Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1781/16 (V. P., R. P., L. K. i S. S.)

Odluka donesena 05. 07. 2018.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Eksproprijacija
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1781/16

Apelacija

Odluka o dopustivosti

05. 07. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman, sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 5. jula 2018. godine, u predmetu broj AP-1781/16, rješavajući apelaciju Vojislava Pajića i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Vojislava Pajića, Radomira Pajića, Ljubice Krezović i Svjetlane Stevanović podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 92 0 P 013361 15 Rev od 1. marta 2016. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Vojislav Pajić, Radomir Pajić, Ljubica Krezović i Svjetlana Stevanović (u daljnjem tekstu: apelanti), iz Vlasenice, koje zastupa Nisad Omerović, advokat iz Lukavca, podnijeli su 19. aprila 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 92 0 P 013361 15 Rev od 1. marta 2016. godine. Apelanti su dopunili apelaciju 14. marta 2018. godine (dostava dokumentacije).

Uvodne napomene

2. Pravni prednik apelanata je na osnovu usmenog kupoprodajnog ugovora 1946. godine kupio vodenicu, koju je koristio do 1986. godine kada je došlo do njenog uništenja uslijed izgradnje hidroelektrane od strane pravnog prednika Elektroprivrede RS-Zavisno državno preduzeće Elektro Bijeljina RJ Elektrodistribucija Vlasenica (u daljnjem tekstu: tužena). Navedena vodenica se nalazila na parceli označenoj po novom premjeru kao k.č. broj 1095 (u daljnjem tekstu: predmetna parcela) čiji je posjednik bio pravni prednik apelanata. Predmetna parcela (zajedno sa mlinom) nije bila predmetom potpune ili nepotpune eksproprijacije po osnovu rješenja nadležnih organa javne vlasti od 26. aprila 1985. godine, kojima su obuhvaćene bile sve nekretnine neophodne radi postavljanja cjevovoda i izgradnje hidroelektrane. Cjevovod je jednim dijelom postavljen na predmetnoj parceli i na parceli označenoj po novom broju kao k.č. broj 1099 (u daljnjem tekstu: susjedna parcela), čiji je posjednik bio Vladimir Nastić i na toj parceli se nalazio jaz (korito-kanal) koji je služio za doticanje vode od rijeke do vodenice na predmetnoj parceli.

Osporeni postupak

3. Prednik apelanata je 1987. godine podnio sudu tužbu protiv pravnog prednika tužene radi naknade štete na ime uništenog mlina na predmetnoj parceli. Nakon smrti prednika apelanata i okončanja ostavinskog postupka, apelanti su, kao njegovi zakonski nasljednici, predložili nastavak prekinutog postupka i uredili tužbeni zahtjev, tražeći također i naknadu štete na ime izmakle koristi.

4. Presudom Osnovnog suda u Vlasenici (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 92 0 P 103361 12 P2 od 16. januara 2013. godine usvojen je u cjelosti tužbeni zahtjev apelanata.

5. U obrazloženju presude Osnovni sud je, nakon provedenog dokaznog postupka, utvrdio nespornim da je apelantima (njihovom pravnom predniku) protivpravnim radnjama tužene (njenog pravnog prednika) prouzrokovana šteta na način da je došlo do oštećenja imovine apelanata, slijedom čega je utvrđena uzročno-posljedična veza između radnji tužene i nastale posljedice u smislu odredbi člana 154. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Protivpravne radnje se ogledaju u prokopavanju i postavljanju cjevovoda ispod sobe koja je bila u sastavu mlina i njegovim zatrpavanjem. Postavljanjem cjevovoda poklopljen je jaz tako da voda nije mogla njime teći prema vodenici. Nadalje je, između ostalog, Osnovni sud naveo da je pravni prednik apelanata u vodenici mljeo žito ne samo za svoje potrebe, već i za potrebe trećih lica. S tim u vezi je Osnovni sud ocijenio objektivnim nalaz i mišljenje vještaka ekonomsko-finansijske struke, koja je na osnovu podataka sa terena (vlasnika ostalih vodenica gdje je pravni prednik apelanata imao vodenicu) izračunala prosječnu naknadu na godišnjem nivou. Stoga je Osnovni sud, prihvatajući navedeni nalaz i mišljenje vještaka i primjenom člana 189. ZOO, istakao da je apelantima pripada pravo na naknadu izmakle koristi, budući da je pravni prednik apelanata pretrpio štetu uslijed radnji tužene i nije mogao mljeti žitarice za treća lica i ostvarivati prihode. Pri tome je Osnovni sud ukazao da se pri ocjeni visine izmakle koristi uzima u obzir dobitak koji se mogao osnovano očekivati prema redovnom toku stvari ili prema posebnim okolnostima, a čije je ostvarenje spriječeno štetnikovom radnjom ili propuštanjem.

6. Presudom Okružnog suda u Istočnom Sarajevu (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 92 0 P 013361 13 Gž 2 od 29. decembra 2014. godine odbijena je žalba tužene i potvrđena prvostepena presuda.

7. U obrazloženju presude je Okružni sud, između ostalog, naveo da je prvostepeni sud pravilno iz provedenih dokaza utvrdio uzročno-posljedično vezu i odgovornost tužene za nastalu štetu. S tim u vezi je Okružni sud, u pogledu izmakle koristi, istakao da je prvostepeni sud u cjelosti svoju odluku bazirao na nalazu vještaka ekonomsko-finansijske struke, koja je svoj nalaz dala objektivno i na osnovu podataka uzetih sa terena od strane vlasnika vodenica koji su u tom području i elementu, uzimajući u obzir i tržišnu cijenu.

8. Presudom Vrhovnog suda broj 92 0 P 013361 15 Rev od 1. marta 2016. godine djelimično je uvažena revizija tužene i obje nižestepene presude preinačene u dosuđujućem dijelu odluke o naknadi izmakle koristi, tako da se taj zahtjev apelanata odbija u cjelosti.

9. U obrazloženju presude Vrhovni sud je, između ostalog, naveo da se osnovano revizijom ukazuje da apelantima ne pripada pravo na naknadu štete u vidu izmakle koristi u smislu odredbe člana 189. ZOO. Naime, u odnosu na taj tužbeni zahtjev, Vrhovni sud je istakao da iz nalaza i mišljenja vještaka geodetske struke proizlazi da se na predmetnoj parceli prednika apelanata nalazila vodenica, a da se jaz nalazi na susjednoj parceli i pripada posjedu Vladimira Nastića, za koju parcelu je rješenjem nadležnog organa od 26. aprila 1985. godine izvršena nepotpuna eksproprijacija postavljanjem vodovodnih cijevi i ustanovljena služnost. Stoga, samo postavljanje cijevi na (susjednoj) parceli koja nije bila u svojini ni posjedu prednika apelanata nije izvršeno protivpravno. Iz tih razloga, prednik apelanata ne bi nakon postavljanja vodovodnih cijevi na susjednoj parceli mogao ostvarivati dobit korištenjem vodenice, sve i da ona nije porušena tom prilikom. Slijedom navedenog je Vrhovni sud naveo da nisu ispunjeni uslovi za naknadu ovog vida štete u smislu odredbe člana 155. i člana 189. stav 3. ZOO. Pored toga je Vrhovni sud naveo da, sve i kada bi postojala odgovornost tužene za naknadu štete u vidu izmakle koristi (a u konkretnom slučaju nema takve odgovornosti), apelanti nisu u postupku dokazali da su pretrpjeli ovu štetu, jer nisu dokazali da su obavljali poslove mljevenja žita na vodenici za sebe i za treća lica, koje je obavljao njihov pravni prednik, niti su takve tvrdnje isticali u toku postupka. Prednik apelanata, koji je umro 1988. godine, takav zahtjev nije postavio u tužbi, mada je u postupku utvrđeno da je on obavljao poslove mljevenja žita za svoje potrebe i za potrebe trećih lica. Kako apelanti nisu dokazivali da su se bavili ovom djelatnošću zajedno sa njihovim pravnim prednikom (ocem), niti da su istu obavljali eventualno na drugom mjestu, pa tako nisu dokazali namjeru sticanja (da sa stvari stiču korist), Vrhovni sud je odlučio kao u dispozitivu osporene odluke u odnosu na ovaj tužbeni zahtjev.

10. Apelanti smatraju da im je osporenom odlukom prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Naime, apelanti navode da je osporena odluka, u dijelu u kojem je odlučeno o zahtjevu za naknadu štete na ime izmakle dobiti, krajnje proizvoljna bez uporišta u bilo kojoj činjenici utvrđenoj tokom postupka. S tim u vezi, oni ukazuju da je potpuno netačan i da nije u skladu sa materijalnim propisima stav Vrhovnog suda iz osporene odluke da pravni prednik apelanata nakon postavljanja vodovodnih cijevi na susjednoj parceli ne bi mogao ostvariti dobit korištenjem vodenice sve i da ona nije porušena. Po ocjeni apelanata, njihov prednik nije izgubio pravo služnosti na susjednoj parceli, jer je na njoj izvršena nepotpuna, a ne potpuna eksproprijacija. Također navode da je pristrasan i neutemeljen stav Vrhovnog suda da su apelanti propustili dokazati ovaj vid štete. U tom smislu ukazuju na nemogućnost dokazivanja u konkretnom slučaju, odnosno postavljaju pitanje kako dokazati namjeru da se oni bave „mlinarenjem“ kada im je mlin potpuno uništen. Slijedom navedenog, predlažu Ustavnom sudu da usvoji predmetnu apelaciju i utvrdi povredu navedenih prava.

Relevatni propisi

11. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85 i 57/89, te „Službeni glasnik RS“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) u relevantnom dijelu glasi: Član 155.

Šteta je umanjenje nečije imovine (obična šteta) i sprečavanje njezina povećanja (izmakla korist) […].

Član 189. st. 1. i 3.

1) Oštećenik ima pravo kako na naknadu obične štete, tako i na naknadu izmakle koristi.

3) Pri ocjeni visine izmakle koristi uzima se u obzir dobitak koji se mogao osnovano očekivati prema redovnom toku stvari ili prema posebnim okolnostima, a čije je ostvarenje spriječeno štetnikovom radnjom ili propuštanjem.

12. Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 49/09 i 61/13) u relevantnom dijelu glasi:

Član 7. stav 1.

1) Stranke su dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.

Član 123. stav 1.

1) Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.

13. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

14. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

15. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelanti pozivaju u predmetnoj apelaciji, odnose isključivo na način na koji je Vrhovni sud primijenio materijalno i procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda, prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Također, Ustavni sud podsjeća na to da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza, ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom. Ustavni sud naglašava da, pri tome, redovni sud nije vezan ni ograničen posebnim formalnim dokaznim pravilima, ali da slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje kako svakog dokaza pojedinačno, tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u međusobnu logičnu vezu.

16. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je suština predmetne apelacije način na koji je u predmetnoj stvari radi naknade štete odlučeno u odnosu na zahtjev tužbe apelanata za naknadu izmakle koristi, zbog nemogućnosti ostvarivanja dobiti upotrebom vodenice koja se nalazila na predmetnoj parceli, a koja je uništena uslijed radnji koje je pravni prednik tužene vršio u realizaciji izgradnje hidroelektrane.

17. Prije svega, Ustavni sud primijećuje da redovni sudovi na sve tri instance nalaze nespornim da je tužena odgovorna za uništenje vodenice na predmetnoj parceli i da zbog treba da obešteti (za vrijednost vodenice i stvari u njoj) apelante kao zakonske nasljednike njihovog pravnog prednika. Međutim, za razliku od zaključka prvostepenog i drugostepenog suda da apelantima pripada pravo po svim vidovima naknade štete, Vrhovni sud je zauzeo stav da je neosnovan njihov zahtjev za naknadu izmakle koristi u konkretnom slučaju. Iz obrazloženja osporene odluke proizlazi da je ovakav stav Vrhovni sud argumentirao na način da u okolnostima konkretnog slučaja ne postoji pravni osnov za dosudu ovog vida štete u smislu odredbe člana 189. st. 1. i 3. ZOO u vezi sa članom

155. ZOO, budući da je ostvarivanje dobiti od (rada) vodenice na predmetnoj parceli bilo u uzročnoj vezi sa jazom koji se nalazio na susjednoj parceli, a koji jaz je presječen postavljenjem cjevovoda od strane pravnog prednika tužene u skladu sa zakonom, tj. nakon izvršene nepotpune eksproprijacije i ustanovljenja služnosti na susjednoj parceli. Također, iz obrazloženja osporene odluke proizlazi da su po ocjeni Vrhovnog suda apelanti propustili dokazati, a na što su bili obvezni u smislu procesnih normi (čl. 7. i 123. ZPP), osnovanost ovog tužbenog zahtjeva, konstatirajući ujedno da ni sam pravni prednik apelanata (koji je koristio vodenicu i ostvarivao dobit od nje) nije takav zahtjev postavio u prvobitno podnesenoj tužbi.

18. Imajući u vidu navedeno, na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju svoje odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje u odnosu na zahtjev tužbe za naknadu izmakle koristi, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u tom dijelu bila proizvoljna. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupka u kojem je osporenom odlukom odlučeno o njihovom zahtjevu za naknadu izmakle koristi. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

19. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

20. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1781/16 (V. P., R. P., L. K. i S. S.) | Sudska praksa | Aktio