Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2520/18 ("Usora-expres" DOO Tešanj i M. Č.)

Odluka donesena 05. 07. 2018.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Izvršni postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2520/18

Apelacija

Odluka o dopustivosti

05. 07. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 5. jula 2018. godine, u predmetu broj AP-2520/18 rješavajući apelaciju "Usora-expres" DOO Tešanj i Muamera Čamdžića na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju su podnijeli "Usora-expres" DOO Tešanj i Muamer Čamdžić protiv Rješenja Kantonalnog suda u Zenici broj 39 0 I 012240 18 Gž 3 od 26. februara 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. "Usora-expres" DOO Tešanj i Muamer Čamdžić (u daljnjem tekstu: prvoapelant i drugoapelant ili apelanti) koje zastupa Siniša Mikić advokat iz Doboja, podnijeli su 27. aprila 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Rješenja Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 39 0 I 012240 18 Gž 3 od 26. februara 2018. godine. U konkretnom slučaju osporenim rješenjem Kantonalnog suda odbijena je žalba apelanata i potvrđeno Rješenje Općinskog suda u Tešnju (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 39 0 I 012240 10 I od 26. decembra 2017. godine kojim je odbijen prigovor apelanata izjavljen protiv Rješenja Općinskog suda broj 39 0 I 012240 10 I od 28. novembra 2017. godine. Navedenim rješenjem od 28. novembra 2017. godine prvoapelantu kao pravnom licu izrečena je novčana kazna u iznosu od 1.200,00 KM, a drugoapelantu kao odgovornom licu u pravnom licu novčana kazna u iznosu od 600,00 KM, koje su dužni platiti u roku od 15 dana od dana pravosnažnosti rješenja, (zbog toga što u periodu od 10. jula 2012. do 28. novembra 2017. godine prvoapelant nije postupio po nalogu suda i od plate drugoapelanta izvršio obustavu sredstava i prebacio na račun tražioca izvršenja, na način kako je to određeno rješenjem o izvršenju, čime su ometali sud u provođenju izvršenja po rješenju tog suda broj 39 0 I 012240 10 I od 20. jula 2011. godine). Navedenim rješenjem je istovremeno naloženo prvoapelantu da u istom roku postupi po nalogu suda, u protivnom će apelantima izricati nove novčane kazne.

2. U obrazloženju osporenog rješenja Kantonalni sud je naveo da je Općinski sud Rješenjem o izvršenju broj 39 0 I 012240 10 I od 20. jula 2011. godine dozvolio izvršenje na novčanim primanjima drugoapelanta kao izvršenika (na plati koju ostvaruje kod prvoapelanta), koje je sa klauzulom pravosnažnosti i nalogom za postupanje 10. jula 2012. godine dostavio prvoapelantu radi daljnjeg provođenja. Kantonalni sud je naveo da prvoapelant nije postupio po navedenom rješenju i nalogu suda, niti je obavijestio sud o razlozima nepostupanja, zbog čega je Općinski sud dopisima od 19. jula i 5. decembra 2013. godine „zamolio“ prvoapelanta da dostavi sudu podatke da li je postupljeno po navedenom rješenju o izvršenju i nalogu. Kantonalni sud je naveo da je Općinski sud, zbog nepostupanja po navedenom rješenju o izvršenju i nalogu suda, rješenjem od 16. februara 2016. godine apelantima izrekao novčane kazne detaljno navedene u izreci, te je odbio prigovor apelanata izjavljen protiv tog rješenja, a koje rješenje je u žalbenom postupku ukinuto rješenjem Kantonalnog suda od 27. februara 2017. godine (sa uputstvom Općinskom sudu da prije izricanja novčane kazne omogući apelantima da se izjasne o razlozima nepostupanja po rješenju o izvršenju). Nadalje, Kantonalni sud je naveo da je Općinski sud, u ponovnom postupku, zaključkom od 18. septembra 2017. godine pozvao apelante da se izjasne o razlozima nepostupanja po Rješenju o izvršenju broj 39 0 I 012240 10 I od 20. jula 2011. godine. Kantonalni sud je naveo da su apelanti obavijestili Općinski sud da je razlog nepostupanja po rješenju o izvršenju blokada računa od strane Porezne uprave Federacije BiH. S tim u vezi, Kantonalni sud je naveo da je Općinski sud po službenoj dužnosti pribavio podatke od Porezne uprave, nakon čega je utvrdio da je za drugoapelanta (kao izvršenika) od strane prvoapelanta vršena isplata mjesečnih primanja za period juli-decembar 2015. godine, januar-decembar 2016. godine i za period januar-juli 2017. godine, a da za period 2012., 2013. i 2014. godine Porezna uprava nije imala evidentirane uplate. S tim u vezi, Kantonalni sud je ukazao da je Općinski sud, suprotno žalbenim navodima, pravilno utvrdio činjenično stanje, odnosno da je prema podacima Porezne uprave prvoapelant vršio isplatu mjesečnih primanja drugoapelantu za period od jula 2015. do jula 2017. godine. Dakle, Kantonalni sud je ukazao da su 2 godine vršene isplate mjesečnih primanja, a da se nije postupilo po rješenju o izvršenju koje je prvoapelantu dostavljeno 10. jula 2012. godine. Kantonalni sud je naveo da su takvim radnjama, protivno sudskom nalogu, apelanti skrivali imovinu drugoapelanta (kao izvršenika) i ometali sud u provođenju izvršnih radnji, za šta je predviđeno izricanje novčane kazne u skladu sa članom 17. stav (10) Zakona o izvršnom postupku F BiH (u daljnjem tekstu: ZIP). S tim u vezi, Kantonalni sud je naveo da je obaveza prvoapelanta (kao izvršenikovog dužnika) bila da u skladu sa članom 159. stav (1) ZIP vrši pljenidbu određenog dijela plate drugoapelanta i izvrši prenos dijela novčanih sredstava na račun tražioca izvršenja, kako je to navedeno u rješenju o izvršenju. Kantonalni sud je naveo da ukoliko izvršenik ne prima platu ili je ista opterećena do zakonskog maksimuma, obaveza poslodavca je bila da rješenje o izvršenju zavede u redoslijed naplate i o istom obavijesti sud, a sve u skladu sa čl. 141. i 144. ZIP, a u vezi sa članom 158. ZIP. Kantonalni sud je naveo da je neosnovan prigovor apelanata da je Kantonalni sud ukinuo nalog za isplatu, te da iz tog razloga nije postupljeno po rješenju o izvršenju, jer je Kantonalni sud ukinuo rješenje Općinskog suda kojim je odbijen prigovor na rješenje o izricanju novčane kazne, čime se ne dira u pravosnažno i izvršno rješenje o izvršenju od 20. jula 2011. godine, po kojem je prvoapelant bio dužan postupati.

Apelacioni navodi

3. U predmetnoj apelaciji apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti navode da Općinski sud nije imao pravnog osnova da im izrekne novčane kazne s obzirom da iz svih dokaza proizilazi da od dostavljanja navedenog rješenja o izvršenju (2012. godine) pa do jula 2015. godine apelanti nisu mogli ni postupiti po istom zbog blokade računa. Apelanti navode da je Općinski sud u više navrata prilikom pisanja u pozivima na postupanje po pravosnažnom rješenju o izvršenju pogrešno označavao izvršenika što je uticalo na nepostupanje apelanata u predmetnom postupku, jer u tom slučaju prvoapelant nije imao obavezu da rješenje o izvršenju zavede u redosljed naplata. Apelanti navode da su u ponovnom postupku sudovi zanemarili rješenje Kantonalnog suda od 27. februara 2017. godine, odnosno Općinski sud je zanemario činjenicu da je poništeno rješenje o izricanju novčane kazne apelantima, te je ponovo izrekao istu mjeru, a da nije uzeo u obzir dokaze Porezne uprave.

4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na koja se apelanti pozivaju u apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno i procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

7. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju osporene odluke, kao konačne odluke u predmetnom postupku, dao detaljne i jasne razloge u pogledu primjene relevantnih odredaba ZIP na predmetnu situaciju, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Ovo naročito imajući u vidu da apelanti u apelaciji uglavnom ponavljaju navode koje su isticali u predmetnoj žalbi, a koje navode je razmotrio Kantonalni sud prilikom donošenja osporene odluke, te jasno i detaljno obrazložio zašto ne mogu uticati na drugačije odlučenje u predmetnom slučaju. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvaju, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvaju, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2520/18 ("Usora-expres" DOO Tešanj i M. Č.) | Sudska praksa | Aktio