Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2936/16 (S. M.)

Odluka donesena 05. 07. 2018.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Građanski postupak
  • Član 13. EK – Pravo na djelotvorni pravni lijek
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Član 14. EK – zabrana diskriminacije
  • Radni spor
  • Međunarodni pakt o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima
  • Prava iz radnog odnosa
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2936/16

Apelacija

Odluka o meritumu

05. 07. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2936/16, rješavajući apelaciju Svjetlane Mirnić na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 5. jula 2018. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Svjetlane Mirnić podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 73 0 Rs 020566 15 Rsž od 26. aprila 2016. godine i Presude Osnovnog suda u Kotor Varoši broj 73 0 Rs 020566 14 Rs od 9. aprila 2015.

godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Svjetlana Mirnić (u daljnjem tekstu: apelantkinja), iz Banje Luke, koju zastupaju Radmila i Ognjen Plavšić, advokati iz Banje Luke, podnijela je 11. jula 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 73 0 Rs 020566 15 Rsž od 26. aprila 2016. godine i Presude Osnovnog suda u Kotor Varoši (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 73 0 Rs 020566 14 Rs od 9. aprila 2015. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom

1. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Osnovnog i Okružnog suda, kao i od tužene Republike Srpske koju zastupa Pravobranilaštvo Republike Srpske (u daljnjem tekstu: tužena) zatraženo je 3. maja 2018. godine da dostave odgovor na apelaciju.

2. Osnovni sud je 11. maja 2018. godine dostavio odgovor na apelaciju, Okružni sud 14. maja 2018. godine, dok tužena nije dostavila odgovor na apelaciju.

III.Činjenično stanje

3. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantkinjinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.

4. Presudom Osnovnog suda broj 73 0 Rs 020566 14 Rs od 9. aprila 2015. godine odbijen je kao neosnovan apelantkinjin tužbeni zahtjev kojim je traženo da se ponište kao nezakonita rješenja predsjednika Osnovnog suda u Banjoj Luci br. 071-0-Su-14-001543-2 od 27. juna 2014. godine i br. 071-O-Su-14-001586-2 od 11. jula 2014. godine, slijedom čega Rješenje predsjednika Osnovnog suda u Banjoj Luci broj 071-0-Su-14-001038 od 30. aprila 2014. godine ostaje na snazi. Takođe je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev da se tužena obaveže da apelantkinji na ime razlike između isplaćene plate i plate obračunate u skladu s Rješenjem predsjednika Osnovnog suda u Banjoj Luci broj 071-0-Su-14-001038 od 30. aprila 2014. godine za period od 2. maja 2014. do 6. februara 2015. godine na način iskazan u stavu I dispozitiva ove presude.

5. Kako slijedi iz obrazloženja osporene presude, apelantkinja je podnijela tužbu protiv tužene navodeći da je kod tužene zasnovala radni odnos na neodređeno vrijeme na radnom mjestu referenta izvršenja u Osnovnom sudu u Banjoj Luci. Rješenjem Osnovnog suda u Banjoj Luci od 30. aprila 2014. godine utvrđena je visina plate u drugoj platnog grupi s koeficijentom 9,00 da bi rješenjem istog suda od 27. juna 2014. godine apelantkinji bila utvrđena visina plate u trećoj platnoj grupi s koeficijentom 7,00. Protiv ovog rješenja apelantkinja je izjavila prigovor, a predsjednik Osnovnog suda u Banjoj Luci je rješenjem od 11. jula 2014. godine prigovor odbio kao neosnovan.

6. Kako navodi Osnovni sud, predmet spora je obračun plate zaposlene u sudu, pa je sud u konkretnom slučaju primijenio odredbe Zakona o platama zaposlenih u institucijama pravosuđa Republike Srpske („Službeni glasnik RS“ broj 31/14; u daljnjem tekstu: Zakon o platama), kao i odredbu člana 4. Zakona o radu („Službeni glasnik RS“ broj 55/07 - prečišćeni tekst). Odredbom člana 1 Zakona o platama propisano je da se njime uređuju način utvrđivanja plata, naknada i ostalih ličnih primanja zaposlenih u sudovima - što se odnosi i na apelantkinju kao zaposlenicu suda. Prema odredbi člana 6 stav 1 ovog zakona, osnovna plata obračunava se i iskazuje mjesečno za puno radno vrijeme prema radnom mjestu i odgovarajućoj platnoj grupi. Osnovna plata je proizvod cijene rada kao izraza vrijednosti za najjednostavniji rad i koeficijenta utvrđenog prema platnoj grupi, kako je to propisano stavom 2 istog člana zakona.

7. Kako je dalje navedeno, plate zaposlenih u sudovima Republike Srpske se u smislu odredbe člana 11 Zakona o platama zaposlenih u institucijama pravosuđa Republike Srpske razvrstavaju u platne grupe i određuju im se koeficijenti za obračun plata. Dakle, koeficijent za obračun plate proizlazi iz platne grupe. Navedenom zakonskom odredbom predviđene su četiri platne grupe i u okviru njih određeni su koeficijenti za pojedine pozicije. Prema tome, apelantkinji koja radi u Osnovnom sudu u Banjoj Luci na radnom mjestu referenta izvršenja i ima srednju stručnu spremu pravilno je u skladu sa zakonom obračunata plata u trećoj platnoj grupi s koeficijentom 7,00. Sud smatra da to ne dovodi u pitanje činjenica da je Pravilnikom o unutrašnjoj organizaciji i sistematizaciji radnih mjesta Osnovnog suda u Banjoj Luci za radno mjesto referent izvršenja propisana viša stručna sprema (viša upravna škola) i srednja stručna sprema (upravna škola ili gimnazija). Naime, plate se iskazuju za radno mjesto prema odgovarajućoj platnoj grupi u okviru koje je određen koeficijent. U odnosu na poziciju referenta (kao što je apelantkinja) platna grupa i koeficijent zavise od stručne spreme. Tako, referent s višom stručnom spremom spada u drugu platnu grupu s koeficijentom 9,00, dok referent sa srednjom stručnom spremom pripada trećoj platnoj grupi s koeficijentom 7,00. Sud je utvrdio da apelantkinja, njenim raspoređivanjem u treću grupu, nije diskriminirana u odnosu na druge radnike na radnom mjestu referenta izvršenja. Konačno, pošto je sud utvrdio da je pravilno obračunata plata apelantkinji u trećoj platnoj grupi s koeficijentom 7,00, to nema mjesta obavezivanju tužene da joj isplati razliku između isplaćene plate i plate obračunate u drugoj platnoj grupi s koeficijentom 9,00 – sa zakonskim kamatama.

8. Presudom Okružnog suda broj 73 0 Rs 020566 15 Rsž od 26. aprila 2016. godine odbija se kao neosnovana apelantkinjina žalba i prvostepena presuda potvrđuje.

9. Kako navodi Okružni sud, apelantkinja je u spornom periodu obavljala poslove referenta i kako je završila srednju školu - gimnaziju to je prema navedenim zakonskim odredbama u pobijanim rješenjima tužene pravilno utvrđen koeficijent za obračun plata 7, pa je slijedom toga pravilno odbijen i zahtjev za isplatu razlika plata između platnog koeficijenta 7 i platnog koeficijenta 9.

10. Okružni sud ukazuje da je apelantkinja u ovom postupku pokrenula pitanje da li se pobijanim aktima tužene krši njeno pravo da za rad jednake vrijednosti i složenosti ostvaruje jednaku zaradu, odnosno da li pobijano rješenje u svojoj primjeni dovodi do nejednakog tretiranja zaposlenih u istoj situaciji koji obavljaju isti rad u okviru istog radnog mjesta, što bi bilo protivno članu 90 stav 2 Zakona o radu, članu 10 Ustava Republike Srpske, članu 23 stav 2 Opšte deklaracije o pravima čovjeka i članu 7 tačka i) Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima u odnosu na garanciju jednake zarade za isti rad ili rad iste vrijednosti.

11. Međutim, kako navodi Okružni sud, praksa redovnih sudova i ustavno-sudska praksa u Republici Srpskoj su na stanovištu da se alternativnim propisivanjem uslova stručne spreme za obavljanje poslova istog radnog mjesta s jedne strane, pa zatim različitim vrednovanjem radnika zaposlenih na istom radnom mjestu s druge strane, koji obavljaju i potpuno jednake poslove, ne krše principi o jednakom vrednovanju rada iste vrijednosti, ni princip zabrane diskriminacije građana. U tom smislu su odluke Ustavnog suda Republike Srpske broj U-14/0.S od 21. decembra 2009. godine i Odluka br. U-14/08 od 19. maja 2010. godine („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 9/2010) i U-14/08 od 19. maja 2010. godine („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 65/2010), kao i Presuda Vrhovnog suda Republike Srpske broj 73 0 Rs 012184 13 Rev od 5. juna 2014. godine.

12. Imajući u vidu da Okružni sud nije ovlašćen da ocjenjuje ustavnost zakona, te prihvatajući pravna shvatanja i sudsku praksu najviših sudova u Republici Srpskoj neosnovanim se cijene apelantkinjini žalbeni navodi o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, člana 90 stav 2 Zakona o radu i člana 14 Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

13. Apelantkinja smatra da su joj osporenim presudama povrijeđena prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1. Evropske konvencije, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije i pravo na zabranu diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije, član 7 tačka i) Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima, te prava iz člana 23 stav 2 Opšte deklaracije o pravima čovjeka.

14. Navodi da u Osnovnom sudu u Banjaluci na radnom mjestu referenta izvršenja rade četiri izvršioca, od kojih jedan izvršilac s višom stručnom spremom, a tri izvršioca sa srednjom stručnom spremom, svi rade isti posao, ali sa različitim platama jer referent izvršenja koji ima višu stručnu spremu za isti posao koji obavljaju referenti sa srednjom stručnom spremom ima koeficijent za obračun plate 9,00, dok referenti koji rade identičan posao, ali imaju završenu srednju stručnu spremu, među kojima je i apelantkinja, imaju koeficijent za obračun plate 7,00. Apelantkinja je na sve ove nepravilnosti ukazivala u dosadašnjem toku postupka, pred poslodavcem i sudovima RS, međutim ni poslodavac, a ni sudovi u RS uopšte nisu uzimali u obzir apelantkinjine prigovore.

b) Odgovor na apelaciju

15. Osnovni sud smatra da je postupak sproveden u skladu s odredbama procesnog prava, a primjenom materijalnog prava. Sud je tokom postupka utvrdio da je apelantkinji pravilno obračunata plata, pa je tužbeni zahtjev odbio kao neosnovan. Prema shvatanju suda, apelantkinja nije dokazala navode iz tužbe i one iznesene tokom postupka – kojima je dovođen u pitanje obračun plate apelantkinji.

16. Okružni sud navodi da osporena presuda suda sadrži adekvatno obrazloženje koje sadrži sve elemente propisane članom 191 ZPP i kojim je odgovoreno na sve bitne žalbene navode tako da apelacija nije osnovana u pogledu zaštite prava na pravično suđenje i prava na imovinu. Ovaj sud je u obrazloženju presude naveo jasne razloge zbog kojih je našao da je apelantkinjina plata za radno mjesto referent izvršenja utvrđena u skladu s njenom stručnom spremom i pravilnom primjenom Zakona o platama jer taj zakon propisuje različitu platu za radnike na istim radnim mjestima, a s različitim stručnim kvalifikacijama. Prema izloženom, predlaže se da apelacija bude odbačena kao nedozvoljena ili da se apelacija odbije.

V.Relevantni propisi

17. U Zakonu o platama zaposlenih u institucijama pravosuđa Republike Srpske („Službeni glasnik RS“ broj 31/14) relevantne odredbe glase:

Član 1.

Zakonom o platama zaposlenih u institucijama pravosuđa Republike Srpske (u daljem tekstu: Zakon) uređuje se način utvrđivanja plata, naknada i ostalih ličnih primanja zaposlenih u sudovima i tužilaštvima Republike Srpske, Pravobranilaštvu Republike Srpske, kaznenopopravnim ustanovama Republike Srpske, Sudskoj policiji Republike Srpske i Centru za edukaciju sudija i tužilaca Republike Srpske.

Član 6.

(1) Osnovna plata obračunava se i iskazuje mjesečno za puno radno vrijeme prema radnom mjestu i odgovarajućoj platnoj grupi. (....)

Član 11.

Plate zaposlenih u sudovima Republike Srpske razvrstavaju se u platne grupe i određuju im se sljedeći koeficijenti za obračun plata:

(.....) v) treća platna grupa:

1) referent sa srednjom stručnom spremom.................................. 7, (....)

18. U Zakonu o radu RS („Službeni glasnik RS“ broj 55/07 - prečišćeni tekst) relevantne odredbe glase:

Član 4.

Odgovarajuće odredbe ovog zakona primijeniće se i na radnike zaposlene u organima državne uprave, pravosuđa, unutrašnjih poslova, carinske službe i u drugim državnim organima i organizacijama, ukoliko drugim zakonom nije drugačije određeno.

Član 90 stav 2 Radnicima se garantuje jednaka plata za isti rad ili rad iste vrijednosti koji ostvaruju kod poslodavca.

19. U Zakonu o radu RS („Službeni glasnik RS“ broj 1/16) relevantne odredbe glase: Član 120.

(1) Radnik ostvaruje pravo na platu u skladu sa opštim aktom i ugovorom o radu.

(2) Radnicima se garantuje jednaka plata za isti rad ili rad iste vrijednosti koji ostvaruju kod poslodavca.

VI.Dopustivost

20. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

21. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

22. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Okružnog suda broj 73 0 Rs 020566 15 Rsž od 26. aprila 2016. godine. Zatim, osporenu presudu apelantkinja je primila 19. maja 2016. godine, a apelacija je podnesena 11. jula 2016. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

23. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

24. Apelantkinja smatra da su joj osporenim presudama povrijeđena prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 Evropske konvencije, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije i pravo na zabranu diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije, član 7 tačka i) Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima, te prava iz člana 23 stav 2 Opšte deklaracije o pravima čovjeka. Pravo na pravično suđenje

25. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.

Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1) Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim zakonom ustanovljenim sudom. […]

26. Ustavni sud primjećuje da se u postupku koji je okončan osporenim odlukama odlučivalo o zaštiti prava iz radnog odnosa u vezi s određivanjem apelantkinjine plate pa, podržavajući svoju već ustanovljenu praksu, Ustavni sud zaključuje da se radi o predmetu građanskopravne prirode iz čega proizlazi da je član 6 Evropske konvencije u konkretnom slučaju primjenjiv.

27. Apelantkinja, u suštini, smatra da joj je pravo na pravično suđenje povrijeđeno jer su redovni sudovi nepravilno i nepotpuno utvrdili činjenično stanje i proizvoljno primijenili relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava. U vezi s ovim dijelom navoda, Ustavni sud podsjeća na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

28. Kako slijedi iz obrazloženja osporenih presuda, apelantkinja smatra da su rješenja tužene od 27. juna 2014. godine i 11. jula 2014. godine nezakonita jer je njima utvrđen koeficijent 7,00 u skladu s apelantkinjinom stručnom spremom. Nadalje, iz obrazloženja osporenih presuda se vidi da je tužena u Pravilniku utvrdila radno mjesto - referent izvršenja (na kom radi apelantkinja), predvidjevši da poslove tog radnog mjesta mogu obavljati izvršioci s višom ili srednjom stručnom spremom. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi (Osnovni i Okružni sud) u konkretnom slučaju primijenili odredbe Zakona o platama kao i odredbu člana 4 Zakona o radu. Prema odredbi člana 6 stav 1 Zakona o platama, osnovna plata obračunava se i iskazuje mjesečno za puno radno vrijeme prema radnom mjestu i odgovarajućoj platnoj grupi i osnovna plata je proizvod cijene rada kao izraza vrijednosti za najjednostavniji rad i koeficijenta utvrđenog prema platnoj grupi, kako je to propisano stavom 2 istog člana zakona.

29. Imajući u vidu okolnosti konkretnog slučaja i relevantne odredbe Zakona o platama i Zakona o radu na kojima su zasnovane osporene presude, Ustavni sud smatra da iz činjenica predmeta i osporenih odluka ne proizlazi bilo kakva proizvoljnost u primjeni relevantnog materijalnog prava. Stoga su apelantkinjini navodi da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje zbog proizvoljne primjene materijalnog prava i, prema mišljenju Ustavnog suda, neosnovani. Ustavni sud zaključuje da je predmetni postupak sproveden uz garancije koje pruža član 6 stav 1 Evropske konvencije, te da, shodno tome, osporenim odlukama nije prekršeno apelantkinjino pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

30. Zbog navedenog, Ustavni sud apelantkinjine navode o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije smatra neosnovanim.

Pravo na imovinu

31. Apelantkinja smatra da joj je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se apelantkinjini navodi o kršenju ovih prava, takođe, zasnivaju na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, što je Ustavni sud već obrazložio prilikom razmatranja prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantkinjini navodi o povredi prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine uz Evropsku konvenciju, takođe, neosnovani. Pravo na djelotvoran pravni lijek

32. Član 13 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

Svako kome su povrijeđena prava i slobode koji su predviđeni u ovoj konvenciji ima pravo na djelotvoran pravni lijek pred domaćim vlastima....

33. Prema pravnoj praksi Evropskog suda za ljudska prava, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije je akcesorno pravo. To znači da ovaj član zahtijeva da se obezbijedi pravni lijek u vezi s pravima garantovanim Evropskom konvencijom. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je apelantkinja imala i koristila mogućnost podnošenja žalbe protiv prvostepene odluke. Činjenica da rezultat navedenog pravnog lijeka nije imao pozitivne posljedice za apelantkinju, sama po sebi, ne predstavlja kršenje prava na djelotvoran pravni lijek. Stoga, Ustavni sud smatra da nije bilo kršenja prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije.

Zabrana diskriminacije

34. Apelantkinja smatra da joj je prekršeno pravo na nediskriminaciju iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da se apelantkinja nije izjasnila u vezi s kojim pravom smatra da je diskriminisana, ali da iz navoda apelacije proizlazi da smatra da je diskriminisana u odnosu na pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu. Međutim, s obzirom na zaključke Ustavnog suda u vezi s pravom na pravično suđenje i pravom na imovinu, te imajući u vidu da apelantkinja, osim paušalnih navoda nije ponudila argumente, ni dokaze koji bi ukazivali na vjerovatnoću da je diskriminisana, Ustavni sud smatra da su apelantkinjini navodi o kršenju člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje i pravom na imovinu neosnovani.

Međunarodni pakt o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima

35. Apelantkinja smatra da joj je osporenim presudama prekršeno i pravo na pravo na rad iz člana 6 Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima. Ustavni sud zapaža da apelantkinja navode o kršenju ovih prava vezuje za kršenje prava na pravično suđenje, odnosno proizvoljno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu materijalnog prava. S obzirom na to da iz činjenica predmeta ne proizlazi da je apelantkinja bila diskriminisana, odnosno da je različito tretirana u odnosu na druga lica u identičnoj situaciji, niti proizlazi da je bila u neravnopravnom položaju u odnosu na tuženu, te kako je Ustavni sud utvrdio da u konkretnom slučaju prilikom donošenja odluka o osnovanosti rješenja o utvrđivanju plate s koeficijentom 7 apelantkinji nema ništa što bi ukazivalo da su činjenice proizvoljno utvrđene ili da je materijalno pravo proizvoljno primijenjeno, Ustavni sud i apelantkinjine navode o kršenju navedenih prava smatra neosnovanim.

Prava iz člana 23 stav 2 Opšte deklaracije o pravima čovjeka

36. U vezi s apelantkinjinim navodima o kršenju prava iz člana 23 stav 2 Opšte deklaracije o pravima čovjeka, Ustavni sud ističe da spomenuta deklaracija nije navedena u Ustavu Bosne i Hercegovine i u Aneksu I Ustava Bosne i Hercegovine kao dodatni sporazum o ljudskim pravima koji će se primjenjivati u Bosni i Hercegovini. S druge strane, prava na koja se apelantkinja pozvala iz Opšte deklaracije o pravima čovjeka su, u suštini, inkorporirana u Ustavu Bosne i Hercegovine i Evropskoj konvenciji, koja je Ustavni sud već ispitao u prethodnim tačkama ove odluke.

VIII.Zaključak

37. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada u obrazloženju osporenih odluka nema ničega što ukazuje na proizvoljnu primjenu relevantnih propisa na apelantkinjinu štetu, niti je bilo procesnih propusta na koje je ukazivala apelantkinja, te kada su redovni sudovi za svoje odluke dali argumentovane i jasne razloge.

38. Nema kršenja ni prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kada apelantkinja kršenje ovih prava vezuje za kršenje prava na pravično suđenje, a Ustavni sud je utvrdio da pravo na pravično suđenje nije prekršeno.

39. Nije povrijeđeno apelantkinjino pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije jer je apelantkinja imala na raspolaganju i iskoristila žalbu kao djelotvoran pravni lijek.

40. Ustavni sud zaključuje da u odnosu na apelantkinju nije prekršena zabrana diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje i pravom na imovinu jer apelantkinja nije ponudila dokaze i argumente koji bi ukazivali da je apelantkinja bila različito tretirana u odnosu na druga lica u identičnoj situaciji.

41. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

42. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-2936/16 (S. M.) | Sudska praksa | Aktio