Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-723/18 (D. P. i K. P., S. B. i D. B., M. S.)

Odluka donesena 05. 07. 2018.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Vlasničko-pravni odnosi
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-723/18

Apelacija

Odluka o dopustivosti

05. 07. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 5. jula 2018. godine, u predmetu broj AP-723/18, rješavajući apelacije Dragana Prpe i drugih, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

Dragan Prpa i Koviljka Prpa protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 158919 17 Gž 2 od 15. novembra 2017.

godine, Savo Babić i Darinka Babić protiv Presude Okružnog suda u Trebinju broj 95 0 P 039273 17 Gž 2 od 22. decembra 2017. godine, Milan Stanković protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 75 0 P 037616 16 Gž od 15. februara 2018. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

AP-723/18

1. Dragan Prpa i Koviljka Prpa (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Banjaluke, koje zastupa Dragan D. Spasojević advokat iz Banjaluke, podnijeli su 5. februara 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 158919 17 Gž 2 od 15. novembra 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom potvrđena je prvostepena presuda u dijelu kojim je utvrđeno da je tužitelj (J.G.) vlasnik dijela nekretnina (k.č. br. 86/1 i 86/2 u površini od 168 m² i 57 m²), dok je djelimično uvažena žalba apelanata (tuženih) i preinačena prvostepena presuda tako što je odbijen tužitelj sa zahtjevom da se na osnovu presude upiše kao suvlasnik sa 5/66 dijela na predmetnim nekretninama, kao i odluka o troškovima postupka tako da tu apelanti obavezani da naknade tužitelju iznos od 2.445,00 KM umjesto iznosa od 4.890,00 KM.

2. U obrazloženju osporene odluke Okružni sud je naveo da je predmet spora zahtjev tužitelja da se utvrdi da je održajem stekao pravo svojine na nekretninama pobliže označenim u izreci prvostepene presude, te da se to pravo upiše u javne evidencije uz naknadu troškova parničnog postupka sa zakonskom zateznom kamatom. U postupku je utvrđeno da je tužitelju i njegovom bratu P.G. otac 1980. godine poklonio zemljište radi izgradnje stambenih objekata, da im je pokazao šta kome poklanja, te da je poklon učinjen tužitelju uključivao i spornu površinu zemljišta. Tužiteljev brat je 1983. godine između imanja izlio betonski cokl i postavio ogradu, a tužitelj je od ograde do krajnje tačke iskopao kanal, što je predstavljalo među između njihovih nekretnina. Dalje, utvrđeno je da je P.G. svoje imanje 2007. godine prodao apelantima koji prilikom kupovine nisu izvodili geometra radi identifikacije zemljišta koje kupuju, da su apelanti postojeći kanal i ogradu tretirali kao među, te da je prvoapelant 2012. godine porušio postojeću ogradu i ušao u sporni dio predmetnih parcela. Okružni sud je naveo da se pravo svojine stiče po samom zakonu, na osnovu pravnog posla i nasljeđivanjem (član 20. stav 1. Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima, u daljnjem tekstu: ZOOSPO), ali se prema samom zakonu pravo svojine stiče, između ostalog, i održajem (član 21 ZOOSPO). Održajem se stiče pravo svojine na nepokretnoj stvari u trenutku kada nastupe one pravne činjenice na koje zakon nadovezuje neposredno sticanje prava svojine, te je za ovakvo sticanje na nepokretnosti potrebna savjesna i zakonita državina i protek vremena od 10 godina za savjesnog i zakonitog držaoca (član 28. stav 2. ZOOSPO), a 20 godina za savjesnog držaoca koji nepokretnost drži nezakonito (član 28. stav 4. ZOOSPO). Savjesnost državine se pretpostavlja (član 72. stav 3. ZOOSPO), tako da je savjestan držalac onaj koji drži nekretninu u uvjerenju da je on vlasnik te nekretnine, bez obzira što je ta nekretnina upisana u zemljišnu knjigu na drugo lice ili je to drugo lice po nekom drugom pravnom osnovu formalnopravno vlasnik iste, ako nije znao, niti je prema okolnostima slučaja mogao znati da nekretnina koju drži nije njegova (član 72. stav 2. ZOOSPO). Okružni sud ističe da iz uviđaja na licu mjesta i izjava svih saslušanih svjedoka, kao i iskaza tuženih, proizilazi da je otac tužitelja i P.G. postavio betonski cokl, da je on kupio zemlju i podijelio zemlju, a da se njegovi sinovi nisu ništa pitali, te da je u trenutku ulaska apelanata u posjed kupljenih nekretnina u vrhu imanja postojao kanal i ograda koji su tretirali kao među, to je prvostepeni sud pravilno zaključio da su ispunjeni uslovi za sticanje prava svojine održajem u smislu odredbe člana 28. stav 2. ZOOSPO. Dalje, Okružni sud navodi da su neosnovani žalbeni navodi da li je spornu površinu tužitelj stekao ugovorom o poklonu ili kupoprodajnim ugovorom. Ovo iz razloga što i jedan i drugi obligaciono pravni odnos predstavlja zakonit način sticanja nepokretnosti, međutim, da i nema zakonitog pravnog osnova tužitelj je u skladu sa odredbom člana 28. stav 3. ZOOSPO savjestan držalac, jer je neprekidnim i nesmetanim korištenjem u uvjerenju da je međa betonski cokl, na spornom dijelu nepokretnosti vlasništvo stekao održajem. S druge strane, osnovano apelanti žalbom ukazuju na nedostatke prvostepene odluke u odnosu na zahtjev tužitelja za upis prava suvlasništva na spornim nekretninama, s obzirom da tužitelj u skladu sa odredbama čl. 7. i 123. Zakona o parničnom postupku nije dokazao ovaj dio zahtjeva.

AP-1967/18

3. Savo Babić i Darinka Babić (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Bileće i Trebinja, koje zastupa Nada Ćorić advokat iz Trebinja, podnijeli su 27. marta 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 95 0 P 039273 17 Gž 2 od 22. decembra 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanata (i ostalih tužitelja R.B., K.B., M.B., D.B., N.M., S.S. i T.B.) kojim su tražili da se utvrdi da su po osnovu zajedničke izgradnje suvlasnici nekretnina označenih kao k.č. broj 820 ukupne površine 1168 m² (apelant sa ¼ dijela a apelantica sa 1/20 dijela), a što je tuženi (B.B.) dužan trpjeti i dozvoliti da se apelanti i ostali tužitelji upišu kao suvlasnici sa navedenim suvlasničkim dijelovima, uz obavezu tuženog da tužiteljima preda u sudržavinu predmetne nekretnine i naknadi troškove postupka.

4. U obrazloženju osporene odluke Okružni sud je naveo da je predmet spora zahtjev apelanata i ostalih tužitelja za utvrđenje prava suvlasništva po osnovu zajedničke gradnje na nepokretnosti označenoj kao k.č. broj 820. U postupku je utvrđeno da su apelant i tuženi braća, dok su ostali tužitelji (između ostalih i apelantica) supruge i djeca trećeg i četvrtog brata, da su braća živjela sa roditeljima i sestrama u staroj porodičnoj kući dok je kuća koja je predmet spora sagrađena šezdesetih godina prošlog vijeka. Dalje, u postupku izlaganja na javni uvid kod Republičke uprave za geodetske i imovinsko-pravne poslove tuženi se predstavio isključivim vlasnikom predmetne nepokretnosti, pa su tužitelji, nakon što su tuženom osporili isključivo vlasništvo, upućeni da ovaj spor riješe kod nadležnog suda i o tome u roku od osam dana obavijeste Komisiju, što tužitelji nisu učinili, pa je rješenjem Komisije od 9. decembra 2014. godine utvrđeno da je tuženi vlasnik predmetne nekretnine. Nakon toga, apelanti i ostali tužitelji su 7. augusta 2015. godine tužbom tražili utvrđenje da su po osnovu zajedničke gradnje suvlasnici sporne nepokretnosti i da im tuženi predmetnu nepokretnost preda u sudržavinu. Na osnovu izvedenih dokaza (saslušanja stranaka, svjedoka i materijalnih dokaza) prvostepeni sud je zaključio da tužitelji nisu dokazali svoje tvrdnje o postojanju (ni pismenog, ni usmenog) dogovora o zajedničkoj gradnji stambenog objekta, zbog čega je njihov tužbeni zahtjev odbio. Okružni sud navodi da je pravilno prvostepeni sud odbio tužbeni zahtjev apelanata (i ostalih tužitelja), međutim, da je pogrešan zaključak prvstepenog suda da je tužba neblagovremeno podnesena, i da bi, u situaciji da nije meritorno odlučivano, tužbu trebalo odbaciti. Naime, iako je odredbom člana 85. Zakona o premjeru i katastru Republike Srpske predviđeno da u situaciji kada stranka sa manje vjerovatnim pravom bude upućena na parnicu kod nadležnog suda, a parnicu ne pokrene, upis u popisni list vršiti će se u korist lica čije je pravo vjerovatno. Dakle, činjenica da su apelanti i ostali tužitelji upućeni na parnicu (od strane Komisije), koju parnicu nisu pokrenuli, ne sprečava ova lica da u parničnom postupku vode spor o sticanju prava svojine na osnovu odredbe člana 22. Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOOSPO), odnosno člana 27. stav 1. sada važećeg Zakona o stvarnim pravima, kao jednom od načina sticanja toga prava. S druge strane, pravilno je prvostepeni sud zaključio da apelanti i ostali tužitelji provedenim dokazima nisu dokazali postojanje usmenog dogovora o gradnji stambene zgrade. Naime, teret dokazivanja osnova za sticanje svojinskih prava (postojanjem usmenog dogovora o zajedničkoj gradnji kuće) bio je na strani tužitelja (član 8. i 123. Zakona o parničnom postupku), a ne tuženog, te da su apelanti i ostali tužitelji svoje tvrdnje uglavnom pokušali dokazati (osim saslušanjem apelanta) iskazima svjedoka koji nisu na uvjerljiv način potvrdili postojanje usmenog dogovora o građenju.

AP-2440/18

5. Milan Stanković (u daljnjem tekstu: apelant) iz Šipova, podnio je 23. aprila 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 75 0 P 037616 16 Gž od 15. februara 2018. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da se utvrdi da je vlasnik dijela nekretnine (pobliže označene u izreci presude) u površini od 122 m² koja je upisana na imenu tuženog (S.B.), te da se naloži Republičkoj upravi za geodetske i imovinsko-pravne poslove da spornu nekretninu upiše na njegovo ime, uz obavezu tuženog da mu naknadi troškove postupka.

6. U obrazloženju osporene odluke Okružni sud je naveo da je predmet spora zahtjev apelanta da se utvrdi da je on vlasnik predmetnih nekretnina u površini od 122 m², uz naknadu troškova postupka. Dalje, prvostepeni sud je na osnovu izvedenih dokaza zaključio da sporna površina nekretnine (za koju apelant traži da se utvrdi da je njegovo vlasništvo) iznosi 54 m², dok se preostali dio površine od 68 m² nalazi na parceli koja je upisana na njegovom imenu, pa proizilazi da je apelant opredjeljujući tužbeni zahtjev na takav način pogrešno naveo površinu upisanu na ime tuženog. Dalje, s obzirom da ugovor o kupoprodaji predstavlja osnov derivatnog pribavljanja svojine to shodno odredbi člana 127. Zakona o stvarnim pravima tužitelj mora dokazati da je vlasnik stvari čiji povraćaj zahtijeva. S tim u vezi prvostepeni sud je naveo da se tuženi nalazi u faktičkoj vlasti predmetne nekretnine, da je apelant izvodio samo dokaze saslušanjem svjedoka, dok iz postupka koji je vođen povodom javnog izlaganja predmetnih nekretnina proizilazi da stanje u katastru odgovara avio snimanju, zaključivši da apelant nije uspio dokazati da je vlasnik sporne nekretnine u spornoj površini. Okružni sud navodi da je pravilna prvostepena odluka, odnosno da je prvostepeni sud, suprotno žalbenim navodima apelanta, ocjenom izvedenih dokaza, a naročito kupoprodajnim ugovorom zaključenim između apelanta kao prodavca i tuženog kao kupca, te nalaza i mišljenja vještaka geodetske struke utvrdio pravno bitnu činjenicu da je na predmetnoj parceli upisan tuženi sa dijelom 1/1 a ne apelant. Dakle, pravilan je zaključak prvostepenog suda da apelant nije dokazao da je stekao vlasništvo na predmetnoj nekretnini (orginarno ili derivatno), odnosno pravilnom ocjenom izvedenih dokaza od strane prvostepenog suda proizilazi da je predmetna nekretnina u katastru nepokretnosti upisana na tuženog sa dijelom 1/1, uključujući i spornu površinu od 54 m². Također, neosnovan je i žalbeni navod pogrešne primjene Zakona o parničnom postupku (zbog neizvođenja predloženih dokaza salušanja tuženog) iz razloga što odredba člana 167. Zakona o parničnom postupku ne predviđa nikakve prinudne mjere prema stranci koja se nije odazvala pozivu suda radi saslušanja.

Spajanje predmeta

7. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojemAP-723/18. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

Apelacioni navodi

8. Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti u suštini smatraju da je u konkretnim slučajevima pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljno primijenjeni pozitivno-pravni propisi.

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

11. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

12. Na osnovu činjenica konkretnih predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi, pozivajući se na relevantne odredbe ZOOSPO i Zakona o stvarnim pravima, u obrazloženju odluka osporenih predmetnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u predmetnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

13. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-723/18 (D. P. i K. P., S. B. i D. B., M. S.) | Sudska praksa | Aktio