Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3172/18 (Z. O.)
Odluka donesena 05. 07. 2018.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Isplata duga
- Obligaciono- pravni odnosi
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3172/18
Apelacija
Odluka o dopustivosti
05. 07. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 5. jula 2018. godine, u predmetu broj AP-3172/18, rješavajući apelaciju Zorana Opačića na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Zoran Opačić protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 214930 16 Gž od 7. maja 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Zoran Opačić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, podnio je 5. juna 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 214930 16 Gž od 7. maja 2018. godine. Takođe, apelant je tražio od Ustavnog suda da donese privremenu mjeru kojom će se „naložiti Okružnom sudu da preispita svoju odluku broj GŽ-214930 od 7. maja 2018. godine“.
2. U konkretnom slučaju osporenom odlukom Okružnog suda odbijena je apelantova žalba i potvrđena Presuda Osnovnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 214930 15 P od 4. februara 2016. godine kojom je odbijen tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da se obaveže tuženi M. N. da mu plati dug od 10.000,00 KM sa zakonakom zateznom kamatom od 1. januara 1991. godine do isplate, te da mu nadoknadi troškove parničnog postupka. Navedenom presudom obavezan je apelant da tuženom nadoknadi troškova parničnog postupka u iznosu od 1.614,60 KM u roku od 30 dana od dana donošenja presude.
3. U obrazloženju osporene presude Okružni sud je, između ostalog, naveo da je prvostepeni sud utvrdio da je apelant zastupao tuženog kao punomoćnik u sudskim predmetima navedenim u pobijanoj presudi i to u periodu od 1986. godine do 13. maja 1996. godine kada je apelant brisan iz imenika advokata Advokatske komore Republike Srpske (na osnovu Rješenja broj 01-02- 128/70/95/1996 od 13. maja 1996. godine), tako da je njegovo pravo na zastupanje tuženog prestalo najkasnije 1996. godine tj. brisanjem iz imenika Advokatske komore Republike Srpske. Okružni sud je naveo da je apelant predmetnu tužbu podnio 19. maja 2015. godine, da je tuženi tokom parničnog postupka istakao prigovor zastarjelosti potraživanja, slijedom čega je prvostepeni sud ocijenio da je nastupila zastarjelost apelantovog potraživanja u smislu odredaba člana 371. a u vezi sa članom 360. stav (1) i članom 361. stav (1) Zakona o obligacionim odnosima, zbog čega je u cjelosti odbio apelantov tužbeni zahtjev. Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud u svojoj presudi dao pravno valjane razloge koje prihvata i taj sud. Okružni sud je naveo da je takođe neosnovan žalbeni prigovor apelanta da je advokat dužan da obračuna svoje usluge i da izda potvrdu o primljenom novcu samo na zahtjev stranke koju zastupa, u čemu apelant vidi pogrešnu primjenu materijatnog prava od strane prvostepenog suda. S tim u vezi, Okružni sud je ukazao da navedeni žalbeni prigovor apelanta nije osnovan, jer je članom 25. stav (3) Zakona o advokaturi Republike Srpske propisana obaveza advokata da stranci izda obračun nagrade za izvršene radnje pravne pomoći i naknade troškova za izdatke nastale u izvršenju i radi izvršenja tih radnji. Dakle, iz ove zakonske odredbe jasno proizlazi da advokat ima navedenu obavezu izdavanja stranci obračuna za svoje usluge bez obzira da li mu je stranka podnijela ili nije podnijela zahtjev u tom pravcu. Takođe, Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud donio pravilnu odluku i o troškovima predmetnog parničnog postupka (koji su dosuđeni tuženom) koja je u skladu sa važećom Tarifom o nagradama i naknadama troškova za rad advokata.
Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Povredu ovog prava apelant posebno ne obrazlaže, osim što navodi da je u odluci koju je osporio proizvoljno primijenjeno materijalno pravo.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose isključivo na način na koji su sudovi primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da je Okružni sud u obrazloženju osporene odluke dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u postupanju tog suda. Naime, imajući u vidu detaljno i jasno obrazloženje Okružnog suda (koje je dao u pogledu izvođenja zaključka da je apelantovo potraživanje zastarjelo), Ustavni sud, nasuprot apelantovim navodima, ne nalazi da je osporena odluka zasnovana ni na proizvoljnoj primjeni relevantnih odredaba ZOO-a. S obzirom na to, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnog prava na koje se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi u predmetnoj apelaciji pokreću ustavno pitanje na koje se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije potrebno posebno razmatrati apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević