Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-802/18 (M. R. i D. B., I. K. i I. H.)
Odluka donesena 05. 07. 2018.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Vanparnični postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Nekretnina
- Dioba
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-802/18
Apelacija
Odluka o dopustivosti
05. 07. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 5. jula 2018. godine, u predmetu broj AP-802/18, rješavajući apelacije Marka Raguža i drugih, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
Marko Raguž i Dragica Božić protiv Rješenja Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 V 109469 15 Gž od 6. decembra 2017.
godine, Ibrahim Kos protiv Rješenja Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 46 0 V 052111 18 Gž 2 od 28. marta 2018. godine, Izudin Hadžizulfić protiv Rješenja Kantonalnog suda u Zenici broj 41 0 V 048050 17 Gž od 13. marta 2018. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
AP-802/18
1. Marko Raguž i Dragica Božić (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Bune, koje zastupa Faruk Ćupina advokat iz Mostara, podnijeli su 9. februara 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 58 0 V 109469 15 Gž od 6. decembra 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijena je žalba apelanata i potvrđeno je prvostepeno rješenje od 30. juna 2015. godine kojim je izvršena fizička dioba nekretnina (na način bliže opisan u izreci prvostepenog rješenja), sa tačnim navođenjem pojedinih nekretnina koje pripadaju predlagateljima (apelantima) i protivpredlagateljima I.R., Z.H. i A.J., te je ustanovljeno pravo služnosti prolaza pješke i motornim vozilom (na apelantovoj parceli pobliže opisanoj u izreci prvostepenog rješenja).
2. Kantonalni sud navodi da je predmet postupka dioba nekretnina (pobliže opisanih u izreci prvostepenog rješenja) koje su u suvlasništvu stranaka i za koje su priloženi dokazi o vlasništvu i posjedu. Tokom postupka je utvrđeno da među strankama nije bio sporan premet diobe i veličina suvlasničkog dijela pa se postupak diobe u suvlasništvu mogao provesti prema odredbama čl. 161-
167. Zakona o vanparničnom postupku. Kantonalni sud je ukazao da je odredbom člana 161. navedenog Zakona propisano da u postupku diobe stvari i nekretnina u suvlasništvu sud odlučuje o diobi i načinu diobe stvari i nekretnina. Dalje, odredbom člana 166. istog zakona propisano je da ako osobe u toku postupka ne postignu poravnanje o uvjetima i načinu diobe, sud će ih saslušati, provesti potrebne dokaze, a kad je nužno i vještačenje, pa će na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sukladno odgovarajućim propisima materijalnog prava donijeti rješenje o diobi stvari ili nekretnina u suvlasništvu, vodeći računa da zadovolji opravdane zahtjeve i interese suvlasnika i osoba koje po predmetu diobe imaju neko stvarno pravo. Pri odlučivanju kome treba da pripadne određena stvar sud će naročito imati u vidu posebne potrebe pojedinih suvlasnika zbog kojih ta stvar treba da pripadne tom suvlasniku. Članom 167. stav 2. navedenog zakona propisano je da će rješenjem o diobi sud odlučiti i o načinu ostvarivanja služnosti i drugih stvarnih prava na dijelovima stvari koja je fizički podijeljena između suvlasnika. Kantonalni sud ističe da je prvostepeni sud, u skladu sa navedenim odredbama, proveo postupak diobe tako što je po prijemu prijedlog pozvao stranke da se o istom izjasne, zakazao više ročišta na kojima su stranke iznosile svoje zahtjeve u pogledu diobe, proveo uviđaj na licu mjesta i vještačenja (po vještacima geodetske i poljoprivredne struke koji su svoje nalaze dopunjavali i mijenjali u skladu sa sugestijama i prijedlozima stranaka), te je u konačnici prihvatio u većem dijelu varijantu III nalaza i mišljenja vještaka. Vezano za žalbene navode apelanta, Kantonalni sud navodi da je prvostepeni sud prilikom ustanovljavanja prava služnosti na nekretnini apelanta vodio računa o svim okolnostima slučaja (opterećenju poslužnog dobra i načinu njegovog korištenja), te da ustanovljeno pravo služnosti nije na njegovu štetu obzirom da je povećana površina koja je diobom pripala apelantu. Kantonalni sud ističe da je prvostepeni sud donio zakonito rješenje o diobi, vodeći računa kako o veličini, tako i kulturi i bonitetu zemljišta, te potrebi ustanovljenja prava služnosti za nekretninu koja bi diobom ostala bez veze sa javnim putem.
AP-3013/18
3. Ibrahim Kos (u daljnjem tekstu: apelant) iz Donjeg Vakufa, podnio je 25. maja 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Rješenja Kantonalnog suda u Novom Travniku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 46 0 V 052111 18 Gž 2 od 28. marta 2018. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantova žalba i potvrđeno je prvostepeno rješenje od 11. decembra 2017. godine kojim je izvršena fizička dioba nekretnina (kuće, na način bliže opisan u izreci prvostepenog rješenja), sa tačnim navođenjem koji dijelovi kuće i pripadajućih nekretnina pripadaju predlagatelju (apelantu) i protivpredlagatelju A.K., te je odlučeno da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.
4. Kantonalni sud navodi da je tokom postupka utvrđeno da su vanparnične stranke suvlasnici i suposjednici predmetnih nekretnina sa po ½ dijela, te da je apelant (predlagač) podnio prijedlog za diobu u kojem nije predložio način diobe nego je ostavio da sud o tome odluči. Dalje, na osnovu provedenih dokaza stranaka, a posebno na osnovu nalaza vještaka građevinske struke i neposrednim opažanjem na licu mjesta, prvostepeni sud je utvrdio da se stambeni objekat sastoji od dvije odvojene stambene jedinice (prizemlje i sprat) površine 80 m2 sa posebnim ulazima. Zatim, da u stanu na spratu živi apelant, a stanu u prizemlju protivpredlagač, da se pored kuće nalaze i pomoćni objekti i to radionica površine 39 m2 i garaža površine 19 m2, te da je moguća fizička dioba kuće po horizontali uz dodatno ulaganje. Kantonalni sud navodi da je prvostepeni sud na osnovu ovako utvrđenog stanja prvobitno odredio civilnu diobu predmetnih nekretnina, međutim, odlučujući o žalbi protivpredlagača rješenje o civilnoj diobi je ukinuto i predmet vraćen na ponovni postupak. U ponovnom postupku, prvostepeni sud je na osnovu ranije provedenih dokaza, pribavljenih novih dokaza, ponovnog uviđaja i saslušanja vještaka građevinske struke i ponovnog izjašnjenja stranaka, izvršio fizičku diobu predmetne nekretnine na način da je vanparničnim strankama dosudio zasebne stambene jedinice sa pripadajućim pomoćnim objektima i zemljištem prema faktičkom stanju na terenu. Kantonalni sud navodi da u kući koja je predmet diobe u ovom postupku postoje dvije odvojene stambene jedinice koje i sada koriste vanparnične stranke za stanovanje, te da je primarni prijedlog apelanta bio da se izvrši fizička dioba, kod kojeg prijedloga je ostao i u ponovljenom postupku, dok je na ročištu održanom 12. oktobra 2017. godine izjavio da fizička dioba nije moguća i predlažio civilnu diobu. S druge strane protivpredlagatelj se u toku cijelog postupka izričito protivio civilnoj diobi što je i evidentirano na zapisnicima. Dakle, kod nespornih činjenica da je fizička dioba spornih nekretnina moguća, da je dioba izvršena prema faktičkom stanju nekretnine na terenu, te da je apelant dobio vrjedniji dio nekretnine i nije dao ni jedan valjan razlog zbog koga bi civilna a ne fizička dioba bila povoljnija, suprotno žalbenim navodima, prvostepeno rješenje je doneseno pravilnom primjenom odredbe člana 166. stav 1. Zakona o vanparničnom postupku, zaključio je Kantonalni sud.
AP-3052/18
5. Izudin Hadžizulfić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Jadranko Lukić advokat iz Kiseljaka, podnio je 25. maja 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Rješenja Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 41 0 V 048050 17 Gž od 13. marta 2018. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantova žalba i potvrđeno je prvostepeno rješenje od 4. oktobra 2017. godine kojim je izvršena dioba nekretnina (kuće i okućnice, na način bliže opisan u izreci prvostepenog rješenja), sa tačnim navođenjem koji dijelovi kuće i pripadajućih nekretnina pripadaju predlagateljici (S.H.) i protivpredlagatelju (apelantu), te je odlučeno da troškove postupka snose stranke u jednakim dijelovima.
6. Kantonalni sud navodi da je tokom postupka utvrđeno da je predlagateljica podnijela prijedlog za diobu predmetnih nekretnina (koje su u suvlasništvu stranaka sa po ½ dijela), te da je nakon provedenih vještačenja po vještaku geodetske i građevinske struke predlagateljica povukla prijedlog pa je postupak nastavljen po prijedlogu apelanta. Dalje, odredbom člana 161. Zakona o vanparničnom postupku propisano je da predmet diobe mogu biti samo one nekretnine koje su u suvlasništvu, te svaki suvlasnik ima pravo zahtijevati potpuno ili djelimično razvrgnuće suvlasništva i legitimiran je za podnošenje prijedloga za diobu. Također, Kantonalni sud je ukazao da se fizička dioba vrši kada između suvlasnika nema spora oko predmeta diobe, kada nije sporno vlasništvo, ili omjer suvlasničkih dijelova, što znači da raspravljanje i odlučivanje o diobi u vanparničnom postupku je moguće ako među suvlasnicima nema spora o pravu na stvar odnosno imovinu, veličini dijelova, i što je predmet diobe, u suprotnom, vanparnični postupak se prekida i stranka se upućuje na pokretanje parnice. Na osnovu izvedenih dokaza, a posebno na osnovu nalaza vještaka građevinske struke, proizilazi da se u konkretnom slučaju radi o objektu kojem su samom izgradnjom predviđena dva identična stana po etažama sa odvojenim ulazima i stepeništem, sa potpuno odvojenim instalacijama (kako u prizemlju tako i na spratu), da je fizička podjela podrumskih prostorija sa izgradnjom dva posebna ulaza također moguća, dok tavanske prostorije nemaju tu mogućnost. S obzirom da među strankama nije bio sporan predmet diobe, niti suvlasnički dijelovi na predmetnim nekretninama, prvostepeni sud je izvršio fizičku diobu predmetne nekretnine vodeći računa o površini, položaju, kvaliteti i vodeći računa da strankama pripadaju izdvojeni fizički dijelovi predmetne nekretnine. Kantonalni sud ističe da je, suprotno žalbenim navodima apelanta (kojim osporava diobu podrumskih prostorija), prvostepeni sud pravilno izveo zaključak u pogledu diobe podrumskih prostorija (na način bliže opisan u izreci prvostepenog rješenja), kao i u pogledu diobe cjelokupnog stambenog objekta i nekretnina. Naime, kako dalje navodi Kantonalni sud, pravilno je prvostepeni sud u konkretnom slučaju prihvatio nalaz i mišljenje vještaka građevinske struke u kojem je navedeno da su oba stambena prostora ista, te da su vanparnične stranke ostali suvlasnici tavanskog prostora, dok je podrumski prostor podijeljen kao u rješenju. S druge strane, žalbeni navodi u pogledu površine prizemlja i sprata, razlika od 9,03 m², ne može se prihvatiti i ne utiče na pravilnost i zakonitost prvostepenog rješenja koje se odnosi na podrumske prostorije, zaključio je na kraju Kantonalni sud.
Spajanje predmeta
7. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojemAP-802/18. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
Apelacioni navodi
8. Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti u suštini smatraju da je u konkretnim slučajevima pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljno primijenjene relevantne odredbe Zakona o vanparničnom postupku.
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
11. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
12. Na osnovu činjenica konkretnih predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi, pozivajući se na relevantne odredbe Zakona o vanparničnom postupku, u obrazloženju odluka osporenih predmetnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u predmetnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
13. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević