Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1581/16 (Republika Srpska, Ministarstvo pravde RS, Osnovni sud u Trebinju)
Odluka donesena 19. 06. 2018.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Radni spor
- Prava iz radnog odnosa
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Troškovi i izdaci
- Javna vlast
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1581/16
Apelacija
Odluka o dopustivosti
19. 06. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić, Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 19. juna 2018. godine, u predmetu broj AP-1581/16, rješavajući apelaciju Republike Srpske, Ministarstva pravde RS, Osnovnog suda u Trebinju, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Republike Srpske, Ministarstva pravde RS, Osnovnog suda u Trebinju podnesena protiv Presude Okružnog suda u Trebinju broj 94 0 Rs 024930 15 Rsž od 27. januara 2016. godine i Presude Osnovnog suda u Foči broj 94 0 Rs 024930 15 Rsž od 27. januara 2016. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Republika Srpska, Ministarstvo pravde RS, Osnovni sud u Trebinju (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Pravobranilaštvo Republike Srpske - sjedište zamjenika u Foči, podnio je 4. aprila 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 94 0 Rs 024930 15 Rsž od 27. januara 2016. godine i Presude Osnovnog suda u Foči (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 94 0 Rs 024930 15 Rs od 28. oktobra 2015. godine.
2. Presudom Osnovnog suda broj 94 0 Rs 024930 15 Rs od 28. oktobra 2015. godine obavezan je apelant kao tuženi da isplati tužitelju Muameru Kovaču (u daljnjem tekstu: tužitelj) da na ime troškova dolaska i odlaska sa posla iz Zenice u Trebinje, za period od 30. augusta 2014. godine do 30. augusta 2015. godine isplati iznos od 3.840,00 KM sve sa zakonskom zateznom kamatom i da mu naknadi troškova parničnog postupka u iznosu od 795,60 KM.
3. U obrazloženju presude je navedeno, da je taj sud ocjenom izvedenih dokaza tužbeni zahtjev tužitelja usvojio primjenom odredbe člana 14. Zakona o platama i drugim naknadama sudija i tužitelja Republike Srpske, kojom je propisano da sudije, tužitelji i stručni saradnici iz člana 4. tog zakona imaju pravo na naknadu za putne troškove u skladu sa propisima o unutrašnjem poslovanju suda ili tužiteljstva i odobrenim budžetom suda, odnosno tužiteljstva. Iz pomenute zakonske odredbe nedvosmisleno proizilazi da sudije, tužitelji i stručni saradnici iz člana 4. citiranog zakona imaju pravo na naknadu za putne troškove, ali da im je to pravo uslovljeno postojanjem propisa o unutrašnjem poslovanju suda ili tužiteljstva, kojim će biti regulisana visina i način ostvarivanja te naknade te u skladu s tim, sredstva odobrena budžetom suda, odnosno tužiteljstva. Osnovni sud je također ukazao da nije sporno da internim propisima, odnosno propisima o unutrašnjem poslovanju tuženog nije predviđena naknada za putne troškove nastale prilikom dolaska na posao i odlaska sa posla. Međutim činjenica da internim pratećim propisima nije dalje definisano pravo koje je utvrđeno zakonom, se ne može se protumačiti kao gubitak prava tužitelja. Dakle, po ocjeni Osnovnog suda okolnost da interni propis nije donesen ne može osloboditi apelanta obaveze plaćanja tih troškova, jer upravo apelant nedonošenjem propisa tužitelju čini štetu, ograničavajući njegovo pravo na imovinu. Naime do povrede prava na imovinu tužitelja dolazi iz razloga što su troškovi odlaska na posao i povratka sa posla neophodni i nezaobilazni, dakle uslov su rada i moraju se podmiriti iz plate. Konkretan rezultat navedenog je da sudijska plata nema realnu vrijednost, čime je njegov ekonomski status izmijenjen na lošije, a time je i njegov položaj obezvrijeđen. Na navedeni način sudije su diskriminisane prema imovinskom osnovu u odnosu na druga zanimanja ali i na sudije koje putuju na posao u odnosu na sudije koje ne putuju. U okolnostima konkretnog slučaja iz stanja spisa proizilazi da je tužitelj obavljajući dužnost sudije Osnovnog suda povremeno putovao na relaciji Zenica-Trebinje-Zenica i nazad, što proizilazi iz izvedenih dokaza (potvrda Ubla Tours od 25. avgusta 2015. godine i potvrde Centrotrans a.d. Istočno Sarajevo od 24. avgusta 2015. godine), jer se iste odnose na četiri putovanja u toku mjesec (80 KM) a, što ukupno iznosi 3.840,00 KM. Imajući u vidu navedeno, Osnovni sud je odlučio kao u izreci presude. Također tužitelju su dosuđeni troškove parničnog postupka u iznosu od 795,60 KM.
4. Presudom Okružnog suda broj 94 0 Rs 024930 15 Rsž od 27. januara 2016. godine žalba apelanta je odbijena kao neosnovana i potvrđena presuda Osnovnog suda od 28. oktobra 2015. godine.
5. Okružni sud je u obrazloženju ponovio sadržaj člana 14. Zakona o platama i drugim primanjima sudija te istakao da činjenica da internim pratećim propisaima nije dalje degfinisano pravo koje je utvrđeno zakonom ne može se protumačiti kao gubitak prava za tužioca niti može osloboditi apelanta obaveze plaćanja tih troškova. Dalje, Okružni sud je naveo da su troškovi dolaska na posao i odlaska sa posla neophodni i nezaobilazni, da su uslov rada i da se moraju podmiriti iz plate, pa tako sudijska plata nema svoju realnu vrijednost. Okružni sud je zaključio da su na takav način sudije diskriminisane prema imovinskom osnovu u odnosu na druga zanimanja, odnosno u odnosu na sudije koje ne putuju. Prema tome, je zaključio da takva situacija zahtjeva priznanje zakonskog prava sudija i tužitelja na naknadu na ime putnih troškova, a kako bi se ta situacija prevazišla jedina mogućnost je analogna primjena postojećih zakona ili kolektivnih ugovora koji se odnose na druge ili slične kategorije radnika. Osim toga, Okružni sud je nadalje naveo da je elemente za utvrđivanje visine ostvarenih troškova putovanja našao u potvrdama autoprevoznika o visini karte u javnom saobraćaju, što su stranke u prvostepenom postupku učinile i nespornim. Istaknuto je da je prvostepeni sud, imajući u vidu navedeno te odluku Ustavnog suda u predmetu AP-3466/11, kao i stanovište Vrhovnog suda Republike Srpske izneseno u preciziranom predmetuāā, opravdano našao osnovanim tužbeni zahtjev tužioca za isplatu navedenih troškova.
6. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama redovnih sudova povrijeđeno prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant, u suštini, smatra da je u predmetnoj pravnoj stvari proizvoljno primijenjeno materijalno pravo, odnosno da su sudovi donijeli odluke na osnovu odredaba člana 14. Zakona o platama i drugim naknadama sudija i tužilaca u Republici Srpskoj („Službeni glasnik RS“ br. 30/07, 118/07 i 116/12), koji zakon je prestao da važi stupanjem na snagu Zakona o platama i naknadama sudija i tužitelja u Republici Srpskoj („Službeni glasnik RS“ broj 66/14, objavljen 15. jula 2014. godine). Takođe, je ukazao da je članom 13. važećeg Zakona o platama i naknadama sudija i tužitelja u Republici Srpskoj, propisano da „Sudije i tužitelji imaju pravo na naknadu za putne troškove u skladu sa propisima o unutrašnjem poslovanju suda i tužiteljstva i odobrenim budžetom suda, odnosno tužiteljstva. Prema tome dalje navodi kako nema poseban Pravilnik o unutrašnjem sudskom poslovanju, a da Pravilnikom o unutrašnjem sudskom poslovanju koji je donio Visoki sudski i tužilački savjet Bosne i Hercegovine nije propisivao niti je konstituisao pravo na naknadu za putne troškove, te da je apelant postupa po Pravilniku o unutrašnjem sudskom poslovanju koji je donio Ministar pravde Republike Srpske, koji također ne propisuje niti konstituiše pravo na naknadu za putne troškove.
Relevantni propisi
7. Zakon o platama i drugim naknadama sudija i tužilaca u Republici Srpskoj („Službeni glasnik Republike Srpske“, br. 115/05, 30/07, 118/07 i 116/12), koji je stupio na pravnu snagu 1. januara 2006. godine, u relevantnom dijelu glasi:
Član 14.
Naknada za putne troškove Sudije, tužioci i stručni saradnici iz člana 4. ovog zakona imaju pravo na naknadu za putne troškove u skladu sa propisima o unutrašnjem poslovanju suda ili tužilaštva i odobrenim budžetom suda, odnosno tužilaštva.
8. Zakon o platama i naknadama sudija i tužilaca u Republici Srpskoj („Službeni glasnik RS“, br. 66/14 i 60/15) u relevantnom dijelu glasi:
Član 13.
Sudije i tužioci imaju pravo na naknadu za putne troškove u skladu sa propisima o unutrašnjem poslovanju suda ili tužilaštva i odobrenim budžetom suda, odnosno tužilaštva.
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
10. S obzirom na to da je apelant nositelj javne vlasti, Ustavni sud podsjeća da on ne uživa zaštitu prava zagarantiranih odredbama Evropske konvencije i njenih protokola koji reguliraju odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu sa javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud u svojoj praksi ukazao je da Evropska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i osnovnih sloboda, a Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, pa je usvojio stav da, prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kog suda za koju smatra da su mu njome povrijeđena prava može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. U skladu s tim, državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka, uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba).
11. Ustavni sud, nadalje, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), koju Ustavni sud slijedi prilikom ispitivanja navoda o povredi ustavnih prava, apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
12. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose isključivo na način na koji su sudovi osporenim presudama primijenili odredbe materijalnog prava. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda, prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
13. U vezi navoda apelacije Ustavni sud zapaža da redovni sudovi osporenim presudama usvojili tužbeni zahtjev tužitelja i apelant obavezan da tužitelju isplati navedeni novčani iznos na ime troškova dolaska i odlaska sa posla. Ustavni sud zapaža da iz činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, proizilazi da su redovni sudovi u obrazloženjima svojih odluka dali detaljne i jasne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tom, vezano za apelacione navoda kojima ukazuje da su se redovni sudovi pozvali na odredbu člana 14. ranije važećeg Zakona o platama i drugim naknadama sudija i tužilaca u Republici Srpskoj, kojom je propisano, da sudije, tužitelji i stručni saradnici iz člana 4. tog zakona imaju pravo na naknadu za putne troškove u skladu sa propisima o unutrašnjem poslovanju suda ili tužiteljstva i odobrenim budžetom suda, odnosno tužiteljstva, Ustavni sud ne nalazi da je takav propust redovnih sudova sam po sebi doveo u pitanje poštovanje prava apelanta na pravično suđenje. Ovo iz razloga jer odredba člana 13. važećeg Zakona o platama i naknadama sudija i tužilaca u Republici Srpskoj, na identičan način reguliše predmetno pravno pitanje. S obzirom na to Ustavni sud, suprotno apelacionim navodima, ne nalazi proizvoljnost u zaključku redovnih sudova da činjenica da interni propis nije donesen, ne može osloboditi apelanta obaveze plaćanja navedenih troškova tužitelju.
14. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao slična činjenična i pravna pitanja, te da u vezi s tim nije našao proizvoljnost u postupanju redovnih sudova (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti AP-3494/17 od 15. novembra 2017. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu navedeno, kao i praksu u odluci o dopustivosti i meritumu broj AP-3466/11od 15. aprila 2015. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba ) na koju su se pozvali redovni sudovi, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavno pitanje na koje se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
15. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević