Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-4183/16 (A.H.)

Odluka donesena 19. 06. 2018.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Proporcionalnost
  • Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
  • Propisano zakonom
  • Javni interes
  • In dubio pro reo
  • Pretpostavka nevinosti
  • Miješanje u imovinu
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Krivični postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4183/16

Apelacija

Odluka o meritumu

19. 06. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4183/16, rješavajući apelaciju A. H. na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 19. juna 2018. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija A. H. podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 39 0 K 036138 16 Kž od 10.

juna 2016. godine i Presude Općinskog suda u Tešnju broj 39 0 K 036138 14 K od 23. oktobra 2015. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. A. H. (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Tešnja, koju zastupa Fuad Prnjavorac, advokat iz Tešnja, podnijela je 2. novembra 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 39 0 K 036138 16 Kž od 10. juna 2016. godine i Presude Općinskog suda u Tešnju (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 39 0 K 036138 14 K od 23. oktobra 2015. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. st. (2) i (3) Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda i Kantonalnog tužilaštva Zeničko-dobojskog kantona (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je 14. marta 2018. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Kantonalni sud, Općinski sud i Tužilaštvo su odgovore na apelaciju dostavili od 16. do 27. marta 2018. godine.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sažeti na sljedeći način.

5. Presudom Općinskog suda broj 39 0 K 036138 14 K od 23. oktobra 2015. godine apelantica je proglašena krivom da je radnjama opisanim u izreci presude počinila krivično djelo zloupotreba položaja ili ovlaštenja iz člana 383. stav 2. u vezi sa stavom 1. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZFBiH). Za počinjenje navedenog krivičnog djela apelantici je izrečena uvjetna osuda kojom se utvrđuje kazna zatvora u trajanju od jedne godine i istovremeno određeno da se navedena kazna neće izvršiti ukoliko apelantica u roku od dvije godine od pravomoćnosti presude ne počini novo krivično djelo. Također, apelantica je na osnovu čl. 114. stav 1. i 115. KZFBiH, te člana 383. stav 4. KZFBiH obavezana da u roku od tri mjeseca od dana pravomoćnosti presude u korist budžeta Federacije Bosne i Hercegovine uplati iznos od 32.301,74 KM koji je srazmjeran imovinskoj koristi pribavljenoj izvršenjem ovog krivičnog djela. Osim navedenog, Z. H. je oslobođen optužbe da je radnjama opisanim u izreci presude počinio krivično djelo zloupotreba položaja ili ovlaštenja iz člana 383. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZFBiH.

6. U obrazloženju presude Općinski sud je pobrojao svjedoke koje je saslušao i okolnosti na koje su svjedočili, te naveo materijalne dokaze koje je proveo na glavnom pretresu. Naime, Općinski sud je ukazao da iz nalaza i mišljenja vještaka ekonomske struke N. S. i njenog iskaza sa glavnog pretresa proizlazi da je u periodu od 13. septembra 2003. do 28. juna 2007. godine kamion marke ,,Man“ korišten u preduzeću ,,Ukus“ d.d. Tešanj i Janče Mermeri, te da su za to vozilo izdavani putni nalozi na ime vozača Z. H. (apelanticin sin). U periodu koji se apelantici stavlja na teret (od 13. septembra 2003. do 8. februara 2006. godine) zbirne preglede putnih naloga sačinjavao je F. S., a kasnije Dž. Dž. na osnovu putnog naloga koji je prilagao Z. H. i priložene dokumentacije koja se, pored ostalog, sastojala od računa za gorivo. Nakon sačinjavanja zbirnog pregleda putnih naloga koji se vršio prosječno na mjesečnom nivou oni su dostavljani apelantici kao šefici Komercijale koja je vršila uvid i kontrolirala putne naloge s prilogom, a zatim ih dostavljala Računovodstvu kako bi Z. H. opravdao putne naloge. Na mjestu „obračunao“ predviđena su tri potpisa, „obračunao“, „vozač“ i „kontrolirao“, a na mjestu „kontrolirao“ bio je apelanticin potpis. Zbog visoke potrošnje goriva tadašnji direktor H. M. obratio se proizvođaču predmetnog vozila G- TRUCKS da pošalju tvornički normativ potrošnje goriva, a prema tvorničkim normativima prosječna potrošnja goriva iznosi 30 litara na 100 km za prazno vozilo i 33 litra na 100 km na opterećeno vozilo. Tada je apelantica kao direktorica ,,Ukus“ d.d. Tešanj donijela rješenje od 11. januara 2007. godine o imenovanju H. H. radi utvrđenja normativa utroška goriva za predmetno vozio, a prema zapisniku koji je navodno sačinio i potpisao H. H. potrošnja goriva iznosila je 38,85 litara na 100 km. Vještak je navela da je jedini način da se utvrdi stvarna potrošnja goriva bio da se uzme pregled prosječne potrošnje goriva prema podacima policijskih službenika koji su 13. novembra 2007. godine komisijski izvršili pregled tahografa i zaslona vozača predmetnog vozila i napravili službenu zabilješku sa fotografijama (od 13. novembra 2007. godine) prema kojoj je potrošnja goriva iznosila 28,27 litara na 100 km, tako da je došla do podataka o potrošnji goriva koju je priložio Z. H. i stvarnoj potrošnji goriva. Tako, iz priloženih putnih naloga proizlazi da je za to vrijeme kamion prešao ukupno 228.403,00 km, pri čemu je potrošeno 94.946,77 litara goriva, ali iz podataka koji su 13. novembra 2007. godine očitani sa displaya (zaslona) ugrađenog na ovom kamionu i koji je imao funkciju da pokazuje broj pređenih kilometara i broj potrošenih litara goriva na taj dan, broj pređenih kilometara je iznosio 230.783,8 km, a broj potrošenih litara goriva je iznosio 65.234 litra. Također, prema nalazu i mišljenju ovog vještaka potrošnja goriva na 100 km, prema podacima koje je dostavljao Z. H. (putnim nalozima) iznosila je 38,85 l/100 km, a prema podacima sa zaslona iznosila je 28,27 l/100 km. Prema priloženoj tabeli uz nalaz i mišljenje, a koju je vještak sačinio na osnovu putnih naloga s prilozima, vidljivo je da je utrošak goriva u periodu od 13. septembra 2003. do 8. februara 2006. godine prikazana potrošnja goriva 52.975,91 litar izračunato po potrošnji prema podacima sa zaslona da iznosi 31.441,42 litra, odnosno da razlika u količini utrošenog goriva prema putnim nalozima i potrošnji koju je pokazao zaslon uređaja iznosi 21.534,49 litara, što izraženo u novcu iznosi 32.301,74 KM. U vezi s tim, Općinski sud je ukazao da je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka jer je dat u skladu s pravilima struke.

7. Općinski sud je naveo da je odbio prijedlog apelanticine odbrane da se provede vještačenje po vještaku mašinske struke kojem bi se dao zadatak da na osnovu kataloških i zvaničnih podataka proizvođača MAN izjasni da li je ugrađeni displej ugrađen u predmetnom vozilu stvarno evidentirao utrošak pogonskog goriva i kolika je tačnost evidentirane potrošnje u uvjetima realnog prometa, odnosno da utvrdi prosječnu potrošnju goriva u navedenom periodu ili za neki drugi vremenski period. U vezi s tim, Općinski sud je ukazao da je na vozilu bio ugrađen uređaj za mjerenje potrošnje goriva i pređenih kilometara, koji ima funkciju mjerenja potrošnje goriva na postavljenom vozilu, a na koje je i postavljen upravo zbog mogućeg odstupanja u potrošnji goriva zavisno od opterećenosti na vozilu, klimatskih uvjeta i dr., a što je i navedeno u općim karakteristikama ove vrste vozila. Apelanticina odbrana se vraća korak unazad i predlaže vještačenje na okolnosti da su moguća odstupanja u potrošnji goriva iz istih razloga, ali u većem rasponu od utvrđenog u općim tehničkim karakteristikama vozila, što predstavlja pokušaj odbrane da sa apstraktnim podacima-parametrima, koje će vještak navodno utvrditi, dokaže da je predmetno vozilo imalo stvarnu potrošnju goriva od 38,8 litara/100 km, onoliko litara koliko je prikazivao vozač. Na takav način se ne može utvrditi stvarna potrošnja goriva u označenom periodu na predmetnom vozilu, a pretpostavka tačnosti mjerenja u okviru tolerancije tačnosti očitana sa displeja može oboriti samo sa rekonstrukcijom testiranja potrošnje goriva na konkretnom vozilu, tako da se u konkretnom slučaju pretpostavka tačnosti očitana sa zaslona mora prihvatiti kao tačna. Tvrdnje odbrane da je zaslon uređaja za mjerenje bio neispravan i da se vlasnik vozila obraćao proizvođaču za nedostatke mjerenja ove vrste, samo su djelomično tačne, odnosno tačno je da se kupac obraćao proizvođaču za kvarove na zaslonu, ali u nalogu servisa kvar nije opisan kao netačno pokazivanje potrošnje goriva i pređenih kilometara. Također, tokom postupka je utvrđeno da H. H. nije sačinio zapisnik o normativu potrošnje goriva, niti je potpisao zapisnik ni račune, niti je bilo kada vršio kontrolu potrošnje goriva, a rješenje o imenovanju H. H. radi utvrđenja normativa utroška goriva za vozilo 11. januara 2007. godine potpisala je apelantica, što sve skupa dovodi do jednog mogućeg zaključka da je apelantica znala da se prikazuje preuveličana potrošnja goriva, veća od potrošnje koju pokazuje zaslon uređaja i da je navedenim radnjama bio jedini cilj opravdati povećanu potrošnju goriva koju je u svojim putnim nalozima prikazivao Z. H. Pored toga, s obzirom na to da su navedene radnje preduzete tek 2007. godine to potvrđuje da je zaslon uređaja bio ispravan.

8. U vezi s navedenim, Općinski sud je ukazao da iz utvrđenog činjeničnog stanja jasno proizlazi da je apelantica kao odgovorno lice u svojstvu šefice Komercijalne službe preduzeća „Ukus“ d.d. Tešanj iskoristila svoja ovlaštenja s ciljem pribavljanja imovinske koristi svom sinu Z. H. tako što je vršeći kontrolu i obračun troškova službenih putovanja, iako je znala da su prikazani utrošci goriva koje je podnosio njen sin Z. H. za teretni kamion marke ,,Man“ preuveličani, prihvaćala i potpisivala putne naloge u periodu od 13. septembra 2003. do 8. februara 2006. godine, prihvaćajući potrošnju goriva od 52.975,91 litar iako je stvarni utrošak goriva bio dosta manji i u tom periodu prema nalazu i mišljenju vještaka iznosio 31.441,42 litra, što predstavlja razliku od 21.534,49 litara, a izraženo u novcu iznosi 32.301,74 KM. Da je apelantica bila svjesna da ovakvim postupanjem iskorištava svoja službena ovlaštenja, te da je to htjela i izvršila s ciljem ostvarivanja imovinske koristi za Z.H. potvrđuju okolnosti izvršenja ovog krivičnog djela. Naime, potrošnja goriva je jedna od osnovnih karakteristika svakog vozila, koja je šefu Komercijale morala biti dostupna i poznata, a lice koje je ostvarilo imovinsku korist je njen sin. Stoga, u ovakvim apelanticinim radnjama stječu se sva bitna obilježja krivičnog djela zloupotreba službenog položaja ili ovlaštenja iz člana 383. stav 2. KZFBiH.

9. Odlučujući o oduzimanju imovinske koristi pribavljene krivičnim djelom, Općinski sud je naveo da je odredbom člana 114. stav l. KZFBiH propisano da niko ne može zadržati imovinsku korist pribavljenu krivičnim djelom. Također, odredbom člana 383. stav 4. KZFBiH propisano je „pribavljena korist bit će oduzeta“. Odredbom iz člana 115. stav l. KZFBiH jasno je i nedvosmisleno predviđen način oduzimanja imovinske koristi pribavljene krivičnim djelom, a ta odredba glasi: „Učinitelju će se oduzeti novac, predmeti od vrijednosti i svaka druga imovinska korist koja je pribavljena krivičnim djelom, a ako lišenje nije moguće, učinitelj će se obavezati na isplatu novčanog iznosa srazmjernog pribavljenoj imovinskoj koristi. Imovinska korist pribavljena krivičnim djelom može se oduzeti osobi na koju je prenesena bez naknade ili uz naknadu koja ne odgovara stvarnoj vrijednosti ako je ona znala ili mogla znati da je imovinska korist pribavljena krivičnim djelom.“ Citirana zakonska odredba imperativno nalaže da se od učinioca krivičnog djela oduzme imovinska korist pribavljena krivičnim djelom. U konkretnom slučaju apelantica je učinilac krivičnog djela i krivično djelo izvršila je u svojstvu lica i omogućila drugom licu ostvarivanje imovinske koristi, pa u situaciji kada oštećeni nije postavio imovinsko-pravni zahtjev sud je obavezan oduzeti ostvarenu imovinsku korist. Citiranom zakonskom odredbom predviđena je mogućnost oduzimanja imovinske koristi od trećeg lica, međutim donošenje takve odluke je u dispoziciji suda, za razliku od oduzimanja imovinske koristi od učinioca krivičnog djela, što predstavlja obavezan vid postupanja suda, zbog čega je sud i odlučio kao u dispozitivu.

10. U vezi s oslobađajućim dijelom prvostepene presude, Općinski sud je naveo da izvršilac krivičnog djela zloupotreba službenog položaja ili ovlaštenja iz člana 383. stav 2. KZFBiH može biti isključivo službeno ili odgovorno lice, i to svojstvo je bitno obilježje zakonskog bića ovog krivičnog djela. U konkretnom slučaju Tužilaštvo nije provodilo dokaze na okolnosti da su Z. H. povjereni poslovi koji se odnose na primjenu zakona na teritoriji Federacije BiH, odnosno poslovi vezani za upravljanje ili rukovođenje u privrednom procesu ili nadzorom i da ima svojstvo odgovornog lica u smislu odredaba člana 2. stav 6. KZFBiH, slijedom čega optuženi Z. H. nije ni mogao zloupotrijebiti svoja ovlaštenja - položaj, zbog čega je odlučeno kao u izreci.

11. Prilikom odlučivanja o vrsti i visini krivičnopravne sankcije, Općinski sud je istakao da je na strani apelantice od olakšavajućih okolnosti našao da je prošao duži vremenski period od vremena izvršenja krivičnog djela i da je porodična osoba. Od otežavajućih okolnosti cijenio je da je osuđivana Presudom Suda BiH broj SI 2 K 003947 11 KO od 14. aprila 2011. godine za krivično djelo neplaćanje poreza iz člana 211. stav 2. KZFBiH, i to uvjetnom osudom na kaznu zatvora u trajanju od šest mjeseci, a uvjetno dvije godine, pa imajući u vidu da je protekao duži vremenski period od ranije osuđivanosti apelantici izrekao uvjetnu osudu kao u izreci presude.

12. Kantonalni sud je Presudom broj 39 0 K 036138 16 Kž od 10. juna 2016. godine, između ostalog, apelanticinu žalbu odbio kao neosnovanu i potvrdio prvostepenu presudu. Tužilaštvo nije izjavilo žalbu protiv prvostepene presude.

13. U obrazloženju presude, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje kada je na osnovu dokaza na koje se poziva u obrazloženju pobijane presude utvrdio da je apelantica učinila radnje za koje je proglašena krivom. Također, prvostepeni sud je u obrazloženju svoje presude iznio dovoljno uvjerljivih ocjena i razloga zbog čega određene dokaze prihvaća kao vjerodostojne, a druge ne prihvaća, odnosno zbog čega nije mogao uvažiti odbranu apelantice u njenom esencijalnom dijelu. U pogledu utroška goriva predmetnog teretnog vozila, prvostepeni sud je dao cjelovito obrazloženje iz kojeg proizlazi da je apelantica kao odgovorno lice u svojstvu šefice Komercijalne službe preduzeća ,,Ukus“ d.d. Tešanj iskoristila svoja ovlaštenja s ciljem pribavljanja imovinske koristi za svog sina Z. H. tako što je, vršeći kontrolu putnih naloga, odobrila preuveličanu potrošnju goriva za teretno vozilo. Naime, iz obrazloženja prvostepenog suda proizlazi da je apelantica u periodu od 13. septembra 2003. do 8. februara 2006. godine kontinuirano prihvaćala preuveličanu potrošnju goriva za navedeno vozilo, a radi se o većoj količini goriva od 21.534,49 litara, što po prosječnoj cijeni od 1,50 KM za litru iznosi 32.301,74 KM. Povećanu potrošnju goriva za sporni period prvostepeni sud je utvrdio na osnovu izvedenih dokaza optužbe, i to putnih naloga, nalaza i mišljenja vještaka ekonomske struke, zatim na osnovu podataka sa zaslona uređaja na vozilu kojim se mjeri potrošnja goriva i pređeni kilometri. Zloupotreba položaja ili ovlaštenja posebno je evidentna iz činjenice da je apelantica imenovala svjedoka H. H. koji je navodno po rješenju utvrđivao normativ utroška goriva za teretno vozilo, međutim svjedok H. H. je prilikom saslušanja na glavnom pretresu svjedočio da on nikad nije vršio kontrolu potrošnje goriva za kamion ,,Man“ vlasništvo firme ,,Ukus“ d.d. Tešanj. U vezi s tim, Kantonalni sud je ukazao da svjedočenje ovog svjedoka nesumnjivo potvrđuje da je apelantica kao odgovorno lice zloupotrijebila svoj položaj ili ovlaštenje, sve s ciljem ostvarivanja imovinske koristi za svog sina Z. H. Kantonalni sud je dalje naveo da apelantici nije uskraćeno pravo na odbranu kad je prvostepeni sud odbio prijedlog da se izvrši vještačenje po vještaku mašinske struke, a razlozi za odbijanje izvođenja tog dokaza obrazloženi su u pobijanoj presudi.

14. U pogledu apelanticinih navoda o oduzimanju imovinske koristi pribavljene krivičnim djelom, Kantonalni sud je naveo da je odluka donesena u skladu sa čl. 114. stav 1. 115. stav 1, te 373. stav 4. KZFBiH, pri čemu je apelantica obavezana na isplatu novčanog iznosa koji je srazmjeran pribavljenoj imovinskoj koristi. Činjenica da je apelantica omogućila svom sinu stjecanje predmetne imovinske koristi ne znači da nije mogla biti obavezana da vrati imovinsku korist koja je pribavljena u korist njenog sina.

15. Najzad, ispitujući prvostepenu presudu u odluci o krivično-pravnoj sankciji, Kantonalni sud je ukazao da je apelantici izrečena mjera upozorenja u vidu uvjetne osude kojom je utvrđena minimalna kazna zatvora u trajanju od jedne godine, a vrijeme provjeravanja u trajanju od dvije godine, te da je ta odluka donesena u skladu sa članom 62. stav 1. i 2. KZFBiH. Također, Kantonalni sud je istakao da se, prema nalaženju toga suda, blažom utvrđenom kaznom zatvora ili manjim rokom provjere ne bi mogla ostvariti svrha izricanja krivično-pravne sankcije propisana članom 42. KZFBiH.

IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

16. Apelantica smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije.

17. Apelantica tvrdi da u konkretnom slučaju nije imala potrebu niti obavezu da kontrolira broj pređenih kilometara, cijenu i trošak goriva iskazan u putnom nalogu koje su prethodno kontrolirali F. S. i Dž. Dž., niti je obračunavala putne naloge, a kontrola koju je apelantica vršila bila je u funkciji validnosti dokumenata za blagajničku isplatu. Apelantica dalje ističe da je preduzeće G- Trucks izdalo potvrdu u kojoj je navedeno da vozilo MAN ima potrošnju od 30 l/100 km ukoliko je vozilo neopterećeno, a približno 33 l/100 km ukoliko je vozilo opterećeno, što potvrđuje da zaslon uređaja kamiona nije bio ispravan jer nije mogao pokazivati manju potrošnju od potrošnje koju garantira proizvođač. Također, apelantica smatra da podaci sa zaslona uređaja ne predstavljaju realni pokazatelj potrošnje goriva i pređenih kilometara, te da su uzimani nakon što vozilo više nije bilo u posjedu preduzeća „Ukus“, i to na osnovu službene zabilješke izuzimanja tih podataka, na kojoj se nije mogla zasnovati odluka. U vezi s tim, apelantica ukazuje da joj je povrijeđeno pravo na jednakost u postupanju jer je prvostepeni sud, odbijajući dokazni prijedlog za vještačenje putem vještaka mašinske struke, onemogućio da ona dokazuje da se u konkretnom slučaju ne može pretpostaviti tačnost očitanja sa zaslona uređaja. Pored toga, apelantica smatra da Tužilaštvo ničim nije dokazalo, niti je sud utvrdio sadržaj njene krivične odgovornosti, tj. da je djelo učinila s umišljajem, odnosno da je bila i svjesna djela i htjela njegovo počinjenje. U vezi s navedenim, apelantica smatra da redovni sudovi nisu primijenili jednu od neposrednih posljedica načela pretpostavke nevinosti, prema kojoj se sumnja u pogledu postojanja činjenica koje čine obilježja krivičnog djela ili od kojih zavisi primjena neke odredbe krivičnog zakonodavstva rješava presudom na način koji je povoljniji za optuženog. Apelantica tvrdi da je odluka kojom je obavezana na plaćanje pribavljene imovinske koristi donesena suprotno odredbama iz člana 115. KZFBiH, te da joj je tom odlukom povrijeđeno pravo na imovinu jer u konkretnom slučaju nije pribavila novac ili drugu imovinsku korist, a ako je nekom pribavljena imovinska korist to bi mogao biti Z. H., što je navedeno i u izreci presude, ali on je oslobođen optužbe. Najzad, apelantica ukazuje da drugostepeni sud nije razmatrao njene žalbene navode kojima je osporavala odluku o kazni, zbog čega smatra da joj je povrijeđeno pravo na djelotvoran pravni lijek. b)Odgovor na apelaciju

18. Kantonalni sud je naveo da nije povrijeđeno apelanticino pravo na pravično suđenje s obzirom na to da je drugostepenom odlukom odgovoreno na sve žalbene prigovore koji su bili od odlučnog značaja za donošenje i izvođenje zaključaka drugostepenog suda. To što je prvostepeni sud tokom vođenog postupka odbio prijedlog odbrane za vještačenje po vještaku mašinske struke, i tu svoju odluku obrazložio i naveo razloge za takav postupak u prvostepenoj presudi, ne čini tu presudu nezakonitom, niti je takvom odlukom suda povrijeđeno načelo jednakosti oružja na koje apelantica neosnovano ukazuje. Kantonalni sud, također, ukazuje da nije počinio povredu prava na imovinu prihvaćajući kao pravilnu odluku prvostepenog suda, pri čemu je dao dovoljne razloge za neprihvaćanje žalbenih prigovora istaknutih u pogledu imovinske koristi koju je apelantica ostvarila na način opisan u izreci presude, odnosno omogućila stjecanje Z. H. U vezi s apelanticinim navodima da joj je onemogućeno korištenje prava na djelotvoran pravni lijek zbog toga što drugostepeni sud nije raspravljao u dijelu odluke o kazni, Kantonalni sud je istakao da taj navod nije tačan i ne nalazi uporište u toj drugostepenoj presudi jer se na strani pet drugostepeni sud upravo u dovoljnoj mjeri osvrnuo na odluku prvostepenog suda o krivičnopravnoj sankciji odgovarajući na apelanticine žalbene navode.

19. Općinski sud je istakao da apelacioni navodi predstavljaju žalbene navode o kojima je Kantonalni sud u postupku o žalbi dao odgovor. U konkretnom slučaju, prvostepenu presudu je potvrdio Kantonalni sud, te sadrži i detaljno obrazloženje koje je dato u skladu sa zakonom, zbog čega Općinski sud predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.

20. Tužilaštvo je navelo da apelantici nije uskraćeno pravo na pravičan postupak i pravo na imovinu jer je sud tokom cijelog postupka vodio računa da se striktno primjenjuju odredbe Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKPFBiH) koji je u skladu s međunarodnim dokumentima o ljudskim pravima. Apelantica je mogla i koristila je pravo da angažira branioca, da izvodi svoje dokaze, postavlja direktna i unakrsna pitanja, pa su stoga neosnovani navodi da prvostepeni i drugostepeni sud apelantici nisu omogućili pravično suđenje, djelotvoran pravni lijek i pravo na imovinu.

V.Relevantni propisi

21. Krivični zakon Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 36/03, 37/03, 21/04, 69/04, 18/05, 42/10 i 42/11) u relevantnom dijelu glasi:

Član 114. st. (1) i (2) Osnova oduzimanja imovinske koristi pribavljene krivičnim djelom (1) Niko ne može zadržati imovinsku korist pribavljenu krivičnim djelom.

(2)Korist iz stava 1. ovog člana oduzet će se sudskom odlukom kojom je utvrđeno da je krivično djelo učinjeno pod uvjetima propisanima ovim zakonom.

Član 115.

Način oduzimanja imovinske koristi pribavljene krivičnim djelom (1) Učinitelju će se oduzeti novac, predmeti od vrijednosti i svaka druga imovinska korist koja je pribavljena krivičnim djelom, a ako lišenje nije moguće, učinitelj će se obavezati na isplatu novčanog iznosa srazmjernog pribavljenoj imovinskoj koristi. Imovinska korist pribavljena krivičnim djelom može se oduzeti osobi na koju je prenesena bez naknade ili uz naknadu koja ne odgovara stvarnoj vrijednosti ako je ona znala ili mogla znati da je imovinska korist pribavljena krivičnim djelom.

(2) Kad je imovinska korist pribavljena krivičnim djelom sjedinjena s imovinom stečenom na zakoniti način, takva imovina može biti predmet oduzimanja, ali u mjeri koja ne premašuje procijenjenu vrijednost imovinske koristi pribavljene krivičnim djelom.

(3) Prihod ili drugi plodovi imovinske koristi pribavljene krivičnim djelom, ili imovine u koju je imovinska korist pribavljena krivičnim djelom pretvorena ili imovine s kojom je imovinska korist pribavljena krivičnim djelom sjedinjena, mogu biti predmet mjera navedenih u ovom članu na isti način i u istoj mjeri kao i imovinska korist pribavljena krivičnim djelom.

Član 383. st. (1), (2) i (4) Zloupotreba položaja ili ovlašćenja (1) Službena ili odgovorna osoba u Federaciji koja iskorišćavanjem svog službenog položaja ili ovlašćenja, prekoračivši granice svoje službene ovlasti ili ne obavivši svoje službene dužnosti, pribavi sebi ili drugom kakvu korist, drugome nanese kakvu štetu ili teže povrijedi prava drugog, kaznit će se kaznom zatvora od šest mjeseci do pet godina.

(2) Ako je krivičnim djelom iz stava 1. ovog člana pribavljena imovinska korist koja prelazi 10.000 KM, učinitelj će se kazniti kaznom zatvora od jedne do deset godina.

(4) Pribavljena korist bit će oduzeta.

22. Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 35/03, 37/03, 56/03, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13 i 59/14), u tekstu koji je važio u vrijeme vođenja postupka, u relevantnom dijelu glasi:

Član 3. stav (1) Pretpostavka nevinosti i in dubio pro reo (1) Svako se smatra nevinim za krivično djelo dok se pravomoćnom presudom suda ne utvrdi njegova krivnja.

Član 11. st. (2) i (3) Zakonitost dokaza (2) Sud ne može zasnovati svoju odluku na dokazima pribavljenim povredama ljudskih prava i sloboda propisanih ustavom i međunarodnim ugovorima koje je Bosna i Hercegovina ratifikovala, niti na dokazima koji su pribavljeni bitnim povredama ovog zakona.

(3) Sud ne može zasnivati svoju odluku na dokazima koji su dobijeni na osnovu dokaza iz stava 2. ovog člana.

Član 15. stav (1) Jednakost u postupanju (1) Sud je dužan stranke i branitelje tretirati na jednak način i svakoj strani pružiti jednake mogućnosti u pogledu pristupa dokazima i njihovom izvođenju na glavnoj raspravi.

Slobodna ocjena dokaza Član 16.

Pravo suda, tužitelja i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.

Član 278. stav (2) Pravo suda da ne dopusti pitanje ili dokaz (2) Ako sudija, odnosno predsjednik vijeća zaključi da okolnosti koje stranka i branitelj želi da dokaže nemaju značaja za predmet ili da je ponuđeni dokaz nepotreban ili da je prilikom ispitivanja propušteno da se svjedok ispita na okolnosti na koje je ponovno predloženo njegovo ispitivanje, odbit će izvođenje takvog dokaza.

Dokazi na kojima se zasniva presuda Član 296. stav 2.

(2) Sud je dužan savjesno ocijeniti svaki dokaz pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana. VI.Dopustivost

23. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

24. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

25. U konkretnom slučaju apelantica je apelacijom osporila Presudu Kantonalnog suda broj 39 0 K 036138 16 Kž od 10. juna 2016. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Imajući u vidu da je osporena presuda apelantici dostavljena 20. septembra 2016. godine, a da je apelantica apelaciju podnijela 2. novembra 2016. godine, proizlazi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očito (prima facie) neosnovana.

26. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VII.Meritum

27. Apelantica smatra da joj je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije.

I.Pravo na pravično suđenje

28. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

29. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1) Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […] 2) Svako ko je optužen za krivično djelo smatra se nevinim sve dok se ne dokaže njegova krivica u skladu sa zakonom.

3) Svako ko je optužen za krivično djelo ima sljedeća minimalna prava: […]

d) da ispituje svjedoke protiv sebe ili da se oni ispitaju, te da se osigura prisustvo i ispitivanje svjedoka u njegovu korist pod istim uvjetima koji važe za svjedoke koji svjedoče protiv njega.

30. Ustavni sud zapaža da se postupak odnosi na utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe protiv apelantice u vezi sa izvršenjem krivičnog djela zloupotreba položaja ili ovlaštenja, te je nesporno da apelantica u postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. S obzirom na to, Ustavni sud će u konkretnom slučaju ispitati je li postupak bio pravičan na način na koji to zahtijevaju navedene odredbe.

31. Apelanticini navodi o kršenju prava na pravično suđenje zasnivaju se tvrdnjama da ona nije bila obavezna kontrolirati broj pređenih kilometara, cijenu i trošak goriva iskazan u putnim nalozima, da u konkretnom slučaju nije pravilno utvrđen način obračuna potrošnje goriva, te da joj je odbijanjem dokaznog prijedloga za provođenje vještačenja povrijeđeno načelo jednakosti stranaka u postupku. Apelantica, također, smatra da iz obrazloženja odluka redovnih sudova ne proizlazi da su sudovi utvrdili sadržaj njene krivične odgovornosti, kao i da joj je povrijeđeno načelo in dubio pro reo.

32. Razmatrajući apelanticine navode, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je ispitati je li eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

33. Ustavni sud, također, podsjeća da je van njegove nadležnosti procjenjivanje kvaliteta zaključaka sudova u pogledu ocjene dokaza ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Ustavni sud se neće miješati u situaciju kada redovni sudovi povjeruju dokazima jedne strane u postupku na osnovu slobodnog sudijskog uvjerenja. To je isključivo uloga redovnih sudova, čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi Evropski sud za ljudska prava, Doorson protiv Nizozemske, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78). Ustavni sud naglašava da, pri tome, redovni sud nije vezan niti ograničen posebnim formalnim dokaznim pravilima, ali slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje kako svakog dokaza pojedinačno tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u uzajamnu logičnu vezu. Zatim, prema stavu Evropskog suda mora se utvrditi je li licu koje je u pitanju bila pružena mogućnost za osporavanje validnosti dokaza i suprotstavljanje; mora se cijeniti kvalitet dokaza, uključujući i činjenicu jesu li uzeti u okolnostima koje dovode u sumnju njihovu pouzdanost i istinitost (vidi Evropski sud, pored ostalih, Sevinc i drugi protiv Turske (dec.), aplikacija broj 8074/02 od 8. januara 2008. godine; Bykov protiv Rusije [GC], aplikacija broj 4378/02, stav 90, od 10. marta 2009. godine).

34. Dovodeći navedene stavove u vezu s konkretnim predmetom, Ustavni sud ukazuje da u predmetnom krivičnom postupku nije izostala sveobuhvatna analiza izvedenih dokaza. Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud u svojoj presudi, u pogledu utvrđivanja činjenice da li je apelantica vršeći kontrolu i obračun putnih naloga, iako je znala da su preuveličani u pogledu utroška goriva, takve naloge prihvaćala i potpisivala, a sve s ciljem pribavljanja imovinske koristi svom sinu Z. H., u potpunosti opisao proces pojedinačne ocjene dokaza, te njihovog dovođenja u međusobnu vezu i izvođenje zaključka da je apelantica na način opisan u izreci presude počinila krivično djelo koje joj se stavlja na teret. Naime, Općinski sud je u prvostepenoj presudi imao u vidu sadržaj nalaza i mišljenja vještaka finansijske struke koja je analizirala ovlaštenja koja su pripadala apelantici kao šefici Komercijalne službe i izvršila obračun stvarnog utroška goriva na osnovu podataka koje su pribavili policijski službenici MUP-a Zenica koji su 13. novembra 2007. godine komisijski izvršili pregled tahografa i zaslona za vozača predmetnog vozila i napravili službenu zabilješku prema kojoj je potrošnja goriva iznosila 28,27 litara na 100 km. Zatim, Općinski sud je detaljno razmotrio i za svoje zaključke dao jasno obrazloženje o navodima apelanticine odbrane kojim je nastojala dokazati da je stvarna potrošnja goriva iznosila 38 litara na 100 km kako je to bilo navedeno u putnim nalozima, odnosno ukazivala da podaci koji su navedeni na zaslonu uređaja kamiona nisu bili tačni jer zaslon nije bio ispravan. Ustavni sud, također, zapaža da je Općinski sud u pogledu apelanticine krivične odgovornosti analizirao okolnost izvršenja krivičnog djela, pri čemu je istakao da je potrošnja goriva jedna od osnovnih karakteristika svakog vozila, koja je apelantici kao šefici Komercijalne službe morala biti dostupna i poznata, a lice koje je ostvarilo imovinsku korist je njen sin. Dalje proizlazi da su apelanticini navodi bili predmet dodatne analize Kantonalnog suda koji je zaključio da je provedenim dokazima i njihovom pravilnom ocjenom Općinski sud pravilno utvrdio sve odlučne činjenice i razjasnio sve bitne okolnosti od značaja za pravilnu odluku u predmetnom postupku. Razmatrajući apelanticine navode kojima osporava korištenje navedene službene zabilješke kao dokaza u predmetnom postupku, Ustavni sud ukazuje da pravo suda, tužioca i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima, iz čega proizlazi da u zakonu o krivičnom postupku ne postoji opća zapreka da se kao dokazi koriste službene zabilješke koje prilikom vršenja svojih radnji sačinjavaju organi krivičnog gonjenja. Nasuprot takvim apelanticinim tvrdnjama, Ustavni sud zapaža da apelantica nije osporavala da podaci koji su policijski službenici naveli u službenoj zabilješci sa fotografijama zaista nisu podaci koji su bili prikazani na spornom zaslonu uređaja. Vezano za apelanticine tvrdnje da je radnja pregleda zaslona predmetnog vozila izvršena nakon što se vozilo nije nalazilo u posjedu preduzeća „Ukus“ d.d. Tešanj, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja odluka redovnih sudova proizlazi da je na zaslonu bila prikazana prosječna potrošnja za veći broj kilometara (broj pređenih kilometara je iznosio 230.783,8 km, a broj potrošenih litara goriva je iznosio 65.234 litra) i za duži vremenski period, dakle ne samo period nakon što je predmetni kamion prešao u vlasništvo drugog preduzeća, u čemu Ustavni sud također ne nalazi elemente proizvoljnosti. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženjima osporenih presuda dali jasne i precizne razloge za svoje zaključke, te da su za svaki dokaz koji su prihvatili, kao i onaj koji nisu prihvatili, dali logično i uvjerljivo obrazloženje, tako da ocjena izvedenih dokaza ni u jednom dijelu, sama po sebi, ne izgleda proizvoljna ili neprihvatljiva, niti ima elemenata koji bi ukazivali na to da je dokazni postupak zloupotrijebljen na apelanticinu štetu, odnosno da je u pogledu njene krivične odgovornosti proizvoljno primijenjeno materijalno pravo. Stoga, Ustavni sud smatra da apelanticinim navodima o pogrešnoj ocjeni dokaza i u vezi s tim proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju, te proizvoljnoj primjeni materijalnog prava nije dovedeno u pitanje poštovanje garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

35. Apelantica smatra da joj je u predmetnom postupku povrijeđeno načelo in dubio pro reo iz člana 6. stav 2. Evropske konvencije. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža se da se apelanticini navodi o kršenju načela presumpcije nevinosti i in dubio pro reo vezuju isključivo za ocjenu dokaza na osnovu kojih je apelantica počinila krivično djelo koje joj je stavljeno na teret. U vezi s navedenim načelom, Ustavni sud ukazuje da sud mora pretpostaviti nevinost optuženog bez ikakvih preduvjerenja i da ga može osuditi samo na osnovu dokaza iznesenih tokom suđenja. Također, načelo pretpostavke nevinosti znači i da je teret dokazivanja isključivo na tužilaštvu, te da, prema načelu in dubio pro reo, i najmanja sumnja u vezi s dokazom mora ići u prilog optuženom (vidi Evropski sud, presuda Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španije, stav 77). U konkretnom slučaju Ustavni sud ukazuje da je Općinski sud sve izvedene dokaze ocijenio pojedinačno i u međusobnoj vezi, te na osnovu brižljive i savjesne ocjene tih dokaza izveo zaključak da je apelantica počinila predmetno krivično djelo na način kako je navedeno u izreci osporene presude, ne ostavljajući bilo kakve sumnje u tom pogledu. Također, Ustavni sud ukazuje da su zaključci prvostepenog suda bili predmet dodatnog razmatranja od strane Kantonalnog suda, koji je na jasan i razumljiv način obrazložio svoju odluku kojom je apelanticina žalba odbijena kao neosnovana. Zbog toga, Ustavni sud smatra da nema mjesta apelanticinim tvrdnjama o kršenju načela in dubio pro reo jer iz osporenih presuda ne proizlazi ništa što bi ukazivalo da su redovni sudovi imali sumnju u pogledu postojanja bilo koje činjenice koja čini obilježje predmetnog krivičnog djela, pa da bi tu sumnju rješavali presudom na način koji je povoljniji za apelanticu kao optuženu. Stoga, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije povrijeđeno načelo in dubio pro reo iz člana 6. stav 2. Evropske konvencije, pa je i u ovom dijelu apelacija neosnovana.

36. U pogledu apelanticinih tvrdnji da joj je povrijeđeno pravo na ravnopravnost stranaka u postupku zbog odbijanja dokaznog prijedloga za provođenje vještačenja putem vještaka mašinske struke, Ustavni sud podsjeća da član 6. stav 3. tačka d) Evropske konvencije sadrži dva prava: 1) pravo optuženog da mu se omogući da ispituje svjedoka optužbe i 2) pravo na saslušanje svjedoka odbrane pod istim uvjetima koji važe i za svjedoka optužbe (vidi presudu Evropskog suda, Unterpertinger protiv Austrije od 24. novembra 1986. godine, serija A-110). Ustavni sud smatra da ova odredba zahtijeva da se optuženi stavi u položaj potpune jednakosti sa tužiocem, te da mu se omogući da ispita i ospori svjedočenje svjedoka optužbe, kao i da pozove i ispita svoje svjedoke pod istim uvjetima. Također, Ustavni sud ukazuje da odredba ovog člana ne garantira pravo da svi dokazni prijedlozi budu prihvaćeni. Također, pravo na pravično suđenje ne zahtijeva da se slijede bilo kakva određena pravila u ocjenjivanju dokaza pred krivičnim sudovima. Domaći sudovi trebaju ocijeniti prijedloge koji su im izneseni, kao i značaj dokaza na koje se optuženi žele pozvati (vidi, inter alia, Evropski sud, Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, serija A, broj 146, tačka 68). Institucije Evropske konvencije usvojile su stav da domaći sudovi uživaju diskreciono ovlaštenje da sami odluče da saslušaju svjedoke za koje smatraju da će im pomoći u utvrđivanju istine, odnosno da ocijene da li je nužno da se pozovu predloženi svjedoci ili provedu drugi predloženi dokazi, pazeći da se ne naruše smisao i cilj prava na pravično suđenje koji obavezuju da se suđenje odvija pod jednakim uvjetima i uz jednakost oružja. Član 6. stav 3. Evropske konvencije zahtijeva samo da sud navede razloge zbog kojih je odlučio da ne provede predložene dokaze koje je optuženi izričito zahtijevao (vidi Evropski sud, Vidal protiv Belgije, presuda od 22. aprila 1992. godine, serija A, broj 235, tačka 34).

37. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da je Općinski sud, razmatrajući apelanticin prijedlog da se provede vještačenje po vještaku mašinske struke, u obrazloženju presude jasno naveo da je u vozilu bio ugrađen uređaj za mjerenje potrošnje goriva i pređenih kilometara koji je imao funkciju mjerenja potrošnje goriva na postavljenom vozilu na koje je i postavljen zbog mogućeg odstupanja u potrošnji goriva zavisno od uvjeta vožnje, a da apelantica predlaže vještačenje na okolnosti da su moguća veća odstupanja iz istih razloga, ali u većem rasponu od utvrđenog općim karakteristikama vozila. Prema ocjeni Općinskog suda, to predstavlja pokušaj apelanticine odbrane da apstraktnim podacima-parametrima, koje bi vještak navodno utvrdio, dokaže da je predmetno vozilo imalo stvarnu potrošnju od 38,8 litara na 100 km, koliko je prikazivao vozač koji je vozio kamion, a takvim načinom se ne može utvrditi stvarna potrošnja goriva u označenom periodu, a pretpostavka tačnosti mjerenja bi se mogla oboriti samo rekonstrukcijom testiranja potrošnje goriva na konkretnom vozilu, zbog čega vrijedi pretpostavka tačnosti podataka sa zaslona. U vezi sa ovim zaključcima Općinskog suda koji su bili osporavani u apelanticinoj žalbi, Kantonalni sud je istakao da u cijelosti prihvaća obrazloženje Općinskog suda o odbijanju navedenog dokaznog prijedloga. Dovodeći praksu Evropskog suda u vezu s obrazloženjem odluka redovnih sudova, Ustavni sud zapaža da je Općinski sud, što je prihvatio i Kantonalni sud, detaljno razmotrio značaj provođenja vještačenja koje je apelantica predlagala, pri čemu je jasno ukazao na eventualnu važnost, korisnost i pouzdanost provođenja tog dokaza za utvrđivanje spornih činjenica u konkretnom slučaju, a u kojima Ustavni sud ne nalazi elemente proizvoljnosti. Stoga, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi, pozivajući se na zakonske odredbe, prilikom odbijanja apelanticinih dokaznih prijedloga naveli jasne i razumljive razloge zbog kojih je odlučeno da se ne provede vještačenje po vještaku mašinske struke, Ustavni sud smatra da su time redovni sudovi poštovali svoju obavezu iz člana 6. stav 3. tačka d) Evropske konvencije, zbog čega su neosnovani apelanticini navodi da joj osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje u tom segmentu.

38. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da osporenim odlukama redovnih sudova nije povrijeđeno apelanticino pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1, 2. i 3. tačka d) Evropske konvencije.

II.Pravo na imovinu

39. Član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

k) Pravo na imovinu.

40. Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi:

1. Svaka fizička ili pravna osoba ima pravo na mirno uživanje svoje imovine.

Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.

2. Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne umanjuju pravo države da primjenjuje zakone koje smatra potrebnim da bi regulirala korištenje imovine u skladu s općim interesom, ili da bi osigurala plaćanje poreza ili drugih doprinosa ili kazni.

41. Apelantica smatra da joj je povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju jer je obavezana da na ime stečene imovinske koristi plati iznos od 32.301,74 KM, iako, kako navodi, iz izreke presude kojom se proglašava krivom proizlazi da je imovinsku korist stekao Z. H. koji je oslobođen optužbe da je počinio krivično djelo.

42. U vezi s ovim apelanticinim navodima, Ustavni sud primjećuje da novčani iznos koji je apelantica obavezana platiti na ime imovinske koristi pribavljene krivičnim djelom nesporno predstavlja umanjenje apelanticine „imovine“, što uživa zaštitu u smislu člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Također, proizlazi da je osporenim presudama došlo do lišavanja apelantice njezine imovine. Ustavni sud mora, kao sljedeće, ispitati može li se apelanticino lišavanje imovine smatrati opravdanim. Da bi miješanje u pravo na imovinu bilo opravdano, ono mora: (a) biti predviđeno zakonom, (b) imati legitiman cilj od javnog ili općeg interesa i (c) biti u skladu s načelom proporcionalnosti.

43. U vezi s apelanticinim navodima da su redovni sudovi proizvoljno primijenili materijalno pravo kada su je obavezali na isplatu imovinske koristi pribavljene krivičnim djelom, Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud naveo da je odredbom člana 114. stav 1. KZFBiH propisano da je jedno od osnovnih načela krivičnog postupka da niko ne može zadržati imovinsku korist pribavljenu krivičnim djelom. Ustavni sud dalje zapaža da je odredbom člana 115. KZFBiH propisano: „Učinitelju će se oduzeti novac, predmeti od vrijednosti i svaka druga imovinska korist koja je pribavljena krivičnim djelom, a ako lišenje nije moguće, učinitelj će se obavezati na isplatu novčanog iznosa srazmjernog pribavljenoj imovinskoj koristi. Imovinska korist pribavljena krivičnim djelom može se oduzeti osobi na koju je prenesena bez naknade ili uz naknadu koja ne odgovara stvarnoj vrijednosti ako je ona znala ili mogla znati da je imovinska korist pribavljena krivičnim djelom.“ Dakle, iz sadržaja navedene odredbe proizlazi da kada su ispunjeni navedeni uvjeti, sud može imovinsku korist pribavljenu krivičnim djelom oduzeti ili od učinioca, i to njegovim obavezivanjem da plati novčani iznos srazmjeran pribavljenoj imovinskoj koristi ili od lica na koje je ona prenesena. Prema tome, zakon ne propisuje „koju je počinitelj pribavio krivičnim djelom“, nego „…Učinitelju će se oduzeti (…) imovinska korist koja je pribavljena krivičnim djelom..“, te „…imovinska korist pribavljena krivičnim djelom može se oduzeti osobi na koju je prenesena…“ Iz navedenog dakle proizlazi da će sud pri odlučivanju da li će imovinsku korist pribavljenu krivičnim djelom oduzeti od učinioca ili od lica na koju je prenesena sud, u pravilu, rukovoditi razlozima cjelishodnosti.

44. Ustavni sud dalje primjećuje da je apelantici oduzet novčani iznos od 32.301,74 KM na osnovu pravomoćne presude Općinskog suda. Općinski sud je svoju odluku donio primjenom člana

114. KZFBiH kojim je izričito propisano da niko ne može zadržati imovinsku korist pribavljenu krivičnim djelom, te odredbe člana 115. stav 1. KZFBiH kojom je propisano: „Učinitelju će se oduzeti novac, predmeti od vrijednosti i svaka druga imovinska korist koja je pribavljena krivičnim djelom, a ako lišenje nije moguće, učinitelj će se obavezati na isplatu novčanog iznosa srazmjernog pribavljenoj imovinskoj koristi. Imovinska korist pribavljena krivičnim djelom može se oduzeti osobi na koju je prenesena bez naknade ili uz naknadu koja ne odgovara stvarnoj vrijednosti ako je ona znala ili mogla znati da je imovinska korist pribavljena krivičnim djelom.“ U vezi s okolnostima da je apelantica omogućila pribavljanje imovinske koristi Z. H. Općinski sud je ukazao da je citiranom zakonskom odredbom predviđena mogućnost oduzimanja imovinske koristi od trećeg lica, ali da je donošenje takve odluke u dispoziciji suda za razliku od oduzimanja imovinske koristi od učinioca krivičnog djela, što predstavlja obavezan vid postupanja suda, zbog čega je apelantica i obavezana da u korist budžeta FBiH uplati navedeni iznos. Kantonalni sud je ocijenio da je odluka o oduzimanju imovinske koristi donesena u skladu s relevantnim zakonskim odredbama, a činjenica da je apelantica omogućila svome sinu stjecanje predmetne imovinske koristi ne znači da nije mogla biti obavezana da vrati imovinsku korist koja je pribavljena u korist njenog sina, što je u skladu sa članom 115. stav 1. KZFBiH. U vezi s navedenim, Ustavni sud zapaža da iz sadržaja odredbe člana 115. stav 1. KZFBiH proizlazi da kada su ispunjeni uvjeti, sud može imovinsku korist pribavljenu krivičnim djelom oduzeti ili od učinioca, i to njegovim obavezivanjem da plati novčani iznos srazmjeran pribavljenoj imovinskoj koristi ili od lica na koje je ona prenesena. U takvim slučajevima, pri odlučivanju da li će imovinsku korist pribavljenu krivičnim djelom oduzeti od učinioca ili od lica na koje je prenesena, sud će se, u pravilu, rukovoditi razlozima cjelishodnosti. Stoga, dovodeći sadržaj navedene odredbe u vezu s obrazloženjem redovnih sudova, Ustavni sud primjećuje da odluka o oduzimanju imovinske koristi donesena na osnovu zakona čija primjena nije bila proizvoljna, iz čega proizlazi da je, u smislu standarda Evropskog suda, miješanje u apelanticinu imovinu bilo zakonito. Osim toga, Ustavni sud primjećuje da je lišavanje apelantice njene imovine rezultat krivičnog postupka koji je vođen protiv nje, a koji je Ustavni sud ocijenio kao pravičan u vezi sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije.

45. Ispitujući je li zakonito lišavanje apelantice njezine imovine provedeno u javnom interesu i u skladu s načelom proporcionalnosti, Ustavni sud, kada je u pitanju odluka kojom se oduzima imovinska korist stečena krivičnim djelom, podsjeća da je slično pravno pitanje već razmatrao u Odluci o dopustivosti i meritumu broj AP 3388/06 od 17. marta 2009. godine (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 50/09). Naime, Ustavni sud je u navedenoj odluci istakao da je „apelant lišen svoje imovine i da je lišavanje rezultat krivičnog postupka koji je vođen protiv apelanta, a koji je Ustavni sud ocijenio kao pravičan u vezi sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. Evropske konvencije. Dalje, Ustavni sud je zaključio da postoji opći interes države da sankcionira počinioce krivičnih djela. Sankcioniranjem krivičnih djela država na konkretnog počinioca krivičnog djela djeluje restriktivno, a na eventualne ostale moguće počinioce preventivno. Ustavni sud konstatira da odredba člana 110. KZBiH (identična odredbi člana 115. KZFBiH) propisuje obavezno izricanje oduzimanja imovinske koristi od počinioca krivičnog djela, te je cilj ove odredbe da spriječi lica da 'uživaju u rezultatima' krivičnog djela, odnosno u imovinskoj koristi pribavljenoj krivičnim djelom. Dakle, na osnovu izloženog slijedi da je apelant lišen svoje imovine u javnom interesu. Također, Ustavni sud primjećuje da je u konkretnom slučaju teret koji se nameće apelantu, a koji se odražava u lišavanju imovine, proporcionalan cilju kojem se teži, tim prije što je od apelanta oduzeta samo ona imovina za koju su sudovi utvrdili da je stečena izvršenim krivičnim djelom.“

46. U vezi sa okolnostima da je od apelantice oduzeta imovinska korist koju je stekao njen sin Z. H., Ustavni sud ukazuje da je oduzimanje imovinske koristi pribavljene krivičnim djelom po svojoj pravnoj prirodi posebna krivično-pravna mjera imovinskog karaktera koja je propisana upravo kako bi se poništile posljedice učinjenja krivičnog djela kojim je takva imovina stečena. Oduzimanjem imovinske koristi od učinioca, bez obzira da li je on stekao tu imovinsku korist, dodatno se utječe na njega da ne čini djela s ciljem da druga lica stječu imovinsku korist posebice, te se istovremeno osigurava zaštita u slučajevima kada takva korist od trećih lica ne bi mogla biti oduzeta. Stoga je zakonodavac i ostavio sudovima na dispoziciju da, u skladu s vlastitim shvaćanjem svrsishodnosti, odluče od koga će oduzeti imovinsku korist pribavljenu krivičnim djelom. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud ukazuje je nesporno da postoji javni interes za oduzimanje imovinske koristi od apelantice kao počinioca krivičnog djela. Najzad, Ustavni sud primjećuje da je u konkretnom slučaju teret koji se nameće apelantici, a koji se odražava u lišavanju imovine, proporcionalan cilju kojem se teži, tim prije što je od apelantice oduzeta samo ona imovina za koju su sudovi utvrdili da je stečena izvršenim krivičnim djelom.

47. U skladu s navedenim, Ustavni sud zaključuje da osporenom presudom nije povrijeđeno apelanticino pravo iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

III. Pravo na djelotvorni pravni lijek

48. Dalje, apelantica ukazuje da je izjavila žalbu protiv odluke o kazni, ali da drugostepeni sud nije raspravljao o njenim žalbenim navodima, zbog čega smatra da joj je osporenim presudama povrijeđeno i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje. Dakle, apelantica je imala i koristila mogućnost korištenja zakonom propisanih pravnih lijekova, odnosno da je u konkretnom postupku koristila pravo žalbe. Ustavni sud, suprotno apelanticinim tvrdnjama, zapaža da je drugostepeni sud razmotrio apelanticine navode kojima je osporavala odluku o kazni, ukazujući da se po nalaženju drugostepenog suda blažom utvrđenom kaznom zatvora ili manjim rokom provjere ne bi mogla ostvariti svrha izricanja krivično-pravne sankcije propisana članom 42. KZFBiH. Prema tome, imajući u vidu da je drugostepeni sud razmotrio apelanticine žalbene navode kojima je osporavala odluku o kazni, Ustavni sud smatra da su i ovi apelanticini navodi neosnovani.

VIII.Zaključak

49. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1, 2. i 3. tačka d) Evropske konvencije budući da su redovni sudovi za svoje odluke dali detaljno, jasno i argumentirano obrazloženje u pogledu izvedenih dokaza i njihove pravne valjanosti, a iz obrazloženja osporenih presuda ne proizlazi ništa što bi ukazivalo da su redovni sudovi imali sumnju u pogledu postojanja bilo koje činjenice koja čini obilježje krivičnog djela koje je apelantici stavljeno na teret, pa da bi tu sumnju rješavali presudom na način koji je povoljniji za apelanticu kao optuženu. Ustavni sud, također, smatra da u konkretnom slučaju nema ništa što bi ukazivalo da redovni sudovi nisu poštovali pravila o ravnopravnosti stranaka pred sudom.

50. Dalje, Ustavni sud zaključuje da nije došlo do povrede apelanticinog prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju u situaciji kada su redovni sudovi, u skladu s relevantnim odredbama KZFBiH, apelanticu obavezali na plaćanje imovinske koristi pribavljene izvršenjem krivičnog djela za koje je apelantica proglašena krivom.

51. Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno apelanticino pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje kada je drugostepeni sud razmotrio apelanticine žalbene navode kojima je osporavala odluku o kazni.

52. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

53. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević