Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1438/18 (M. O., N. L. i A. Ž.)
Odluka donesena 05. 07. 2018.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Građanski postupak
- Prava iz radnog odnosa
- Radni spor
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1438/18
Apelacija
Odluka o dopustivosti
05. 07. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 5. jula 2018. godine, u predmetu broj AP-1438/18, rješavajući apelacije Muniba Omerovića i drugih, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
Munib Omerović protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 364294 14 Rsž od 14. decembra 2017. godine;
Nebojša Lazić protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 Rs 215951 16 Rsž od 30. januara 2018. godine;
Avdo Žigić protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 41 1 Rs 007099 18 Rsž od 26. marta 2018. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
AP-1438/18
1. Munib Omerović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zavidovića, kojeg zastupa Maja Škoro advokat iz Mostara, podnio je 6. marta 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Rs 364294 14 Rsž od 14. decembra 2017. godine. U konkrentom slučaju osporenom končanom odlukom djelimično je uvažena žalba tuženog (JP "Željeznice Federacije BiH" d.o.o. Sarajevo) te je prvostepena presuda preinačena na način da je odbijen apelantov tužbeni zahtjev za isplatu regresa za 2010. i 2011. godinu, kao i zahtjev za isplatu naknade na ime manje isplaćene plaće za periode koji su bliže navedeni u izreci presude. Osim toga, dio prvostepene presude koji se odnosi na obavezu uplate doprinosa za PIO/MIO ukinut je i predmet u tom dijelu vraćen prvostepenom sudu na ponovno suđenje, dok je u preostalom dijelu, koji se odnosi na isplatu regresa za 2012. godinu i 2013. godinu i uplatu doprinosa za penzijsko invalidsko osiguranje, žalba odbijena i prvostepena presuda potvrđena.
2. Kantonalni sud je u odnosu na odbijajući dio apelantovog tužbenog zahtjeva (u pogledu isplate regresa za 2010. i 2011. godinu), a koji je predmet osporavanja predmetnom apelacijom, naveo da je kod obračuna regresa za navedeno razdoblje trebalo primijeniti odredbu člana 2. Kolektivnog ugovora o izmjenama Kolektivnog ugovora željezničara F BiH („Službene novine F BiH“ broj 68/10), kojim je propisano da se član 103. Kolektivnog ugovora željezničara F BiH, mijenja i glasi: "zaposlenik ima pravo na regres za korištenje godišnjeg odmora u visini od 50% prosječne neto plaće svih zaposlenih ostvarene kod poslodavca u mjesecu koji prethodi isplati regresa, pod uslovom da poslodavac nije prethodnu poslovnu godinu završio sa gubitkom“. Nadalje, Kantonalni sud je naveo da iz nalaza vještaka finansijske struke proizlazi da je apelant godišnji odmor za 2010. godinu koristio u decembru 2010. godine, a za 2011. godinu u augustu 2011. godine, odnosno u vrijeme važenja pomenutih Izmjena kolektivnog ugovora. Kantonalni sud je, također, naveo da je u toku postupka vještačenjem utvrđeno da je tuženi od 2006. do 2011. godine poslovao sa gubitkom, a što među parničnim strankama nije bilo sporno. U vezi sa navedenim, Kantonalni sud je istakao da apelantu nesporno pripada pravo na isplatu regresa za 2012. godinu, shodno odredbi člana 103. Kolektivnog ugovora željezničara F BiH, i to u visini od 70% prosječne plaće u F BiH, ali da mu shodno navedenom članu 2. izmjena kolektivnog ugovora, za 2010. i 2011. godinu ne pripada naknada za korištenje godišnjeg odmora, jer je, kao što je već navedeno, tuženi prethodne poslovne godine poslovao sa gubitkom.
AP-1604/18
3. Nebojša Lazić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, kojeg zastupaju Branislav Cvijanović i Milica Cvijanović advokati iz Banjaluke, podnio je 9. marta 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 Rs 215951 16 Rsž od 30. januara 2018. godine. U konkrentom slučaju osporenom konačnom odlukom, između ostalog, usvojena je žalba tuženog (Univerzitetska bolnica „Klinički centar Banjaluka"), preinačena je presuda Osnovnog suda u Banjaluci broj 71 0 Rs 215951 15 Rs od 4. aprila 2016. godine, te je odbijen apelantov tužbeni zahtjev u dijelu koji se odnosi na isplatu otpremnine u iznosu od 8.855,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom.
4. Okružni sud je u obrazloženju osporene odluke u pogledu isplate otpremnine, a koji dio apelant osporava predmetnom apelacijom, naveo da tuženi osnovano ukazuje žalbom da je presuda u dijelu kojim je usvojen tužbeni zahtjev donesena uz pogrešnu primjenu materijalnog prava. Naime, Okružni sud je istakao da je prvostepeni sud propustio da na sporni slučaj primjeni mjerodavno materijalno pravo, tj. član 141. Zakona o radu (u daljnjem tekstu: ZOR) pa je o zakonitosti rješenja o otpremnini i obavezi tuženog da apelantu isplati otpremninu odlučeno neposrednom primjenom načela savjesnosti i poštenja, tj. po sopstvenoj ocjeni pravičnog rješenja spora, premda ne postoji izričito zakonsko ovlaštenje za takvo rješavanje radnih sporova o otpremnini. Okružni sud je ukazao da je odredbama člana 141. stav 1. ZOR-a, jasno propisano da radniku koji je zaključio ugovor o radu na neodređeno vrijeme, a kojem radni odnos prestaje otkazom ugovora o radu od strane poslodavca nakon najmanje dvije godine neprekidnog rada, poslodavac je dužan da isplati otpremninu, osim ako mu radni odnos prestaje otkazom ugovora o radu koji je uslovljen krivicom radnika. U vezi sa navedenim, Okružni sud je istakao da je apelantu do otkaza ugovora o radu, kada je apelantu radni odnos prestao „na osnovu poslovno uslovljenog otkaza“, radni odnos trajao u periodu od 8. jula 2013. godine do 26. januara 2015. godine, što je manje od dvije godine neprekidnog rada, zbog čega apelant nema pravo na traženu otpremninu. Osim toga, Okružni sud je zaključio da činjenica da se apelant kod tuženog zapošljavao u više navrata, nisu mogle biti od uticaja za odlučivanja o zahtjevu za isplatu otpremnine, jer se radi o ranijim zaposlenjima između kojih nema kontinuiteta.
AP-2719/18
5. Avdo Žigić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Olova, kojeg zastupa Asif Plećan advokat iz Sarajeva, podnio je 11. maja 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 41 1 Rs 007099 18 Rsž od 26. marta 2018. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da mu tuženi (Javno komunalno preduzeće ,,Bioštica“) isplati razliku plaća sa minulim radom, te da mu uplati doprinose za penziono i invalidsko osiguranje, kao i da mu isplati naknadu za ishranu u toku rada i korištenje godišnjeg odmora, u periodima i u iznosima koji su bliže navedeni u izreci presude.
6. Kantonalni sud je u obrazloženju osporene odluke naveo da nije sporno među parničnim strankama, da je apelant bio zaposlen kod tuženog na radnom mjestu Inkasanta, a po ugovoru o radu na neodređeno vrijeme. Nadalje, Kantonalni sud je naveo da, budući da je predmet tužbenog zahtjeva novčano potraživanja iz radnog odnosa, to se primjenjuje zastarni rok iz člana 106. ZOR-a kojim je propisano da „apsolutna zastara potraživanja iz radnog odnosa nastupa za tri godine od dana nastanka potraživanja, ako zakonom nije drugačije određeno“. Osim toga, Kantonalni sud je ukazao na odredbe člana 115. ZOR-a propisano da „sva potraživanja iz radnog odnosa zastarijevaju u roku od 3 godine od dana nastanka obaveze“. U vezi sa navedenim, Kantonalni sud je zaključio da je prvostepeni sud pravilno odlučio kada je zbog zastare odbio apelantov tužbeni zahtjev u dijelu koji se odnosi na period od 1. marta 2002. do 31. marta 2006. godine, s obzirom da je apelant podnio tužbu 5. augusta 2013. godine. Osim toga, Kantonalni sud je zaključio da je prvostepeni sud pravilno postupio kada nije prihvatio apelantove navode da zbog otvorenog stečajnog postupka, koji je nad tuženim otvoren rješenjem Općinskog suda u Zenici od 29. januara 2007. godine, a okončan rješenjem od 19. marta 2013. godine, nije mogao podnijeti tužbu, tim prije što je odredbom člana
56. Zakona o stečajnom postupku propisano da stečajni povjerioci mogu svoja potraživanja prema stečajnom dužniku ostvariti samo u stečajnom postupku. Nadalje, Kantonalni sud je, između ostalog, ukazao na odredbe člana 41. stav 2. važećeg Kolektivnog ugovora o pravima i obavezama poslodavaca i uposlenika u oblasti komunalne privrede za teritoriju F BiH (u daljnjem tekstu: Granski kolektivni ugovor), kojim je propisano da „na temelju najniže neto plaće utvrđene iz prethodnog stava utvrđuje se neto plaća uposlenika po grupama složenosti, tako što se iznos najniže neto plaće množi sa koeficijentom one grupe u kojoj je uposlenik raspoređen u skladu sa Pravilnikom o radu“. Osim toga, Kantonalni sud je ukazao na odredbe člana 43. Granskog kolektivnog ugovora kojim je propisano da „u slučaju da poslodavac ne može obezbijediti isplatu plaće u skladu sa članom 42. ovog ugovora, plaće zaposlenika utvrđuju se korekcijom vrijednosti koeficijenta grupe složenosti poslova na bazi materijalne mogućnosti preduzeća, uz saglasnost sindikalne organizacije u preduzeću“. U vezi sa navedenim, Kantonalni sud je naveo da iz stanja spisa proizilazi, da su na osnovu člana 43. Granskog kolektivnog ugovora, Sindikalna organizacija tuženog i tuženi 2013. godine, zaključili Sporazum o primjeni odredbe iz poglavlja IX Granskog kolektivnog ugovora, saglasivši se da je za zaposlenike predviđena bruto plaća od 600,00 KM, odnosno neto plaća u iznosu od 414,00 KM, maksimum materijalnih mogućnosti poslodavca u sadašnjem trenutku. Prema stavu Kantonalnog suda, zaključeni Sporazum sa Sindikalnom organizacijom, koja je dala saglasnost za korekciju vrijednosti koeficijenata, predstavlja izraz volje zaposlenika, te da nije u suprotnosti sa odredbom člana 43. Granskog kolektivnog ugovora, i kao takav obavezuje zaposlenike. Budući da je u predmetnom periodu, tuženi isplaćivao plaće apelantu u iznosima ugovorenim Sporazumom, kako to proizilazi iz nalaza i mišljenja vještaka finansijske struke, Kantonalni sud je zaključio da je neosnovan i apelantov tužbeni zahtjev koji se odnosi na potraživanja koja nisu zastarjela.
Spajanje predmeta
7. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 1438/18. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
Apelacioni navodi
8. Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u osporenim odlukama, kojima su odbijeni njihovi tužbeni zahtjevi za isplatu različitih potraživanja iz radnog odnosa, a na koja smatraju da imaju pravo, pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo, odnosno u prvom redu relevantne odredbe ZOR-a, kao i određeni kolektivni ugovori koji regulišu konkretnu pravnu stvar. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd., te odredbe Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima i Opće deklaracije o pravima čovjeka), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. U predmetu AP 1438/18 apelant je tražio naknadu troškova za sastavljanje apelacije.
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
11. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na koja su se apelanti pozvali u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
12. Na osnovu činjenica konkretnih predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge kada su odbili tužbene zahtjeve apelanata za isplatu različitih potraživanja iz radnog odnosa, pri čemu se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
13. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. U odnosu na zahtjev apelanta u predmetu AP 1438/18 za naknadu troškova za sastavljanje apelacije, Ustavni sud podsjeća da Pravilima Ustavnog suda nije propisano da apelanti imaju pravo na naknadu troškova za sastavljanje apelacije, iz čega proizlazi da troškovi sastavljanja apelacije padaju isključivao na teret apelanata.
15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević