Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1267/18 (E. M., B. L. i N. L.)
Odluka donesena 05. 07. 2018.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Naknada štete
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1267/18
Apelacija
Odluka o dopustivosti
05. 07. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 5. jula 2018. godine, u predmetu broj AP-1267/18, rješavajući apelacije Edine Memić i drugih, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
Edina Memić protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 32 0 P 045864 16 Rev od 4. januara 2018. godine;
Bojan Lučić protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 27 0 P 011199 16 Rev od 12. decembra 2017.
godine;
Nikola Lopatić protiv Presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj 89 0 P 055877 18 Gž od 7. februara 2018. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
AP-1267/18
1. Edina Memić (u daljnjem tekstu: apelantica), sa boravištem u Italiji, koju zastupa Senad Huremović advokat iz Tuzle, podnijela je 27. februara 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 32 0 P 045864 16 Rev od 4. januara 2018. godine. U konkretnom slučaju osporenom končanom odlukom odbijen je apelantičin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se obaveže tuženi (Biro zelene karte u BIH) da joj na ime materijalne štete/kapitalizirane rente isplati iznos od 69.770,52 KM.
2. Vrhovni sud je u obrazloženju osporene odluke, najprije, naveo da je neosnovan apelantičin revizioni prigovor da je drugostepeni sud propustio sankcionisati pogrešnu primjenu odredbe člana
8. ZPP-a od strane prvostepenog suda u pogledu ocjene dokaza. Vrhovni sud je zaključio, da je suprotno apelantičinim navodima, prvostepeni sud izvedene dokaze ocijenio u skladu sa tom odredbom i u obrazloženju svoje presude pravilno i iscrpno izložio proces pojedinačne ocjene izvedenih dokaza, njihovog dovođenja u međusobnu vezu i izvođenja zaključka o postojanju odnosno nepostojanju pravno relevantnih činjenica za donošenje odluke u ovom sporu, a kako je to pravilno zaključio i drugostepeni sud u razlozima svoje odluke. Naime, iz prvostepene presude proizilazi da su tokom postupka provedeni dokazi vještačenjem po vještacima medicinske struke neurohirurgu i neuropsihijatru, koje nalaze je prvostepeni sud prihvatio u potpunosti kao objektivne i tačne, te zasnovane na pravilima struke, a na iste nisu imali prigovora ni punomoćnici parničnih stranaka. Osim toga, prvostepeni sud je prihvatio i nalaz i mišljenje vještaka medicine rada zaključujući da je isti zasnovan na pravilima struke i nauke, te da se nije mogao osporiti paušalnim prigovorima punomoćnika apelantice. Nadalje, Vrhovni sud je naveo da iz činjenica utvrđenih pred nižestepenim sudovima proizilazi da je apelantica povrijeđena u saobraćanoj nezgodi koja se dogodila 2007. godine, za koju je odgovoran vozač koji je upravljao vozilom strane registracije, a koje vozilo je posjedovalo zeleni karton, te da je 2010. godine korespondent stranog osiguravajućeg društva, po tom štetnom događaju, isplatio apelantici naknadu štete u iznosu od 50.000,00 KM. Vrhovni sud je, također, naveo da je provedenim medicinskim vještačenjem utvrđeno da je apelantici zbog posljedica povređivanja u saobraćanoj nesreći životna aktivnost umanjena za 35%, te da postoji trajni gubitak radne sposobnosti. U vezi sa navedenim, Vrhovni sud je zaključio da je pravilan stav nižestepenih sudova da apelantica nije dokazala pretpostavke na isplatu kapitalizirane rente, a koje je propisana odredbama člana 188. u vezi sa članom 195. stav 2. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Naime, prema stavu Vrhovnog suda, potpuna nesposobnost za rad, sama po sebi, nije dovoljan razlog za dosuđivanje novčane rente, jer samo posljedice radne nesposobnosti, a koje se očituju kroz gubitak zarade omogućavaju povrijeđenom pravo na rentu kao naknadu za tu štetu. Vrhovni sud je zaključio da apelantica provedenim dokazima nije dokazala da je u Italiji, gdje inače živi, bila zaposlena prije povređivanja, nije dokazala da je ostvarivala mjesečnu zaradu na način kako je to isticala u tužbi, niti je dokazala da su zbog potpune nesposobnosti za rad trajno povećane njene potrebe (pojačana prehrana u budućnosti, troškovi budućeg liječenja ili rehabilitacije, plaćanje osobe koja će je u buduće njegovati i sl.), a za koje je tuženi dužan plaćati novčanu rentu kao naknadu za tu štetu (član 195. stav 2. ZOO). Također, Vrhovni sud je zaključio da apelantica nije dokazala da je pretrpjela štetu po osnovu uništenja ili umanjenja mogućnosti daljnjeg razvoja i napredovanja, jer nije dokazala nostrifikaciju diplome u Italiji, niti da bi po redovnom toku stvari napredovala u svom zanimanju i razvijala se, pa da zbog toga trpi gubitak zarade kao materijalnu štetu u obliku novčane rente.
AP-2026/18
3. Bojan Lučić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Istočnog Sarajeva, kojeg zastupa Dušan Kalaba advokat iz Sarajeva, podnio je 3. aprila 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Vrhovnog suda broj 27 0 P 011199 16 Rev od 12. decembra 2017. godine. U konkrentom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se tuženi H.K. obaveže da mu na ime naknade materijalne štete, isplati iznos od 12.700,00 KM, koja šteta se odnosi na prodaju vozila marke ,,Golf‘, koje je kupljeno i prodato posredstvom Auto kuće „Ado auto“ d.o.o. Sarajevo.
4. Vrhovni sud je u obrazloženju osporene odluke naveo da je u postupku pred prvostepenim sudom utvrđeno da je 2001. godine zaključen Ugovor o komisionu između Auto kuće „Ado auto“ d.o.o. Sarajevo, kao komisionara, i S.O., kao prodavca, sa druge strane, kojim se komisionar obavezao da u svoje ime, a za račun komitenta proda predmetno putničko vozilo, koje je u trenutku prodaje bilo vlasništvo S.O. te da je navedeni ugovor potpisan i ovjeren od strane Auto kuće „Ado auto“ d.o.o. Sarajevo, a u ime prodavca ugovor je potpisao tuženi H.K. kao punomoćnik. Vrhovi sud je, također, naveo da je apelant predmetno putničko vozilo kupio posredstvom Auto kuće „Ado auto“ Sarajevo, pri čemu je S.O., a kako to proizlazi iz ovjerene punomoći izdate 2001. godine, ovlastila apelanta da može upravljati predmetnim vozilom, registrovati ga, otuđiti i sl. te je potpisala i dozvolu za upravljanje predmetnim putničkim vozilom izvan granica Bosne i Hercegovine. Nadalje, Vrhovni sud je naveo da je predmetno putničko vozilo 2012. godine oduzeto od apelanta od strane MUP-a Republike Srbije na graničnom prelazu, jer je za istim bila raspisana potraga preko MUP-a Republike Srbije, kao predmetom krivičnog djela krađe koja je izvršena u toku 1997. godine. Na osnovu navedenog, Vrhovni sud je zaključio da je prvostepeni sud pravilno zaključio, a što je prihvatio i drugostepeni sud, da je tuženi H.K. prilikom zaključenja Ugovora o komisionu postupao kao punomoćnik vlasnika predmetnog vozila, a u smislu odredbi člana 85. stav 1. ZOO (kojim je propisano da „ugovor koji zaključi zastupnik u ime zastupanog lica i u granicama svojih ovlašćenja obavezuje neposredno zastupanog i drugu ugovornu stranu“), pa ugovor o komisionu obavezuje zastupanog, a ne tuženog kao punomoćnika, čime tuženi nije sudionik materijalno pravnog odnosa iz kojeg proizlazi njegova obaveza sadržana u tužbenom zahtjevu apelanta, tj. on nije pasivno legitimisan u ovoj pravnoj stvari, zbog čega je tužbeni zahtjev apelanta neosnovan. Nadalje, Vrhovni sud je ukazao da prvostepeni sud, provodeći dokazni postupak, nije prihvatio istinitost iskaza svjedokinje S.O., jer njene tvrdnje da ne poznaje tuženog, te da apelantu nije potpisala punomoć i dozvolu za upravljanje predmetnim motornim vozilom koje prelazi granicu Bosne i Hercegovine, su suprotne provedenim materijalnim dokazima, čija vjerodostojnost u toku postupka nije dovedena u pitanje. Vrhovni sud je ukazao da je apelant na ročištu za glavnu raspravu, izjavio da mu je nakon ugovaranja tuženi H.K. saopćio da on nije vlasnik predmetnog vozila, nego da isto vozi po punomoći, kao i da je izvršio uvid u saobraćajnu dozvolu u kojoj je bilo navedeno ime vlasnika S.O. pa proizilazi da je apelant znao i mogao znati da tuženi nije nastupao u svoje ime i za svoj račun, odnosno da je vlasnik predmetnog vozila S.O. Nadalje, Vrhovni sud je istakao da je komision takav privredni posao u kome se jedna strana obavezuje da će izvršiti neki privredni pravni posao u svoje ima a za račun druge strane, a druga će joj strana za to platiti (član
771. ZOO), te je po svojoj pravnoj prirodi ugovor o komisionu ugovor o nalogu (član 772. ZOO). Dakle, komisionar, koji se obavezao da za naknadu obavi u svoje ime i za račun komitenta, je sudionik materijalno pravnog odnosa u pravnim poslovima koje komisionar, u okviru zaključenog ugovora o komisionu sa komitentom, zaključi sa trećim licima, a u odnosu na koje poslove komitent nije njihov materijalnom pravni sudionik. Stoga, prema stavu Vrhovnog suda, kako je apelant, koji je od Auto kuće „Ado auto“ d.o.o. Sarajevo, kao komisionara, kupio predmetno putničko vozilo, naknadu iz osnova odgovornosti za pravne nedostatke prodate stvari (zaštita od evikcije) mogao tražiti samo od ugovorne strane, dakle, Auto kuće „Ado auto“ d.o.o. Sarajevo, a pri čemu tuženi nije sudionik tog materijalno pravnog odnosa i samim tim ne predstoji njegova pasivna legitimacija u pogledu tužbenog zahtjeva apelanta. Također, Vrhovni sud je zaključio da su neosnovani apelantovi navodi da predmetno putničko vozilo u momentu prodaje nije imalo stvarnog vlasnika, jer da ga je imalo ne bi moglo biti oduzeto kao ukradeno, kao i da je S.O. bila samo jedna u lancu lažnih prodavača predmetnog putničkog vozila sa falsifikovanim dokumentima, obzirom da se, prema stavu Vrhovnog suda, ne radi o notornim činjenicama koje ne treba dokazivati, nego o navodima koje treba dokazati tokom sudskog postupka, što je obaveza apelanta kao tužitelja, a koji nije predlagao i izvodio dokaze na ove okolnosti.
AP-2625/18
5. Nikola Lopatić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Pala, kojeg zastupa Asif Plećan advokat iz Sarajeva, podnio je 7. maja 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 89 0 P 055877 18 Gž od 7. februara 2018. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se obaveže tuženi („ATOS OSIGURANJE“ a.d. Bijeljina) da mu naknadi materijalnu štetu prouzrokovanu na motornom vozilu marke „Golf“ u ukupnom iznosu od 5.287,00 KM, sa zateznom kamatom.
6. Okružni sud je u obrazloženju osporene odluke naveo da je u toku postupka utvrđeno da je 2016. godine na području Opštine Sokolac došlo je do saobraćajne nezgode tako što je osiguranik tuženog upravljajući putničkim motornim vozilom ostvario kontakt sa motornim vozilom apelanta, usljed čega je na apelantovom vozilu prouzrokovana materijalna šteta. Također je utvrđeno da je tuženi, u vansudskom postupku na ime materijalne štete i troškova policijskog zapisnika, isplatilo apelantu ukupni iznos od 2.825,50 KM, ali da je apelant, nezadovoljan visinom isplaćene materijalne štete, pokrenuo predmetnu parnicu i zatražio da sud obaveže tuženog da mu isplati iznos od 5.287,00 KM, sa zateznom kamatom. U vezi sa navedenim, Okružni sud je istakao da je u predmetnom postupku obavljeno vještačenje po vještaku mašinske struke na okolnosti visine materijalne štete, te da je vještak sačinio pismeni nalaz i mišljenje imajući u vidu Katalog cijena motornih vozila 1/2016, te je primjenom principa totalne štete utvrdio iznos štete od 2.793,00 KM, koji nalaz je prihvaćen od strane Okružnog suda. Okružni sud je zaključio da apelant u konkretnom slučaju nije dokazao visinu štete od 5.287,00 KM, a koja se odnosi na zamjenu oštećenih dijelova na vozilu sa novim, te troškovima popravke i vrijednost rada, tj. nije ponudio ni jedan dokaz da je izvršio popravku predmetnog vozila, odnosno da je oštećene dijelove vozila zamijenio novim. Prema stavu Okružnog suda, budući da iz izvedenih dokaza proizilazi da je tuženi prije pokretanja postupka u ovoj pravnoj stvari apelantu isplatio predmetnu štetu u ukupnom iznosu od 2.795,50 KM, koji je uvećan za troškove policijskog zapisnika od 30,00 KM, slijedi da je tuženi u cjelosti izmirio štetu u visini koju je utvrdio vještak mašinske struke, a na osnovu važećih kataloga i cijena koje se koriste na teritoriji Bosne i Hercegovine, na koji nalaz stranke nisu imale primjedbi. S tim u vezi, Okružni sud je ukazao na odredbe člana 185. stav 1. ZOO kojim je propisano da je odgovorno lice dužno uspostaviti stanje koje bi bilo prije nego što je šteta nastala, kao i na odredbe člana 190. ZOO, kojim je propisano da će sud uzimajući u obzir i okolnosti koje su nastale poslije prouzrokovanja štete dosuditi naknadu u iznosu koji je potreban da se oštećenikova materijalna situacija dovede u ono stanje u kome bi se nalazila da nije bilo štetne radnje ili propuštanja. Okružni sud je zaključio da je, suprotno apelantovim žalbenim prigovorima, tuženi isplatom iznosa od 2.793,00 KM, prije pokretanja postupka, nadoknadio materijalnu štetu u cjelosti, tako da bi se prihvatanjem druge varijante obračuna štete, tj. obračun štete zamjenom uništenih dijelova i popravkom manje oštećenih dijelova, znatno poboljšao kvalitet i opšti izgled predmetnog vozila, što svakako nije smisao gore navedenih odredaba čl. 185. i 190. ZOO.
Spajanje predmeta
7. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 1267/18. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
Apelacioni navodi
8. Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo, odnosno odredbe ZOO. Također, apelanti u predmetima AP 1267/18 i AP 2026/18 istakli su da redovni sudovi u njihovim predmetima nisu pravilno cijenili izvedene dokaze. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., pravo na život, nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
11. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na koja su se apelanti pozvali u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo, te ocijenili izvedene dokaze. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
12. Na osnovu činjenica konkretnih predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih odredaba ZOO u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Osim toga, u odnosu na navode apelanata u predmetima AP 1267/18 i AP 2026/18 u pogledu ocjene dokaza, Ustavni sud naglašava da je izvan njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza, ukoliko ova ocjena ne ostavlja utisak očigledne proizvoljnosti (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP-661/04 od 22. aprila 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 44/05). Imajući u vidu detaljno i jasno obrazloženje redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Stoga, Ustavni sud ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
13. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević