Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2498/18 (Općina Tomislavgrad)
Odluka donesena 19. 06. 2018.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Radni spor
- Prava iz radnog odnosa
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2498/18
Apelacija
Odluka o dopustivosti
19. 06. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 19. juna 2018. godine, u predmetu broj AP-2498/18, rješavajući apelaciju Općine Tomislavgrad na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka
a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Općina Tomislavgrad protiv Rješenja Kantonalnog suda u Livnu broj 68 0 Rs 039814 17 Rsži od 26. marta 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Općina Tomislavgrad (u daljnjem tekstu: apelantkinja), koju zastupa Općinsko javno pravobraniteljstvo Tomislavgrad, podnijela je 24. aprila 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Livnu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 68 0 Rs 039814 17 Rsži od 26. marta 2018. godine. U konkretnom slučaju, osporenim rješenjem Kantonalnog suda odbijena je žalba apelantkinje i potvrđeno rješenje Općinskog suda u Livnu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 68 0 Rs 039814 17 I od 4. maja 2017. godine kojim je odbijen prigovor apelantkinje izjavljen protiv rješenja o izvršenju Općinskog suda broj 68 0 Rs 039814 17 I od 7. marta 2017. godine. Takođe, apelantkinja je tražila od Ustavnog suda da donese privremenu mjeru „obustave izvršenja iz člana 63. stav (5) Zakona o izvršnom postupku“.
2. U obrazloženju osporenog rješenja Kantonalni sud je, između ostalog, naveo da je tražilac izvršenja podnio prijedlog za izvršenje protiv apelantkinje kao pravnog sukcesora izvršenika JU Gradska ljekarna Tomislavgrad, na osnovu pravosnažne i izvršne Presude Općinskog suda broj 68 0 Rs 039814 16 Rs od 30. decembra 2016. godine radi naplate novčanih potraživanja, koje je prvostepeni sud rješenjem broj 68 0 Rs 039814 17 I od 7. marta 2017. godine dozvolio. Nadalje, Kantonalni sud je naveo da apelantkinja, kao supsidijarni dužnik odgovara za obaveze javne ustanove tj. JU Gradske ljekarne Tomislavgrad čiji je osnivač (član 41. Zakona o ustanovama FBiH). Nadalje, Kantonalni sud je naveo da je članom 54. Zakona o ustanovama HBŽ propisano da ustanova odgovara za svoje obaveze cijelom svojom imovinom, a osnivač ustanove takođe neograničeno odgovara za njene obaveze. S tim u vezi, Kantonalni sud je ukazao da je u konkretnom slučaju apelantkinja kao izvršenik supsidijarno odgovorna za sve obaveze javne ustanove tj. JU Gradske ljekarne Tomislavgrad čiji je osnivač, zbog čega apelantkinja može biti legitimisana i označena kao dužnik u izvršnom postupku. Stoga, te imajući u vidu odredbe člana 30. Zakona o izvršnom postupku, Kantonalni sud je naveo da je Općinski sud pravilno odlučio kada je odbio prigovor apelantkinje kao neosnovan, a na osnovu člana 49. stav (2) Zakona o izvršenom postupku, i za to je dao pravilne razloge, koje u cijelosti prihvata i taj sud. Apelacioni navodi
3. U predmetnoj apelaciji apelantkinja se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3. k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantkinja navodi da kao osnivač javne ustanove supsidijarno odgovara za obaveze ustanove, što znači da se potraživanje najprije zahtijeva od glavnog dužnika pa ukoliko se utvrdi kako isti nema imovine kojom bi se namirio potraživanje, isto se potražuje od supsidijarnog dužnika (apelantkinje), što u konkretnom slučaju nije učinjeno.
4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
5. S obzirom na to da je apelantkinja nosilac javne vlasti, Ustavni sud podsjeća da ona ne uživa zaštitu prava zagarantovanih odredbama Evropske konvencije i njenih protokola koji regulišu odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu sa javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud u svojoj praksi ukazao je da Evropska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i osnovnih sloboda, a Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, pa je usvojio stav da, prema članu VI/3. b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kog suda za koju smatra da su mu njome povrijeđena prava može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. U skladu s tim, državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka, uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba).
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelantkinja pozvala u predmetnoj apelaciji, odnose isključivo na način na koji su redovni sudovi primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda, prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženjima osporenih odluka dali detaljne i jasne razloge u pogledu primjene relevantnih zakonskih odredaba, te u pogledu izvođenja zaključka da apelantkinja odgovara za sve obaveze javne ustanove tj. JU Gradske ljekarne Tomislavgrad čiji je osnivač, te da stoga može biti označena kao izvršenik u predmetnom u izvršnom postupku, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Stoga, Ustavni sud ukazuje da apelantkinja nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije potrebno posebno razmatrati apelantkinjin zahtjev za donošenje privremene mjere.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević