Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2134/18 (S.Ž., E. D., Z. B., Z. H.)
Odluka donesena 05. 07. 2018.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Radni spor
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2134/18
Apelacija
Odluka o dopustivosti
05. 07. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 5. jula 2018. godine, u predmetu broj AP-2134/18, rješavajući apelacije S.Ž. i drugih, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
S.Ž. protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 43 0 Rs 139197 17 Rsž od 6. februara 2018. godine, Edin Dedić protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 P 025622 18 Gž od 22. februara 2018. godine, Zoran Barać protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 64 0 Rs 032164 17 Rev od 23. januara 2018.
godine, Zijad Hasanić protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 39 0 Rs 046053 17 Rsž od 13. februara 2018. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
AP-2134/18
1. S.Ž. (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Bugojna, koju zastupa Senad Bosto advokat iz Bugojna, podnijela je 10. aprila 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 43 0 Rs 139197 17 Rsž od 6. februara 2018. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je kao neosnovan apelantičin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se utvrdi da je Odluka o otkazu ugovora o radu od 31. maja 2016. godine neosnovana i da se ista poništava kao nezakonita, kao i zahtjev kojim je tražila da se obaveže tuženi (JP Elektroprivreda BiH d.d. Sarajevo, Podružnica „Elektrodistribucija“ Zenica) da je vrati na radno mjesto na kojem je bila zaposlena do donošenja Odluke o otkazu, te da joj tuženi naknadi troškove postupka.
2. Kantonalni sud navodi da je tokom postupka utvrđeno da je apelantica bila zaposlenica kod tuženog, te da je Odlukom o otkazu ugovora o radu sa ponudom novog ugovora o radu sa izmijenjenim uslovima od 31. maja 2016. godine apelantici (koja je obavljala poslove Rukovodilac Službe za opće poslove i transport) otkazan ugovor o radu na neodređeno od 11. jula 2012. godine zbog potrebe procesa i organizacije rada. Apelantica je podnijela prigovor protiv Odluke o otkazu koji je tuženi odlukom od 30. juna 2016. godine odbio kao neosnovan. Dalje, apelantica je prihvatila ponudu tuženog sa kojim je 31. maja 2016. godine zaključila ugovor o radu prema kojem je raspoređena na radno mjesto „Vodeći stručni suradnik za kvalitet“. Kantonalni sud navodi da je pravilno zaključio prvostepeni sud da je neosnovan apelantičin tužbeni zahtjev, odnosno da je tuženi dokazao postojanje opravdanih organizacijskih razloga za zaključenje novog ugovora o radu sa izmijenjenim okolnostima s apelanticom (član 102. Zakona o radu). Naime, kako pravilno zaključuje prvostepeni sud, predmetna Odluka o otkazu ugovora o radu sa ponudom novog ugovora je donesena u skladu sa odredbom čl. 7. i 96. stav 1. Zakona o radu u vezi sa članom 107. Zakona o radu, te odredbom člana 28. stav 1. tačka 1. Pravilnika o radu tuženog. S tim u vezi, Kantonalni sud ističe da apelantica u postupku nije dokazala da je tuženi na radno mjesto Rukovodilac Službe za opće poslove i transport primio drugu osobu odnosno, da je istu primio u roku od jedne godine od dana kada je njoj otkazan ugovor o radu, jer na te okolnosti nije predložila niti izvodila dokaze osim što je u svom iskazu navela da je 2016. godine na njeno mjesto po nalogu obavljanja poslova drugog radnog mjesta raspoređen D.Č. Također, pravilan je zaključak prvostepenog suda da je tuženi ponudio apelantici zaključenje Ugovora o radu pod izmijenjenim uvjetima zbog potrebe procesa i organizacije rada jer je ocijenjeno da postoji osnovana potreba za popunjavanjem radnih mjesta u Sektoru za sisteme upravljanja u skladu sa Sistematizacijom radnih mjesta tuženog. Osim toga, pravilan je zaključak prvostepenog suda da nisu povrijeđena prava apelantice, u smislu odredbe člana 7. stav 1. Zakona o radu, da obavlja poslove u skladu sa stručnom spremom i stečenim iskustvom. Naime, apelantica je raspoređena na radno mjesto za koje je predviđena stručna sprema koju ona posjeduje i pravo na plaću koja je ugovorena odnosno propisana pri čemu je kod apelantice koeficijent složenosti poslova, a samim tim i visina plaće ostala nepromijenjena. Prema tome, činjenica da apelantica nije zadovoljna radnim mjestom na koje je raspoređena ne čini Odluku o otkazu ugovora o radu sa ponudom novog ugovora o radu sa izmijenjenim uslovima nezakonitom, zaključio je Kantonalni sud. Pored navedenog, neosnovan je i apelantičin žalbeni navod da je diskriminirana, iz razloga što apelantica u toku postupka nije izvodila dokaze u odnosu na ove navode, odnosno nije izvodila dokaze da je postojalo uznemiravanje u smislu odredbe člana 9. stav 2. Zakona o radu i člana 4. Zakona o zabrani diskriminacije.
AP-2510/18
3. Edin Dedić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Asif Plećan advokat iz Sarajeva, podnio je 27. aprila 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 3 P 025622 18 Gž od 22. februara 2018. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev za utvrđenje da je Ugovorom o djelu od 11. maja 2016. godine kod tuženog (Ministarstvo komunikacija i transporta BiH) zasnovao radni odnos na neodređeno vrijeme, te da se tuženi obaveže da ga vrati na rad i isplati naknadu plate sa minulim radom i pripadajućim doprinosima za određeni period, dok je apelant obavezan tuženom naknaditi troškove postupka.
4. Sud BiH navodi da je u postupku utvrđeno da je apelant na osnovu prvog Ugovora o djelu na određeno vrijeme (zaključen počev od novembra 2012. godine) obavljao poslove i zadatke za tuženog, da su Ugovori sa tuženim produžavani (10 Ugovora), te da je prema Uvjerenju tuženog od 16. juna 2016. godine apelant angažovan kod istog i da njegovo ukupno radno iskustvo kod tuženog sa danom davanja uvjerenja iznosi 3 godine, 10 mjeseci i 16 dana. Sud BiH ističe da je pravilan zaključak prvostepenog suda da zaključivanjem Ugovora o djelu sa tuženim apelant nije zasnovao radni odnos, jer je zasnivanje radnog odnosa u institucijama BiH propisano Zakonom o radu u institucijama BiH. Prijem u radni odnos se prema članu 8. Zakona o radu u institucijama BiH zasniva na osnovu javnog oglasa i provedene procedure, nakon kojeg se u skladu sa odredbom člana 12. navedenog zakona zaključuje Ugovor o radu. Samo Ugovor o radu može se zaključiti na određeno vrijeme i isključivo u tom slučaju, a prema odredbi člana 16. stav 4. istog zakona uzastopno zaključivanje ugovora o radu sa istim poslodavcem na period duži od dvije godine bez prekida može se smatrati ugovorom o radu na neodređeno vrijeme. Dakle, kod činjenice da apelant Ugovorom o djelu nije zasnovao radno pravni odnos, to dužina trajanja ugovora koje je zaključivao sa istim poslodavcem nema uticaja na radno-pravni status na način da period rada koji je duži od dvije godine za posljedicu ima ugovor o radu na neodređeno vrijeme, zbog čega se i ne može u konkretnom slučaju primjeniti odredba člana 16. stav 4. Zakona o radu u institucijama BiH. Također, kako dalje navodi Sud BiH, Ugovor o djelu je Ugovor obligaciono-pravne prirode u kojem naručilac posla angažuje uposlenika da izvrši određeni posao za određenu naknadu i takav ugovor nema elemente radno-pravnog statusa, nego može poslužiti kao stečeno radno iskustvo prilikom zasnivanja radnog odnosa na način i po proceduri utvrđenoj zakonom.
AP-2814/18
5. Zoran Barać (u daljnjem tekstu: apelant) iz Širokog Brijega, kojeg zastupa Zajednički odvjetnički ured Nada Dalipagić i Jelena Dalipagić Crnjac iz Mostara, podnio je 16. maja 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 64 0 Rs 032164 17 Rev od 23. januara 2018. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se poništi kao nezakonita odluka o otkazu Ugovora o radu tuženog (FEAL d.o.o. Široki Brijeg) od 26. novembra 2013. godine i da se naloži tuženom da ga vrati na poslove koje je obavljao prije otkaza, kao i da se obaveže tuženi da mu naknadi plaće i doprinose za određeni period zajedno sa troškovima postupka, dok je apelant obavezan da naknadi tuženom troškove postupka.
6. Vrhovni sud navodi da je u postupku utvrđeno da je apelant u vrijeme donošenja odluke o otkazu ugovora o radu bio zaposlenik tuženog na neodređeno vrijeme, te da je apelantu prestao radni odnos zbog teže povrede radne obaveze propisane odredbom čl. 100., 103. i 104. Pravilnika o radu tuženog u vezi sa članom 88. Zakona o radu. Naime, apelant je 14. novembra 2013. godine odbio izvršiti radni nalog pretpostavljenog šefa (poslovođe) i otići na rad po rasporedu na druge poslove prema dnevnom planu, te se nakon odbijanja naloga šefa samoinicijativno bez dozvole nadređenih udaljio iz pogona, napustio radno mjesto i otišao kući. Dalje, utvrđeno je da je tuženi kao poslodavac prije davanja otkaza zbog teže povrede radne obaveze apelantu omogućio da iznese svoju odbranu, da je u postupku donošenja odluke o otkazu ugovora o radu uključen sindikat tuženog, te da je tuženi kao poslodavac dokazao postojanje opravdanih razloga za otkaz ugovora o radu apelanta zbog teže povrede radne obaveze. Vrhovni sud navodi da je, suprotno revizijskim tvrdnjama o arbitrarnoj i proizvoljnoj ocjeni dokaza od strane nižestepenih sudova, prvostepeni sud izvedene dokaze cijenio u skladu sa odredbom člana 8. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) i na osnovu slobodne ocjene izvedenih dokaza utvrdio pravno-relevantne činjenice u ovoj pravnoj stvari za koje je dao logične i uvjerljive razloge. Osim toga, neosnovan je prigovor da je drugostepena presuda zahvaćena povredom odredaba parničnog postupka iz razloga što je ista jasna i razumljiva, logična i utemeljena na sadržaju isprava i zapisnika u spisu, tako da ne sadrži nedostatke zbog kojih se ne bi mogla ispitati. Također, Vrhovni sud navodi da su nižestepeni sudovi, suprotno revizionim navodima, u konkretnom slučaju pravilno primijenili materijalno pravo (odredbe čl. 87., 88. i 89. Zakona o radu i odredbe čl. 100., 103. i 104. Pravilnika o radu tuženog) kada su odbili tužbeni zahtjev apelanta. Vrhovni sud je istakao da su nižestepeni sudovi pravilnom ocjenom izvedenih dokaza zaključili da je otkaz ugovora o radu apelanta zbog teže povrede radne obaveze dat u skladu sa odredbama Zakona o radu i Pravilnika o radu tuženog. S tim u vezi neosnovan je apelantov navod da je odluka tuženog o prestanku radnog odnosa nezakonita, zbog toga što je tuženi tu odluku donio suprotno odredbama člana 64. Zakona o radu. Ovo iz razloga što je u konkretnom slučaju otkaz ugovora o radu apelantu dat zbog teže povrede radne obaveze i zakonitost te odluke se prosuđuje po odredbama člana 88. Zakona o radu, zaključio je na kraju Vrhovni sud.
AP-2891/18
7. Zijad Hasanić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tešnja, kojeg zastupaju Mustafa Cerovac i Damir Cerovac advokati iz Tešnja, podnio je 18. maja 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 39 0 Rs 046053 17 Rsž od 13. februara 2018. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se poništi rješenje tuženog (JU OŠ „Mustafa Mulić“ Šije) od 11. novembra 2016. godine (kojim je apelantu prestao radni odnos kod tuženog) i rješenje od 16. decembra 2016. godine, te da se obaveže tuženi da ga vrati na poslove koje je obavljao prije otkaza i naknadi mu plaće i doprinose za određeni period zajedno sa troškovima postupka, dok je apelant obavezan da tuženom naknadi troškove postupka.
8. Kantonalni sud navodi da je tokom postupka prvostepeni sud, na osnovu uvida u radnu knjižicu apelanta, utvrdio da je apelant prvi put zasnovao radni odnos 19. februara 1976. godine koji je trajao neprekidno do 4. jula 1998. godine (22 godine, 4 mjeseca i 15 dana), a nakon toga apelant je bio u radnom odnosu od 1. septembra 1998. godine do 11. novembra 2016. godine (18 godina, 2 mjeseca i 10 dana). Dakle, utvrđeno je da ukupni radni odnos apelanta iznosi 40 godina, 6 mjeseci i 25 dana i da je ispunjen uvjet za prestanak ugovora o radu po sili zakona na osnovu člana 94. stav 1. tačka d. Zakona o radu. Kantonalni sud je naveo da je navedenom odredbom propisano da Ugovor o radu prestaje kada se na osnovu evidencija utvrdi da radni odnos radnika traje 40 godina, ako se poslodavac i radnik drugačije ne dogovore. Dalje, Kantonalni sud smatra da je zakonita Odluka tuženog kao poslodavca apelanta na osnovu koje je apelantu kao zaposleniku prestao po sili zakona radni odnos zbog ispunjavanja uslova za prestanak ugovora o radu, kada mu je prema podacima o radnom stažu (radni odnos) koji su evidentirani u radnoj knjižici (koja je javna isprava) utvrđeno da radni odnos apelanta traje ukupno 40 godina, 6 mjeseci i 25 dana, što znači da je ispunjen uvjet za prestanak ugovora o radu po sili zakona temeljem člana 94. stav 1. tačka d. Zakona o radu. Kantonalni sud je istakao da tokom postupka apelant, u skladu sa odredbama čl. 7. i 123. stav l. Zakona o parničnom postupku, nije dokazao da ima prekid radnog staža u periodu od 1. jula 1992. godine do 19. februara 1996. godine i da evidentirani podaci o radnom stažu (radni odnos) u radnoj knjižici nisu tačni, a obzirom da je radna knjižica javna isprava to je u smislu člana 132. stav 3. istog Zakona dopušteno dokazivati da su u javnoj ispravi neistinito utvrđene činjenice. Dakle, pravilan je zaključak prvostepenog suda da je radni odnos apelanta do dana donošenja pobijanih odluka tuženog i prestanka radnog odnosa apelanta trajao ukupno 40 godina, 6 mjeseci i 25 dana, što znači da je ispunjen uvjet za prestanak ugovora o radu po sili zakona, zaključio je na kraju Kantonalni sud.
Spajanje predmeta
9. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojemAP-2134/18. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
Apelacioni navodi
10. Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti u suštini smatraju da je u konkretnim slučajevima pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljno primijenjeni pozitivno-pravni propisi. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (nediskriminacija), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljno primijenjeni pozitivno-pravnih propisa.
11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
12. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
13. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
14. Na osnovu činjenica konkretnih predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi, pozivajući se na relevantne odredbe Zakona o radu i ZPP, u obrazloženju odluka osporenih predmetnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u predmetnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
15. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević