Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3863/16 (A.B.)

Odluka donesena 05. 07. 2018.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Građanski postupak
  • Isplata duga
  • Ništavost
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3863/16

Apelacija

Odluka o dopustivosti

05. 07. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 5. jula 2018. godine, u predmetu broj AP-3863/16, rješavajući apelaciju A.B, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija A.B. podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 41 0 P 010578 13 Rev od 9. juna 2016. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. A.B. (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Visokog, koju zastupa Zahid Hadžić, advokat iz Visokog podnijela je 27. septembra 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 41 0 P 010578 13 Rev od 9. juna 2016. godine.

2. Presudom Općinskog suda u Visokom (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 41 0 P 010578 09 P od 12. novembra 2012. godine obavezane su apelantica i S.A. da tužitelju „Raiffeisen Bank“ d.d. Bosne i Hercegovina (u daljnjem tekstu: tužitelj) isplate iznos pobliže naveden u izreci presude sa zateznim kamatama po stopi propisanoj Zakonom o visini stope zatezne kamate kao i troškove parničnog postupka (stav prvi izreke). Stavom drugim izreke odbijen je apelantičin zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka.

3. Općinski sud je u obrazloženju presude naveo da je tužitelj 4. novembra 2009. godine podnio tužbu protiv apelantice i S.A. radi naplate novčanog potraživanja, u kojoj je, između ostalog, naveo da je sa apelanticom 9. aprila 2008. godine zaključio Ugovor o dugoročnom nenamjenskom kreditu (u daljnjem tekstu: Ugovor) na osnovu kojeg joj je odobrio i stavio na raspolaganje kredit u određenom novčanom iznosu, te da apelantica u ugovorenom roku nije vratila dug. Pored toga, tužitelj je u tužbi naveo da je sa S.A. 9. aprila 2008. godine zaključio Ugovor o jemstvu kojim tužena S.A. jamči vraćanje ukupnog potraživanja iz navedenog Ugovora. Nadalje, tužitelj je naveo da je aplanticu i S.A. više puta usmeno i pismeno upozorio na neizmirene obaveze, ali da nisu pokazela namjeru da izmire preuzete i dospjele obaveze. Apelantica je u odgovoru na tužbu osporila tužbeni zahtjev i navela da je pristala da kao jemac potpiše ugovor o jemstvu za A.T. koji je stvarni korisnik kredita, a da tuženu S.A. i ne poznaje, da se iz dokumentacije priložene uz tužbu ne vidi na osnovu koje dokumentacije je kredit odobren, da nije potpisala zahtjev za kredit i da nije podigla novac nego je to učinio A.T. Nadalje, apelantica je navela da je sva dokumentacija vezana za kredit falsifikovana, pa je ugovor ništav. Pored toga, apelantica je navela da tužitelj nije ispoštovao proceduru odobravanja kredita, provjeru osoba sa kojima zaključuje ugovor o kreditu i ugovor o jemstvu te da je od strane A.T. prevarena i dovedena u zabludu. Konačno, apelantica je istaknula da su kroz kreditne odnose A.T. i tužitelja počinjena krivična djela zbog čega se vodi istraga, te da je tužitelj zbog nesavjesnog rada i kriminalnog ponašanja otpustio više zaposlenika među kojima i direktoricu svoje poslovnice u Visokom.

4. Općinski sud je ukazao na odredbe člana 1065. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) kojima je propisano da se ugovorom o kreditu banka obavezuje da korisniku kredita stavi na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, a korisnik se obavezuje da banci plaća ugovorenu kamatu i dobijeni iznos vrati u vrijeme i na način kako je utvrđeno ugovorom. Također je ukazao i na odredbe člana 1067. stav 2. ZOO kojima je propisano da banka ugovor o kreditu može otkazati prije isteka ugovorenog roka i u slučaju insolventnosti korisnika, čak i kad nije utvrđena sudskom odlukom, u slučaju prestanka pravnog lica ili smrti korisnika, ako bi u tim slučajevima davalac kredita došao u bitno nepovoljniji položaj. Nadalje, Općinski sud je ukazao na odredbe člana 277. stav 1. ZOO kojima je propisano da dužnik koji zadocni sa ispunjenjem novčane obaveze duguje, pored glavnice i zateznu kamatu po stopi utvrđenoj Zakonom.

5. Općinski sud je naveo da je na osnovu provedenih dokaza, koji su precizirani u presudi, utvrdio da je apelantica sa tužiteljem zaključila Ugovor na osnovu kojeg joj je tužitelj odobrio kredit u određenom novčanom iznosu, da je zaključenju Ugovora prethodio pismeni zahtjev apelantice, da je zahtjev potpisala apelantica kao nosilac kredita, da je apelantica potpisala i mjenicu kao sredstvo obezbjeđenja kredita, da apelantica i tužena S.A. nisu postupile po opomenama tužitelja od 20. augusta i 11. septembra 2009. godina i da je tužitelj otkazao Ugovor i pozvao apelanticu, kao glavnu dužnicu, i tuženu S.A., kao jemca, da dug vrate u ostavljenom roku. Općinski sud je na temelju provedenih dokaza zaključio da apelantica nije dokazala svoju tvrdnju da nije znala da je nosilac kredita sve do dostavljanja opomene, da je potpisala zahtjev za kredit, ugovor o kreditu u kojem su navedeni podaci o nosiocu kredita i mjenicu i da je imala mogućnost da se upozna sa sadržajem dokumenata koje potpisuje. Općinski sud je naveo da je apelantica zbog nedostatka volje mogla tražiti poništenje ugovora, a kako ugovor nije poništen apelantica odgovara za obavezu koju je preuzela. Nadalje, Općinski sud je naveo da je apelanica bila dužna prilikom zaključivanja ugovora postupati sa pažnjom prosječnog čovjeka potrebnom pri zaključenju ovakvih pravnih poslova i u slučaju nejasnoća tražiti objašnjenja prije zaključenja ugovora. Činjenica da je novac od kredita dala trećem licu, kao i da je treće lice dalo netačne podatke o njenom zaposlenju ne oslobađa je obaveze da davaocu kredita vrati dug.

6. Odlučujući o apelantičinoj žalbi protiv prvostepene presude, Kantonalni sud u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) je donio Presudu broj 41 0 P 010578 13 Gž od 21. augusta 2013. godine kojom je žalbu odbio i prvostepenu presudu potvrdio.

7. Kantonalni sud je naveo da je zaključak prvostepenog suda o nedokazanosti tvrdnji da se radi o ništavom Ugovoru, rezultat pravilne ocjene izvedenih dokaza i pravilne primjene odredbe člana 103. ZOO. Naime, po ocjeni Kantonalnog suda, irelevantne su činjenice što je apelantica nakon što su joj odobrena novčana sredstva iz ugovora o kreditu ta sredstva stavila na raspolaganje trećem licu i što su u postupku odobravanja kredita kreditoru dati netačni podaci o zaposlenju korisnika kredita. Kantonalni sud je naveo da apelantica žalbenim navodima kojim se sugeriše da je mislila da potpisuje ugovor o jemstvu, a ne ugovor o kreditu, ukazuje na rušljivost Ugovora u smislu odredbi člana 111. ZOO kojima je propisano da je ugovor rušljiv, između ostalog, i kada je pri njegovom zaključivanju bilo mana u pogledu volje ugovornih strana. S tim u vezi, Kantonalni sud je ukazao na odredbe člana 61. stav 1. ZOO kojima je propisano da je zabluda bitna ako se odnosi na bitna svojstva predmeta, na lice sa kojim se zaključuje ugovor ako se zaključuje s obzirom na to lice, kao i na okolnosti koje se po običajima u prometu ili po namjeri stranaka smatraju odlučnim, a strana koja je u zabludi ne bi inače zaključila ugovor takve sadržine, dok je stavom 2. navedene zakonske odredbe propisano da strana koja je u zabludi može tražiti poništaj ugovora zbog bitne zablude, osim ako pri zaključenju ugovora nije postupala s pažnjom koja se u prometu zahtjeva. Imajući u vidu navedene zakonske odredbe, Kanatonalni sud je istaknuo da se pitanje rušljivosti ugovora ne može rješavati kao prethodno pitanje u smislu člana 12. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), već samo kroz samostalan tužbeni zahtjev. S tim u vezi, Kantonlani sud je zaključio da, sve da je apelantica i dokazala postojanje bitne zablude, to ne bi bilo od uticaja na zahtijevanu pravnu zaštitu, jer rušljivi ugovori u smislu člana 111. ZOO proizvode pravne učinke i obavezuju ugovorne strane sve dok sud po zahtjevu jedne od stranaka konstitutivnom presudom ugovor ne poništi. Kantonalni sud je podsjetio da činjenično stanje spisa nesumnjivo ukazuje ne samo na odsustvo takve presude, već i na odsustvo zahtjeva da se Ugovor poništi.

8. Vrhovni sud je Presudom broj 41 0 P 010578 13 Rev od 9. juna 2016. godine odbio apelantičinu reviziju izjavljenu protiv drugostepene presude.

9. U obrazloženju presude Vrhovni sud je, između ostalog, naveo da nisu osnovani revizioni prigovori apelantice da izvedeni dokazi nisu cijenjeni u skladu sa članom 8. ZPP-a i da obrazloženje pobijane presude ne sadrži ocjenu provedenih dokaza kao ni propise na kojima je sud zasnovao svoju presudu. Naime, po ocjeni Vrhovnog suda, drugostepeni sud je rješavajući o apelantičinoj žalbi ocjenio žalbene navode koji su bili od odlučnog značaja za donošenje pravilne i zakonite odluke i pri tome izveo valjan zaključak da su dokazi izvedeni pred prvostepenim sudom ocjenjeni u skladu sa članom 8. ZPP-a, te da nisu davali uporište za odbijanje tužbenog zahtjeva. Pored toga, Vrhovni sud je ocijenio da je bez pravnog osnova i prigovor revizije da drugostepena presuda ne sadrži razloge na kojima se zasniva, budući da obrazloženje drugostepene presude sadrži sve elemente predviđene članom 191. stav 4. ZPP i nije u suprotnosti sa izvedenim dokazima. Vrhovni sud je naveo da je apelantica, tvrdeći da je pogrešno primjenjen član 8. ZPP-a, pored ostalog navela, i da je Ugovor na kojem tužitelj temelji svoj zahtjev zaključen protivno osnovnim principima obligacionog prava, da nije bilo njene volje za zaključenje tog Ugovora, da je proizvoljan zaključak suda da je tužitelj dokazao da je ona potpisala Ugovor, da tužitelj u postupku odobravanja kredita nije slijedio zato propisanu poceduru (provjerio da li je apelantica zaposlena i gdje, kolika su joj primanja), što je u konačnici apelantičin zaključak da je drugostepeni sud pogriješio kada je prihvatio stav prvostepenog suda da se ne radi o ništavom ugovoru, odnosno prividnom ugovoru. S tim u vezi, Vrhovni sud je naveo da apelantica navedenim tvrdnjama o sudskoj ocjeni dokaza i izvedenim zaključcima o činjeničnom utvrđenju suprostavlja svoju ocjenu i iznosi činjenična utvrđenja koja po njenoj ocjeni proizilaze iz izvedenih dokaza na koji način prigovara činjeničnom utvrđenju nižestepenih sudova, a navedene prigovore Vrhovni sud nije ni cijenio, budući da se u smislu odredbi člana 240. stav 2. ZPP-a revizija ne može izjaviti zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, a revizijski sud vezan činjeničnim utvrđenjem nižestepenih sudova.

10. Nadalje, Vrhovni sud je ocijenio da nije osnovan ni prigovor pogrešne primjene materijalnog prava. Naime, Vrhovni sud je naveo da su nižestepeni sudovi donijeli odluke kojima su usvojili tužbeni zahtjev primjenom odredaba čl. 1065, 1067. i 277. ZOO, a da apelantica u reviziji ponavlja žalbene prigovore da je Ugovor ništav i da se radi o prividnom ugovoru. S tim u vezi, Vrhovni sud je naveo da su nižestepeni sudovi pravilno zaključili da se u ovom slučaju radi o pravno valjanom Ugovoru zaključenom u smislu relevantnih odredbi ZOO na koje se sudovi pozivaju, budući da je tokom postupka utvrđeno da je apelantica potpisala zahtjev za dodjelu kredita i Ugovor, da joj je kredit odobren, da je potpisala mjenicu kao sredstvo obezbjeđenja urednog vraćanja kredita, te da su joj sredstava od odobrenog kredita isplaćena. Također, Vrhovni sud je ocijenio da je pravilan zaključak nižestepenih sudova, u navedenoj činjenično pravnoj situaciji da nema osnova za primjenu člana 103. ZOO, jer nije dokazano da su se stekli uslovi koje ima u vidu navedena zakonska odredba, a koji bi predmetni Ugovor činili ništavim. Vrhovni sud je dalje naveo da apelantica predloženim i izvednim dokazima nije dokazala ni da su postojale mane volje pri zaključenju predmetnog Ugovora u smislu čl. 60. i 61. ZOO da bi se u vezi sa članom 111. ZOO moglo govoriti o rušljivom ugovoru. Vrhovni sud je istaknuo da apelantica, kada obrazlaže i revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava, istrajava na tvrdnji da nije bila stvarni ugovarač, da ugovor nije zaključen između nje i tužitelja, već da je tužitelj kredit odobrio trećem licu koje nije potpisnik, a koje je preuzelo novac, te da se radi o prividnom ugovoru u smislu člana

66. ZOO. S tim u vezi, Vrhovni sud je podsjetio da je prividni ugovor takav ugovor koji nije sklopljen voljom ugovornih strana već je nastao saglasnošću volja ugovornih strana da se samo stvori privid o sklapanju ugovora. Međutim, iz činjeničnog utvrđenja nižestepenih sudova, proizilazi da su Ugovor zaključili tužitelj kao davalac i apelantica kao primalac kredita slobodnom voljom, da je njihova volja bila na zaključenje Ugovora, da su sredstava odobrenog kredita isplaćena apelantici, da nije dokazano da je njihova volja bila da samo stvore privid zaključenja ugovora već da su ga zaista i zaključili (ugovor je realizovan i sredstava isplaćena apelantici), zbog čega je Vrhovni sud ocijenio da su apelantičine tvrdnje da se radi o prividnom ugovoru neosnovane.

11. Apelantica navodi da joj je osporenom presudom povrijeđeno pravo na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj uz Evropsku konvenciju. Navodi o povredi navedenih prava svode se, u suštini, na tvrdnje da je činjenično stanje pogrešno utvrđeno i da je proizvoljno primjenjeno materijalno pravo. Naime, apelantica navodi da je Vrhovni sud, pri donošenju osporene odluke, proizvoljno primijenio relevantne odredbe ZOO-a (čl. 1065, 1076, 997, 998. 1004. i 103. ZOO-a) jer je navedeni Ugovor na kojem se zasniva tužbeni zahtjev sadržaj činjenične radnje krivičnog djela za koje je pravomoćno osuđeno lice E.M. Apelantica je istaknula da je u pomenutom krivičnom postupku utvrđena činjenica da su krivotvoreni potpisi i podaci za apelanticu, koje su učinili A.T. i E.M, da apelantica nije uposlenica T&M Company te da je predmetni kredit bio predmet zloupotrebe i krivotvorenja dokumentacije, te da su oglašeni krivim za kreditne nezakonitosti kvalifikovane kao krivično djelo zloupotrebe položaja i ovlaštenja presudom Kantonalnog suda od 7. novembra 2012. godine, pa sud nikako nije mogao zasnovati svoju presudu na predmetnom Ugovoru i usvojiti tužbeni zahtjev tužitelja. Osim toga, apelantica je navela da Vrhovni sud nije dao valjano obrazloženje za svoje odlučenje.

12. U odgovoru na apelaciju u pogledu navoda iz apelacije kojima se ukazuje na presudu Kantonalnog suda od 7. novembra 2012. godine, Kantonalni sud je istaknuo da se u žalbenom postupku nije mogao baviti ovim navodima jer u žalbi nisu istaknute činjenice vezane za tu presudu. Relevantni propisi

13. U Zakonu o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89, 57/89, „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93, 13/94 i „Službene novine FBiH“ br. 29/03 i 42/11) relevantne odredbe glase:

Član 60.

(1) Ako je ugovorna strana ili neko treći nedopuštenom prijetnjom izazvao opravdani strah kod druge strane tako da je ova zbog toga zaključila ugovor, druga strana može tražiti da se ugovor poništi.

(2) Strah se smatra opravdanim ako se iz okolnosti vidi da je ozbiljnom opasnošću ugrožen život, tijelo i drugo značajno dobro ugovorne strane ili trećeg lica.

Član 61.

(1) Zabluda je bitna ako se odnosi na bitna svojstva predmeta, na lice sa kojim se zaključuje ugovor ako se zaključuje s obzirom na to lice, kao i na okolnosti koje se po običajima u prometu ili po namjeri stranaka smatraju odlučnim, a strana koja je u zabludi ne bi inače zaključila ugovor takve sadržine.

(2) Strana koja je u zabludi može tražiti poništenje ugovora zbog bitne zablude, osim ako pri zaključenju ugovora nije postupala s pažnjom koja se u prometu zahtijeva.

(3) U slučaju poništenja ugovora zbog zablude, druga savjesna strana ima pravo da traži naknadu pretrpljene štete bez obzira na to što strana koja je u zabludi nije kriva za svoju zabludu.

(4) Strana koja je u zabludi ne može se na nju pozivati ako je druga strana spremna da izvrši ugovor kao da zablude nije bilo.

Član 103.

(1) Ugovor, koji je protivan Ustavu Republike Bosne i Hercegovine, prinudnim propisima te moralu društva ništavan je ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.

(2) Ako je zaključenje određenog ugovora zabranjeno samo jednoj strani, ugovor će ostati na snazi ako u zakonu nije što drugo predviđeno za određeni slučaj, a strana koja je povrijedila zakonsku zabranu snosiće odgovorajuće posljedice.

Član 111.

Ugovor je rušljiv kad ga je zaključila strana ograničeno poslovno sposobna, kad je pri njegovom zaključenju bilo mana u pogledu volje strana, kao i kad je to ovim zakonom ili posebnim propisom određeno.

Član 1065.

Ugovorom o kreditu banka se obavezuje da korisniku kredita stavi na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, a korisnik se obavezuje da banci plaća ugovorenu kamatu i dobijeni iznos novca vrati u vrijeme i na način kako je utvrđeno ugovorom. Član 1067.

Ugovor o kreditu banka može otkazati prije isteka ugovorenog roka ako je kredit korišćen u suprotnosti sa njegovom namjenom.

Ugovor o kreditu banka može otkazati prije isteka ugovornog roka i u slučaju insolventnosti korisnika čak i kad nije utvrđena sudskom odlukom, u slučaju prestanka pravnog lica ili smrti korisnika, ako bi u tim slučajevima davalac kredita došao u bitno nepovoljniji položaj.

14. U Zakonu o parničnom postupku FBiH („Službene novine FBiH“, br. 53/03, 73/05 i 19/06), u tekstu koji je važio u vrijeme vođenja postupka, u relevantnom dijelu glasi: Član 12.

(1) Kad odluka suda zavisi o rješavanju nekog prethodnog pitanja koje se odnosi na to da li postoji neko pravo ili pravni odnos, a o tom pitanju još nije donio odluku sud ili drugi nadležni organ (prethodno pitanje), sud može sam riješiti to pitanje, ako posebnim propisima nije drugačije određeno.

(2) Odluka suda o prethodnom pitanju ima pravni učinak samo u parnici u kojoj je to pitanje riješeno.

(3) U parničnom postupku sud je u pogledu postojanja krivičnog djela i krivične odgovornosti učinitelja vezan za pravomoćnu presudu krivičnog suda kojom se optuženi oglašava krivim.

15. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

16. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

17. Ustavni sud zapaža da apelantica smatra da je Vrhovni sud, pri donošenju osporene odluke, proizvoljno primijenio relevantne odredbe ZOO-a, te da nije dao valjano obrazloženje za svoje odlučenje, što je za posljedicu imalo kršenje njenog prava na pravično suđenje i prava na imovinu. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda, prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

18. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud dovoljno jasno obrazložio osporenu odluku, kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene materijalnog i procesnog prava, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud, pozivajući se na relevantne odredbe ZOO zaključio da apelantica u predmetnom sudskom postupku nije dokazala da je predmetni Ugovor ništav, rušljiv, odnosno da se radi o prividnom ugovoru, niti je tokom postupka postavljen zahtjev da se Ugovor poništi, a koji Ugovor je realizovan (sredstava isplaćena apelantici). Ustavni sud naročito ukazuje da apelantica nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao slična pravna i činjenična pitanja, te da u vezi s tim nije našao proizvoljnost u postupanju redovnih sudova (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti br. AP-4594/17 od 27. februara 2018. godine, dostupne na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). U presudi osporenoj navedenom apelacijom Vrhovni sud je, između ostalog, istakao [...] da prigovori mana volje za zaključivanje ugovora nisu osnovani, jer su oni osnov za poništenje ugovora, a takav zahtjev u postupku nije postavljen [...]. Raspravljajući navode apelacije u navedenom premetu, Ustavni sud je zaključio da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih odredaba ZOO u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanta. Vezano za apelantičine navode kojim ukazuje na presudu Kantonalnog suda od 7. novembra 2012. godine u krivičnom predmetu, Ustavni sud zapaža da iz stanja spisa proizlazi da je apelantica propustila da te navode istakne u žalbi protiv prvostepene presude i u reviziji protiv drugostepene presude, te na taj način pruži mogućnost drugostepenom sudu, odnosno Vrhovnom sudu da se o tome izjasne, tako da apelantica ne može sa uspjehom ukazivati na propuste za koje smatra da su počinjeni u toku postupka, ako u okviru samog postupka nije na njih ukazivala, već ih prvi put iznosi u apelaciji pred Ustavnim sudom. Imajući u vidu navedeno, te podržavajući svoju praksu u ovakvim slučajevima, kada apelanti određene navode po prvi put ističu u apelaciji, Ustavni sud ističe da ove navode apelantica ne može uspješno isticati tek u postupku pred Ustavnim sudom budući da ih je prvo trebala koristiti u toku postupka pred redovnim sudovima (vidi Ustavni sud, odluke o dopustivosti i meritumu br. AP 476/04 od 17. decembra 2004. godine, tačka 26. i AP 1808/10 od 15. januara 2014 godine, tačka 29, dostupne na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

19. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantičini navodi u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

20. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

21. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3863/16 (A.B.) | Sudska praksa | Aktio