvoljnom primjenom materijalnog i procesnog prava, a ti su navodi razmotreni u okviru prava na pravično suđenje.
43. Nije povrijeđeno pravo apelanata na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije jer su apelanti imali na raspolaganju i iskoristili djelotvorne pravne lijekove.
44. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
45. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević