Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-5492/15 (M.M.)

Odluka donesena 27. 09. 2018.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Bračna stečevina
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević, Tudor Pantiru, Margarita Caca-Nikolovska, Giovanni Grasso

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-5492/15

Apelacija

Odluka o meritumu

27. 09. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP 5492/15, rješavajući apelaciju M. M., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Margarita Caca-Nikolovska, potpredsjednica Tudor Pantiru, sudija Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja Giovanni Grasso, sudija na sjednici održanoj 27. septembra 2018. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Usvaja se apelacija M. M.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Ukida se Presuda Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 041115 13 Rev od 6. oktobra 2015. godine.

Predmet se vraća Vrhovnom sudu Republike Srpske koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Nalaže se Vrhovnom sudu Republike Srpske da u skladu sa članom 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. M. M. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva podnio je 11. decembra 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 041115 13 Rev od 6. oktobra 2015. godine, Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 041115 12 Gž od 14. maja 2013. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 041115 08 P od 16. oktobra 2012. godine. Apelant je podnio i zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud zabranio Lj. R. (u daljnjem tekstu: tužena) svako pravno raspolaganje stanom koji je predmet konkretnog postupka do donošenja odluke o apelaciji.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Ustavni sud je prethodno donio Odluku broj AP 3317/13 od 19. novembra 2013. godine kojom je odbacio kao preuranjenu apelantovu apelaciju podnesenu protiv Presude Okružnog suda broj 71 0 P 041115 12 Gž od 14. maja 2013. godine jer u vrijeme podnošenja te apelacije postupak po apelantovoj reviziji pred Vrhovnim sudom nije bio okončan.

3. Ustavni sud je donio Odluku broj AP 5492/15 od 12. januara 2016. godine kojom je odbio kao neosnovan apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.

4. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda, Osnovnog suda i tužene zatraženo je 6. februara 2018. godine da dostave odgovore na apelaciju.

5. Vrhovni sud i tužena su dostavili odgovore 19. februara 2018. godine, Okružni sud 21. februara 2018. godine, a Osnovni sud 22. februara 2018. godine.

III.Činjenično stanje

6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

7. Presudom Osnovnog suda broj 71 0 P 041115 08 P od 16. oktobra 2012. godine odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je stan preciziran u presudi (u daljnjem tekstu: predmetni stan) zajednička imovina apelanta i tužene s jednakim suvlasničkim dijelovima svako po ½ dijela, što je tužena dužna priznati i trpjeti da se na osnovu te presude izvrši promjena upisa prava vlasništva u Knjizi uloženih ugovora o otkupu stambenih zgrada i stanova k. o. Banja Luka 6 broj 11-952-K-1995/07 u listu broj 10757, te da tužena naknadi apelantu troškove postupka. Presudom je obavezan apelant da tuženoj naknadi troškove postupka precizirane u presudi, dok je zahtjev za naknadu troškova preko dosuđenog iznosa odbijen kao neosnovan. U obrazloženju je navedeno da je apelant podnio tužbu tom sudu i u tužbi naveo da je s tuženom zaključio brak 21. decembra 1979. godine u Drvaru; da su u braku stekli dvoje djece; da se apelant početkom decembra 2003. godine odselio u Sarajevo jer je tamo dobio posao, a da je vikendom posjećivao suprugu i djecu; da su u toku trajanja bračne zajednice apelant i tužena dobili predmetni stan koji je otkupljen, kao i da je apelantov doprinos u stjecanju predmetnog stana jednak doprinosu tužene, zbog čega je apelant i tražio da se utvrdi da je po osnovu stjecanja u braku stekao pravo vlasništva na ½ predmetnog stana.

8. Osnovni sud je naveo da je na osnovu provedenih dokaza preciziranih u presudi utvrdio da je nesporno da su apelant i tužena zaključili brak, da su se uselili u predmetni stan koji je tužena dobila na korištenje kao radnik Apotekarske ustanove Banja Luka, te da je apelant dao tuženoj saglasnost za otkup predmetnog stana. Navedeno je da je Apotekarska ustanova Banja Luka 26. decembra 2003. godine donijela rješenje o davanju predmetnog stana u zakup tuženoj kao rukovodiocu apoteke, te da je 1. januara 2004. godine i zaključen ugovor o predmetnom zakupu na određeno vrijeme između Apotekarske ustanove i tužene; da je 15. februara 2007. godine zaključen ugovor o zakupu predmetnog stana između Hemofarm proizvodnje farmaceutskih proizvoda d.o.o. Banja Luka i tužene, na kojem je naznačeno da će uz zakupca stan koristiti i članovi porodičnog domaćinstva, i to sin i kćerka tužene. Nadalje je navedeno da je 9. jula 2007. godine zaključen i ugovor između Hemofarma d.o.o. i tužene o otkupu predmetnog stana na otplatu za cijenu preciziranu u presudi, a da postoji i apelantova saglasnost da tužena otkupi predmetni stan; da je predmetni stan upisan u Knjigu uloženih ugovora o otkupu stanova, te da je na predmetnom stanu upisana tužena kao nositeljica prava vlasništva s 1/1 dijela, kao i da je na njemu upisana i hipoteka u iznosu preciziranom u presudi s rokom otplate od 20 godina u korist Fonda stanovanja Republike Srpske. Utvrđeno je i da je u međuvremenu brak između apelanta i tužene razveden 11. februara 2010. godine nakon što je faktička zajednica života između apelanta i tužene prestala da postoji najkasnije uoči nove 2006. godine.

9. U vezi s tim je navedeno da da bi imovina bila zajednička tekovina bračnih supružnika u smislu odredbe člana 270. stav 5. Porodičnog zakona RS (u daljnjem tekstu: Porodični zakon) potrebno je dokazati da je stečena u toku trajanja bračne zajednice, te da je njeno stjecanje rezultat zajedničkog rada i doprinosa bračnih supružnika. Nadalje je navedeno da je na osnovu dokaza koji je proveo apelant utvrđeno da je apelant zaposlen na mjestu preciziranom u presudi, kao i da prima plaću u iznosu od 2.664,00 KM, na osnovu čega je Osnovni sud zaključio da je apelant mogao doprinositi stjecanju zajedničke imovine. Osnovni sud je nadalje istakao da prema odredbama člana

11. Zakona o stambenim odnosima stanarsko pravo građanin stječe danom zakonitog useljenja u stan, a zakonitim useljenjem se smatra useljenje izvršeno na osnovu ugovora o korištenju stana zaključenog na osnovu odgovarajućeg akta utvrđenog tim zakonom koji predstavlja punovažan osnov za useljenje u stan. Nadalje je navedeno da je odredbom člana 19. stav 2. istog zakona propisano da se, ako je ugovor o korištenju stana zaključio jedan od bračnih drugova koji živi u zajedničkom domaćinstvu, nosiocem stanarskog prava smatra i drugi bračni drug. Osim toga, navedeno je i da je članom 20. istog zakona propisano da ako se u slučaju razvoda braka raniji bračni drugovi koji su zajednički nosioci stanarskog prava ne sporazumiju koji će od njih ostati nosilac stanarskog prava, o tome će odlučiti nadležni sud u vanparničnom postupku, vodeći računa o stambenim potrebama oba bračna druga, potrebama njihove djece i drugih lica koja zajedno s njima stanuju, razlozima zbog kojih je brak razveden, kao i o drugim socijalnim okolnostima, te da bi raniji bračni drug, koji po odluci suda prestane da bude nosilac stanarskog prava, bio dužan da se iseli iz stana kada mu se osigura nužni smještaj. Imajući u vidu navedene činjenice konkretnog predmeta i navedene relevantne propise, Osnovni sud je zaključio da apelant, provođenjem dokaza o visini svoje plaće, nije dokazao da je predmetni stan stečen za vrijeme trajanja bračne zajednice zajedničkim radom, niti je apelant na bilo koji način dokazao da je stvarno doprinosio ili doprinosi plaćanju otkupne cijene stana, te je Osnovni sud donio presudu kao u dispozitivu.

10. Protiv navedene presude apelant je podnio žalbu Okružnom sudu koji je Presudom broj 71 0 P 041115 12 Gž od 14. maja 2013. godine žalbu odbio i potvrdio prvostepenu presudu u odbijajućem dijelu odluke o tužbenom zahtjevu i dosuđujućem dijelu odluke o troškovima postupka. Presudom je odbijen apelantov zahtjev za naknadu troškova sastavljanja žalbe u iznosu preciziranom u presudi. U obrazloženju je ponovljeno utvrđeno činjenično stanje i pravni stav prvostepenog suda, te navedeno da je žalba neosnovana. Okružni sud je, između ostalog, istakao da je na osnovu provedenih dokaza utvrđeno da u ugovoru o zakupu predmetnog stana iz 2007. godine apelant nije naznačen kao član porodičnog domaćinstva tužene, da iz ugovora o otkupu stana proizlazi da jedino tužena plaća otkupnu cijenu stana u 120 mjesečnih rata u roku od 20 godina, da je tužena upisana kao vlasnica stana, da se apelant odselio u Sarajevo u decembru 2003. godine, a da od januara 2006. godine ne dolazi u stan jer mu je tužena to zabranila, a on prihvatio zabranu čime je, prema mišljenju tog suda, pokazao svoju volju da pitanje smještaja i življenja riješi na drugi način. Imajući u vidu sve navedeno, Okružni sud je zaključio da apelant ničim nije dokazao da je predmetni stan rezultat zajedničkog rada i stjecanja bračnih supružnika u smislu člana 270. stav 5. Porodičnog zakona, posebno kod okolnosti da je faktička bračna zajednica prestala prije zaključenja ugovora o otkupu stana, te je apelantovu žalbu odbio kao neosnovanu.

11. Protiv navedene presude apelant je izjavio „revizije“ Vrhovnom sudu koji je Presudom broj 71 0 P 041115 12 Rev od 6. oktobra 2015. godine „revizije“ odbio kao neosnovane. U obrazloženju je ponovljeno utvrđeno činjenično stanje i zaključci nižestepenih sudova, te navedeno da su odluke tih sudova pravilne, a „revizije“ neosnovane. Vrhovni sud je naveo da da bi imovina bila zajednička stečevina bračnih supružnika u smislu odredbe člana 270. stav 5. Porodičnog zakona potrebno je dokazati da je stečena za vrijeme trajanja bračne zajednice, te da je njeno stjecanje rezultat zajedničkog rada i doprinosa bračnih drugova. U vezi s tim je, između ostalog, navedeno da je nesporno da je tužena bila zakupac predmetnog stana koji je apelant napustio s prekidom faktičke bračne zajednice kada više nije ni preduzimao nikakve radnje radi ostvarenja prava na predmetnom stanu koja su proizlazila iz njegovog svojstva bračnog supružnika zakupca stana čime je, prema mišljenju Vrhovnog suda, prestalo i svako apelantovo imovinsko pravo na predmetnom stanu. Prema obrazloženju tog suda, ostvarenje prava iz člana 49. Zakona o privatizaciji državnih stanova (u daljnjem tekstu: Zakon) iskoristila je samo tužena koja je svojim sredstvima otkupila predmetni stan u vrijeme kada nije postojala zajednica života s apelantom, zbog čega, prema zaključku tog suda, predmetni stan i ne predstavlja njihovu zajedničku imovinu. Navedeno je da je za nastanak zajedničke imovine potrebno da se ispune dvije pretpostavke, i to da je riječ o imovini stečenoj za vrijeme trajanja bračne zajednice i da se radi o imovini nastaloj radom bračnih supružnika. Vrhovni sud je naveo da pojam rada kao pretpostavke za stjecanje imovine ne treba shvatiti u užem smislu samo kao ekonomsku kategoriju koja bi polazila od neposrednog rezultata rada, nego treba uzeti u obzir i tzv. posredni rad kojim jedan bračni supružnik pomaže drugom i tako mu omogućava da realno stječe prihode kojim se, u pravilu, najčešće i stječe imovina, a kako proizlazi iz čl. 270. stav 2. i 273. stav 2. Porodičnog zakona.

12. Vrhovni sud je obrazložio da je u konkretnom slučaju utvrđeno da apelant ničim nije učestvovao u stjecanju spornog stana, pa njegov zahtjev za utvrđenje suvlasničkog udjela na tom stanu nije osnovan bez obzira što u vrijeme otkupa stana brak stranaka još nije bio razveden. Pri tome je, prema mišljenju tog suda, drugostepeni sud pravilno ocijenio neosnovanim žalbene navode da je apelant dao pismenu saglasnost tuženoj da može otkupiti stan jer ta činjenica ne dokazuje da je on imao doprinosa u stjecanju tog stana. Prema mišljenju Vrhovnog suda, ovdje se radi o formalnosti koju propisuje član 10. stav 2. Zakona budući da u vrijeme zaključenja ugovora o otkupu stana brak stranaka nije bio formalno-pravno razveden jer za stjecanje zajedničke imovine nije bitna forma, već sadržina, a u konkretnom slučaju u vrijeme otkupa stana više nije postojala ni ekonomska ni faktička zajednica života između apelanta i tužene. Vrhovni sud je istakao da je zbog navedenog, te imajući u vidu da apelant ničim nije dokazao svoj doprinos u stjecanju predmetnog stana, tužbeni zahtjev neosnovan, kako su pravilno utvrdili nižestepeni sudovi, te da takav zaključak ničim nije doveden u pitanje apelantovom revizijom, zbog čega je taj sud i donio presudu kao u dispozitivu.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

13. Apelant smatra da su mu osporenim presudama prekršeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. Kršenje navedenih prava apelant vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava. Navodi da je u 35 godina braka nesporno doprinosio bračnoj zajednici, te da je predmetni stan bračna stečevina jer je to neoboriva zakonska pretpostavka budući da je u braku i predmetnom stanu živio sve do 2010. godine, odnosno do razvoda braka, te da se to mora dokazivati jedino u slučaju ako se traži više od jedne polovine zajednički stečene imovine. Apelant navodi da su redovni sudovi osporene presude donijeli isključivo na osnovu iskaza tužene, te da nisu uzeli u obzir iskaze svjedoka koji su istakli da su viđali i još uvijek viđaju apelanta da dolazi i boravi u stanu. Navodi i da je pogrešan stav redovnih sudova da je saglasnost za otkup stana samo formalnost jer se radi o zakonskoj pretpostavci za otkup stana.

b) Odgovor na apelaciju

14. Vrhovni sud je naveo da nije bilo kršenja prava na koja se apelant poziva jer je, i pored toga što je tačno da je brak apelanta i tužene trajao duže vremena, nesporno da nije bilo bračne zajednice u trenutku otkupa predmetnog stana i da je vjerovatno u toku braka stečena neka zajednička imovina, ali da u tu imovinu ne spada predmetni stan.

15. Okružni sud je ponovio sadržaje osporenih presuda, te naveo da nije bilo kršenja prava na koja se apelant poziva, zbog čega apelaciju treba odbiti kao neosnovanu.

16. Osnovni sud je naveo da je apelacija neosnovana jer u vrijeme otkupa predmetnog stana nije bilo bračne zajednice između stranaka, bez obzira što im brak nije bio razveden, jer u ovom slučaju nije bitna forma nego sadržina.

17. Tužena je navela da je sama stekla predmetni stan, i to nakon prestanka faktičke bračne zajednice, što je i apelant priznao u toku postupka.

V.Relevantni propisi

18. U Porodičnom zakonu („Službeni glasnik RS“ br. 54/02, 41/08 i 63/14) relevantne odredbe glase:

Član 269.

Imovina bračnih supružnika može biti posebna i zajednička.

Član 270.

(1) Imovina koju bračni supružnik ima u času zaključenja braka ostaje njegova posebna imovina.

(2) Imovina koja je data kao miraz smatra se posebnom imovinom žene.

(3) Dobitak od igre na sreću je zajednička imovina.

(4) Imovinska dobit (tantijema) od autorskog prava i autorskom pravu srodnih prava, ostvarena u toku trajanja braka zajednička je imovina.

(5) Imovina koju su bračni supružnici stekli radom tokom bračne zajednice, kao i prihodi iz te imovine, čine zajedničku imovinu.

(6) Pokloni trećih lica učinjeni tokom bračne zajednice (u novcu, stvarima, pružanju pomoći radom i sl.), ulaze u zajedničku bračnu imovinu, bez obzira koji ih je bračni drug primio, ukoliko drukčije ne proizlazi iz namjene poklona, ili se iz okolnosti u momentu davanja poklona može zaključiti da je poklonodavac želio učiniti poklon samo jednom od bračnih supružnika.

(7) Imovina koju u toku bračne zajednice jedan bračni supružnik stekne po nekom drugom zakonskom osnovu, njegova je posebna imovina.

Član 271. st. 1, 2. i 6.

(1) Zajedničkom imovinom bračni supružnici raspolažu sporazumno.

(2) Svojim udjelom u zajedničkoj imovini jedan bračni supružnik ne može samostalno raspolagati niti ga opteretiti pravnim poslom među živima.

(6) Na zajedničku imovinu primjenjuju se odredbe stvarnog i obligacionog prava, ako ovim zakonom nije drugačije uređeno.

Član 272. stav 1.

(1) Svakome od bračnih supružnika pripada po jedna polovina zajedničke imovine.

Član 273. st. 1, 2. i 3.

(1) Svaki bračni supružnik može zahtijevati da mu sud odredi veći dio od pripadajuće mu polovine zajedničke imovine, ako dokaže da je njegov doprinos u sticanju zajedničke imovine očigledno veći od doprinosa drugog bračnog supružnika.

(2) U slučajevima iz prethodnog stava sud određuje veličinu udjela bračnog supružnika prema njegovom doprinosu u sticanju zajedničke imovine, pri čemu vodi računa ne samo o ličnom dohotku i zaradi svakog bračnog supružnika, već i o pomoći jednog bračnog supružnika drugome, o radu u domaćinstvu i porodici, o brizi oko vaspitanja i podizanju djece, kao i o svakom drugom vidu rada i saradnje u upravljanju, održavanju i povećanju zajedničke imovine.

(3) Na visinu udjela bračnog supružnika u imovini koja je pretežnim dijelom stečena u bračnoj zajednici neće uticati okolnost što je tu imovinu drugi bračni supružnik uvećao nakon raskida bračne zajednice, ako je svojim ponašanjem spriječio učešće bračnog supružnika u daljem sticanju.

19. U Zakonu o parničnom postupku („Službeni glasnik RS“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 49/09 i 61/13) relevantne odredbe glase:

Član 7.

Stranke su dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.

Sud će razmotriti i utvrditi samo činjenice koje su stranke iznijele i odrediti izvođenje samo onih dokaza koje su stranke predložile, ako zakonom nije drugačije određeno.

Sud je ovlašćen da utvrdi i činjenice koje stranke nisu iznijele i naloži izvođenje dokaza koje stranke nisu predložile, ako iz rezultata rasprave i dokazivanja proizlazi da stranke idu za tim da raspolažu zahtjevima kojima ne mogu raspolagati.

Član 8.

Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.

20. U Zakonu o privatizaciji državnih stanova („Službeni glasnik RS“ br. 11/00, 18/01, 35/01, 47/02, 65/03, 17/04, 70/04, 2/05, 67/05, 118/05, 70/07, 38/07, 60/07, 72/07 - prečišćeni tekst, 59/08, 58/09 i 71/10) relevantne odredbe glase:

Član 5. st. 1. i 2. tačka a) (1) Nosiocem stanarskog prava smatra se lice koje je to pravo steklo prema odredbama Zakona o stambenim odnosima („Službeni list SR BiH“, br. 13/74, 23/76, 34/83, 12/87, 36/89, 14/84 – Prečišćeni tekst i „Službeni glasnik Republike Srpske“, br. 19/93, 22/93, 12/99 i 31/99).

(2) Članovima porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava smatraju se:

a) bračni drug, (...)

Član 10.

(1) Pravo na otkup stana ima nosilac stanarskog prava.

(2) Ako stanarsko pravo imaju bračni drugovi, pravo na otkup stana imaju zajednički, a jedan od njih uz saglasnost drugog.

VI.Dopustivost

21. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

22. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

23. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 71 0 P 041115 12 Rev od 6. oktobra 2015. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 27. oktobra 2015. godine, a apelacija je podnesena 11. decembra 2015. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

24. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

25. Apelant pobija navedene presude, tvrdeći da su tim presudama prekršena njegova prava iz člana II/3.e), k) i f) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 6. stav 1. i 8. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

26. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom. [...]

27. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. [...]

28. Ustavni sud, prije svega, ističe da se predmetni postupak odnosi na pitanje utvrđivanja bračne stečevine, dakle radi se o predmetu građansko-pravne prirode te, stoga, apelant uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

29. Apelant ukazuje na proizvoljnu primjenu prava i pogrešno utvrđeno činjenično stanje od strane redovnih sudova koji su zaključili da predmetni stan ne predstavlja bračnu stečevinu apelanta i tužene. U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, naglašava da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

30. Ustavni sud se, dakle, prema navedenom stavu, može, izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26) upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Imajući u vidu navedeno i navode iz apelacije, Ustavni sud će u konkretnom slučaju ispitati da li je osporena odluka zasnovana na proizvoljnoj primjeni prava i pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju.

31. U vezi s apelacionim navodima, Ustavni sud podsjeća na odredbe člana 7. stav 1. ZPP, prema kojima su stranke dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice, a članom 8. istog zakona da sud na osnovu slobodne ocjene dokaza odlučuje koje će činjenice uzeti kao dokazane, a pri tome će sud savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz posebno i sve dokaze zajedno. Osim toga, članom 270. Porodičnog zakona je, između ostalog, propisano da imovina koju su bračni drugovi stekli radom u toku trajanja bračne zajednice njihova zajednička imovina, članom 272. istog zakona, između ostalog, da svakom supružniku pripada po ½ zajedničke imovine, dok je odredbama člana 273. propisano da supružnik može zahtijevati da mu sud odredi veći dio od pripadajuće mu polovine zajedničke imovine ako dokaže da je njegov doprinos u stjecanju zajedničke imovine očigledno veći od doprinosa drugog bračnog supružnika, kao i da na visinu udjela bračnog supružnika u imovini koja je pretežnim dijelom stečena u bračnoj zajednici neće utjecati okolnost što je tu imovinu drugi bračni supružnik uvećao nakon raskida bračne zajednice ako je svojim ponašanjem spriječio učešće bračnog supružnika u daljem stjecanju. Pored toga, članom 10. Zakona je propisano da pravo na otkup stana ima nosilac stanarskog prava, a ako stanarsko pravo imaju bračni drugovi, pravo na otkup stana imaju zajednički, a jedan od njih uz saglasnost drugog.

32. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na naprijed interpretirane činjenice konkretnog predmeta iz kojih proizlazi da su redovni sudovi zaključak da predmetni stan ne predstavlja bračnu stečevinu jer je otkupljen u vrijeme kada je faktička bračna zajednica prestala postojati donijeli na osnovu iskaza tužene o vremenu prestanka faktičke bračne zajednice, na osnovu prijave članova porodičnog domaćinstva i kućne liste koju je izvršila tužena (i u kojoj nema naznačenog apelanta), te njihovog tumačenja apelantovog iskaza o trajanju bračne zajednice. Pri tome, redovni sudovi nisu uzeli u obzir iskaze svjedoka (koje je predložio apelant) u vezi s periodom u kojem su viđali apelanta u stanu, pismenu saglasnost koju je apelant dao tuženoj za otkup spornog stana, kao što redovni sudovi nisu sa sigurnošću utvrdili ni apelantov ekonomski doprinos u toku trajanja bračne zajednice, posebno u situaciji kada je nesporno da je predmetni stan tužena dobila u zakup u vrijeme kada je bračna zajednica egzistirala (2003. godine). Ustavni sud smatra da je utvrđivanje apelantovog doprinosa bračnoj zajednici, kao i egzaktnog vremena prekida bračne zajednice od osnovne važnosti za donošenje odluke u konkretnom slučaju.

33. Ustavni sud, također, smatra da je proizvoljno tumačenje redovnih sudova da pismena saglasnost za otkup predmetnog stana koju je dao apelant (a prema obrazloženju redovnih sudova i svaka takva saglasnost prilikom otkupa bilo kojeg stana gdje je jedan od bračnih drugova nosilac stanarskog prava) predstavlja samo puku formalnost. Ustavni sud smatra da ukoliko bi se prihvatilo ovakvo shvaćanje redovnih sudova, ono bi otvorilo mogućnost stvaranja ambijenta pravne nesigurnosti u kojoj niti jedan supružnik koji je dao pismenu saglasnost drugom supružniku koji je nosilac stanarskog prava za otkup stana nikada ne bi mogao dokazati svoje pravo suvlasništva na stanu. Pri tome, Ustavni sud primjećuje i da su redovni sudovi prihvatili kao tačnu i istinitu kućnu listu, odnosno prijavu članova porodičnog domaćinstva (na kojima nema apelanta), koju je sačinila tužena, za razliku od apelantove saglasnosti za otkup stana, ne dajući pri tome obrazloženje zašto takvim dokazima pridaju važnost, a saglasnosti za otkup stana ne pridaju. Ustavni sud, također, smatra da i sama činjenica da je apelant imao zaposlenje u drugom gradu ne znači faktički prekid bračne zajednice, kao ni da u takvoj situaciji apelant nije svojim radom doprinio stjecanju zajedničke imovine, posebno u slučaju kada je bračna zajednica prije takvih događanja trajala dugi vremenski period.

34. U vezi s tim, Ustavni sud smatra da se u ovakvim slučajevima ne mogu izolirano posmatrati pojedini periodi trajanja bračne zajednice, već da je odluku o tome šta čini bračnu stečevinu potrebno donijeti na osnovu sagledavanja cjelokupne bračne zajednice, te uz to voditi računa o odredbama člana 273. Porodičnog zakona. Zbog navedenog, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi osnovani i da je presudu Vrhovnog suda potrebno ukinuti i predmet vratiti tom sudu na ponovni postupak kako bi redovni sudovi doveli u kontekst vrijeme prestanka bračne zajednice i apelantov ekonomski doprinos u toku cijelog trajanja bračne zajednice, pa tek na osnovu tako utvrđenih činjenica donijeli odluku o tužbenom zahtjevu.

35. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Ostali navodi

36. Apelant smatra da mu je osporenom presudom prekršeno i pravo na imovinu i pravo na dom. S obzirom na to da apelant kršenje ovog prava svodi na navode o kršenju prava na pravično suđenje, a Ustavni sud je utvrdio da je pravo na pravično suđenje prekršeno, Ustavni sud smatra da nema potrebe posebno razmatrati pitanje kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

VIII.Zaključak

37. Postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada redovni sudovi prilikom donošenja odluke o pitanju da li sporni stan predstavlja bračnu stečevinu nisu uzeli u obzir stvarno vrijeme prestanka bračne zajednice apelanta i tužene, kao ni apelantov doprinos stjecanju zajedničke imovine u toku cijelog trajanja bračne zajednice, niti su uzeli u obzir dokaze koje je apelant u postupku ponudio, a što je osnovna pretpostavka za donošenje zaključka da li predmetni stan predstavlja bračnu stečevinu.

38. Na osnovu člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

39. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-5492/15 (M.M.) | Sudska praksa | Aktio