Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-1664/16 („Karadža“ d.o.o. Livno)

Odluka donesena 19. 06. 2018.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
  • Isplata duga
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Član 13. EK – Pravo na djelotvorni pravni lijek
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
  • Pravično suđenje - nepristrasan sud
  • Dokazni postupak
  • Naknada štete
  • Načelo slobodne ocjene dokaza
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1664/16

Apelacija

Odluka o meritumu

19. 06. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1664/16, rješavajući apelaciju „Karadže“ d.o.o. Livno na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 19. juna 2018. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija „Karadže“ d.o.o. Livno podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 68 0 Ps 004548 13 Rev 2 od 29. decembra 2015.

godine, Presude Kantonalnog suda u Livnu broj 68 0 Ps 004548 12 Pž od 26. marta 2013. godine i Presude Općinskog suda u Livnu broj 68 0 Ps 004548 08 Ps od 24. februara 2012. godine.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. „Karadža“ d.o.o. Livno (u daljnjem tekstu: apelant) iz Livna, kojeg zastupaju Emir Karača, advokat iz Sarajeva i Slaven Jukić, advokat iz Livna, podnio je 13. aprila 2016. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 68 0 Ps 004548 13 Rev 2 od 29. decembra 2015. godine, Presude Kantonalnog suda u Livnu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 68 0 Ps 004548 12 Pž od 26. marta 2013. godine i Presude Općinskog suda u Livnu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 68 0 Ps 004548 08 Ps od 24. februara 2012. godine.

2. Apelant je također uz apelaciju podnio zahtjev za donošenje privremene mjere s prijedlogom da Ustavni sud obustavi svako postupanje u predmetu Općinskog suda koji provodi izvršenje presude. Isti zahtjev apelant je ponovio u novom prijedlogu za donošenje privremene mjere od 29. maja i 9. juna 2017. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

3. Ustavni sud je odlukama o privremenoj mjeri broj AP 1664/14 od 25. maja 2016. godine i 6. jula 2017. godine odbio apelantove zahtjeve za donošenje privremene mjere.

4. Na osnovu člana 23. st (1) i (2) Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda i „Šandrka“ d.o.o. Livno (u daljnjem tekstu: tužilac) zatraženo je 14. aprila 2016. godine da dostave odgovor na apelaciju.

5. Vrhovni sud, Kantonalni sud i Općinski sud su dostavili odgovore na apelaciju u periodu od 29. aprila do 11. maja 2016. godine. Tužilac nije dostavio odgovor na apelaciju.

III. Činjenično stanje

6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelacije i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

Osporene presude

7. U parničnom postupku koji je protiv apelanta pokrenuo tužilac radi isplate duga, Općinski sud je donio Presudu broj 68 0 Ps 004548 08 Ps od 24. februara 2012. godine kojom je usvojen dio tužbenog zahtjeva tužioca tako što je apelant obavezan da tužiocu isplati dug na ime izvršenih građevinskih radova u iznosu od 244.731,60 KM sa zateznom kamatom počev od 24. jula 2001. godine do konačne isplate, sve u roku od 30 dana po pravomoćnosti presude, pod prijetnjom prinudnog izvršenja. Istom presudom je usvojen dio apelantovog protivtužbenog zahtjeva za naknadu štete koju je pretrpio propustima koje je učinio tužilac zbog neizvedenih i nekvalitetno izvedenih radova, i to u visini od 10.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 25. augusta 2001. godine do isplate (preko dosuđenog iznosa zahtjev je odbijen). Apelant je istom presudom obavezan da tužiocu naknadi troškove postupka u iznosu od 85.731,60 KM, dok je s preostalim iznosom, zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka zahtjev tužioca odbijen.

8. U obrazloženju presude su, prije svega, istaknuti činjenični navodi iz tužbe iz kojih proizlazi da je tužilac kao izvršilac posla s apelantom kao naručiocem posla zaključio ugovore o građenju 10. septembra 1998. godine i 15. jula 1999. godine; da je tužilac izvršio ugovorene obaveze u roku, a apelant samo djelimično i da je pri tome tužiocu ostao dužan 327.731,60 KM. Apelant je osporio navode iz tužbe i postavljeni zahtjev, te je istakao nedostatke koji se tiču ugovorenog roka i kvaliteta radova, zbog čega je u istom postupku od tuženog zatražio da mu nadoknadi štetu isticanjem protivtužbenog zahtjeva.

9. Općinski sud je nakon izvođenja velikog broja dokaza, njihove analize i ocjene pojedinačno i međusobno u smislu člana 8. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) djelimično usvojio tužiočev zahtjev, a u preostalom dijelu (preko dosuđenog iznosa) zahtjev je odbijen. U obrazloženju presude su u pogledu osnovanosti zahtjeva tužioca, prije svega, navedene nesporne činjenice, i to da su tužilac i apelant preko svojih zakonskih zastupnika zaključili ugovor o građenju 10. septembra 1998. godine i 15. jula 1999. godine, da su dogovorili obim građevinskih, zanatskih i instalacijskih radova po sistemu „ključ u ruke“ i cijenu, na osnovu čega je zaključeno da je između stranaka postojao obligaciono-pravni odnos iz ugovora o djelu u smislu odredbe člana 639. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Također je navedena nesporna činjenica iz koje proizlazi da su radovi na apelantovom stambeno-poslovnom objektu otpočeli 10. septembra 1998. godine i da su završeni 15. maja 2000. godine, a spornim se među strankama postavilo pitanje da li je apelant isplatio tužiocu za izvršene radove ugovorenu cijenu, te da li je tužilac sve radove izvršio kvalitetno i prema zaključenom ugovoru. Na navedene okolnosti je proveden dokaz vještačenjem po vještaku finansijske i građevinske struke. Vještak finansijske struke je, kako je navedeno u obrazloženju presude, sačinio svoj nalaz i mišljenje, a nakon toga i dopunski nalaz, te je pred sudom prilikom saslušanja obrazložio sačinjena mišljenja. Vještak se u tom smislu izjasnio na apelantov prigovor kojim je ukazano da nalazom i mišljenjem vještaka nisu uzete u obzir sporne gotovinske uplate. U tom pravcu je vještak jasno obrazložio da je utvrđeni potraživani iznos od 244.731,60 KM nastao kao razlika između ukupne vrijednosti izvedenih radova po okončanoj situaciji i svih uplata od strane apelanta, dakle kako onih koje su uplaćene preko računa tako i gotovinskih uplata. U vezi s tim, Općinski sud je, imajući u vidu apelantove prigovore u pogledu konačnog iznosa međusobnih potraživanja, ocijenio da je dati nalaz i mišljenje stručan i objektivan, sačinjen prema pravilima struke jer je zasnovan na kompletnoj računovodstvenoj i finansijskoj dokumentaciji stranaka, te su stoga apelantovi prigovori ocijenjeni kao paušalni i ničim dokazani.

10. U pogledu apelantovog protivtužbenog zahtjeva i tvrdnji da je zbog neizvedenih i nekvalitetno izvedenih radova pretrpio štetu u iznosu od 550.000,00 KM tužilac je istakao prigovor zastare potraživanja zbog proteka garantnih rokova koji su ugovoreni na dvije godine nakon primopredaje objekta. U vezi s tim, Općinski sud je ocijenio da je navedeni prigovor djelimično osnovan, uz pozivanje na odredbu člana 614. ZOO prema kojoj je naručilac (apelant) dužan pregledati izvršeno djelo, čim je to po redovnom toku stvari moguće i o nađenim nedostacima bez odgađanja obavijestiti izvođača, a nakon toga zahtijevati od izvođača da nedostatak otkloni i za to mu odrediti primjereni rok (član 618. ZOO). U konkretnom slučaju, kako je dalje navedeno, apelant je o nedostacima obavijestio tužioca tek po prijemu tužbe, odnosno u odgovoru na tužbu 24. septembra 2001. godine, dakle onda kada je počeo koristiti predmetni stambeno-poslovni objekat koji se desio u zakonskom roku od dvije godine od izvršenog rada. Imajući to u vidu, Općinski sud je zaključio da za apelantovo potraživanje nije nastupila zastara. Međutim, spornom se ukazala visina apelantovog tužbenog zahtjeva. Na tu okolnost je provedeno vještačenje po vještaku građevinske struke koji je svoj nalaz izradio tako što je izvršio uvid na licu mjesta, uvid u raspoloživu dokumentaciju i kojeg je sud u toku postupka saslušao, a nalaz i mišljenje u cijelosti prihvatio budući da mu ni parnične stranke nisu prigovarale. U vezi s tim, Općinski sud je ukazao da iz provedenih dokaza proizlazi da je apelant dao primjedbe na kvantitet i kvalitet radova u dvogodišnjem roku, pa se kao naručilac posla mogao pozvati na nedostatke (objektivni rok). Iz navedenog, prema ocjeni suda, proizlazi da tužilac odgovara za eventualne nedostatke pri izvršenom poslu, čija visina u konkretnom slučaju iznosi 10.000,00 KM. Na dosuđene iznose tužbenog i protivtužbenog zahtjeva Općinski sud je dosudio zakonsku zateznu kamatu, i to tužiocu na iznos od 244.731,60 KM počev od 24. jula 2001. godine do konačne isplate, a apelantu na iznos od 10.000,00 KM počev od 25. augusta 2001. godine, sve u vezi sa članom 277. stav 1. ZOO u vezi sa članom 324. ZOO.

11. Kantonalni sud je, odlučujući o žalbama parničnih stranaka, donio Presudu broj 68 0 Ps 004548 12 Pž 2 od 26. marta 2013. godine kojom je apelantova žalba djelimično usvojena i prvostepena presuda preinačena u odnosu na zakonsku zateznu kamatu na dosuđeni iznos tužiocu tako da kamata na iznos od 244.731,60 KM teče počev od 18. januara 2012. godine umjesto od 24. jula 2001. godine, te u dijelu odluke o troškovima postupka tako da je apelant obavezan da tužiocu naknadi troškove postupka u iznosu od 12.715,50 KM umjesto u iznosu od 85.731,60 KM. Osim toga, prvostepena presuda je, uvažavanjem apelantove žalbe, preinačena u pogledu apelantovog protivtužbenog zahtjeva tako što je tužilac obavezan da apelantu umjesto iznosa od 10.000,00 KM isplati iznos od 61.208,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od presuđenja, 24. februara 2012. godine umjesto od 25. augusta 2001. godine.

12. U obrazloženju presude, Kantonalni sud je, ispitujući pobijanu presudu u granicama žalbenih razloga i u granicama razloga iz člana 221. ZPP, podsjetio na utvrđeno činjenično stanje iz prvostepene presude, te je napomenuo da apelant u odgovoru na tužbu nije osporio, niti je prigovorio visini potraživanja tužioca, već je istakao prigovor na kvalitet radova, te zatim postavio protivtužbeni zahtjev 17. juna 2004. godine koji je precizirao tako da mu tužilac na ime više uplaćenog iznosa isplati iznos od 276.639,00 KM, na ime izgubljene zarade zbog nekorištenja garažnog prostora iznos od 264.000,00 KM i na ime naknade štete iznos od 61.208,07 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 25. augusta 2001. godine.

13. Kantonalni sud je u obrazloženju presude na okolnost djelimične osnovanosti apelantove žalbe naveo da je radi utvrđivanja ukupnog salda međusobnih potraživanja tužioca i apelanta prvostepeni sud proveo dokaz finansijskim vještačenjem koji je prihvaćen kao stručan i objektivan jer je sačinjen na osnovu kompletne računovodstvene i finansijske dokumentacije stranaka. Imajući u vidu nespornu činjenicu koja proizlazi i iz izvedenih dokaza da apelant duguje tužiocu za izvedene ugovorene radove iznos od 244.731,60 KM i da apelant u postupku nije dokazao da je tužiocu isplatio potraživani iznos, to je, prema ocjeni Kantonalnog suda, prvostepeni sud pravilno odlučio kada je apelanta obavezao da tužiocu plati dug na ime izvršenih građevinskih radova u iznosu od 244.731,60 KM. Pri tome je prvostepeni sud, kako je dalje obrazloženo, pravilno primijenio materijalno pravo, a nije napravio niti jednu povredu odredaba parničnog postupka. Na dosuđeni iznos tužiocu pripada i zakonska zatezna kamata i to, u konkretnom slučaju, kako smatra Kantonalni sud, na dosuđeni iznos zakonska zatezna kamata teče počevši od dana preciziranja tužbenog zahtjeva, dakle 18. januara 2012. godine, a ne, kako je pogrešno ocijenio prvostepeni sud, od 24. jula 2001. godine, pa je apelantova žalba u odnosu na zakonsku zateznu kamatu uvažena i u tom dijelu prvostepena presuda preinačena na način kako je to navedeno u izreci presude.

14. Što se tiče preinačenja prvostepene presude u dijelu koji se tiče apelantovog protivtužbenog zahtjeva za naknadu štete, Kantonalni sud je naveo da iz stanja spisa proizlazi da su se parnične stranke sastale s vještakom građevinske struke 14. septembra 2006. godine i tom prilikom se usaglasile da se pri sačinjavanja nalaza i mišljenja angažira profesor dr. Blaž Gotovac kao ekspert za predmetnu oblast s ciljem izrade projektnog rješenja po kojem bi se spriječila nastala šteta (daljnje prodiranje vode u podrum izgrađenog objekta). Iz prihvaćenog prijedloga sanacije (jedne od tri varijante) podrumske etaže proizlazi da vrijednost navedenih radova iznosi 51.208,07 KM, dok iz dopunskog nalaza proizlazi da je za sanaciju naknadno utvrđenih nedostataka potrebno još 10.000,00 KM, pa kako iz stanja spisa proizlazi nesporna činjenica koja se tiče ugovorenog garantnog roka za izvedene radove, to je tužilac obavezan da apelantu za otklanjanje nedostataka isplati iznos od 61.208,07 KM. S obzirom na to da je apelantova žalba uvažena i prvostepena presuda preinačena tako što je tužilac dužan apelantu na ime nekvalitetno izvedenih radova isplatiti iznos od 61.208,00 KM umjesto iznosa od 10.000,00 KM, kako je navedeno u prvostepenoj presudi, to je apelantu na navedeni iznos dosuđena i kamata na osnovu člana 277. stav 1. u vezi sa članom 189. stav 2. ZOO počev od dana donošenja prvostepene presude. U pogledu preostalog dijela protivtužbenog zahtjeva koji je prvostepenom presudom odbijen zato što apelant nije dokazao svoje tvrdnje da je tužiocu isplatio iznos koji je veći od ugovorenog, niti je dokazao izgubljenu zaradu, Kantonalni sud je odbijanjem apelantove žalbe potvrdio kao pravilno i zakonito presuđenje iz prvostepene presude kojom je ovaj dio apelantovog zahtjeva odbijen.

15. Vrhovni sud je Presudom broj 68 0 Ps 004548 13 Rev 2 od 29. decembra 2015. godine reviziju tužioca djelimično usvojio i obje nižestepene presude preinačio u dijelu odluke o kamatama na dosuđeni iznos tužiocu tako da je apelant obavezan da tužiocu na dosuđeni iznos od 244.731,60 KM isplati zakonsku zateznu kamatu počev od 5. maja 2000. godine. Apelantova revizija je djelimično usvojena i drugostepena presuda preinačena u dijelu odluke o kamatama na dosuđeni iznos, pa je tužilac obavezan da apelantu na iznos od 61.208,00 KM isplati zakonsku zateznu kamatu počev od 25. augusta 2001. godine. U preostalom dijelu, apelantova i revizija tužioca su odbijene. U obrazloženju presude Vrhovni sud je na okolnost djelimične osnovanosti apelantove i revizije tužioca istakao da je drugostepena presuda u dosuđujućem dijelu odluke o zahtjevima tužioca i apelanta u pogledu glavne stvari pravilna i zakonita, dosljedno čemu su prigovori revizija (tužioca i apelanta) u tom dijelu neosnovani. Suprotno tvrdnjama iz apelantove revizije, Vrhovni sud je ocijenio da je drugostepeni sud rješavajući o žalbama parničnih stranaka u smislu odredbi člana 231. ZPP pravilno ocijenio da je prvostepeni sud, primjenom odredbi člana 8. ZPP, cijenio svaki dokaz pojedinačno i sve dokaze zajedno, izvedene dokaze prosudio po slobodnom uvjerenju i svoje uvjerenje opravdao uvjerljivim i logičnim razlozima, navodeći valjane razloge za ocjenu materijalnih dokaza na kojima tužilac zasniva osnovanost tužbenog, a apelant protivtužbenog zahtjeva, kao i u pogledu odlučnih tvrdnji i prigovora iznesenih tokom prvostepenog postupka. Uvjerenje o neosnovanosti apelantovih žalbenih prigovora, drugostepeni sud je, prema ocjeni Vrhovnog suda, opravdao valjanim razlozima koje je kao pravilne i svoje prihvatio i taj sud s obzirom na to da nisu u suprotnosti sa zapisnicima o izvedenim dokazima i samim dokazima koji se nalaze u spisu predmeta, a imaju uporišta u odredbama procesnog prava na koje se pozvao u obrazloženju pobijane presude, te odredbama materijalnog prava primjenom kojih se imao razriješiti sporni odnos. Vrhovni sud je podsjetio da su nižestepeni sudovi, slijedom pravila materijalnog prava u pogledu odlučnih činjenica, utvrdili činjenično stanje kojim je, saglasno odredbama člana 240. stav 2. ZPP, vezan i revizioni sud. Pri tome je, kako je dalje navedeno, pravilno prilikom odlučivanja o tužbenom zahtjevu tužioca i apelantovom protivtužbenom zahtjevu u dijelu odluke o glavnoj stvari izveden zaključak da su ostvarene materijalno-pravne pretpostavke iz kojih proizlazi osnovanost tih zahtjeva u dosuđenim dijelovima, uz jasne i potpune razloge koje je istakao drugostepeni sud, koje je u cijelosti kao svoje prihvatio i Vrhovni sud, pa su stoga, kako je zaključeno, apelantovi prigovori neosnovani.

16. Međutim, u dijelu odluke o zakonskim zateznim kamatama na dosuđeni iznos tužiocu, Vrhovni sud je ocijenio da je drugostepeni sud pogrešnom primjenom odredbi materijalnog prava sadržanim u članu 324. stav 1. u vezi sa članom 277. stav 1. ZOO, kamatu odredio tako da ona teče počev od dana preciziranja tužbenog zahtjeva umjesto od dana završetka radova, dakle od 15. maja 2000. godine, kada dospijeva potraživanje tužioca prema apelantu. U vezi s tim je pojašnjeno da zatezna kamata na nenovčanu materijalnu štetu teče od dana nastanka štete (zaključak Građanskog odjeljenja Vrhovnog suda od 11. maja 2010. godine objavljen u „Biltenu sudske prakse Vrhovnog suda FBiH broj 02/10 - sentenca 35), osim kada je tužba podnesena prije 22. juna 1998. godine, u kom slučaju zatezna kamata teče od 22. juna 1998. godine, kao dana puštanja u opticaj novčane jedinice KM (zaključak Građanskog odjeljenja Vrhovnog suda od 11. aprila 2011. godine). Dosljedno tome, Vrhovni sud je, s obzirom na to da je protivtužba u konkretnoj pravnoj stvari podnesena 17. juna 2004. godine, drugostepenu presudu preinačio tako da zakonska zatezna kamata na iznos dosuđene naknade materijalne štete od 61.208,00 KM teče od dana njenog nastanka 25. augusta 2001. godine. U pogledu odluke o glavnoj stvari o tužbenom zahtjevu tužioca, te u pogledu odluke o apelantovom protivtužbenom zahtjevu, kao i u pogledu odluke o troškovima parničnog postupka, Vrhovni sud je odbio revizije tužioca i apelanta, saglasno odredbi člana 248. ZPP.

17. Tužilac je nakon donošenja Presude Kantonalnog suda broj 68 0 Ps 004548 12 Pž od 26. marta 2013. godine, protiv apelanta pokrenuo izvršni postupak radi realizacije pravomoćne presude. Iz dokumentacije dostavljene Ustavnom sudu proizlazi da je izvršni postupak u toku i da je apelant protiv odluka donesenih u izvršnom postupku podnio apelacije zavedene pod br. AP 4022/16 i AP 2427/17.

IV. Apelacija

a)Navodi iz apelacije

18. Apelant smatra da mu je osporenim presudama u parničnom i izvršnom postupku povrijeđeno pravo na pravično suđenje, pravo na imovinu i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i člana 13. Evropske konvencije. Povredu navedenih prava obrazlaže proizvoljnom primjenom materijalnog i procesnog prava, kako relevantnih odredaba ZPP tako i odredaba ZIP-a, tvrdeći da su redovni sudovi pogrešno i nepotpuno utvrdili činjenično stanje jer su zaključci sudova zasnovani na nalazu i mišljenju vještaka protiv kojeg je pokrenut krivični postupak. U okviru prava na pravično suđenje apelant je ukazao na propuste koje je, prije svega, učinio prvostepeni sud tako što je taj sud, postupajući po zahtjevu tužioca za „donošenje zabilježbe spora“ usvojio privremenu mjeru i apelantu zabranio otuđenje i opterećenje nekretnine i objekta u izgradnji. U vezi s tim, ukazuje na kršenje načela nepristrasnosti suda jer je privremena mjera donesena, a da prethodno nije ni tražena budući da je tužilac tražio zabilježbu spora, a ne privremenu mjeru. Osim toga, ukazuje na nedostatke u nalazu i mišljenju vještaka finansijske struke, istrajavajući na tvrdnji da tim nalazom nisu obuhvaćena gotovinska plaćanja koja je izvršio tužiocu. Pri tome ističe da nije bio ravnopravna stranka u postupku jer mu nije omogućeno provođenje novog finansijskog vještačenja, iako ga je predložio, ukazujući na nedostatke i propuste datog nalaza i mišljenja vještaka. Međutim, prvostepeni sud je, imajući u vidu navedene prigovore, odredio dopunsko vještačenje angažiranjem istog vještaka, zbog čega apelant smatra da su odluke redovnih sudova u dijelu u kojem je prihvaćen dopunjeni nalaz i mišljenje potpuno proizvoljne. Smatra da je izostalo obrazloženje ključnih činjenica koje su od suštinske važnosti za ishod postupka. Na opisani način, kako je dalje navedeno u apelaciji, apelantu je povrijeđeno i pravo na imovinu jer je nalazom vještaka neopravdano umanjen ukupan iznos uplata izvršenih na račun tužioca. Osim toga, napomenuo je da je protiv vještaka koji je sačinio osnovni i dopunski nalaz i mišljenje pokrenut krivični postupak.

19. Također smatra da je prvostepeni sud u izvršnom postupku izašao van okvira prijedloga za izvršenje tako što mu je onemogućeno raspolaganje nekretninama izdavanjem privremene mjere i konačno prodajom njegove imovine.

20. Predloženo je da se apelacija usvoji, osporena presuda ukine i predmet vrati na ponovni postupak.

b) Odgovor na apelaciju

21. Vrhovni sud je ostao pri razlozima iznesenim u svojoj presudi za koju smatra da je donesena u skladu sa zakonom i Ustavom, te je stoga predloženo da se apelacija odbije kao neosnovana.

22. Kantonalni sud je naveo da u postupku koji se vodio pred tim sudom nisu povrijeđena apelantova prava na koja je apelacijom ukazano, te da su u presudi koja je donesena povodom žalbi parničnih stranaka navedeni jasni i argumentirani razlozi zbog kojih su žalbe ocijenjene djelimično osnovanim.

23. Općinski sud je u odgovoru naveo da u cijelosti ostaje pri razlozima navedenim u svojoj odluci. Predložio je da se apelacija odbije kao neosnovana jer je presuda donesena u skladu sa zakonom i Ustavom, pri čemu nisu počinjene povrede na koje apelant neosnovano ukazuje.

V. Relevantni propisi

24. Zakon o parničnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15) u relevantnom dijelu glasi:

Član 8.

Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza.

Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.

Član 130.

(1)Uviđaj se preduzima kad je za utvrđivanje neke činjenice ili za razjašnjenje neke okolnosti potrebno neposredno opažanje suda.

(2)Uviđaj se može vršiti i uz učešće vještaka.

Član 147.

Sud može, na prijedlog stranke, odrediti izvođenje dokaza vještačenjem kada je radi utvrđivanja ili razjašnjenja određene činjenice potrebno stručno znanje kojim sud ne raspolaže.

Član 154.

(1)Vještak svoj pismeni nalaz i mišljenje uvijek dostavlja sudu prije rasprave, ukoliko sud ne odredi drugačije.

(2)Vještak mora uvijek da obrazloži svoje mišljenje.

Član 221.

Drugostepeni sud ispituje prvostepenu presudu u onom dijelu u kome se pobija žalbom, u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na primjenu materijalnog prava i povrede odredaba parničnog postupka "iz člana 209.

stav 2. tač. 2), 3), 8), 9), 12) i 13) ovog zakona" koje se odnose na stranačku sposobnost i zastupanje.

Član 241.

(1)Revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom, u granicama razloga navedenih u reviziji, pazeći po službenoj dužnosti na primjenu materijalnog prava.

(2)U povodu revizije iz člana 237. stav 3. ovog zakona, revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u dijelu u kojem se pobija revizijom i samo zbog pitanja koje je važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni zbog kojeg je podnesena i koje je u njoj određeno naznačeno kao takvo, uz pozivanje na propise i druge izvore prava koji se na to pitanje odnose.

25. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85 45/89 i 57/89, „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93 i 13/94 i „Službene novine FBiH“ broj 29/03) u relevantnom dijelu glasi:

Član 26.

Ugovor je zaključen kad su se ugovorne strane saglasile o bitnim sastojcima ugovora.

Član 614.

(1)Naručilac je dužan pregledati izvršeno djelo čim je to po redovnom toku stvari moguće i o nađenim nedostacima bez odlaganja obavijesti poslenika.

(2)Ako naručilac na poziv poslenika da pregleda i primi izvršeni rad to ne uradi bez opravdanog razloga, smatra se da je rad primljen.

(3)Poslije pregleda i primanja izvršenog rada poslenik više ne odgovara za nedostatke koji su se mogli opaziti običnim pregledom, izuzev ako je znao za njih, a nije ih pokazao naručiocu.

Član 618.

(1)Naručilac koji je uredno obavijestio poslenika da izvršeni rad ima neki nedostatak može zahtijevati od njega da nedostatak ukloni i za to mu odrediti primjeren rok.

(2)On ima pravo i na naknadu štete koju trpi zbog toga.

(3)Ako uklanjanje nedostatka zahtijeva pretjerane troškove, poslenik može odbiti da ga izvrši, ali u tom slučaju naručiocu pripada, po njegovom izboru, pravo na sniženje naknade ili raskid ugovora, kao i pravo na naknadu štete.

Član 630.

(1)Ugovor o građenju je ugovor o djelu kojim se izvođač obavezuje da prema određenom projektu sagradi u ugovorenom roku određenu građevinu na određenom zemljištu, ili da na takvom zemljištu, odnosno na već postojećem objektu izvrši kakve druge građevinske radove, a naručilac se obavezuje da mu za to isplati određenu cijenu.

(2)Ugovor o građenju mora biti zaključen u pismenoj formi.

Član 640.

(1)Ako ugovor o građenju sadrži odredbu ključ u ruke ili neku drugu sličnu odredbu izvođač se samostalno obavezuje da izvrši skupa sve radove potrebne za izgradnju i upotrebu određenog cjelovitog objekta.

(2)U tom slučaju ugovorena cijena obuhvata i vrijednost svih nepredviđenih radova i viškova radova, a isključuje uticaj manjkova radova na ugovorenu cijenu.

(3)Ako u ugovoru ključ u ruke učestvuje kao ugovorna strana više izvođača, njihova odgovornost prema naručiocu je solidarna.

[...]

VI. Dopustivost

26. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

27. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

28. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 68 0 Ps 004548 13 Rev 2 od 29. decembra 2015. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je posredstvom svog punomoćnika primio 4. marta 2016. godine, a apelacija je podnesena 13. aprila 2016. godine, dakle u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie ) neosnovana.

29. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

30. Apelant pobija presude redovnih sudova ukazujući da mu je u postupku iz kog su proizašle osporene presude povrijeđeno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

31. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2.

ovog člana, što uključuje :

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom .

32. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom .

[…]

33. U konkretnom slučaju postupak iz kojeg su proizašle osporene presude odnosi se na isplatu duga i naknadu štete, iz čega proizlazi da se radi o predmetu građanskopravne prirode, pa stoga apelant u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Stoga, Ustavni sud mora ispitati je li postupak pred redovnim sudovima bio pravičan onako kako to zahtijevaju navedene odredbe.

34. Apelant suštinski ukazuje da mu je u postupku koji je okončan osporenom presudom Vrhovnog suda, pravo na pravično suđenje povrijeđeno zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne ocjene dokaza i pogrešne primjene materijalnog prava. U vezi s tim, apelant ukazuje i na kršenje načela nepristrasnosti suda i ravnopravnosti stranaka u postupku koje dovodi u vezu s ocjenom dokaza i uskraćivanjem prava da dokazima suprotne strane suprotstavi svoje dokaze. Također ukazuje na nedostatak obrazloženja u odlučnim činjenicama.

35. U vezi s kršenjem prava na pravično suđenje s aspekta apelacionih prigovora, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije , Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

36. U vezi s navedenim, Ustavni sud ukazuje na praksu Evropskog suda i Ustavnog suda prema kojoj je zadatak redovnih sudova, a prvenstveno prvostepenog suda, da ocijene izvedene dokaze i njihovu relevantnost u konkretnom predmetu. Ustavni sud, stoga, neće procjenjivati kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu procjene dokaza ukoliko se ova procjena ne doima očigledno proizvoljnom (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 19/05). Osim toga, član 6. Evropske konvencije ne zahtijeva od redovnih sudova da se slijede bilo kakva određena pravila u ocjenjivanju dokaza (član 8. ZPP), ali zahtijeva ocjenu svih dokaza pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima, kao i brižljivo izvođenje zaključka u pogledu (ne)dokazanosti određenih činjenica (član 123. ZPP), po načelu slobodne ocjene dokaza.

37. U kontekstu naprijed navedenog, Ustavni sud zapaža da se navodi apelacije u ovom dijelu odnose na narušavanje načela ravnopravnosti u postupku zbog činjenice da su sudovi osporene odluke, kako apelant tvrdi, donijeli na njegovu štetu zbog pogrešne ocjene dokaza, prije svega nalaza i mišljenja vještaka finansijske struke. U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, zapaža da su sudovi koji su donijeli osporene odluke na tri nivoa povodom tužbenog i protivtužbenog zahtjeva bili saglasni da u okolnostima konkretnog slučaja postoji osnov za djelimično udovoljenje i jednog i drugog zahtjeva (i tužbenog i protivtužbenog), s tim što su sudovi u žalbenom i revizionom postupku u odnosu na prvostepenu presudu zauzeli stav da je opravdana visina apelantovog protivtužbenog zahtjeva u većem iznosu (u odnosu na prvostepenu presudu) iako ne u obimu kako je apelant zahtijevao. Također su i u pogledu datuma računanja zakonskih zateznih kamata na dosuđene iznose u odnosu na prvostepenu presudu sudovi zauzeli drugačiji stav, konkretno je Vrhovni sud u osporenoj presudi, kao konačnoj odluci u konkretnoj pravnoj stvari, s pozivanjem na svoju relevantnu praksu i stavove zauzete povodom sličnih situacija, zauzeo stav da kamata na dosuđeni iznos tužbenog zahtjeva teče od 15. maja 2000. godine kao datuma završetka radova, odnosno na dosuđeni iznos protivtužbenog zahtjeva kamata za naknadu materijalne štete teče od dana njenog nastanka, 25. augusta 2001. godine.

38. U konkretnoj apelaciji apelant osporava visinu dosuđene naknade za štetu i visinu svoje obaveze prema tužiocu, ukazujući na ocjenu dokaza i primjenu materijalnog prava, istrajavajući na tvrdnji da nalazom i mišljenjem vještaka finansijske struke nisu obuhvaćena gotovinska plaćanja koja je izvršio tužiocu, te da nije bio ravnopravna stranka u postupku jer mu nije omogućeno provođenje novog finansijskog vještačenja. Ustavni sud podsjeća da je predmet raspravljanja konkretne parnice bio zahtjev tužioca za isplatu duga koji je nastao iz ugovora o građenju i apelantov protivtužbeni zahtjev za naknadu štete zbog nekvalitetno izvedenih radova po zaključenom ugovoru. Sudovi su na tri nivoa, imajući u vidu nesporan osnov zahtjeva tužioca i apelanta kao učesnika obligacionopravnog odnosa, visinu zahtjeva (duga i štete) utvrdili na osnovu materijalnih dokaza i nalaza i mišljenja vještaka građevinske i finansijske struke, koji su pored sačinjenih nalaza i mišljenja u pismenom obliku svoje nalaze obrazložili i pojasnili na raspravi pred sudom. Potvrđujući pravilnost drugostepene presude, Vrhovni sud je u postupku odlučivanja o apelantovoj reviziji jasno naveo da je drugostepeni sud rješavajući o žalbama parničnih stranaka u smislu odredbi člana 231. ZPP pravilno ocijenio da je prvostepeni sud primjenom odredbi člana 8. ZPP cijenio svaki dokaz pojedinačno i sve dokaze zajedno, izvedene dokaze prosudio po slobodnom uvjerenju i svoje uvjerenje opravdao uvjerljivim i logičnim razlozima, navodeći valjane razloge za ocjenu materijalnih dokaza na kojima tužilac zasniva osnovanost tužbenog, a apelant protivtužbenog zahtjeva, kao i u pogledu odlučnih tvrdnji i prigovora iznesenih tokom prvostepenog postupka s obzirom na to da nisu u suprotnosti sa zapisnicima o izvedenim dokazima i samim dokazima koji se nalaze u spisu predmeta, a imaju uporišta u odredbama procesnog prava na koje se pozvao u obrazloženju pobijane presude, te odredbama materijalnog prava primjenom kojih se imao razriješiti sporni odnos. Osim toga, iz obrazloženja prvostepene presude koja je imala u vidu apelantove prigovore isticane tokom postupka proizlazi da je u pogledu konačnog iznosa međusobnih potraživanja ocijenjen dati nalaz i mišljenje kao stručan i objektivan, sačinjen prema pravilima struke jer je zasnovan na kompletnoj računovodstvenoj i finansijskoj dokumentaciji stranaka, te da su stoga apelantovi prigovori paušalni i ničim dokazani.

39. U kontekstu navedenog, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi svoje stavove i zaključke u pogledu djelimične osnovanosti tužbenog i protivtužbenog zahtjeva detaljno i jasno obrazložili, pri čemu je apelantu kao i suprotnoj strani, s aspekta građanskog postupka, data razumna mogućnost da predstavi svoj slučaj izvođenjem svojih dokaza i komentiranjem, tj. osporavanjem dokaza suprotne strane. Stoga se ne mogu prihvatiti apelantovi navodi o proizvoljnosti u ocjeni dokaza i primjeni prava u vezi s načelom ravnopravnosti strana u postupku, posebno zato što apelant, osim ponavljanja žalbenih i revizionih navoda koje su sudovi ispitali u osporenim presudama i dali razloge zašto oni ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari, nije ponudio bilo šta što bi ukazivalo na to da je dokazni postupak zloupotrijebljen na apelantovu štetu.

40. Dakle, suprotno apelantovim navodima, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi detaljno i jasno obrazložili svoje odluke u pogledu primjene relevantnih materijalnih odredaba ZOO i procesnih odredaba ZPP, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.

41. Osim toga, Ustavni sud primjećuje da apelant u usku vezu s naprijed navedenim, dakle sudskom ocjenom dokaza, dovodi načelo nepristrasnosti suda, smatrajući da su sudovi postupali pristrasno jer nisu suštinski raspravili o tužbenom zahtjevu (njegovoj visini) i njegovom protivtužbenom zahtjevu. U vezi s tim, Ustavni sud naglašava da se nepristrasnost suda u smislu prava na pravično suđenje ispituje s aspekta subjektivne i objektivne nepristrasnosti suda. Subjektivna ili lična nepristrasnost se pretpostavlja, odnosno smatra se da je u ličnom smislu sud uvijek nepristrasan u odnosu na stranke, osim ukoliko se to ne ospori uvjerljivim dokazima. U konkretnom slučaju, apelant, osim isticanja da su sudovi pri odlučivanju o tužbenom i protivtužbenom zahtjevu bili pristrasni, nije ponudio nikakve konkretne dokaze koji bi ukazivali na subjektivnu nepristrasnost suda. S druge strane, objektivna nepristrasnost se ne pretpostavlja, već se ona utvrđuje na osnovu objektivnih činjenica koje se nalaze u samom predmetu, tj. utvrđuje se da li u spisu postoje objektivni dokazi na osnovu kojih se može razumno sumnjati da sud nije bio nepristrasan. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da u spisu predmeta apelacije nema objektivnih dokaza na osnovu kojih se može razumno sumnjati da su sudovi koji su odlučivali o apelantovoj protivtužbi, žalbi i reviziji bili pristrasni.

42. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da obrazloženja osporenih presuda, u smislu utvrđivanja činjeničnog stanja, ocjene dokaza i primjene materijalnog i procesnog prava, u cijelosti zadovoljavaju kriterije i standarde prava na pravično suđenje. Stoga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine neosnovani.

Pravo na imovinu

43. Apelant smatra da mu je osporenom presudom povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se apelantovi navodi o kršenju ovog prava zasnivaju na istim navodima koje je istakao u vezi s pravom na pravično suđenje (činjeničnom stanju, primjeni materijalnog prava i ocjeni dokaza), što je Ustavni sud već razmotrio i obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke. S obzirom na to, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani.

Pravo na djelotvoran pravni lijek

44. Apelacijom je također ukazano na kršenje prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, i to u vezi s pravom na pravično suđenje, konkretno ocjenom dokaza, činjeničnim stanjem i primjenom prava. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je apelant imao i koristio zakonom propisane pravne lijekove u predmetnom parničnom postupku (protivtužba, žalba, revizija), a činjenica da ti pravni lijekovi nisu rezultirali na način kako je apelant očekivao ne može voditi zaključku o nepostojanju ili nedjelotvornosti pravnih lijekova. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su neosnovani i apelacioni navodi o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi s pravom iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

VIII. Zaključak

45. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada su redovni sudovi utvrdili sve relevantne činjenice, brižljivo ocijenili svaki izvedeni dokaz pojedinačno, međusobno i u njihovoj ukupnosti, pri čemu je apelantu i tuženom data jednaka mogućnost u predlaganju i izvođenju dokazne građe u smislu načela jednakosti i ravnopravnosti u postupku, te kada su sudovi u postupku o redovnom i vanrednom pravnom lijeku naveli detaljna i jasna obrazloženja, uz relevantnu primjenu procesnog i materijalnog prava.

46. Nema kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelant kršenje ovog prava zasniva na identičnim navodima istaknutim u vezi s pravom na pravično suđenje (predlaganje, izvođenje i ocjena dokazne građe), a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.

47. Nema kršenja prava iz člana 13. Evropske konvencije koje je u okolnostima konkretnog slučaja dovedeno u vezu s primjenom procesnog prava jer je apelant imao i koristio pravne lijekove, a ishod odlučivanja o pravnim lijekovima ne može voditi zaključku o nepostojanju ili nedjelotvornosti pravnih lijekova, pa Ustavni sud smatra da su navodi u pogledu navodnog kršenja ovog prava neosnovani iz istih razloga koji su navedeni u vezi s pravom na pravično suđenje.

48. Na osnovu čl. 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

49. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-1664/16 („Karadža“ d.o.o. Livno) | Sudska praksa | Aktio