Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3034/16 (R. A. iz Kaknja)
Odluka donesena 19. 06. 2018.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Dokaz
- Dokazni postupak
- Pravično suđenje - nepristrasan sud
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Pretpostavka nevinosti
- Krivični postupak
- Načelo slobodne ocjene dokaza
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Odluka o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Krivični zakon Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se proglašava zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03, 36/03 i 26/04)
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05 i 48/05)
- ODLUKA KOJOM SE DONOSI ZAKON O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O KRIVIČNOM POSTUPKU BOSNE I HERCEGOVINE ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06 i 76/06)
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06 i 29/07)
- Zakon o izmjeni Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
Predmeti (1)
AP-3034/16
Apelacija
Odluka o meritumu
19. 06. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3034/16, rješavajući apelaciju Rasmina Alajbegovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 19. juna 2018. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Rasmina Alajbegovića podnesena protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S 1 2 K 002641 15 Kžk od 4. decembra 2015. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Rasmin Alajbegović iz Kaknja (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Dražen Zubak, advokat iz Sarajeva, podnio je 15. jula 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S 1 2 K 002641 15 Kžk od 4. decembra 2015. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i Tužilaštva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo BiH) zatraženo je 19. februara 2018. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Sud BiH je odgovor dostavio 2. marta 2018. godine, a Tužilaštvo BiH 27. februara 2018. godine.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
Prvostepena presuda
5. Sud BiH je Presudom broj S 1 2 K 002461 12 K od 21. jula 2014. godine, donesenom u krivičnom postupku vođenom protiv apelanta i ostalih optuženih, apelanta proglasio krivim da je radnjama opisanim u tačkama 6.1, 6.2, 6.3. i 6.4. izreke presude počinio produženo krivično djelo poreske utaje iz člana 210. stav 3. u vezi sa stavom 1. Krivičnog zakona BiH (u daljnjem tekstu: KZBiH) u vezi sa krivičnim djelom poreska utaja iz člana 273. Krivičnog zakona FBiH (u daljnjem tekstu: KZFBiH) u vezi sa članom 54. KZBiH, a u odnosu na tačke 6.1, 6.2. i 6.3. i u vezi sa članom
31. KZBiH. Na osnovu čl. 110. i 111. KZBiH od apelanta je oduzeta protivpravno stečena imovinska korist u iznosu od 185.073,54 KM. Apelantu je izrečena kazna zatvora od dvije godine. Istom presudom na osnovu člana 283. stav 1. tačka d) Zakona o krivičnom postupku BiH (u daljnjem tekstu: ZKPBiH) odbijena je optužba da je apelant na bliže opisani način počinio krivično djelo iz člana 210. stav 2. KZBiH.
6. Istom presudom proglašeni su krivim: optuženi F. Č. kao stvarni vlasnik pravnog lica „Čago komerc“ da je počinio produženo krivično djelo poreske utaje iz člana 210. stav 3. u vezi sa stavom
1. KZBiH, u vezi sa krivičnim djelom poreska utaja iz člana 273. KZFBiH, u vezi sa članom 54. KZBiH, te krivično djelo pranje novca iz člana 209. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZBiH; optuženi S. M. kao direktor i odgovorno lice kod pravnog lica „Čago komerc“ da je počinio produženo krivično djelo poreske utaje iz člana 210. stav 3. u vezi sa stavom 1. KZBiH, u vezi sa krivičnim djelom poreska utaja iz člana 273. KZFBiH, u vezi sa članom 54. KZBiH; optuženi E. P. kao komercijalista kod pravnog lica „Čago komerc“ počinio produženo krivično djelo poreske utaje iz člana 210. stav 3. u vezi sa stavom 1. KZBiH, u vezi sa krivičnim djelom poreska utaja iz člana 273. KZFBiH, u vezi sa članom 54. KZBiH, te krivično djelo pranje novca iz člana 209. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZBiH; optužena M. K. radeći kod pravnog lica „Čago komerc“ na radnom mjestu ekonomiste krivično djelo pranje novca iz člana 209. stav 1. u vezi sa članom 31. KZBiH; optuženi N. M. radnjama opisanim u označenim tačkama izreke presude produženo krivično djelo poreske utaje iz člana 210. stav 3. u vezi sa stavom 1. KZBiH, u vezi sa krivičnim djelom poreska utaja iz člana 273. KZFBiH, a sve u vezi sa članom 54. KZBiH i članom 31. KZBiH.
7. Najzad, istom presudom je utvrđeno da su pravna lica „Čago komerc“, „AD-Nercomerc“ i „Belmin Commmerce“ počinile produženo krivično djelo poreska utaja iz člana 210. stav 3. u vezi sa stavom 1. KZBH , u vezi sa krivičnim djelom poreska utaja iz člana 273. KZFBiH.
8. Iz obrazloženja presude proizlazi da je, s obzirom na utvrđene činjenice i pravnu kvalifikaciju djela za koja je utvrđena odgovornost apelanta i ostalih optuženih, izvršena konsolidacija činjeničnih opisa postavljenih u izmijenjenoj optužnici na način da je u izreci presude izostavljen dio činjeničnog opisa koji se odnosio na formiranje organizovane grupe i pripadnost grupi u odnosu na sve optužene.
9. Nadalje, iz obrazloženja presude proizlazi da je teza optužbe zahtijevala odgovor na pitanje da li je optuženi F. Č. formirao grupu radi neposrednog izvršenja krivičnog djela i ko su njeni članovi, kao i da je prema činjeničnom opisu radnji izvršenja u optužbi proizlazilo da su organizovanu grupu konstituisali svi optuženi, odnosno da su svi bili svjesni da djeluju kao grupa u izvršenju ciljeva optuženog F. Č.
10. Sud BiH je zaključio da ovako postavljena teza optužbe inicira prethodno pitanje: da li se privredni subjekt može smatrati organizovanom grupom ukoliko je osnovan u skladu sa zakonom i ako svoju djelatnost organizuje na zakonit način i u skladu sa opšteprihvaćenom privrednom praksom, te kakav značaj u takvom poslovanju imaju kršenja pojedinih zakonskih odredbi o računovodstvenom i finansijskom poslovanju? Prema stavu Suda BiH, optužba nije ponudila dokaze na osnovu kojih bi se moglo zaključiti da je optuženi F. Č. osnovao „Čago komerc“ sa isključivim ili pretežnim ciljem utaje poreza i pranja novca. Nadalje, zaključeno je i da optužba nije ponudila dokaze na osnovu kojih bi objektivan presuditelj mogao zaključiti da su optuženi uposlenici „Čago komerca“ prihvatili status uposlenika znajući da će biti uključeni u organizovanu kriminalnu djelatnost utaje poreza i pranja novca, ili da su vremenom prihvatili transformaciju djelatnosti u tom pravcu. Činjenica da su optuženi kao uposlenici i kupci bili uključeni u kršenje zakonitih i uobičajenih procedura privrednog poslovanja sama po sebi ne znači svijest i volju da se pristupi organizovanoj grupi s ciljem vršenja krivičnih djela. Njihove pojedinačne radnje trebaju biti razmatrane svaka za sebe i u kontekstu svih činjenica i okolnosti. Pri tome je nužno imati na umu činjenicu da su uposlenici u privrednom subjektu nužno povezani kao grupa na osnovu zakona i zakonite organizacije procesa rada, zbog čega nije jednostavno njihovo pojedinačno djelovanje izdvajati iz tog nužnog zajedništva kao organizovanu kriminogenu djelatnost, odnosno voljno prihvatanje saučesništva u vršenju krivičnih djela. U tom smislu bilo je neophodno ponuditi dokaze na osnovu kojih bi se van razumne sumnje optuženi mogli posmatrati kao „organizovana grupa“.
11. Sud BiH je istakao da u toku dokaznog postupka optužba nije izvodila posebne dokaze u pogledu pojedinačnog i zajedničkog umišljaja svakog od optuženih u radnjama izvršenja krivičnog djela organizovanog kriminala na način kako je opisano osnovnom i izmijenjenom optužnicom, zbog čega je subjektivni element inkriminacije kao organizovanog kriminala ostao nerazjašnjen. Sud je zaključio da optužba nije van razumne sumnje dokazala da se u radnjama optuženih stiču subjektivna obilježja krivičnog djela organizovani kriminal iz člana 250. st. 2, 3. i 4. KZBiH u vezi sa krivičnim djelima poreske utaje iz člana 210. KZBiH i člana 273. KZFBiH i krivičnog djela pranja novca iz člana 209. KZ BiH.
Rješenje o ukidanju prvostepene presude
12. Sud BiH je Rješenjem broj S1 2 K 002641 14 Kž 4 od 6. februara 2015. godine uvažio žalbe Tužilaštva BiH, optuženih F. Č. i E. P., presudu od 21. jula 2014. godine, te uz primjenu člana 309. ZKPBiH i u odnosu na ostale optužene ukinuo u osuđujućem dijelu i odredio održavanje pretresa. U odbijajućem dijelu koji se žalbom ne osporava presuda ostaje neizmijenjana.
13. Iz obrazloženja rješenja, pored ostalog, proizlazi da je Tužilaštvo BiH prvostepenu presudu osporavalo zbog bitne povrede odredaba krivičnog postupka, navodeći, između ostalog, da je izreka prvostepene presude nerazumljiva, protivrječna sama sebi i razlozima presude, da uopšte ne sadrži razloge, odnosno da nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama. Prema tvrdnji Tužilaštva BiH, prvostepeni sud, iako je zaključio da je optuženi F. Č. faktički obavljao poslove upravljanja firmom „Čago komerc“ na način što je donosio odluke, kontaktirao kupce, upravljao finansijama i davao konkretne naloge komercijalistima u vezi sa uslovima prodaje duvana i duvanskih prerađevina, nije proglašen krivim za krivično djelo organizovani kriminal iz člana 250. stav 3. KZBiH.
14. Sud BiH je, „polazeći od zakonskog opisa krivičnog djela organizovani kriminal iz člana 250. stav 3. KZBiH, činjenice da je prvostepeni sud proglasio krivim veći broj zaposlenih ꞌČago komercꞌ, te navedenih utvrđenja prvostepenog suda u vezi s aktivnostima optuženog F. Č., osnovanim se ukazuje žalbeni navod Tužilaštva BiH da izreka presude protivrječi razlozima presude. Iz utvrđenja prvostepenog suda proizlazi zaključak da se krivičnopravne radnje optuženog F. Č. i njegova odgovornost zapravo trebala ocijeniti s aspekta organizatora i rukovodioca grupe za organizovani kriminal, a ne na način kako to čini prvostepeni sud, kao počinioca samostalnog krivičnog djela poreska utaja i pranje novca“.
15. Drugostepeni sud je zaključio da postoji bitna povreda odredaba krivičnog postupka iz člana 297. stav 1. tačka k) ZKPBiH (izreka presude protivrječi razlozima presude), kada se u razlozima presude navodi argumentacija iz koje se može zaključiti da se radi o počinjenju krivičnog djela organizovani kriminal iz člana 250. stav 3. KZBiH, a optuženi se izrekom presude proglasi krivim zbog počinjenja samostalnog krivičnog djela poreska utaja i pranje novca, a koja djela bi trebala ulaziti u konstrukciju krivičnog djela organizovani kriminal iz člana 250. stav 3. KZBiH. Drugostepena presuda
16. Sud BiH je Presudom broj S 1 2 K 002461 15 Kžk od 4. decembra 2015. godine apelanta proglasio krivim da je kao pripadnik zločinačke organizacije i odgovorno lice u pravnom licu „AD- BH Commerc“ Kakanj, po prethodnom dogovoru sa optuženim E. P., komercijalistom kod pravnog lica „Čago komerc“, radnjama opisanim u tački 5. a), b) i c) izreke presude počinio krivično djelo organizovani kriminal iz člana 250. stav 4. KZBiH u vezi s produženim krivičnim djelom poreska utaja iz člana 210. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZBiH i produženim krivičnim djelom poreska utaja iz člana 273. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZFBiH, sve u vezi sa članom 54. KZBiH. Istom presudom apelant je proglašen krivim i da je radnjama opisanim u tački 6. izreke presude počinio produženo krivično djelo poreska utaja iz člana 210. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZBiH, a sve u vezi sa članom
53. KZBiH. Apelantu je izrečena jedinstvena kazna zatvora u trajanju od dvije godine i šest mjeseci. Na osnovu čl. 110. i 111. KZBiH od apelanta je oduzeta protivpravno stečena imovinska korist u označenom iznosu.
17. Iz obrazloženja presude proizlazi da je apelantu optužnicom stavljeno na teret da je kao odgovorno lice u AD BH COMMERC, po prethodnom dogovoru sa optuženim E. P., da bi izvršio otplatu duga prema „Čago komercu“, ovjeravao i svojeručno potpisivao fakture za period od 2007. do 2009. godine (taksativno pobrojane u nalazu i mišljenju vještaka M. Č.) o fiktivnoj prodaji cigareta preduzeća „Čago komerc“ njegovom preduzeću. Apelantu je stavljeno na teret da je na ovaj način pomogao stvarnom vlasniku preduzeća „Čago komerc“ – optuženom F. Č. i odgovornom licu u tom pravnom licu S. M. da izbjegnu plaćanje poreskih davanja u označenom iznosu.
18. Iz obrazloženja presude proizlazi da je utvrđeno kako je preduzeće „Čago komerc“ obavljalo fiktivni promet sa 19 preduzeća, među kojim je i apelantovo preduzeće AD BH COMMERC. Zaključak u ovom dijelu zasnovan je na nalazu i mišljenju vještaka M. Č., poslovnoj dokumentaciji ovih preduzeća koju je vještak analizirao i dao pojašnjenje na saslušanju na glavnom pretresu. U vezi s tim je ukazano da je svaki sporni promet s ovim firmama evidentiran u poslovnoj dokumentaciji s fiktivnim fakturama zajedno s evidentiranim provizijama koje su isplaćivane pojedinim ovlaštenim licima iz ovih preduzeća. Također, utvrđenje u ovom dijelu Sud BiH je zasnovao i na drugim provedenim dokazima. U obrazloženju presude pobrojano je svih 19 preduzeća s kojim je apelant poslovao, te na temelju kojih konkretno pobrojanih dokaza je utvrđeno da se u svakom od pobrojanih slučajeva radilo o fiktivnom prometu.
19. Iz obrazloženja presuda proizlazi da je prema nalazu vještak M. Č. preduzeće „Čago komerc“ poslovalo s apelantovim preduzećem AD BH COMMERC u periodu od 2007. do 2009. godine. U nalazu su detaljno pobrojane fakture iz ovog perioda, evidentiran iznos na koji su glasile, rabat i obračunati PDV-a. Vještakinja je utvrdila i da su u internoj knjizi preduzeća „Čago komerc“ evidentirane isplate provizija za ovjeru faktura u vezi s kojim nije bilo stvarnog prometa, a koje nisu upisane u zvanične poslovne knjige. Nadalje, vještakinja je utvrdila da je preduzeće „Čago komerc“ knjižilo izlazne fakture za AD BH COMMERC a ispostavljalo knjižne obavijesti krajem mjeseca za umanjenje faktura, tj. robu koju je knjigovodstveno zadužilo po fiktivnim fakturama za kupca AD BH COMMERC, preduzeće „Čago komerc“ je razduživalo sačinjavanjem fiktivne dokumentacije koja je glasila na preduzeća „Gamadeus“, „BS Kompani“ i „Dial“ Tuzla. Također, vještakinja je utvrdila da je iznosom provizije kompenziran dug koji je evidentiran a koji je AD BH COMMERC imao prema „Čago komercu“. Na okolnost poslovanja između preduzeća AD BH COMMERC i „Čago komerc“ svjedočio je i N. H., komercijalista kod „Čago komerc“, koji je potvrdio da je nosio fiktivne fakture na ovjeru i da je to radio po nalogu optuženog E. P., kao i da je AD BH COMMERC imala neki dug prema „Čago komercu“, da je to uvijek pisalo na fakturi koju je nosio apelantu ili radnicima na ovjeru.
20. Nadalje, iz obrazloženja presude proizlazi kako je zaključak da je apelant preduzimao radnje koje mu se optužnicom stavljaju na teret i tako pomogao optuženim F. Č. i S. M. da utaje označeni iznos poreza zasnovan na iskazu svjedoka S. I. (uposlenik „Čago komerca“, jedna od optuženih koja je zaključila sporazum o priznanju krivnje) iz istrage iz kog proizlazi da je preduzeće AD BH COMMERC preuzimalo robu i da je u jednom periodu postojao stvarni promet, da je u međuvremenu formiran dug prema preduzeću „Čago komerc“, pa da je odlučeno da se dug „prebija“ na način da se vrši ovjera faktura po kojim nije izvršena isporuka robe za visinu provizije za ovjeru. U vezi s iskazom ovog svjedoka ocijenjen je i navedeni iskaz svjedoka N. V. (komercijalista u preduzeću „Čago komerc“). Nadalje, ukazano je da fakture pobrojane u optužnici koje nije pratila stvarna isporuka robe proizlaze i iz nalaza i mišljenja vještaka M. Č. kao i iznosi označeni po godinama u kojim je evidentirano sporno poslovanje, u skladu sa dopunom nalaza i mišljenja vještaka. Slijedom navedenog, zaključeno je da je apelant znao da ovjerava fakture po kojim nije bilo prometa pa da tako pomaže optuženom F. Č. u vršenju krivičnog djela poreska utaja, na način da mu se isplata provizija pripisivala dugu, za koji su svjedoci S. I. i N. V. naveli da je postojao.
21. Sud BiH je na temelju provedenih dokaza utvrdio da je optuženi F. Č. bio stvarni vlasnik „Čago komerca“, iako su predočeni dokazi iz kojih se vidi da se on ne vodi i formalno kao vlasnik. U vezi s tim je ukazano na iskaz svjedoka B. Č., brata optuženog F.,Č., iskaz svjedoka S. I., zaposlene u „Čago komercu“, ugovor preduzeća „Čago komerc“ sa Fabrikom duvana u Mostaru iz januara 2006. godine na kom je optuženi F. Č. označen kao zastupnik kupca preduzeća „Čago komerc“. Činjenica da na ovom ugovoru postoji i potpis optuženog S. M. (direktor „Čago komerca“) po ocjeni Suda BiH samo upućuje na zaključak o značaju koji je optuženi F. Č. imao pri kupovini cigareta za preduzeće „Čago komerc“ i da je doživljavan kao njegov ovlašteni zastupnik.
22. Nadalje, Sud BiH je utvrdio da je optuženi F. Č. organizovao i rukovodio zločinačkom organizacijom, na temelju iskaza svjedoka N. D., komercijaliste kod apelanta „Čago komerc“; nalaza i mišljenja vještak M. Č. iz kog proizlazi da je optuženi F. Č. pozajmio preko dva miliona KM kao podršku za poslovanje preduzeću „Čago komerc“ bez garancija; da je u objektu za koji se navodi da pripada optuženom F. Č. nađen rokovnik sa adresama kupaca preduzeća „Čago komerc“ i u kojem su navedene neke od transakcija sa preduzećem za koje je utvrđeno da je „Čago komerc“ fiktivno poslovao. Da je optuženi F. Č. doživljavao „Čago komerc“ kao svoje preduzeće utvrđeno je i na osnovu iskaza svjedoka S. I. i N. D. koji su potvrdili da je njegova supruga N. Č. dolazila u preduzeće da joj se isplati novac za različite namjene (građevinski materijal, računi za struju i grijanje) te da je novac iz blagajne isplaćivan i optuženom F. Č. lično a da nije bio opravdan osnov za takvu isplatu.
23. Nadalje, iz obrazloženja presude proizlazi da je zaključeno da se inkriminisano poslovanje preduzeća „Čago komerc“ odvijalo u označenom periodu, te da se organizacija sastojala od više lica (podnijetom optužnicom tužilac je optužio ukupno 36 optuženih), pa da je ispunjen prvi element definicije zločinačke organizacije. Sud BiH je dalje pojasnio da je zakonodavac propisao termin organizovane grupe ljudi određujući je grupom ljudi koja je formirana, a ne spontano nastala, radi neposredno sljedećeg činjenja krivičnog djela i čiji članovi ne moraju imati formalno definisane uloge, koji ne moraju imati kontinuitet članstva, niti razvijenu organizaciju. Na temelju provedenih dokaza utvrđeno je da je preduzeće „Čago komerc“ upisano radi obavljanja različitih djelatnosti, između ostalog i trgovine duvanom i duvanskim prerađevinama.
24. Nadalje, provedenim dokazima je utvrđeno da je preduzeće „Čago komerc“ u početku regularno poslovalo, ali da je, kako je naveo optuženi S. M., kada su se suočili sa nelojalnom konkurencijom i prodajom cigareta po nižim cijenama, on i optuženi F. Č. odlučili su da preduzeće „Čago komerc“ otpočne sa novim načinom rada opisanim u optužnici. Ovo je za rezultat imalo utaju poreza, pri čemu su uposlenici i kapaciteti društva, poslovni kontakti i poslovni saradnici društva korišteni za ostvarivanje protivpravne imovinske koristi veće vrijednosti. Nadalje, Sud BiH je na temelju provedenih dokaza zaključio da je u vremenskom periodu od 2006. do 2009. godine preduzeće „Čago komerc“ uporedo sa legalnim djelatnostima obavljalo paralelno i radnje navedene u optužnici koje su rezultirale izvršenjem krivičnog djela. Optuženi F. Č. i S. M. u ove su radnje uključili i druge uposlenike „Čago komerc“ navedene u optužnici. Slijedom navedenog, Sud BiH je zaključio da su na ovaj način ispunjeni elementi postojanja organizovane grupe ljudi, čiji članovi su djelovali organizovano u smislu da je svako od članova organizacije obavljao poslove iz svog djelokruga, a koji poslovi su u konačnici imali cilj učinjenje krivičnog djela poreske utaje, te pranja novca.
25. Sud BiH je zaključio da se u radnjama optuženog F. Č. kao de facto vlasnika preduzeća „Čago komerc“ za koje radnje je dokazano da su predstavljale organizovanje poslovanja preduzeća kao zločinačke organizacije, kao i rukovođenje organizacijom kroz zainteresovanost za poslovanje, davanje uputa i sl., stiču sva obilježja krivičnog djela organizovanog kriminala iz člana 250. stav 3. KZBiH. Takvim radnjama koje su vršene kontinuirano u vremenskom periodu od 2006. do 2009. godine je počinjeno produženo krivično djelo poreska utaja iz člana 210. stav 3. u vezi sa stavom 1. KZBiH i u vezi s produženim krivičnim djelom poreska utaja iz čl. 273. st. 3. u vezi sa st. 1. KZFBiH, kao i krivično djelo pranje novca iz člana 209. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZBiH.
26. Sud BiH je dalje istakao da su apelant, te optuženi E. P., M. K., N. M. i optužena pravna lica „Čago komerc“, „AD-Nerkomerc i „Belimin Commerce“ kroz svoje uloge u „Čago komercu“ kroz koje su vršili poslove vezane za poslovanje pravnog lica kao zločinačke organizacije („Čago komerc“), svjesno i sa htijenjem, svojim radnjama pomogli optuženim F. Č. i S. M. da izbjegnu da plate davanja propisana poreskim zakonodavstvom BiH i FBiH i na taj način postali pripadnici zločinačke organizacije u smislu člana 250. stav 4. KZBiH.
27. Nadalje, iz obrazloženja presude proizlazi da je zaključeno da je apelant i izvan zločinačke organizacije počinio i produženo krivično djelo poreska utaja iz člana 210. stav 2. u vezi sa stavom
1. KZBiH.
28. Iz obrazloženja presude proizlazi da je apelantu optužnicom stavljeno na teret da je sačinjavao i pribavljao lažnu dokumentaciju o prometu – nabavci duvanskih prerađevina, koja roba nije stvarno pribavljana od navedenih pravnih lica, u kojoj dokumentaciji je fiktivno fakturisao PDV bez ispunjavanja zakonom propisanih uslova, pa je lažnim prikazivanjem ostvario odbitak ulaznog PDV-a. Također, stavljeno mu je na teret i da je vršio stvarnu nabavku i druge robe koju je fakturisao nedostupnim pravnim licima.
29. Iz obrazloženja presude dalje proizlazi da je vještakinja M. Č. u nalazu i mišljenju od 3. aprila 2012. godine analizirala fakture evidentirane u knjigovodstveno-poslovnim evidencijama preduzeća AD BH COMMERC, te u preduzećima „Dial“, „Tajan“, Aral“, „Gamadeus“ i utvrdila da ne proizlazi da je uopšte bilo prometa između AD BH COMMERC i navedenih preduzeća, da nema evidentiranih duvanskih prerađevina na zalihama, te da nema evidentiranih izlaznih faktura prema preduzeću AD BH COMMERC. Vještakinja je dalje utvrdila da je AD BH COMMERC u obračun ulaznog PDV-a uračunao odbitak na koji nije imao pravo jer se radilo o fiktivnom prometu s navedenim preduzećima.
30. U prilog zaključcima da nije bilo stvarnog prometa ocijenjen je iskaz svjedoka E. H., direktora preduezća „Tajan“, koji je izjavio da nikad nije poslovao s apelantovim preduzećem, da poznaje apelanta koji je bio prokurista u njegovom preduzeću, pa je tako mogao koristiti i njegov pečat, te je negirao da je ikad trgovao cigaretama. U vezi s apelantovom tvrdnjom da su sporne fakture nastale u vrijeme kad je svjedok E. H. prestao biti ovlašteno lice kod „Tajan“ i da o njima ništa nije mogao znati, ukazano je da je svjedok pojasnio da je postupak prodaje firme trajao od 1. juna 2007. godine do 1. aprila 2008. godine, do kad se i vodio kao njen direktor, pa su mu i predmetne fakture mogle biti poznate. Nadalje, svjedok S. P., direktor i ovlašteno lice „Dial“, potvrdio je da poznaje apelanta, da su sarađivali 2007. godine, ali da je u pitanju bila trgovina drugom robom. Također, ovaj svjedok je u svojstvu svjedoka UIO 2011. godine priznao da je za apelantovo preduzeće pečatom preduzeća „Dial“ vršilo fiktivnu ovjeru računa 2007. i 2008. godine, kao i da je za ovu uslugu uzimao proviziju, koju je dijelio sa optuženim N. M., direktom preduzeća Belmin Kommerc.
31. Nadalje, zaključeno je i da je apelant vršio stvarnu nabavku razne robe koju je fiktivno fakturisao nedostupnim pravnim licima koja nisu podnosila PDV prijavu ili su ih podnosila sa nulama, uz fiktivno odobreni rabat na koji nije izvršio obračun ulaznog PDV-a.
32. U vezi s tim je ukazano da je vještakinja M. Č. utvrdila da je u poslovnim knjigama apelantovog preduzeća evidentirana isporuka robe pobrojanim preduzećima koja nisu podnosila PDV prijavu ili su to činila s nulama, a u svojoj dokumentaciji nisu evidentirala nabavku duvanskih prerađevina od apelantovog preduzeća. Vještakinja je utvrdila da apelantovo preduzeće nije vršilo isporuku robe (duvanske prerađevine i druga roba), već da je vršen fiktivni promet u smislu člana
64. Zakona o PDV-u. Također, analizom izlaznih faktura za duvanske prerađevine utvrđeno je da je pobrojanim preduzećima kao kupcima odobravan rabat pa tako umanjivana osnovica za obračun PDV-a, kao i davan i mjesečni popust putem knjižnih obavijesti pojedinim kupcima duvanskih prerađevina, što je također umanjivalo osnovicu za obračun poreza.
33. Iz obrazloženja presude dalje proizlazi da je tokom unakrsnog ispitivanja pred prvostepenim sudom vještakinja priznala grešku u pogledu primjene stope i da je to uticalo na konačnu visinu utvrđene obaveze PDV-a, zbog čega je prvostepeno vijeće izvršilo korekciju nalaza i mišljenja u pogledu konačnog obračuna iznosa obaveze PDV-a. Nadalje, zaključeno je da je nalaz i mišljenje vještakinje M. Č. u pogledu načina opisanog poslovanja tačan na temelju iskaza stručnog svjedoka, inspektora UIO-a M. D. koja je vršila kontrolu obračuna PDV-a u apelantovom preduzeću. Nadalje, na okolnost fiktivnog poslovanja apelantovog preduzeća svjedočio je i B. I., ovlašteno lice pravnog lica BS company, koji je potvrdio da mu po uplaćenom avansu nikad nije isporučena roba (sokovi).
34. Slijedom navedenog zaključeno je da je apelant u svojstvu direktora i ovlaštenog lica, svjesno i sa znanjem, osmislio sistem poslovanja preduzeća AD BH COMMERC, postupajući protivno navedenim propisima, netačno obračunavao i prijavio PDV , i tako izbjegao plaćanje obaveze u 2007. godini u označenom iznosu, ostvarivši pri tom protivpravno stečenu imovinsku korist i oštetivši budžet BiH u istom iznosu. Stoga je zaključeno da su se u cijelosti ostvarila obilježja krivičnog djela poreska utaja propisana članom 210. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZBiH. IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
35. Apelant tvrdi da mu je prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i iz člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).
Presumpcija nevinosti i pravo na suđenje pred nepristrasnim sudom tokom drugostepenog postupka
36. Apelant ističe da se u Rješenju Suda BiH broj SI 2 K 002641 14 Kž 4 od 6. februara 2015. godine kojim je ukinuta prvostepena presuda navodi: „Polazeći od zakonskog opisa krivičnog djela organizovani kriminal iz člana 250. stav 3. KZBiH, činjenice da je prvostepeni sud proglasio krivim veći broj uposlenika ꞌČago komercꞌ, te navedenih utvrđenja prvostepenog suda u vezi s aktivnosti optuženog Č., osnovanim se ukazuje žalbeni navod Tužilaštva BiH da izreka presude protivrječi razlozima presude. Iz utvrđenja prvostepenog suda proizlazi zaključak da se krivičnopravne radnje optuženog Č. i njegova odgovornost zapravo trebala ocijeniti sa aspekta organizatora i rukovodioca grupe za organizovani kriminal, a ne na način kako to čini prvostepeni sud, kao počinioca samostalnih krivičnih djela poreska utaja i pranja novca.“
37. Prema apelantovom mišljenju, ovako je Sud BiH prekršio načelo pretpostavke nevinosti i pravo na suđenje pred nepristrasnim sudom njemu i ostalim optuženim u situaciji kada se upravo pred istim (personalno) vijećem treba ponoviti suđenje, te kada suštinski od pravno relevantnih dokumenata pred vijećem ima postojati samo potvrđena optužnica, s obzirom na činjenicu ukidanja prvostepene presude.
Pravo na obrazloženu sudsku odluku i arbitrarno utvrđeno činjenično stanje - postojanje „zločinačke organizacije i/ili organizovane kriminalne grupe“
38. Apelant tvrdi da, osim nabrajanja pojedinačnih radnji koje se stavljaju na teret svakom od optuženih, drugostepeni sud nije opisao da li je navodna grupa unaprijed organizovana – kada, kako i na čiju inicijativu, jer to traži član 250. stav 3. KZBiH opisom: ,,…ko organizira ili bilo kako rukovodi zločinačkom organizacijom koja zajedničkim djelovanjem...“. Dalje ističe da nije dokazano da je ova navodna grupa, organizacija ili udruženje nastala spontano, pri čemu se moralo definisati od koga je potekla osnovna ideja, te ko, kada, na koji način i s kojim djelom se neki od kasnije pridruženih članova pridružio nečemu što tužilac naziva organizacija, grupa i udruženje. Prema njegovim tvrdnjama, bilo je neophodno dokazati da je grupa organizovana radi sticanja protivpravne imovinske koristi, kao i unaprijed definisani zločinački plan, jasan hijerarhijski ustroj pri čemu organizator postupa s organizacijskom i upravljačkom voljom, dok su pripadnici grupe djelovali sa pripadničkom voljom, tako da je svako od njih imao unaprijed određene zadatke koje je izvršavao.
39. Prema njegovom mišljenju, pogrešan je zaključak drugostepenog suda o postojanju zločinačke organizacije na temelju činjenice da je optuženi F. Č. stvarni i de facto vlasnik i da je rukovodio sa „Čago komercom“. On smatra da ovo ne proizlaze ni iz konkretno pobrojanih dokaza na koje se sud pozvao. Posebno ukazuje na iskaz svjedoka S. I. (koja je izjavila da se prije davanja iskaza konsultovala u preduzeću koga bi trebalo navesti kao vlasnika), da Sud BiH u vezi s tim samoinicijativno zaključuje da postoje „manipulacije svjedočenjem”, a što je krivično djelo ometanja rada pravosuđa. U odsustvu dokaza ovo, prema njegovom mišljenju, predstavlja kršenje pretpostavke nevinosti apelanta (i ostalih optuženih u predmetu).
Pravo na obrazloženu sudsku odluku i arbitrarno utvrđeno činjenično stanje - pripadništvo „zločinačkoj organizaciji i/ili organizovanoj kriminalnoj grupi“
40. Apelant tvrdi da je drugostepeni sud propustio obrazložiti apsolutno sve elemente krivičnog djela organizovani kriminal u odnosu na njega. On ističe da se u paragrafu 217. osporene drugostepene presude navodi da se „pomagačka aktivnost optuženog Alajbegovića u odnosu na ove tačke optuženja odnosila na njegovo članstvo u zločinačkoj organizaciji“. Također, u par. 252. navodi se: „...U ove aktivnosti optuženi Čago i Mujčinović su uključili i druge uposlenike društva navedene u optužnici, koji svojim djelovanjem pružaju podršku optuženima radi realizacije radnji navedenih u optužnici. Na ovaj način ispunjen je neophodni elemenat postojanja organizovane grupe ljudi, čiji članovi su djelovali organizovano u smislu da je svako od članova organizacije obavljao poslove iz svog djelokruga, a koji poslovi su u konačnici imali cilj učinjenje krivičnog djela poreske utaje, te pranja novca“.
41. Apelant navodi da nikada nije bio uposlenik „Čago komerca“, niti je ikad bio optužen za pranje novca. Prema njegovim tvrdnjama, jedini navod koji se u preko 100 stranica dugoj presudi odnosi na navodno njegovo članstvo u „zločinačkoj organizaciji i/ili organizovanoj kriminalnoj grupi“ je sljedeći: „Optuženi E. P., M. K., Alajbegović Rasmin, N. M. i pravne osobe ꞌČago komercꞌ d.o.o. Zenica, ꞌAD-Nerkomercꞌ d.o.o. Jelah i ꞌBelmin-Commerceꞌ d.o.o. Živinice, također su kroz svoje uloge u pravnom licu ꞌČago komercꞌ, opisane u prethodnim paragrafima, a kroz koje su vršili poslove vezane za poslovanje pravnog lica kao zločinačke organizacije, svjesno i s htjenjem svojim radnjama pomogli optuženima F. Č. i S. M. da izbjegnu da plate davanja propisana poreskim zakonodavstvom BiH i FBiH i na taj način postali pripadnici zločinačke organizacije u smislu člana 250. stav 4. KZBiH.“
Vještačenje vještakinje M. Č.
42. Apelant tvrdi da je osuđujuća presuda u odnosu na njega zasnovana „u najvažnijem dijelu“ na vještačenju vještakinje M. Č. On tvrdi da je predmetno vještačenje obavilo nestručno lice, na nestručan i površan način (a što je jasno predočeno Sudu BiH prilikom svjedočenja tog lica, što je Sud BiH i prihvatio, te konstatovao u presudama), da je samo vještačenje obavljeno suprotno članu 14 ZKPBiH, odnosno, uzimajući u obzir isključivo dokumente koje je predočilo Tužilaštvo BiH i sa naredbom usmjerenom na dokazivanje apelantove krivnje, a ne utvrđivanje potpunog činjeničnog stanja. U prilog ovoj tvrdnji citirane su i konstatacije iz ukinute prvostepene presude (da se vještakinja u izradi nalaza i mišljenja oslonila na dokumentaciju i preliminarnu analizu koju su uradili ovlašteni inspektori Uprave za indirektno oporezivanje; da se neke od grešaka koje je počinila vještakinja M. Č. mogu smatrati grubim previdima).
43. Apelant tvrdi da je prilikom unakrsnog ispitivanja vještakinji prezentovano nekoliko faktura od dobavljača koje se tiču ulaznog PDV-a, koje su bile predmet njenog vještačenja, i u koje je ona navodno izvršila uvid, kako je to navela u pismenom nalazu i mišljenju. Niti jedna od navedenih faktura nije se odnosila na navodnu fiktivnu nabavku duvanskih prerađevina nego na sasvim drugu robu, što je odbrana dokazala kada je prilikom izvođenja svojih dokaza prezentovala sudu sve ulazne fakture koje su bile predmet njenog vještačenja. Međutim, ove dokaze sud nije ocijenio. Shodno navedenom, apelant tvrdi da je vještakinja u svom pismenom nalazu i mišljenju navela neistinu – da je izvršila uvid u sve fakture koje su bile predmet njenog vještačenja. Ona nije pregledala niti jednu od nekoliko stotina faktura koje su bile predmet njenog vještačenja. Kada je prilikom unakrsnog ispitivanja bila suočena s činjenicom da se niti jedna ulazna faktura nije odnosila na duvanske prerađevine, nevješto se pokušala izvući iz te situacije navodima kako je većina faktura bila na duvanske prerađevine, što nije tačno.
44. Nadalje, apelant tvrdi da je firma AD BH COMMERCE d.o.o. evidentirala nabavku (ulaz) duvanskih prerađevina, i to od firmi SAB d.o.o. Busovača, Henzi d.o.o. Sarajevo i Primorka d.o.o. Široki Brijeg. To su na glavnom pretresu potvrdili svjedoci odbrane E. D., N. H. i K. Š. Slijedom navedenog Tužilaštvo BiH je u izmijenjenoj optužnici u dijelu koji se odnosi na ulazni PDV izbacilo ove firme kao firme od kojih je firma AD BH COMMERCE d.o.o. Kakanj navodno fiktivno nabavljala duvanske prerađevine. Od ostalih firmi taksativno navedenih u optužnici, u dijelu koji se odnosi na ulazni PDV, firma AD BH COMMERCE uopšte nije nabavljala duvanske prerađevine. Do ove greške u nalazu je došlo jer vještakinja uopšte nije pregledala poslovne knjige firme AD BH COMMERCE d.o.o. Kakanj, što je priznala prilikom unakrsnog ispitivanja.
45. Drugo, firma AD BH COMMERCE d.o.o. Kakanj je firmama taksativno navedenim u optužnici, u dijelu koji se odnosi na izlazni PDV, djelomično isporučivala duvanske prerađevine, koje je nabavljala od firmi SAB d.o.o. Busovača, Henzi d.o.o. Sarajevo i Primorka d.o.o. Široki Brijeg, što je vidljivo iz izlaznih faktura koje je odbrana predložila kao dokaz. To još više pojačava tvrdnju odbrane da je vještakinja pokušala obmanuti Sud kada je navela da je izvršila uvid u „ulazne i izlazne fakture za navedeni period“.
46. Treće, firma AD BH COMMERCE d.o.o. Kakanj je imala duvanske prerađevine na zalihama, što je vidljivo iz materijalnog dokaza odbrane – popis robe (list broj 15) koji je svojeručno sačinila M. D., inspektorica UIO-a koja je vršila kontrolu navedene firme.
47. Najzad, apelant je istakao da je preko 50 faktura koje su ispostavljene firmi DIAL d.o.o. Tuzla bilo predmet vještačenja, u dijelu koji se odnosi na izlazni PDV, a u optužnici se, u odnosu na izlazni PDV, firma DIAL d.o.o. Tuzla uopšte ne spominje kao firma kojoj je navodno fiktivno odobravan rabat prilikom obračuna izlaznog PDV-a.
Paušalno utvrđeno činjenično stanje u odnosu na tačku 6. izreke osporene drugostepene presude
48. Apelant tvrdi i da je proizvoljno utvrđeno činjenično stanje u odnosu na produženo krivično djelo poreska utaja iz člana 210. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZBiH (tačka 6. izreke osporene drugostepene presude) a koje je počinio izvan organizovane grupe.
49. U vezi s tim, apelant navodi da je u toku izvođenja svojih dokaza prezentovao sve sporne ulazne fakture dobavljača firme AD BH COMMERCE d.o.o. Kakanj, za period naveden u optužnici (ukupno njih 67). Niti jedna od njih se nije odnosila na promet duvanskih prerađevina, već na promet sasvim druge robe: sokova, piva, prehrambenih proizvoda, mašina, folija i sl. Apelant navodi da ga je drugostepeni sud osudio zbog navodne utaje ulaznog PDV-a u iznosu od 93.420,00 KM, pri čemu nije ocijenio tzv. ulazne fakture koje je apelant predložio kao dokaz svoje odbrane a kojim je u cijelosti pobijen navod optužbe kako je apelant sačinjavao i pribavljao lažnu dokumentaciju o prometu akcizne robe – duvanskih prerađevina. Nadalje, ističe da su u odnosu na izlazni PDV kao dokaz predložene sve sporne izlazne fakture za period naveden u optužnici (ukupno njih 268). Gotovo polovina vrijednosti robe prema kupcima, u izlaznim fakturama, odnosila se upravo na promet duvanskih prerađevina. Ni te dokaze sud nije ocijenio. Prema njegovom mišljenju, odlučna činjenica – navodno utajeni izlazni PDV u iznosu od 26.794,62 KM – nije dokazana jer se u optužnici uopšte ne navodi da je firmi DIAL d.o.o. Tuzla fiktivno odobravan rabat, a s druge strane, u nalazu vještaka finansijske struke se navodi preko 50 faktura ispostavljenih ovoj firmi i njihova vrijednost, kojim fakturama je navodno vršena utaja izlaznog PDV-a.
50. Apelant je u ovom dijelu iscrpno analizirao iskaze svjedoka M. D., S. P. i E. H., na kojim je, kako navodi, zasnovana osporena odluka u ovom dijelu.
51. U odnosu na svjedoka S. P. istakao je da je on bio vlasnik i zakonski zastupnik firme DIAL d.o.o. Tuzla, da je bio jedan od osumnjičenih u ovom predmetu (u tom svojstvu ga je saslušala SIPA), da se „odjednom“ pojavio kao svjedok u ovom predmetu, pri čemu odbrana nije imala informaciju da li je ovaj svjedok dobio imunitet, da li je istraga protiv njega obustavljena. Apelant tvrdi da je ovaj svjedok imao interes da ga tereti jer se od iznosa ukupne navodne poreske utaje po tački 6. drugostepene presude od 120.214,62 KM više od polovine tog iznosa, tj. 74.450,68 KM odnosi na poslovanje njegove firme sa firmom DIAL d.o.o. Započeto svjedočenje svjedoka S. P. prekinuto je odlukom suda da mu se postavi savjetnik, nakon čega nije mogao ni htio odgovoriti niti na jedno pitanje odbrane, kako se ne bi izložio krivičnom gonjenju. Prema apelantovom mišljenju, tako mu je uskraćena mogućnost da unakrsno ispita svjedoka na čijem iskazu se zasniva optužba protiv njega.
52. U odnosu na svjedoka E. H., zakonskog zastupnika „Tajan promet“ kao jedne od nedostupnih firmi, apelant je istakao da je svih 16 faktura sačinjenih između firmi AD BH COMMERC i „Tajan promet“ koje su bile obrađene nalazom i mišljenjem vještaka finansijske struke sačinjeno poslije 1. juna 2007. godine, a ovaj svjedok je naveo da je 1. juna 2007. godine prodao firmu izvjesnom K. M. iz Kiseljaka. Poslije toga, on nije znao ništa o poslovanju firme „Tajan promet“, prestao je biti direktor.
53. U odnosu na svjedoka M. D. (inspektorica UIO-a), apelant je najprije istakao da je iznijela netačnu tvrdnju o broju kontrola poslovanja AD BH COMMERC a u prilog čemu se pozvao na konkretne zapisnike o obavljenim kontrolama koje je potpisala svjedokinja M. D. Nadalje, tvrdi da je ova svjedokinja prilikom unakrsnog ispitivanja potvrdila da je firma AD BH COMMERC posjedovala uredne fakture, ugovore o isporuci, uredno potpisane i ovjerene otpremnice, finansijske kartice, naloge za plaćanje, ugovore o kompenzacijama, iznose duga, ali je prilikom obavljanja kontrole, očigledno, ove materijalne dokaze o prometu s gore navedenim firmama potpuno zanemarila, već se oslonila samo na činjenice nedostupnosti pojedinih firmi ili pak izjave ovlaštenih lica dostupnih firmi o nepostojanju stvarnog prometa sa AD BH COMMERC. Apelant tvrdi i da ova svjedokinja nije moga objasniti kontradiktornosti na koje je je ukazano, tj. da se jedna ista firma (ABBA COMMERCE d.o.o.) u kontroli jednom pojavljuje kao nedostupna i promet s njom označava kao fiktivan, a drugi put kao dostupna i promet s njom legalan. U vezi s tim ističe i da je svjedok odbrane F. A., zakonski zastupnik firme ABBA COMMERC d.o.o. Sarajevo, tvrdio da su njegova firma i firma AD BH COMMERC poslovale uredno (ovaj iskaz drugostepeni sud također nije ocijenio). Najzad, apelant ističe i da je ova svjedokinja prilikom unakrsnog ispitivanja priznala i svoju grešku u obavljanju kontrole, a što je kao rezultat bilo i to da mu je uvećan PDV za označeni iznos.
b) Odgovor na apelaciju
54. Sud BiH je u odgovoru na apelaciju istakao da je u dijelu presude „zločinačka organizacija i učešće optuženih“ učešće u zločinačkoj organizaciji za svakog od optuženih uključujući i apelanta detaljno obrazloženo te da je dokazano da je apelant svojim radnjama pomagao optuženom u vršenju krivičnog djela. Nadalje, u vezi s unakrsnim ispitivanjem svjedoka S. P. ukazano je da se radi o samo jednom svjedoku optužbe, odnosno da se ne radi o jedinom dokazu na kom se temeljila bilo koja odlučujuća činjenica. U vezi s tim, ukazano je i na druge dokaze, naročito dokaz vještaka finansijske struke, kao i druge dokaze (svjedočenja svjedoka S. I., N. V. i dr.) koji su potvrdili na koji način i s kojim ciljem je postupao optuženi poslujući na opisane načine. Nadalje, ukazano je da je vještakinja dala opsežan i kvalitetan nalaz koji je, pored toga, bio potkrijepljen izjavama i iskazima ključnih svjedoka. Nadalje, u vezi s iskazima svjedoka koje apelant osporava ukazano je da su mu one bile poznate i da mu je pružena mogućnost da se o njima izjasni. Činjenica da svjedok S. P. nije htio da odgovara na pojedina pitanja u namjere da se ne izloži krivičnom gonjenju, prema ocjeni Suda BiH, ne znači da je odbrana bila onemogućena da ga unakrsno ispita ili da provede dokaz njegovim saslušanjem kao svjedoka odbrane.
55. Tužilaštvo BiH je u odgovoru na apelaciju istaklo da je drugostepeno vijeće savršeno jasno i argumentovano obrazložilo zašto je uvažilo žalbu Tužilaštva BiH u pogledu kvalifikovanja krivičnopravnih radnji kao organizovanog kriminala. Pri tom je ukazano i da je bila sasvim nerazumljiva logika prvostepenog vijeća po kojoj, navodno, organizovani kriminal ne može postojati zato što se radi o privrednom društvu – pravnom licu i njegovim uposlenicima, koji imaju i redovne poslove unutar tog društva. U ovom dijelu opširno je elaboriran modus operandi „Čago prometa“, te iznesena argumentacija zbog čega se ne mogu prihvatiti osnovanim apelantove tvrdnje kojim dovodi u pitanje dokaze na temelju kojih je zaključeno da je optuženi F. Č. bio de facto vlasnik „Čago komerca“.
56. Nadalje, kao ilustraciju za apelantovo učešće u kriminalnoj grupi istaknuto je da je utvrđeno da su u „internoj/crnoj blagajni“ „Čago komerca“ pronađeni nalozi i evidencije za isplatu tzv. provizije za ovjeru fiktivnih faktura „Čago komerca“ ispostavljenih pravnom licu AD BH COMMERCE, a što samo za sebe, ne uzimajući u obzir druge brojne dokaze i njihovu povezanost, dokazuje da je ovo pravno lice odnosno apelant kao njegov vlasnik imalo identičnu ulogu ulozi preostalih nešto manje od dvadeset pravnih lica koja su po istom modalitetu za ovjeru fiktivnih faktura dobijala „proviziju“, a u odnosu na koja pravna lica su već donesene pravosnažne presude na osnovu sporazuma o priznanju krivnje.
57. Neosnovanim je ocijenjen i apelantov pokušaj da, kako je navedeno, zbog određenih manjih i korigovanih grešaka, u potpunosti ospori nalaz vještakinje M. Č. U vezi s tim je ukazano da je vještakinja tokom samog iznošenja svog nalaza savjesno i odgovorno uvažila primjedbe odbrane tamo gdje su bile osnovane, i to pismeno, tako da je izmijenjena optužnica Tužilaštva BiH prilagođena navedenom, odnosno presuda se bazira na, u suštini, korigovanom (uz uvažavanje objektivnih primjedbi odbrane) nalazu vještaka.
58. U vezi sa osporavanjem iskaza svjedoka S. P., pored ostalog, ukazano je da je ovaj svjedok još 2009. godine tokom kontrole UIO-a izjavio da je s apelantom dogovorio da će obostrano jedan drugome izdavati fiktivne fakture sa obračunatim PDV-om bez prometa robe, šio je i činjeno tokom 2007. i 2008. godine, da je apelant, imajući sve podatke o firmi DIAL sam sačinjavao izlazne račune u ime firme DIAL, lično ih donosio u Tuzlu na ovjeru i potpis, te također sam u više navrata išao u Kakanj kako bi ovjerio i potpisao već ranije sačinjene svoje izlazne fakture. Ukazano je i na nalaz i mišljenje vještakinje M. Č. te iskaz svjedoka M. D., inspektora UIO-a. Nadalje, ukazano je da je ovaj svjedok govorio istinu i u potpunosti potvrdio postojanje fiktivnog prometa. Osim toga, a što se navodi i u zapisnicima UIOBiH i nalazu vještakinje M.Č., preduzeće DIAL je u navedenom periodu podnosio PDV prijave „sa nulom“ ili ih nije nikako podnosio, šio znači u njima nije evidentirao navodni promet s apelantovim preduzećem. Stoga je neosnovanom ocijenjena apelantova tvrdnja da je ovaj svjedok lažno svjedočio. Najzad, ukazano je da je i odbrani i Tužilaštvu pružena prilika da unakrsno ispitaju ovog svjedoka. Prema stavu Tužilaštva BiH, apelantu su sporni odgovori svjedoka (jer se svjedok pozvao na pravo da ne odgovori), ali su dati u okviru unakrsnog ispitivanja, a sam sadržaj odgovora ne može biti osnov za prigovor o navodnom uskraćivanju odbrani da unakrsno ispita svjedoka.
V.Relevantni propisi
59. Krivični zakon Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ broj 37/03) kao zakon koji je primijenjen , u relevantnom dijelu glasi:
Značenje izraza u ovom zakonu Član 1 (...)
(16) Organizirana grupa ljudi je grupa ljudi koja je formirana, a nije spontano nastala, radi neposredno slijedećeg učinjenja krivičnog djela i čiji članovi ne moraju imati formalno definirane uloge, koja ne mora imati kontinuitet članstva ni razvijenu organizaciju.
(17) Zločinačka organizacija je organizirana grupa ljudi od najmanje tri osobe, koja postoji neko vrijeme, djelujući u cilju učinjenja jednog ili više krivičnih djela za koja se po zakonu može izreći kazna zatvora tri godine ili teža kazna.
(...)
Porezna utaja Član 210.
(1) Ko izbjegne plaćanje davanja propisanih poreznim zakonodavstvom Bosne i Hercegovine ili doprinosa socijalnog osiguranja, ne dajući zahtijevane podatke ili dajući lažne podatke o svojim stečenim oporezivim prihodima ili o drugim činjenicama koje su od uticaja na utvrđivanje iznosa ovakvih obaveza, a iznos obaveze čije se plaćanje izbjegava prelazi iznos od 10.000 KM, kaznit će se novčanom kaznom ili kaznom zatvora do tri godine (2) Ko učini krivično djelo iz stava 1. ovog člana, a iznos obaveze čije se plaćanje izbjegava prelazi 50.000 KM, kaznit će se kaznom zatvora od jedne do deset godina.
(...)
Organizirani kriminal Član 250.
1 Primjena Krivičnog zakona, stranica 97. osporene drugostepene presude (…) (4) Ko postane pripadnik zločinačke organizacije koja zajedničkim djelovanjem učini ili pokuša krivično djelo propisano zakonom Bosne i Hercegovine, ako za pojedino krivično djelo nije propisana teža kazna, kaznit će se kaznom zatvora najmanje jednu godinu
60. Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08, 12/09, 16/09, 93/09 i 72/13) u relevantnom dijelu glasi:
Član 3.
Pretpostavka nevinosti i in dubio pro reo (1) Svako se smatra nevinim za krivično djelo dok se pravomoćnom presudom ne utvrdi njegova krivnja.
(2) Sumnju u pogledu postojanja činjenica koje čine obilježja krivičnog djela ili o kojima ovisi primjena neke odredbe krivičnog zakonodavstva, Sud rješava presudom na način koji je povoljniji za optuženog.
Član 14.
Jednakost u postupanju (1) Sud je dužan da stranke i branioca tretira na jednak način i da svakoj od strana pruži jednake mogućnosti u pogledu pristupa dokazima i njihovom izvođenju na glavnom pretresu.
(2)Sud, Tužitelj i drugi organi koji učestvuju u postupku dužni su s jednakom pažnjom da ispituju i utvrđuju kako činjenice koje terete osumnjičenog, odnosno optuženog, tako i one koje im idu u korist.
Član 15.
Slobodna ocjena dokaza Pravo Suda, Tužitelja i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.
Član 30.
Izuzeće po zahtjevu stranke ili branioca (1) Izuzeće predsjednika Suda i sudije može tražiti stranka ili branitelj.
(2) Zahtjev iz stava 1. ovog člana može se podnijeti do početka glavnog pretresa, a ako se za razlog izuzeća iz člana 29. tačke a) do e) ovog zakona saznalo kasnije, zahtjev se podnosi odmah po saznanju.
(...)
Član 96.
Naredba o vještačenju (1) Pismenu naredbu za vještačenje izdaje Tužitelj ili Sud. U naredbi će se navesti činjenice o kojima se vrši vještačenje.
(...)
Član 285.
Presuda kojom se optuženi oglašava krivim (1) U presudi kojom se optuženi oglašava krivim, Sud će izreći:
a) za koje se krivično djelo optuženik oglašava krivim, uz navođenje činjenica i okolnosti koje čine obilježja krivičnog djela, kao i onih od kojih ovisi primjena određene odredbe Krivičnog zakona;
(...)
Član 290.
Sadržaj presude (…) (7) Sud će određeno i potpuno iznijeti koje činjenice i iz kojih razloga uzima kao dokazane ili nedokazane, dajući naročito ocjenu vjerodostojnosti protivrječnih dokaza, iz kojih razloga nije uvažio pojedine prijedloge stranaka, iz kojih razloga je odlučio da se ne sasluša neposredno svjedok ili vještak čiji je iskaz pročitan, kojim razlozima se rukovodio pri rješavanju pravnih pitanja, a naročito pri utvrđivanju da li postoji krivično djelo i krivična odgovornost optuženog i pri primjenjivanju određenih odredaba Krivičnog zakona na optuženog i njegovo djelo.
(...)
VI.Dopustivost
61. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
62. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
63. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Suda BiH broj S 1 2 K 002641 15 Kžk od 4. decembra 2015. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Nadalje, apelant je osporenu presudu primio 19. maja 2016. godine, a apelacija je podnesena 15. jula 2016. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
64. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
65. Apelant tvrdi da mu je u postupku pred redovnim sudovima koji je pokrenuo zbog smetanja posjeda povrijeđeno pravo na donošenje odluke u razumnom roku kao segment prava na pravično suđenje iz član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Pravo na pravično suđenje
66. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
67. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]
2. Svako ko je optužen za krivično djelo smatra se nevinim do se njegova krivica po zakonu ne dokaže.
68. Apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje svode se na tvrdnje da je prekršena pretpostavka neovisnosti i garancije suđenja pred nepristrasnim sudom; da nisu poštovane garancije o obrazloženoj presudi kako u pogledu utvrđenja o postojanju organizovane grupe tako i njegove pripadnosti organizovanoj grupi i da su pogrešno ocijenjeni provedeni dokazi.
Pretpostavka nevinosti i nepristrasan sud
69. Apelant tvrdi da je još u rješenju kojim je ukinuta prvostepena presuda konstatacijom da iz utvrđenja prvostepenog suda proizlazi zaključak da se krivičnopravne radnje optuženog F. Č. i njegova odgovornost zapravo trebala ocijeniti s aspekta organizatora i rukovodioca grupe za organizovani kriminal, a ne na način kako to čini prvostepeni sud, kao počinioca samostalnog krivičnog djela poreska utaja i pranje novca, prekršena pretpostavka nevinosti njemu i ostalim optuženim. S obzirom na to da je vijeće koje je donijelo ovo rješenje isto vijeće koje je donijelo i osporenu drugostepenu presudu, apelant tvrdi da nije uživao garancije i nepristrasnog suda.
70. U vezi s ovim dijelom apelacionih navoda, Ustavni sud podsjeća da se povreda pretpostavke nevinosti ne ocjenjuje na osnovu postupka u cjelini, već kao zaseban procesni nedostatak. Pri tome se naglasak stavlja na fazu o kojoj je riječ, i to kumulativnom analizom sljedećih triju elemenata: a) procesna faza i kontekst u kojem je izjava data, b) njena tačna formulacija i c) njeno značenje (vidi Evropski sud za ljudska prava – u daljnjem tekstu: Evropski sud, Daktaras protiv Litvanije, presuda od 10. oktobra 2000. godine, aplikacija broj 42095/98).
71. Ustavni sud podsjeća da je Evropski sud u predmetu Matijašević protiv Srbije istakao da će se smatrati da postoji povreda prava na presumpciju nevinosti ako sudska odluka ili bilo kakva izjava javnog službenika u odnosu na lice osumnjičeno da je počinilo krivično djelo odražava uvjerenje da je kriv prije no što je njegova krivica dokazana na način predviđen zakonom. U nedostatku formalnog utvrđenja dovoljno je i obrazloženje koje sugeriše da sud ili javni službenik smatra optuženog krivim. Preuranjeno očitovanje suda o krivici neizbježno predstavlja povredu presumpcije nevinosti (vidi Evropski sud, Matijašević protiv Srbije, presuda od 19. septembra 2006. godine, tačka 45).
72. Dovodeći navedene stavove u vezu sa činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud zapaža da je sporna konstatacija iz rješenja o ukidanju prvostepene presude data u vezi s ispitivanjem osnovanosti žalbenog navoda Tužilaštva BiH u kom je istaknuto da je izreka prvostepene presude protivrječna razlozima jer prvostepeni sud, iako je utvrdio da je optuženi F. Č. faktički obavljao poslove upravljanja firmom „Čago komerc“ na način što je donosio odluke, kontaktirao kupce, upravljao finansijama i davao konkretne naloge komercijalistima u vezi s uslovima prodaje duvana i duvanskih prerađevina, nije proglašen krivim za krivično djelo organizovani kriminal, koje mu je optužnicom bilo stavljeno na teret, već zasebna krivična djela poreske utaje i pranja novca. Stoga, a suprotno apelantovim tvrdnjama, konstatacija Suda BiH u vezi s ispitivanjem ovih žalbenih navoda: „ (…) polazeći od zakonskog opisa krivičnog djela organizovani kriminal iz člana 250. stav 3. KZBiH, činjenice da je prvostepeni sud proglasio krivim veći broj zaposlenih ꞌČago komercaꞌ, te navedenih utvrđenja prvostepenog suda u vezi s aktivnosti optuženog F. Č., osnovanim se ukazuje žalbeni navod Tužilaštva BiH da izreka presude protivrječi razlozima presude. Iz utvrđenja prvostepenog suda proizlaze zaključak da se krivičnopravne radnje optuženog F. Č. i njegova odgovornost zapravo trebala ocijeniti s aspekta organizatora i rukovodioca grupe za organizovani kriminal, a ne na način kako to čini prvostepeni sud, kao počinioca samostalnog krivičnog djela poreska utaja i pranje novca“, prema mišljenju Ustavnog suda ne predstavlja kršenje pretpostavke neovisnosti.
73. Slijedom navedenog, neosnovana je i apelantova tvrdnja da su mu uskraćene garancije suđenja pred nepristrasnim sudom jer je isto vijeće koje je donijelo rješenje kojim je ukinuta prvostepena presuda kojim mu je, kako neosnovano tvrdi, prekršena pretpostavka nevinosti, sudilo i donijelo drugostepenu presudu osporenu apelacijom.
Obrazložena presuda
74. Apelant tvrdi da osporena drugostepena presuda ne sadrži razloge i obrazloženja kako u pogledu postojanja organizovane kriminalne grupe tako i njegove pripadnosti grupi.
75. Ustavni sud podsjeća na to da, prema praksi Evropskog suda koja odražava princip vezan za pravilno administriranje pravde, presude sudova i tribunal trebaju adekvatno iznijeti razloge na kojim su zasnovane (vidi Evropski sud, Papon protiv Francuske, aplikacija broj 64666/01, odluka o dopustivosti od 15. januara 2001. godine). Mjera u kojoj će se primjenjivati obaveza davanja razloga može varirati u zavisnosti od prirode odluke i zbog toga pitanje da li je sud propustio da ispuni obavezu davanja razloga mora biti utvrđena u okolnostima svakog konkretnog slučaja (vidi Evropski sud, Ruiz Torija protiv Španije, presuda od 9. decembra 1994, stav 29, serija A, broj 303- A; Higgins i drugi protiv Francuske, presuda od 19. februara 1998. godine, Izvještaji 1998-I, p. 60, stav 42). Domaći sudovi s dovoljno jasnoće trebaju ukazati na osnove na kojim su zasnovali svoju odluku tako da licu u pitanju omoguće efikasno korištenje dostupnih pravnih lijekova (vidi Evropski sud, Hadjianastassiou protiv Grčke, presuda od 16. decembra 1992. godine; Boldea protiv Rumunije, presuda od 15. maja 2007. godine). Osim toga, obrazložena odluka služi da stranama u postupku pokaže da su bile saslušane i tako doprinosi da odluka bude prihvaćena s više spremnosti od strane u pitanju. Također, obrazložena odluka znači da ona mora biti zasnovana na objektivnim kriterijima i da zaštićuje pravo na odbranu. Nadalje, iako član 6. stav 1. obavezuje sudove da daju razloge za njihove odluke, to se ne može shvatiti kao zahtjev za detaljan odgovor na svaki argument (vidi Evropski sud, Van de Hurk protiv Holandije, presuda od 19. aprila 1994. godine, serija A, broj 288, p. 20, stav 61). Međutim, iz obrazloženja odluke mora biti jasno da su razmotrena suštinska pitanja u konkretnom slučaju (vidi Boldea protiv Rumunije, stav 30).
76. Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporene drugostepene odluke proizlazi da je utvrđeno da je optuženi F. Č. bio stvarni vlasnik pravnog lica „Čago komerc“, pobrojani su konkretni dokazi na kojim je ovaj zaključak zasnovan, detaljno su razmotreni prigovori i dokazi u vezi s njima kojim je ova činjenica osporavana. Imajući u vidu razloge i obrazloženja iz osporene presude u pogledu konstatacije da se iskazom svjedoka S. I. pokušalo manipulisati, neosnovano je apelantovo sugerisanje o postojanju krivičnog djela ometanja pravosuđa u vezi s kojim ništa nije preduzeto. Stoga se apelantovi navodi u ovom dijelu također ne mogu prihvatiti kao osnovani. Pri tom, u osporenoj presudi su detaljno pobrojani dokazi koji su ocijenjeni u prilog zaključku da je optuženi F. Č. organizovao i rukovodio organizovanom grupom za kriminal. Nadalje, Tužilaštvo BiH je podnijetom optužnicom optužilo ukupno 36 optuženih, pa proizlazi da se organizacija nesporno sastojala od više lica. Nadalje, organizovanje poslovanja preduzeća „Čago komerc“ kao organizovane kriminalne grupe na način opisan u optužnici otpočelo je po prethodnom dogovoru između optuženih F. Č. i S. M. (direktor „Čago komerca“) a u koju svrhu su iskorišteni pojedini od uposlenih, koji su i navedeni u optužnici, i uključeni u djelovanje organizovane grupe sa tačno određenim zadacima (prikupljanje gotovog novca od kupaca kojim su prodate cigarete, vođenje posebne evidencije o fiktivnim fakturama i prihodima ostvarenim po tom osnovu, načinu raspolaganja s njima), te su iskorišteni poslovni kontakti (izdavanje fiktivnih faktura uz isplatu provizije). Nadalje, iz obrazloženja presude proizlazi da je organizovanjem rada pravnog lica „Čago komerc“ na ovaj način uporedo sa poslovanjem koje se odvijalo na legalan način osigurano sticanje protivpravne imovinske koristi izbjegavanjem plaćanja propisanih zakonima BiH (PDV i porez na dobit). Stoga, a suprotno apelantovim tvrdnjama, ne može se zaključiti da je izostalo obrazloženje u pogledu načina nastanka organizovane grupe, od koga je potekla osnovna ideja, kako i na koji način su se pojedini članovi pridruživali grupi, te da je izostalo obrazloženje da je grupa osnovana radi sticanja protivpravne imovinske koristi.
77. Nadalje, iz obrazloženja drugostepene presude proizlaze da je apelant po prethodnom dogovoru sa optuženim E. P. , komercijalistom „Čago komerca“, ovjeravao i svojeručno potpisivao fakture o fiktivnoj prodaji cigareta „Čago komerca“ njegovom preduzeću, pa da je tako pomogao optuženim F. Č. i S. M. da izbjegnu plaćanje poreskih davanja u označenom iznosu. Za uslugu ovjeravanja fiktivnih faktura apelantu je pripadala provizija kroz koju je kompenzirao ranije nastali dug svog preduzeća prema preduzeću „Čago komerc“. Zaključak u ovom dijelu zasnovan je na nalazu i mišljenju vještakinje M. Č., koja je izvršila i uvid u skrivenu (crnu) blagajnu „Čago komerca“ u kojoj su za označeni vremenski period evidentirane pojedinačne provizije na apelantovo ime, kojima je kompenziran dug, čije postojanje je utvrđeno na temelju iskaza svjedoka N. V. i S. I. Slijedom navedenog, bez značaja je apelantova tvrdnja da nikad nije bio uposlenik „Čago komerca“, da nije optužen za krivično djelo pranje novca, pa da nije dokazano njegovo pripadništvo organizovanoj kriminalnoj grupi.
78. Stoga, neosnovani su apelantovi navodi da je izostalo obrazloženje o organizovanoj kriminalnoj grupi i njegovo pripadništvo grupi.
Dokazi i njihova ocjena
79. Apelant je u opširnim navodima osporio nalaz i mišljenje vještakinje tužilaštva M. Č., ističući da se radi o nestručnom i netačnom nalazu, da vještakinja, iako je to tvrdila, nije i ostvarila uvid u fakture koje su joj predočene prilikom saslušanja na glavnom pretresu a kojim su negirani njeni zaključci.
80. Nadalje, apelant osporava i iskaze svjedokinje M. D., inspektorice UIO-a, jer je, kako tvrdi, dala netačan iskaz da je obavljena samo jedna kontrola poslovanja i nije mogla objasniti kako se jedna ista firma u kontroli jednom pojavljuje kao fiktivna a jednom kao legalna; svjedoka S. P. vlasnika i zastupnika firme DIAL kog nije mogao unakrsno ispitati i za kog tvrdi da je imao interes da ga tereti; te svjedoka E. H. koji je firmu „Tajan promet“ prodao a sporne fakture su nastale nakon prodaje firme drugom licu, o čemu on nije mogao ništa znati.
81. Najzad, apelant tvrdi i da je i u pogledu osporenog vještačenja kao i iskaza saslušanih svjedoka Sud BiH propustio i nije ocijenio dokaze koje je predočio.
82. Ustavni sud podsjeća da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka sudova u pogledu ocjene dokaza, ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Dalje, prema stavu Evropskog suda, mora se utvrditi da li je licu koje je u pitanju bila pružena mogućnost da osporava validnost dokaza i da im se suprotstavlja, mora se ocijeniti kvalitet dokaza, uključujući i činjenicu da li su uzeti u okolnostima koje dovode u sumnju njihovu pouzdanost i istinitost (vidi Evropski sud, pored ostalih, Sevinc i drugi protiv Turske (dec.), aplikacija broj 8074/02 od 8. januara 2008. godine, Bykov protiv Rusije [GC], aplikacija broj 4378/02, stav 90, od 10. marta 2009. godine). U ovom kontekstu zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su dokazi u korist i protiv lica koje je u pitanju prezentovani na način da osiguraju pravičan postupak (vidi, mutatis mutandis, Evropski sud, Barım protiv Turske (dec.), aplikacija broj 34536/97 od 12. januara 1999. godine).
83. U vezi s apelantovim osporavanjem nalaza i mišljenja vještaka Tužilaštva BiH, Ustavni sud zapaža da iz osporene drugostepene presude proizlaze da je jedan od bitnih dokaza predstavljao nalaz i mišljenje vještakinje finansijske struke M. Č., kao i da ovaj nalaz kao i njegove dopune predstavljaju upravo rezultat prigovora i osporavanja koja su u toku glavnog pretresa iznosili apelant i ostali optuženi, a koje je vještakinja M.Č. uvažila. Slijedom navedenog, proizlazi da je apelant imao i koristio mogućnost da ovaj dokaz osporava i da suprotstavlja svoje dokaze, a da je to rezultiralo i uvažavanjem i korekcijama nalaza i mišljenja njegovim dopunama. Stoga, tvrdnje da je njegovo preduzeće djelimično isporučivalo duvanske prerađevine, te da ih je prema zapisniku UIO-a imalo na zalihama, ne dovode u pitanje zaključak Suda BiH da prihvati ovaj dokaz kao pouzdan i sačinjen u skladu s pravilima struke, s obzirom na to da predmet vještačenja i nije bio stvarni već fiktivni promet, odnosno fiktivne fakture koje je vještakinja u nalazu identifikovala.
84. Nadalje, Ustavni sud zapaža da su svjedoci M. D. i E. H. saslušani na glavnom pretresu i da apelantu nije bila uskraćena mogućnost da ih unakrsno ispituje. Iskazi ovih svjedoka ocijenjeni su u vezi s nalazom i mišljenjem vještakinje M. Č., te iskazom svjedoka B. I. Sud BiH je dovodeći u vezu naprijed pobrojane dokaze, kao i iskaz svjedoka S. P., za kog apelant tvrdi da nije mogao da ga unakrsno ispita, zaključio da je apelant ogranizovao poslovanje svog preduzeća protivno zakonskim propisima na način da je netačno obračunavao i prijavio PDV za 2007. godinu i tako ostvario protivpravnu imovinsku korist. Stoga, proizlazi da iskaz svjedoka S. P. nije bio ni odlučujući niti jedini dokaz o ovom djelu (da je apelant i van organizovane grupe počinio produženo krivično djelo utaje poreza), pa da je apelantu prekršeno pravo na pravično suđenje jer nije imao priliku da ga unakrsno ispita. Također, iz obrazloženja osporenih odluka proizlazi da je zaključak u ovom dijelu temeljen na fakturama o fiktivnom poslovanju između apelantovog preduzeća i preduzeća „Dial“, čiji je direktor i odgovorno lice bio svjedok S. P.
85. Stoga, ne mogu se prihvatiti osnovanim ni apelantovi navodi u ovom dijelu.
86. Konačno, imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da u okolnostima konkretnog slučaja nema ništa što bi uputilo na zaključak da je prekršena pretpostavka nevinosti i u vezi s tim garancija nepristrasnog suda, da je sud prepustio da obrazloži svoju odluku, te da je ocjena dokaza bila proizvoljna.
87. S obzirom na navedeno, Ustavni sud zaključuje da su neosnovane apelantove tvrdnje da mu je prekršeno pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
VIII.Zaključak
88. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada u okolnostima konkretnog slučaja nema ništa što bi uputilo na zaključak da je prekršena pretpostavka nevinosti i u vezi s tim garancija nepristrasnog suda, da je sud propustio da obrazloži svoju odluku, te da je ocjena dokaza bila proizvoljna.
89. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
90. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević