Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-1225/16 („Finalist“ d.o.o. Tuzla)

Odluka donesena 05. 07. 2018.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Isplata duga
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Pravično suđenje - razuman rok
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1225/16

Apelacija

Odluka o meritumu

05. 07. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1225/16, rješavajući apelaciju „Finalista“ d.o.o. Tuzla, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1), (2) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 5. jula 2018. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Djelomično se usvaja apelacija „Finalista“ d.o.o. Tuzla.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 32 0 Ps 038027 14 Rev od 15. decembra 2015. godine.

Odbija se kao neosnovana apelacija „Finalista“ d.o.o. Tuzla podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 32 0 Ps 038027 14 Rev od 15. decembra 2015.

godine, Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 Ps 038027 14 Pž od 12. juna 2014. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli broj 32 0 Ps 038027 07 Ps od 7. novembra 2013. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. „Finalist“ d.o.o. Tuzla (u daljnjem tekstu: apelant) podnio je 18. marta 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 32 0 Ps 038027 14 Rev od 15. decembra 2015. godine, Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 32 0 Ps 038027 14 Pž od 12. juna 2014. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 32 0 Ps 038027 07 Ps od 7. novembra 2013. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda i tužene NLB Banke d.d. Tuzla (u daljnjem tekstu: tužena) zatraženo je 14. februara 2018. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni sud, Kantonalni sud, Općinski sud i tužena dostavili su odgovore na apelaciju 19, 20. i 28. februara i 7. marta 2018. godine.

III. Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

5. Presudom Općinskog suda broj 32 0 Ps 038027 07 Ps od 7. novembra 2013. godine odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da su ništave odredbe člana IV kreditnih ugovora zaključenih između parničnih stranaka, i to ugovora o dugoročnom kreditu od 14. decembra 2001. godine, zaključenog između pravnog prednika tužene „Commercbank“ d.d. Sarajevo - Filijala Tuzla i apelanta, na iznos od 300.000,00 KM, odredbe člana IV kreditnog ugovora zaključenog između istih stranaka 24. juna 2003. godine na iznos kredita od 194.097,18 KM i odredbe člana IV kreditnog ugovora zaključenog između istih stranaka 15. januara 2004. godine na iznos od 17.000,00 KM, a kojima je ugovorena zatezna kamata. Stavom II izreke presude tužena je obavezana da, kao pravni sljednik „Commercbanke“ d.d. Sarajevo -Filijala Tuzla isplati apelantu iznos od 8.827,03 KM na ime preplate kredita sa zakonskom zateznom kamatom počev od 2. februara 2004. godine pa do isplate. Preko dosuđenog iznosa odbijen je apelantov tužbeni zahtjev. Apelant je obavezan da tuženoj naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 300,00 KM u roku od 30 dana od dana donošenja presude.

6. U obrazloženju prvostepene presude je navedeno da je, odlučujući o apelantovom tužbenom zahtjevu za utvrđenje ništavosti odredbe člana IV kreditnih ugovora od 14. decembra 2001. godine, 24. juna 2003. godine i 15. januara 2004. godine, zaključenih između pravnog prednika tužene ,,Commercbanke“ d.d. Sarajevo - Filijala Tuzla i apelanta, kojim je ugovorena zatezna kamata, na osnovu uvida u predmetne ugovore utvrđeno da su zaključeni u skladu sa članom 10. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnje tekstu: ZOO) koji propisuje da učesnici u prometu slobodno uređuju obligacione odnose, te da ih ne mogu uređivati suprotno Ustavu Bosne i Hercegovine, prinudnim propisima i moralu, odnosno da su zaključeni u skladu sa odredbom čl. 1065. i 1066. ZOO.

7. Uvidom u predmetne ugovore utvrđeno je da su apelant i pravni prednik tužene navedene ugovore zaključili u skladu sa navedenim odredbama ZOO, te da ni iz jednog provedenog dokaza ne proizlazi da je odredba člana IV navedenih ugovora, koja regulira pitanje zatezne kamate, suprotna Ustavu, odnosno prinudnim propisima. Zbog toga je prvostepeni sud apelantov tužbeni zahtjev kojim je traženo da se utvrdi da su ništave odredbe člana IV zaključenih ugovora odbio kao neosnovan.

8. Ukazano je da je odluka o odbijanju tog dijela tužbenog zahtjeva donesena i na temelju činjenice da banci, kao davaocu kredita, pripada pravo da, u slučaju da korisnik kredita kasni u otplati obročne otplate kredita (koju čini iznos otplate kredita na osnovu glavnice kredita i na osnovu redovne kamate) - u ovom slučaju apelant - obračuna zatezne kamate. Pri tome je ukazano da je na navedeno pravo banke bez utjecaja činjenica da banci pripada pravo na redovne kamate u skladu sa ugovorom o kreditu.

9. Istaknuto je da su apelantovi navodi o tome da su odredbe člana IV predmetnih kreditnih ugovora ništave, jer banka apelantu nije predočila odluke o kamatnim stopama. Po mišljenju prvostepenog suda, ti navodi su irelevantni za odlučivanje o ništavosti odredbe člana IV predmetnih ugovora budući da je apelant svojom voljom prihvatio da mu se zatezne kamate obračunavaju u skladu sa važećom odlukom banke, te da u tim članovima, a niti u ugovoru ne stoji naznaka da je odluka o zateznim kamatama sastavni dio ugovora.

10. Odlučujući o apelantovom tužbenom zahtjevu koji se odnosi na povrat iznosa od 145.802,00 KM na ime preplate kredita i kamata, prvostepeni sud je utvrdio da je apelantov tužbeni zahtjev osnovan za iznos od 8.827,03 KM. Odluku u ovom dijelu tužbenog zahtjeva sud je utemeljio na dopunskom nalazu i mišljenju vještaka ekonomske struke M.B. od 8. marta 2012. godine. S tim u vezi je navedeno da je vještak u dopunskom nalazu, analizirajući sva tri sporna kredita i uplate po njima, utvrdio da je apelant dugoročni kredit broj 14/12/01 preplatio u iznosu od 8.826,44 KM, da je dugoročni kredit od 13. augusta 2003. godine više platio za iznos od 178.378,25 KM, a iz kog iznosa je zatvoren i kratkoročni revolving kredit od 9. februara 2004. godine koji je odobren na iznos od 170.000,00 KM, te da je sa pripadajućim redovnim kamatama ukupno apelantovo zaduženje po ovom kreditu bilo 178.377,66 KM.

11. Istaknuto je da je dopunski nalaz i mišljenje vještaka ekonomske struke M.B. prvostepeni sud u cijelosti prihvatio kao valjane i sačinjene od stručnog lica i u skladu sa pravilima struke. Ukazano je da je kod donošenja odluke sud prihvatio utvrđenje vještaka iz dopunskog nalaza, a ne osnovnog nalaza od 20. marta 2011. godine kojim je vještak utvrdio preplatu apelanta u iznosu od 69.185,02 KM. Naime, pri izradi osnovnog nalaza od 20. marta 2011. godine vještak je sporne kredite, u skladu sa uputom Agencije za bankarstvo za primjenu odluke o minimalnim standardima za upravljanje tržišnim rizicima u bankama, tretirao kao nekvalitetnu aktivu, odnosno kao aktivu koja, u pravilu, ne donosi prihod. Ukazano je da se nekvalitetnom aktivom tretiraju stavke aktive kada su glavnica i/ili kamata dospjele i kada nisu plaćene duže od 90 dana od dana njihovog inicijalno ugovorenog dospijeća, odnosno kada su klasificirane u kategoriji C, D i E, ili kada su obaveze korisnika po kamati za koje je dužnik zakasnio sa plaćanjem duže od 90 dana od njihovog inicijalno ugovorenog dospijeća kapitalizirane. Pošto je vještak utvrdio da je apelant po kreditu broj 14/12/01 kasnio sa plaćanjem, a da je za otplatu kredita broj TZ-11-08/3 na iznos od 194.097,18 KM i kredita broj TZ-02-02/04 na iznos od 170.000,00 KM podizao kredite na rokove otplate koji nisu bili u skladu sa njegovom kreditnom sposobnošću i koji su otplaćeni iz kreditnih sredstava druge banke, to je vještak predmetne kredite klasificirao u skladu sa navedenim propisima kao nekvalitetnu aktivu, tj. plasman u C kategoriji.

12. Prvostepeni sud je naveo da iz pojašnjenja vještaka datog na ročištu proizlazi da je vještak ovakav zaključak izveo samo na temelju navedenih propisa Agencije za bankarstvo, ali da mu je bilo poznato, s obzirom na to da je u periodu od 2001. do 2005. godine radio u banci, da Agencija za bankarstvo nije „pretjerano“ insistirala na objektivnim kriterijima, te da je Agencija često uvažavala i primjenu subjektivnog kriterija. Ocjenjujući ovu izjavu vještaka u vezi sa navodima tužene da je prilikom određivanja kategorije u koju je tužena klasificirala kredite date apelantu tužena ocijenila i subjektivne kriterije, odnosno činjenicu da je apelant obavljao poslove građevinske prirode, koji su sezonskog karaktera, a što je opet uvjetovalo i kašnjenje u otplati kredita, kao i činjenicu da je i sam apelant imao interes da mu se odobreni krediti ne tretiraju kao nekvalitetna aktiva, jer u tom slučaju ne bi mogao podizati nove kredite. Stoga je prvostepeni sud prihvatio navode tužene da apelantu, zbog navedenih razloga, nije svrstala kredite kao nekvalitetnu aktivu, te da, stoga, prilikom knjiženja uplata koje je apelant vršio na ime otplate kredita uplate je rasknjižavala prema uvjetima iz ugovora i naznakama na uplatnicama, a ne prema uvjetima koji su morali biti primijenjeni u situaciji da su krediti smatrani kao nekvalitetna aktiva. U tom slučaju bi se sve uplate morale prvenstveno knjižiti na otplate glavnice kredita, pa tek onda na dospjele obaveze po kamatama, što bi visinu zakonskih zateznih kamata znatno umanjilo.

13. Ovakvo utvrđenje prvostepeni sud zasniva i na temelju činjenice da je apelant bio blagovremeno upoznat sa visinom obračunate kako redovne, tako i zatezne kamate, te da u vrijeme kad je zaključivao kredite, a s obzirom na to da je prvi kredit zaključen 14. decembra 2001. godine, drugi 13. augusta 2003. godine, a treći 9. februara 2004. godine, nije prigovarao tuženoj na obračun kamata osim u slučaju prigovora na obračun kamata koji je tužena dostavila u martu 2004. godine na koji je apelant podnio pismeni zahtjev za korekciju, ističući da mu je obračunata zatezna kamata u većem iznosu za 13,37 KM. Ukazano je da sud nije, u smislu dokazivanja visine apelantovog potraživanja, prihvatio dokaz apelanta - revizijski nalaz od 30. septembra 2007. godine s obzirom na to da je taj dokaz apelant pribavio prije vođenja ovog postupka i da je nalaz urađen na apelantov zahtjev, čemu je tužena prigovarala. Istaknuto je da ostale dokaze koje je apelant proveo, prije svega uvid u mnogobrojne uplatnice, sud nije posebno obrazlagao s obzirom na to da su navedeni dokazi, uglavnom, obrađeni kroz nalaz i mišljenje vještaka, ili nisu od značaja za donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari.

14. Protiv prvostepene presude žalbe su podnijeli apelant i tužena. Kantonalni sud je Presudom broj 32 0 Ps 038027 14 Pž od 12. juna 2014. godine odbio žalbe apelanta i tužene i potvrdio prvostepenu presudu.

15. U obrazloženju drugostepene presude je navedeno da stoji činjenica da je prvostepeni sud izreku prvostepene presude zasnovao na dopunskom nalazu vještaka ekonomske struke na koji je apelant stavio primjedbe u podnesku od 26. jula 2013. godine, smatrajući da iznosi od 100.000,00 KM i 37.425.00 KM predstavljaju preplatu, a ne uplatu, kako je utvrdio vještak. Ukazano je da se na glavnoj raspravi kod prvostepenog suda, održanoj 7. oktobra 2013. godine, vještak izjasnio na apelantove pismene primjedbe tako što je ponovo objasnio i rekao da je iznos od 100.000,00 KM iskorišten za zatvaranje nekog ranijeg kredita koji je apelant podigao kod tužene, ali da taj raniji kredit nije bio predmet tužbe i njegovog vještačenja. Isto tako, vještak je ponovo objasnio i rekao da je iznos od 37.425.00 KM uplata za kredit broj 14/12/01.

16. Navedeno je da je, u smislu odredbe člana 123. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), teret dokazivanja činjenica kojima se stvara pravo na apelantu. Ukazano je da je prvostepeni sud pravilno ocijenio dopunski nalaz vještaka, kao i usmenu dopunu nalaza na glavnoj raspravi na način kako je propisano odredbom člana 8. ZPP. Po mišljenju prvostepenog suda, apelant ni kroz iznesene pismene primjedbe i date odgovore vještaka na glavnoj raspravi nije uspio dokazati da su iznosi od 100.000,00 KM i 37.425,00 KM preplate po kreditima koji su predmet tužbenog zahtjeva. Na date odgovore vještaka na glavnoj raspravi apelantov opunomoćenik nije imao primjedaba.

17. Istaknuto je da je vještak utvrdio da je apelant kao korisnik kredita kasnio sa uplatama mjesečnih rata više od 90 dana tako što je podigao novi kredit kod iste banke da bi otplatio raniji kredit, pa je bilo osnova da vještak, na osnovu propisa Agencije za bankarstvo FBiH, kredite svrsta u C kategoriju kao nekvalitetnu aktivu, što podrazumijeva da se sve uplate koje pristižu prvo smatraju uplatama glavnice bez obzira na to kako je to navedeno pri uplati, a tek, zatim, kao uplata kamate. Ukazano je da je apelant kod tužene podigao više kredita, pa i onda kada nije otplatio raniji kredit, tako da u momentu odobrenja novog kredita nije imao kreditnu sposobnost za normalno izvršavanje obaveza, slijedom čega se nova zaduženja kod iste banke mogu smatrati reprogramiranjem postojećih obaveza.

18. Po mišljenju drugostepenog suda, vještak je pravilno na osnovu propisa Agencije za bankarstvo FBiH, dakle, na osnovu objektivnog kriterija, utvrdio postojanje nekvalitetne aktive, te da se vještak na glavnoj raspravi izjasnio i o mogućnosti primjene subjektivnog kriterija na osnovu koga nije zasnovao svoj nalaz. Utvrđena razlika preplate je posljedica toga što je tužena apelantove uplate knjižila po subjektivnom kriteriju, koji ide na apelantovu štetu, umjesto po objektivnom kriteriju koji je pravilan i u apelantovom interesu i na kome vještak zasniva dopunski nalaz.

19. Ukazano je da apelant nijednom riječju u žalbi ne obrazlaže odbijajući dio tužbenog zahtjeva za utvrđenje ništavosti odredaba člana 4. svih kreditnih ugovora koji su predmet tužbenog zahtjeva, te da stoga Kantonalni sud smatra da izreka presude u tom dijelu nije pobijana i da je stekla svojstvo formalne pravosnažnosti u prvom stepenu istekom zakonskog roka za podnošenje žalbe (član 203. stav 2. u vezi sa članom 221. ZPP).

20. Navedeno je da se cjelokupnom žalbom tužene ne dovodi u pitanje pravilnost presuđenja za dosuđeni iznos preplate od 8.827,03 KM. S tim u vezi je ukazano da je tačno da se vještak izjasnio o mogućnosti primjene i subjektivnog kriterija, kako je postupila i tužena, ali da je nalaz zasnovao na objektivnom kriteriju i kod toga je ostao i kroz date odgovore na pitanja opunomoćenika obiju stranaka. Ukazano je da u nalazu vještaka ekonomske struke ni ovaj sud nije našao nelogičnosti, nedosljednosti, protivrječnosti i površnosti koje bi dovodile u osnovanu sumnju tačnost nalaza. Na nalaz vještaka, kao i na svaki drugi izvedeni dokaz primjenjuje se odredba člana

8. ZPP, pa je i prvostepeni sud, po mišljenju Kantonalnog suda, u dovoljnoj mjeri obrazložio i objektivizirao svoje slobodno sudijsko uvjerenje kojim se rukovodio kada je utvrdio navedeni iznos preplate koji je i dosudio apelantu, a višak njegovog tužbenog zahtjeva odbio. Navedeno je da je prvostepeni sud u obrazloženju pobijane presude dao odgovarajuće činjenične i pravne razloge za izreku sa čime se slaže i ovaj sud.

21. Protiv drugostepene presude apelant je podnio reviziju koju je Vrhovni sud Presudom broj 32 0 Ps 038027 14 Rev od 15. decembra 2015. godine odbio kao neosnovanu.

22. U obrazloženju revizione presude je navedeno da apelant u reviziji analizira nalaz vještaka ekonomske struke i dolazi do suprotnog zaključka od nižestepenih sudova. Ukazano je da slobodnoj ocjeni dokaza apelant ne može osnovano suprotstaviti svoju ocjenu izvedenih dokaza koja u sebi uključuje prigovore činjenične prirode, jer se revizija ne može izjaviti zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Zbog toga je revizioni sud naveo da je neprihvatljiv apelantov prigovor da je osnovano i njegovo potraživanje da se isplati iznos od 100.000,00 KM kao izvršena preplata dugova po kreditima. Ukazano je da je tužbeni zahtjev za isplatu apelant odredio u ukupnom iznosu od 145.802,00 KM kao preplaćeni iznos glavnog duga i kamata po ugovorima o kreditima iz 2001, 2003. i 2004. godine zaključenim sa tuženom, odnosno njenim pravnim prednikom („Commercbank“ d.d. Sarajevo - Filijala Tuzla). Istaknuto je da je u ovoj fazi postupka sporan iznos duga od 100.000,00 KM za koji apelant u reviziji ponavlja tokom postupka isticanu tvrdnju da predstavlja više uplaćeni iznos duga po kreditima. Istaknuto je da su ovaj apelantov prigovor nižestepeni sudovi raspravili i ocijenili u svojim odlukama, a njihove pravne zaključke prihvata i ovaj sud.

23. Dalje je navedeno da je u postupku pred nižestepenim sudovima utvrđeno da je apelant kao korisnik kredita kasnio sa uplatama rata kredita zbog čega je podizao nove kredite da bi otplatio prijašnje. Ukazano je da u vrijeme odobrenja novog kredita apelant nije bio kreditno sposoban, pa su nova zaduženja kod iste banke korištena za reprogramiranje postojećih obaveza. Prema mišljenju vještaka, apelantovi krediti su svrstani u C kategoriju, kao nekvalitetna aktiva. S tim u vezi je navedeno da je utvrđena razlika preplate posljedica toga što je tužena apelantove uplate knjižila po subjektivnom kriteriju, koji je na apelantovu štetu, umjesto po objektivnom kriteriju, koji je pravilan i u interesu tužitelja i na kome vještak zasniva dopunski nalaz. Ukazano je da je dopunskim nalazom i izjašnjenjem na ročištu za glavnu raspravu od 7. oktobra 2013. godine vještak potvrdio da je iznos od 100.000.00 KM iskorišten za zatvaranje nekog ranijeg kredita koji je apelant podigao kod tužene, ali da taj kredit nije bio predmet tužbe i njegovog vještačenja.

24. Prihvatajući dopunski nalaz vještaka, čiju dodatnu dopunu nije tražila nijedna stranka, u procesnoj situaciji kada apelant nije dokazao suprotno, da je uplaćeni iznos preplata po kreditima koji su predmet tužbenog zahtjeva, nižestepeni sudovi su, po ocjeni Vrhovnog suda, pravilno odlučili kada su odbili apelantov tužbeni zahtjev i za iznos od 100.000,00 KM kao neosnovan.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

25. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Ukazuje na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu materijalnog i procesnog prava. Navodi da redovni sudovi u predmetnom postupku nisu jednako ocijenili materijalni dokaz apelanta i tužene na okolnost preplate kredita za iznos od 100.00,00 KM koji je uplaćen pravnom predniku tužene banke 10. januara 2001. godine (materijalni dokaz - izvod od 10. januara 2001. godine), te mišljenje postupajućeg vještaka da se predmetna uplata odnosi, na osnovu izjave tužene banke, na neki drugi kredit, a da tom prilikom tužena banka nije dostavila materijalni dokaz na koji se kredit odnosi predmetna uplata. Naglašava da su kod sudova u Tuzlanskom kantonu sve banke zaštićene od pojedinih sudija na način da su privilegirane prilikom ocjene materijalnih dokaza na štetu suprotne strane. Također, apelant ukazuje i na povredu prava na donošenje odluke u razumnom roku, ukazujući da redovni sudovi u predmetnom postupku nisu bili efikasni i da je postupak trajao više od osam godina.

b) Odgovor na apelaciju

26. Vrhovni sud je naveo da je u osporenoj revizionoj odluci obrazloženo zbog čega je apelantova revizija neosnovana, odnosno da su pravilne odluke nižestepenih sudova kojima je apelantov tužbeni zahtjev odbijen. Istaknuto je da u konkretnom slučaju nije došlo do kršenja apelantovog prava na pravično suđenje, te da apelaciju treba odbiti kao neosnovanu.

27. Kantonalni sud je naveo da je drugostepena presuda donesena uz pravilnu primjenu materijalnog prava za šta je drugostepeni sud u razlozima presude dao potpune i valjane razloge kod kojih drugostepeni sud ostaje u cijelosti. Ukazano je da osporenom drugostepenom presudom nije došlo do kršenja apelantovog ustavnog prava na pravično suđenje, te da apelaciju treba odbiti kao neosnovanu.

28. Općinski sud je naveo hronologiju predmeta, te ukazao da je dužina trajanja postupka bila uvjetovana i time što je apelant nekoliko puta odgađao ročišta zbog raznih okolnosti. Istaknuto je da je prvostepena odluka donesena u razumnom roku, te da nije bilo odugovlačenja postupka.

29. Tužena je navela da su nalaz i mišljenje postupajućeg vještaka u potpunosti finansijski tačni, te da su sve uplate za koje je apelant dostavio dokaze uzete u obzir prilikom izrade nalaza. Istaknuto je da apelantovo pozivanje na uplatu iznosa od 100.00,00 KM, koja je izvršena 29. januara 2001. godine, nema osnova ni zbog istaknutog prigovora zastare od tužene, jer je upravo zbog zastare potraživanja apelantova tužba podnesena isključivo radi navodne preplate po tri ugovora o kreditu koji su zaključeni nakon navedenog datuma.

V. Relevantni propisi

30. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85 i 57/89, „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93 i 13/94, te „Službene novine Federacije BiH“ br. 29/03 i 42/11) u relevantnom dijelu glasi:

Član 10.

Učesnici u prometu slobodno uređuju obligacione odnose, a ne mogu ih uređivati suprotno Ustavu Republike Bosne i Hercegovine prinudnim propisima te moralu društva.

Član 1065.

Ugovorom o kreditu banka se obavezuje da korisniku kredita stavi na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, a korisnik se obavezuje da banci plaća ugovorenu kamatu i dobijeni iznos novca vrati u vrijeme i na način kako je utvrđeno ugovorom.

Član 1066.

Ugovor o kreditu mora biti sačinjen u pismenoj formi.

Ugovorom o kreditu utvrđuju se iznos, kao i uslovi davanja, korišćenja i vraćanja kredita.

31. U Zakonu o parničnom postupku („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 53/03, 73/05 i 19/06), u tekstu koji je važio u vrijeme vođenja postupka, relevantne odredbe glase: Član 7.

Stranke su dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.

Član 8.

Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.

Član 10.

Sud je dužan da sprovede postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

Član 123.

Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.

Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.

Član 126.

Ako sud na osnovu ocjene izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću da utvrdi neku činjenicu, o postojanju ove činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja.

VI. Dopustivost

32. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

33. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

34. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 32 0 Ps 038027 14 Rev od 15. decembra 2015. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 21. januara 2016. godine, a apelacija je podnesena 18. marta 2016. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

35. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

36. Apelant smatra da je osporenim presudama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

37. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

[…]

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

38. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

39. Ustavni sud, prije svega, ističe da se predmetni postupak odnosi na pitanje isplate duga po osnovu preplate kredita, dakle, nesporno je da se radi o predmetu građanskopravne prirode, te da, stoga, apelant uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

A) U odnosu na osporene presude

40. Apelant smatra da mu je pravo na pravično suđenje povrijeđeno zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i proizvoljne primjene materijalnog i procesnog prava od redovnih sudova.

41. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, naglašava da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima. Naime, Ustavni sud, kao ni Evropski sud neće djelovati kao sud „četvrte instance“ i dovoditi u pitanje presude domaćih sudova u smislu člana 6. stav 1. osim kada se njihovi zaključci mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim (vidi, mutatis mutandis, Evropski sud, Bochan protiv Ukrajine, presuda od 5. februara 2015. godine, stav 61).

42. Ustavni sud se, dakle, prema navedenom stavu, može, izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica, tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26) upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Imajući u vidu navedeno i navode iz apelacije, Ustavni sud će u konkretnom slučaju ispitati da li su osporene odluke zasnovane na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog i procesnog prava.

43. Dovodeći navedene stavove u vezu sa konkretnim predmetom, Ustavni sud primjećuje da je osporenim presudama redovnih sudova djelimično usvojen apelantov tužbeni zahtjev, i to u dijelu preplate za kredite kod tužene za iznos od 8.827,03 KM, dok je u ostalom dijelu apelantov tužbeni zahtjev odbijen. Nezadovoljan odlukom prvostepenog suda u pogledu dosuđenog iznosa na ime preplate kredita, te smatrajući da mu je po navedenom osnovu trebalo biti dosuđeno 100.000,00 KM, apelant je u predmetnom postupku podnosio žalbu i reviziju koje su osporenim odlukama Kantonalnog i Vrhovnog suda odbijene kao neosnovane. Zbog nezadovoljstva odlukama redovnih sudova u pogledu iznosa dosuđenog na ime preplate kredita, apelant je podnio predmetnu apelaciju. Razmatrajući apelantove navode iz apelacije, Ustavni sud primjećuje da je u predmetnom postupku proveden obiman dokazni postupka u sklopu kojeg je provedeno i vještačenje vještaka ekonomske struke. Na osnovu tako provedenog dokaznog postupka u kojem je apelant imao mogućnost da iznosi svoje dokaze i argumente radi dokazivanja osnovanosti svog tužbenog zahtjeva, pa i u odnosu na preplatu kredita, utvrđene su relevantne činjenice na osnovu kojih su redovni sudovi donijeli osporene odluke u predmetnom postupku. Pri tome su redovni sudovi primijenili i relevantne zakonske propise u čijoj primjeni Ustavni sud ne vidi bilo kakvu proizvoljnost. Također, Ustavni sud, suprotno apelantovim navodima, ne može uočiti bilo kakvu nejednakost prilikom ocjene dokaza od redovnih sudova na apelantovu štetu. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da su u osporenim odlukama redovni sudovi dali veoma jasno i precizno obrazloženje zbog čega je u konkretnom slučaju prihvaćen dopunski nalaz vještaka, koji je sačinjen na osnovu analize sva tri sporna kredita koje je apelant zaključio sa pravnim prednikom tužene i uplata po njima i koji je vještak zasnovao na objektivnom kriteriju, te s tim u vezi utvrđen iznos preplate po kreditima. Pri tome je na osnovu dopunskog nalaza vještaka, kao i na osnovu izjašnjenja vještaka na ročištu od 7. oktobra 2013. godine utvrđeno da je iznos od 100.000,00 iskorišten za zatvaranje nekog prijašnjeg kredita koji je apelant podigao kod tužene a koji nije bio predmet tužbe, niti vještačenja vještaka. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud u obrazloženju osporenih odluka ne može naći bilo kakvu proizvoljnost na način kako to apelant ukazuje u apelaciji.

44. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi da mu je, zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i proizvoljne primjene materijalnog i procesnog prava, povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije neosnovani.

B) Suđenje u razumnom roku

45. Ustavni sud zapaža da apelant ukazuje i na kršenje prava na donošenje odluke u razumnom roku u predmetnom postupku.

46. S tim u vezi, Ustavni sud naglašava da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocijeniti u okviru okolnosti svakog pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Evropski sud, između mnogih, Dorić protiv Bosne i Hercegovine, presuda od 7. novembra 2017. godine, stav 14, Mikulić protiv Hrvatske, presuda od 7. februara 2002. godine, stav 38, Frydlender protiv Francuske, presuda od 27. juna 2000. godine, stav 43, i Ustavni sud, između mnogih, odluke o dopustivosti i meritumu br. AP 660/04 od 13. septembra 2005. godine, AP 155/05 od 14. marta 2006. godine i dr., dostupne na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

47. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zapaža da je apelant tužbu u predmetnom postupku podnio 10. decembra 2007. godine, a da je postupak okončan donošenjem Presude Vrhovnog suda broj 32 0 Ps 038027 14 Rev od 15. decembra 2015. godine. Iz navedenog proizlazi da je predmetni postupak trajao u cijelosti osam godina.

48. Razmatrajući apelantove navode u pogledu razumnosti dužine trajanja predmetnog postupka u okolnostima konkretnog slučaja, a vodeći računa o kriterijima uspostavljenim praksom Evropskog suda i Ustavnog suda (tačka 46), ovaj sud, prije svega, zapaža da je predmetni postupak bio relativno složene prirode uzimajući u obzir činjenična i pravna pitanja o kojima se u postupku raspravljalo. Dalje, Ustavni sud primjećuje da je apelant u nekoliko navrata, zbog različitih razloga, tražio odgađanje zakazanih pripremnih ročišta, kao i da je ročište za glavnu raspravu odgođeno zbog apelantovog zahtjeva da se provede dopunsko vještačenje, a kako to proizlazi iz odgovora Općinskog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje na ulogu redovnih suda u rukovođenju predmetnim postupkom u smislu člana 10. ZPP. Stoga, imajući u vidu apelantovo ponašanje u konkretnom slučaju, kao i citiranu odredbu ZPP, Ustavni sud ne može zaključiti da je apelant u odlučujućoj mjeri doprinio da postupak pred prvostepenim sudom traje gotovo šest godina, što, po mišljenju Ustavnog suda, nije u skladu sa garancijama prava na donošenje odluke u razumnom roku. Pri tome Ustavni sud zapaža da se razlozi na koje je ukazao Općinski sud u svom odgovoru na apelaciju ne mogu smatrati razumnim i objektivnim opravdavanjem za trajanje postupka skoro šest godina pred prvostepenim sudom. U odnosu na postupak po žalbi i reviziji, Ustavni sud zapaža da su Kantonalni sud i Vrhovni sud svoje odluke donijeli u relativno kratkim rokovima koji nisu u suprotnosti sa garancijama prava na pravično suđenje. Pri tome Ustavni sud zapaža da se razlozi na koje je ukazao Općinski sud u svom odgovoru na apelaciju ne mogu smatrati razumnim i objektivnim opravdavanjem za trajanje postupka skoro šest godina pred prvostepenim sudom.

49. Prema tome, imajući u vidu kriterije koji se uzimaju u obzir prilikom razmatranja dužine postupka, na koje je Ustavni sud ukazao u ovoj odluci (tačka 46), kao i činjenicu da je predmetni postupak trajao osam godina od čega je pred prvostepenim sudom trajao skoro šest godina, što je u odlučujućoj mjeri utjecalo na cjelokupnu dužinu postupka, za Ustavni sud je dovoljno da zaključi da je dužina predmetnog postupka, posmatrana u cjelini, bila pretjerana i da nije zadovoljila princip prava na suđenje u „razumnom roku“ kao jednom od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine.

Pitanje naknade nematerijalne štete

50. Ustavni sud podsjeća da, prema članu 74. Pravila Ustavnog suda, može odrediti naknadu na ime nematerijalne štete koja se, ako Ustavni sud odredi da je potrebno dodijeliti novčanu naknadu, u smislu odredbe stava (2) tog člana, određuje na osnovu pravednosti, uzimajući u obzir standarde koji proizlaze iz prakse Ustavnog suda.

51. Međutim, imajući u vidu odluku u ovom predmetu, činjenicu da je postupak pred redovnim sudovima okončan, da se u konkretnom slučaju radi o pravnom licu, kao i da je riječ o naknadi nematerijalne štete koju apelant nije ni tražio, Ustavni sud smatra da je samo deklaratorno utvrđivanje kršenja prava na pravično suđenje u razumnom roku dovoljna satisfakcija za apelanta u konkretnom slučaju (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1118/15 od 15. novembra 2017. godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba, stav 42).

VIII. Zaključak

52. Ustavni sud zaključuje da u okolnostima konkretnog slučaja postoji povreda prava na „suđenje u razumnom roku“ kao jednom od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije budući da je parnični postupak pretjerano dugo trajao pred prvostepenim sudom a što je imalo odlučujući utjecaj na ukupnu dužinu postupka za šta redovni sudovi (posebno prvostepeni sud) nisu dali razumno i objektivno opravdanje.

53. Suprotno tome, Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada u obrazloženju osporenih odluka nema ničega što ukazuje na proizvoljnost u utvrđivanju činjeničnog stanja i proizvoljnu primjenu relevantnih propisa na apelantovu štetu, te kada su redovni sudovi za svoje odluke dali jasne i argumentirane razloge.

54. Na osnovu člana 59. st. (1), (2) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

55. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević