Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-160/18 ("Autokomerc" d.o.o. Foča i drugi)
Odluka donesena 19. 06. 2018.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Naknada štete
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-160/18
Apelacija
Odluka o dopustivosti
19. 06. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 19. juna 2018. godine, u predmetu broj AP-160/18, rješavajući apelacije "Autokomerc" d.o.o. Foča i drugih, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
"Autokomerc" d.o.o. Foča protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 62 0 Ps 007924 14 Rev od 7. decembra 2017.
godine;
"ARCO AD" d.o.o. Sarajevo protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 51 0 Ps 041912 16 Rev od 9.
novembra 2017. godine i "EUROMODUS" d.o.o. Knin protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 68 0 Ps 013067 15 Rev od 15.
februara 2018. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
AP-160/18
1. "Autokomerc" d.o.o. Foča (u daljnjem tekstu: apelant), koju zastupa Mile Čajević advokat iz Foče, podnio je 5. januara 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 62 0 Ps 007924 14 Rev od 7. decembra 2017. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se tužena (Opština Foča) obaveže da mu, na ime naknade materijalne štete-izmakle koristi, pretrpljene u periodu od novembra 2007. godine do marta 2008. godine isplati iznos od 22.943,00 KM, sa zakonskom zateznom kamatom.
2. Vrhovni sud je u obrazloženju osporene odluke naveo da je u postupku pred nižestepenim sudovima utvrđeno da je tužena 14. novembra 2007. godine na javnoj licitaciji, koju je objavilo i provelo preduzeće AD ”Srbinjeprevoz” u stečaju, Foča (u daljnjem tekstu: prodavac), kupila 4/5 djela nekretnina (koje se sastoje od autobuske stanice, kuće i zgrade označena kao „vozni park“ i dr.), a koje se nalaze u Foči, te da je tužena sa prodavcem zaključila ugovor o kupoprodaji nekretnina. Također je utvrđeno da navedeni ugovor o kupoprodaji nikada nije realiziran, jer tužena nikada nije ušla u posjed tih nekretnina, a pored toga nije joj je data suglasnost da učestvuje u pomenutoj licitaciji, niti su iz Budžeta tužene obezbjeđena sredstva za kupovinu nekretnina. Nadalje, Vrhovni sud je naveo da je, nakon toga, apelant kao drugi učesnik na licitaciji zaključio ugovor sa prodavcem, te je ušao u posjed predmetnih nekretnina 31. marta 2008.godine. Vrhovni sud je naveo da je u spornom periodu autobuska stanica bila zatvorena rješenjem Republičkog saobraćajnog inspektora, ali da je prodavac i dalje ostvarivao prihode od naplaćenih zakupnina, od tehničkog pregleda vozila i druge prihode koji su naplaćeni bez PDV-a u iznosu od 22.943,00 KM. Na osnovu navedenih činjenica, Vrhovni sud je zaključio da, posebno cijeneći da u spornom periodu tužena nije bila u posjedu predmetnih nekretnina, niti je tužitelj imao zaključene ugovore o zakupu spornih nekretnina, nego je zakupninu u tom periodu ubirao prodavac, apelant nije dokazao navode da je radnjama tužene njemu pričinjena šteta i da je tužena pasivno legitimisana u predmetnoj parnici. Stoga, Vrhovni sud je zaključio da nisu ispunjeni zakonski uslovi propisani odredbom člana 154. i 185. stav 3. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) z usvajanje apelantovog tužbenog zahtjeva. Vrhovni sud je, dalje, naveo da bi došlo do odgovornosti za štetu potrebno je ne samo da je neko lice pretrpi već i da se ostvare i druge pretpostavke i to: postojanje subjekta odgovornosti za štetu, štetna radnja, protivpravnosti štetne radnje i uzročna veza između štetne radnje i štete, a kod određene vrste odštetne odgovornosti još i posebne pretpostavke među kojima spadaju krivica, te opasnost stvari odnosno djelatnosti koje su bile uzrok štete. Prema stavu Vrhovnog suda, u konkretnom slučaju, a prema činjeničnom utvrđenju nižestepenih sudova, bez obzira na zaključeni kupoprodajni ugovor, tužena nikada nije uvedena u posjed predmetnih nekretnina, već je u posjedu ostao prodavac, pa time nije dokazano da je usljed opisanih radnji tužene za apelanta nastala šteta, odnosno da apelant nije dokazao ispunjenje zakonom propisanih uslova (odredba člana 154. stav 1. ZOO) da bi se tuženoj nametnula obaveza naknade štete. Također, Vrhovni sud je zaključio da činjenica na koju se poziva apelant da je tadašnji načelnik tužene pravosnažnom presudom suda u krivičnom postupku oglašen krivim za krivično djelo zloupotrebe službenog položaja zbog zloupotreba pričinjenih nezakonitim učešćem na licitaciji i kupovinom predmetnih nekretnina, desila se nakon zaključenja glavne rasprave pred prvostepenim sudom u predmetnom postupku, a svakako ne bi mogla dovesti do drugačijeg zaključka u pogledu odgovornosti za naknadu štete, jer se ista ustvari tiče razloga zbog kojih je tužena i odustala od kupovine predmetnih nekretnina, što je opet u prilog zaključku da je tužena, u konačnici, u postupala u skladu sa zakonom.
AP-924/18
3. "ARCO AD" d.o.o. Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Zajednička advokatska kancelarija Jasmir Muratović, Tanja Hadžagić i Ilvana Bijedić iz Sarajeva, podnio je 16. februara 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 51 0 Ps 041912 16 Rev od 9. novembra 2017. godine. U konkrentom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se obaveže tužena (Općina Travnik) da na ime naknade materijalne štete isplati iznos od 94.223,54 KM.
4. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je naveo da je postupku pred nižestepenim sudovima utvrđeno da je apelant Odlukom načelnika Općine Travnik 2004. godine izabran za najpovoljnijeg ponuđača na javnom nadmetanju za izradu projektno-tehničke dokumentacije za izgradnju Mješovite srednje i Mješovite ekonomsko-ugostiteljske škole Travnik, ali da je Aktom načelnika Općine Travnik obaviješten o poništenju navede Odluke o izboru, nakon čega je raspisan novi konkurs. Također je utvrđeno da je nakon obnovljenog javnog nadmetanja, na kojem je ponovo učestvovao i apelant, tužena obavijestila kandidate i ponuđače da je kao najuspješniji ponuđač kojem se dodjeljuje ugovor o pružanju usluga izabran ,,Games“ d.o.o. Travnik. Vrhovni sud je naveo da je apelant izjavio žalbu na navedenu odluku o izboru, te da je kasnije i pokrenuo upravni spor pred Kantonalnim sudom u Novom Travniku, koji je presudom broj U-215/05 od 8. decembra 2005. godine uvažio njegovu tužbu i predmet vratio tuženom na ponovno odlučivanje, zaključujući da tuženi nije proveo postupak izbora u skladu sa zakonom propisanom procedurom. Vrhovni sud je istakao da, zbog navedenih odluka, koje su po apelantu posljedica nezakonitog ili nepravilnog rada organa tužene, on smatra da je bilo lišen prava da njegova ponuda bude izabrana za najpovoljniju, čime je onemogućen u ostvarivanju dobiti koju bi ostvario izborom njegove ponude, zbog čega je podnio predmetnu tužbu. Međutim, prema stavu Vrhovnog suda, pravilan je zaključak nižestepenih sudova da je u konkrentom slučaju osnovan prigovor zastare potraživanja koji je istakao tuženi, zbog čega je apelantov tužbeni zahtjev neosnovan u skladu sa odredbama člana 376. stav 1. i 2. ZOO. Naime, Vrhovni sud je istakao da se početak toka zastare računa počev od 6. aprila 2005. godine, kada je načelnik Općine Travnik donio obavještenje o izabranom ponuđaču, odnosno kada je apelant doznao za štetu i štetnika, a apelant je tužbi radi naknade štete podnio 3. decembra 2010. godine, tj. protokom roka od tri godine od kada je nastupila zastarjelost potraživanja (član 376. stav 1. ZOO). Stoga, Vrhovni sud je zaključio da apelant neosnovano revizijom tvrdi da je za štetu i štetnika doznao danom donošenjem presude Kantonalnog suda Novi Travnik broj U-215/05 od 8. decembra 2005. godine, a posebno kod utvrđene činjenice da je apelant nadležnom sudu tužbu za naknadu štete podnio preporučenom pošiljkom 3. decembra 2005. godine, što potvrđuje da je za štetu i štetnika doznao i prije donošenja navedene presude, koja je, dakle, donesena nakon podnošenja tužbe. Pored toga, Vrhovni sud je zaključio da ne stoje ni apelantovi navodi u revizije da se na konkretni spor imao samo primijeniti objektivni rok zastare od 5 godina iz člana 376. stav 2. ZOO, s obzirom na trenutak saznanja apelanta za štetu i štetnika, koje saznanje čini odlučnu činjenicu za početak toka subjektivnog roka za zastaru, jer od tog vremena teče zastarni rok prema osobama koje su odgovorne za štetu, pa se apelant ne može pozivati na objektivni rok zastare, a saglasno načelu zabrane preskakanja rokova. Osim toga, Vrhovni sud je ukazao i na to da navedena presuda Kantonalnog suda u Novom Travniku, na kojoj apelant gradi odgovornost tužene za štetu, nije dokaz nezakonitog rada organa tužene, nego predstavlja redovan put ka ostvarivanju pravne zaštite u upravnom postupku i upravnom sporu.
AP-2503/18
5. "EUROMODUS" d.o.o. Knin (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Slaven Jukić advokat iz Livna, podnio je 24. aprila 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 68 0 Ps 013067 15 Rev od 15. februara 2018. godine. U konkrentom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se obavežu tuženi (Općina Livno i Planinarsko - ekološko društvo „Borova Glava“ Livno) da mu solidarno isplate novčanu naknadu na ime materijalne štete u iznosu od 14.793,00 KM.
6. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je naveo da je u toku postupka utvrđeno da se saobraćajna nezgoda (štetni događaj), u kojem je nastala šteta na apelantovom vozilu, desila na javnoj cesti na području Općine Tomislavgrad, usljed naleta divljih konja na vozilo apelanta. Vrhovni sud je, također, naveo da su nižestepeni sudovi odbili apelantov tužbeni zahtjev zbog nedostatka pasivne legitimacije na strani oba tužena. U vezi sa navedenim, Vrhovni sud je istakao da, suprotno stavu apelanta, nižestepeni sudovi su pravilno cijenili prigovor pasivne legitimacije koje mišljenje dijeli i ovaj sud. Naime, Vrhovni sud je ukazao na to da je apelant kao tužene označio Općinu Livno i Planinarsko - ekološko društvo „Borova Glava'“ Livno. Također je ukazao na to da je Odlukom o zaštiti livanjskih „divljih konja“ od 16. decembra 2009. godine u članu 1. propisano je da se tom Odlukom reguliše stručni nadzor nad livanjskim „divljim konjima“, higijena, bolesti, prehranjivanje životinja, upoznavanja strukture, identifikacija krda, označavanje i praćenje brojnog stanja životinja, a članom 2. da se odredbe ove Odluke odnose na livanjske „divlje konje“ koji obitavaju na Borovoj glavi i na svim ostalim dijelovima područja općine Livno gdje divlji konji samovoljno dolaze. Osim toga, odredbama člana 9. Odluke propisano je da će nadzor nad provedbom ove Odluke vršiti Služba za gospodarstvo i inspekcijske poslove Općine Livno i Policijska uprava Livno, svaka u okviru svojih nadležnosti. Vrhovni sud je istakao da kod nesporno utvrđene činjenice da se mjesto štetnog događaja (područje Općine Tomislavgrad) nalazilo izvan nadzora odnosno odgovornosti drugotužene, pravilan je zaključak nižestepenih sudova da tužene nisu pasivno legitimisane u ovoj pravnoj stvari. Vrhovni sud je, također, istakao da (budući da je do saobraćajne nezgode došlo na javnoj cesti na području Općine Tomislavgrad, naletom divljih konja na apelantovo vozilo) divlji konji bi u konkretnom slučaju predstavljali opasnu stvar, pa bi se u radilo o odgovornosti iz osnova opasne stvari predviđene odredbama člana 173. i 174. važećeg ZOO, ali pod uslovom da postoji pasivna legitimacija tuženih, što u konkretnom predmetu, dakle, nije bio slučaj. Na koncu, Vrhovni sud je istakao da pravno shvatanje izraženo u presudi drugostepenog suda broj: 14481/12, koje apelant navodi u podnesenoj reviziji, ne može se primjeniti na konkretan slučaj zbog razlika u činjeničnim navodima stranaka, koje se ogledaju upravo u mjestu nastanka štetnog događaja.
Spajanje predmeta
7. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 160/18. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
Apelacioni navodi
8. Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo, odnosno odredbe ZOO.
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
11. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na koja su se apelanti pozvali u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
12. Na osnovu činjenica konkretnih predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Naime, imajući u vidu detaljno i jasno obrazloženje sudova, Ustavni sud ne nalazi da su osporene odluke zasnovane na proizvoljnoj primjeni relevantnih odredaba ZOO. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
13. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević