Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2920/18 („GRADACTRANS“ d.o.o. Jablanica)
Odluka donesena 05. 07. 2018.
- Nije pravo koje uživa zaštitu Ustava i EK
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2920/18
Apelacija
Odluka o dopustivosti
05. 07. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 5. jula 2018. godine, u predmetu broj AP-2920/18, rješavajući apelaciju „GRADACTRANSA“ d.o.o. Jablanica, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka h), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-Prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija „GRADACTRANSA“ d.o.o. Jablanica podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Mostaru broj 56 0 Ip 012911 17 Pž od 10. aprila 2018. godine, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
1. „GRADACTRANS“ d.o.o. Jablanica (u daljnjem tekstu: apelant) kojeg zastupa Muamera Vrtić, direktor, podnio je 19. maja 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 56 0 Ip 012911 17 Pž od 10. aprila 2018. godine. Apelant je takođe podnio zahtjev za određivanje privremene mjere kojim je tražio da Ustavni sud „obustavi izvršni postupak koji se kod Općinskog suda u Konjicu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) vodi pod brojem 07 56 Ip 012911 07 Ip do donošenja odluke Ustavnog suda o njegovoj apelaciji.“
2. Grad Banjaluka kao tražilac izvršenja podnio je 1. juna 2007. godine Općinskom sudu prijedlog za izvršenje, protiv apelanta kao izvršenika, na osnovu Rješenja Odjeljenja za stambeno-komunalne poslove Grada Banjaluka broj 05-370-1253/02 od 20. maja 2002. godine, radi naplate novčanog potraživanje u iznosu od 5.523,60 KM uz zakonsku zateznu kamatu od 3. avgusta 2002. godine, predlažući izvršenje zapljenom novčanih sredstva na apelantovim žiro računima u banci.
3. Rješenjem o izvršenju Općinskog suda broj 07 56 Ip 012911 07 Ip od 12. juna 2007. godine odobreno je predloženo izvršenje.
4. Općinski sud je donio Rješenje broj 07 56 Ip 012911 07 Ip od 14. jula 2017. godine u kojem je navedeno da se radi naplate iznosa od 5.523,60 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 3. avgusta 2002. godine do isplate i troškova izvršnog postupka utvrđenih rješenjem o izvršenju tog suda od 12. juna 2007. godine od 480,00 KM, određuje izvršenje na novčanim sredstvima apelanta na računima banaka navedenim u izreci rješenja i prenosom zaplijenjenog iznosa na račun Grada Banjaluka kao tražioca izvršenja.
5. Apelant je podnio prigovor Općinskom sudu protiv Rješenja Općinskog suda broj 07 56 Ip 012911 07 Ip od 14. jula 2017. godine.
6. Rješenjem Općinskog suda broj 07 56 Ip 012911 07 Ip od 29. avgusta 2017. godine djelimično je usvojen apelantov prigovor u dijelu u kojem je određeno izvršenje radi naplate zakonskih zateznih kamata na iznos od 5.523,60 KM počev od 3. avgusta 2002. godine do isplate, pa je za navedeno potraživanje izvršni postupak obustavljen, a prijedlog za izvršenje odbijen kao neosnovan (stav I izreke rješenja). U preostalom dijelu apelantov prigovor je odbijen i izvršenje nastavljeno radi naplate iznosa od 5.523,60 KM i troškova izvršnog postupka u iznosu od 480,00 KM (stav II izreke rješenja).
7. Odlučujući o žalbama apelanta i tražioca izvršenja protiv navedenog rješenja, Kantonalni sud je donio Rješenje broj 56 0 Ip 012911 17 Pž od 10. aprila 2018. godine kojim je apelantova žalba odbijena je kao neosnovana, dok je žalba tražioca izvršenja uvažena i navedeno rješenje preinačeno tako što je apelantov prigovor protiv Rješenja Općinskog suda broj 07 56 Ip 012911 07 Ip od 14. jula 2017. godine odbačen kao nedopušten. U obrazloženju rješenja Kantonalni sud je naveo da je rješenje o izvršenju od 12. juna 2007. godine, kojim je apelantova obaveza kao izvršenika određena u potpuno istom obimu kao i rješenjem o izvršenju od 14. jula 2017. godine, postalo je pravosnažno, a izvršno je postalo odlučivanjem o prigovoru apelanta protiv rješenja o izvršenju tj. donošenjem rješenja od 25. septembra 2007. godine (kojim je apelantov prigovor odbijen). Kantonalni sud je ukazao da obaveza apelanta kao izvršenika u stituaciji kada nije isplatio ni najmanji dio duga nije se mogla mijenjati ni na koji način, jer je rješenje pravosnažno i izvršno i u tom smislu apelant kao izvršenik nije mogao podnijeti prigovor. Pri tome, Kantonalni sud je ukazao da je apelant prigovor protiv Rješenja Općinskog suda broj 07 56 Ip 012911 07 Ip od 14. jula 2017. godine (kojim je obaveza apelanta određena u istom obimu kao i pravosnažnim i izvršnim rješenjem od 12. juna 2007. godine) eventualno mogao podnijeti samo u pogledu novopredloženog predmeta izvršenja (novčana sredstva na računima kod drugih banaka). Budući da apelant u tom smislu nije isticao prigovor, Kantonalni sud je naveo da se apelantov prigovor pobijanim rješenjem morao odbaciti kao nedopušten. Osim toga, Kantonalni sud je naveo da je apelant u žalbi protiv prvostepenog rješenja istakao prigovor zastarjelosti potraživanja tražioca izvršenja. U vezi s tim, Kantonalni sud je ukazao da je apelant taj prigovor mogao isticati samo u prigovoru protiv rješenja o izvršenju, što apelant nije učinio, tako da taj prigovor nije mogao isticati ni u žalbi u smislu odredaba člana 207. stav 3. Zakona o parničnom postupku, a u konkretnom slučaju ni iz kojeg razloga nije mogao pobijati obavezu u cilju čijeg izvršenja već postoji pravosnažno i izvršno rješenje o izvršenju.
Apelacioni navodi
8. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda glasi:
Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;
10. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da je potrebno, prije svega, odgovoriti na pitanje da li je član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv na konkretan slučaj. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj dosadašnjoj praksi, podržavajući praksu Evropskog suda za ljudska prava, ukazivao na to da je odgovor na pitanje da li je član 6. stav
1. Evropske konvencije primjenjiv ili ne, sadržan u odgovoru na pitanje da li je posljedica predmetne procedure odlučujuća za utvrđivanje građanskih prava i obaveza (vidi Ustavni sud, odluke o dopustivosti br. AP-739/07 od 17. septembra 2009. godine, AP-766/12 od 22. oktobra 2013. godine i AP-1466/16 od 22. marta 2017. godine, dostupne na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Ustavni sud primjećuje da apelant osporava Rješenja Kantonalnog suda kojim je preinačeno prvostepeno rješenje tako što je apelantov prigovor podnesen protiv rješenja od 14. jula 2017. godine odbačen kao nedopušten, iz čega slijedi da se u konkretnom slučaju odlučivalo samo o procesnoj dopustivosti korištenog pravnog lijeka tj. prigovora. Ustavni sud ukazuje da je, dakle, osporena odluka donesena u postupku u kojem se odlučivalo samo o procesnim pitanjima tj. o procesnoj dopustivosti "pravnog lijeka" koje je apelant koristio u predmetnom postupku. Dakle, iz navedenog proizlazi da se osporenom odlukom nije odlučivalo o «građanskim pravima i obavezama» apelanta u smislu značenja prava na pravično suđenje, iz čega slijedi da je apelacija u odnosu na navodne povrede člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
11. Nadalje, Ustavni sud ukazuje da se osporenom odlukom (kojom se, dakle, odlučivalo samo o procesnim pitanjima) nije odlučivalo ni o imovinskim pravima apelanta iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, slijedom čega su i apelantovi navodi o kršenju tog prava ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
12. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. S obzirom na odluku o dopustivosti u ovom predmetu, Ustavni sud zaključuje da nema osnova za razmatranje apelantovog prijedloga za donošenje privremene mjere.
14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević