Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2672/16 (M. i B. B.)
Odluka donesena 05. 07. 2018.
- Nema povrede
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Član 8. EK – Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života, doma i prepiske
- Član porodičnog domaćinstva
- Povrat stana
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Upravni postupak
- Upravni spor
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2672/16
Apelacija
Odluka o dopustivosti
05. 07. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: Zlatko M. Knežević predsjednik, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 5. jula 2018. godine, u predmetu broj AP-2672/16, rješavajući apelaciju Marice Budeša i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Marice Budeša i Bojana Budeše podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 04 0 U 006184 14 Uvp od 24. marta 2016.
godine i presude Kantonalnog suda u Zenici broj 04 0 U 006184 14 U od 29. augusta 2014. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Marica Budeša i Bojan Budeša (u daljnjem tekstu: prvoapelantica i drugoapelant ili apelanti), iz Australije, koje zastupa Emir Čolaković i Nina Dragoljić, advokati iz Zenice, podnijeli su 22. juna 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 04 0 U 006184 14 Uvp od 24. marta 2016. godine i presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 04 0 U 006184 14 U od 29. augusta 2014. godine.
2. Rješenjem Službe za opću upravu i stambene poslove Općine Zenica (u daljnjem tekstu: Služba) od 20. septembra 2002. godine, odbijen je zahtjev Borislava Budeše za vraćanje u posjed stana u Zenici (u daljnjem tekstu: predmetni stan), stavljen predmetni stan na raspolaganje Općini Zenica te utvrđeno da privremenom korisniku prestaje pravo privremenog korištenja predmetnog stana. Apelanti su podnijeli žalbu protiv navedenog rješenja, koja je odbijena rješenjem Ministarstva za prostorno uređenje, promet i komunikacije i zaštitu okoline Zeničko-dobojskog kantona (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) od 9. decembra 2004. godine. Apelanti su zatim pokrenuli upravni spor protiv rješenja Ministarstva, te je Kantonalni sud presudom od 17. novembra 2005. godine tužbu odbio. Međutim, postupajući po zahtjevu apelanata za vanredno preispitivanje, Vrhovni sud je presudom od 29. maja 2009. godine zahtjev uvažio, preinačio presudu Kantonalnog suda i riješio tako što je tužbu uvažio, poništio rješenja Ministarstva i Službe i predmet vratio prvostepenom organu na ponovno rješavanje.
3. U ponovnom postupku, rješenjem Službe broj 03-372-4487/98 od 29. decembra 2011. godine, odbijen je zahtjev Borislava Budeše za vraćanje u posjed predmetnog stana.
4. Apelanti su podnijeli žalbu protiv navedenog rješenja, koja je odbijena rješenjem Ministarstva broj 12-23-1268/02 od 9. decembra 2004. godine.
5. Apelanti su pokrenuli upravni spor protiv rješenja Ministarstva, te je Kantonalni sud presudom broj 04 0 U 006184 14 U od 29. augusta 2014. godine tužba odbio.
6. Apelanti su podnijeli zahtjev za vanredno preispitivanje presude Kantonalnog suda, te je Vrhovni sud presudom broj 04 0 U 006184 14 Uvp od 24. marta 2016. godine odbio navedeni zahtjev.
7. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je u toku postupka utvrđeno da je Jovanka Budeša bila prijeratni nosilac stanarsko prava na predmetnom stanu po osnovu ugovora o korištenju stana od 18. oktobra 1988. godine, iz kojeg je proizlazilo da će s njom u zajedničkom domaćinstvu živjeti sin Vladislav, snaha (prvoapelantica), unuci (drugoapelant i Vanja). Jovanka Budeša je umrla u toku 1994. godine. Služba je 1. oktobra 1998. godine zaprimila zahtjev za vraćanje predmetnog stana, koji je prema datoj izjavi lično sačinio i potpisao Borislav Budeša (sin nositeljice stanarskog prava). Nadalje, u rubrici zahtjeva koja se odnosila na lične podatke nosioca stanarskog prava ili člana porodičnog domaćinstva, te u rubrici koja se odnosila na punomoćnika ili kontakt osobu, navedeno je ime Borislav Budeša sa svim njegovim ličnim podacima. Vrhovni sud je naveo da je Kantonalni sud ocijenio da su upravni organi pravilno utvrdili da je Borislav Budeša podnio predmetni zahtjev u svoje ime i za svoj račun, te da apelanti izvedenim dokazima u toku upravnog i sudskog postupka nisu dokazali da je Borislav Budeša posjedovao valjanu punomoć svog brata Vladislava Budeša ili članova njegovog porodičnog domaćinstva za podnošenje predmetnog zahtjeva u njihovo ime i za njihov račun. Dalje je navedeno da je Kantonalni sud zaključio da su za svoje odluke upravni organi dali valjane razloge, koje je sud u cijelosti prihvatio kao svoje, naročito vodeći računa o tome da u spisu nema dokaza da je Borislav Budeša, do dana podnošenja punomoći prvostepenom organu na ime drugoapelanta od 7. decembra 2002. godine, otkazao punomoć Joviši Mitrović. Također je istaknuo i da apelanti nisu osporavali da je vlastodavac navedene punomoći - drugoapelant, u vrijeme podnošenja predmetnog zahtjeva bio maloljetan. Vrhovni sud je obrazložio da je Kantonalni sud ocijenio da nisu od značaja za rješavanje ove upravne stvari tužbeni navodi da prvostepeni organ na ročištu od 8. novembra 1999. godine od Borislava Budeše nije ni tražio punomoć njegovog brata Vladislava Budeše da ga zastupa u konkretnoj pravnoj stvari niti mu ostavio rok za dostavljanje iste. S tim u vezi, obrazloženo je da se Borislav Budeša nije ni legitimisao kao punomoćnik svog brata Vladislava Budeše, već kao punomoćnik drugog brata Branislava Budeše.
8. S obzirom na navedeno, Vrhovni sud je zaključio da upravni organi uprave i Kantonalni sud nisu povrijedili zakon na štetu apelanata kada su iz provedenih dokaza utvrdili da je Borislav Budeša lično podnio predmetni zahtjev za povrat predmetnog stana. S tim u vezi, obrazloženo je da apelanti u toku postupka pred organima uprave i sudom nisu dokazali da je, u smislu člana 58. Zakona o upravnom postupku, za takvu poduzetu radnju posjedovao valjanu punomoć svog brata ili članova njegovog porodičnog domaćinstva. Stoga je zahtjev Borislava Budeše odbijen, u smislu člana 6. stav 2. Zakona o preuzimanju Zakona o stambenim odnosima, a primjenom člana 3. st. 1. i
2. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima. Nadalje, Vrhovni sud je ocijenio da se ni iz navoda zahtjeva apelanata (koji se uglavnom odnose na nepravilnu ocjenu izvedenih dokaza) nije moglo utvrditi da je presudom Kantonalnog suda pogrešno primjenjen zakon, s obzirom da je apelantima omogućeno učešće i u upravnom postupku, a i u postupku pred prvostepenim sudom (održana javna rasprava), gdje im je pružena mogućnost da predoče i predlažu dokaze, da se upoznaju i očituje na već predočene dokaze, kao i da se izjasne o svim činjenicama značajnim za rješenje ove upravne stvari. Isto tako, suprotno navodima apelanata, Vrhovni sud je ocijenio da presudom Kantonalnog suda nije povrijeđeno ni pravo apelanata na povratak, odnosno pravo na dom i imovinu, zaštićeno Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i protokolima uz Evropsku konvenciju. S tim u vezi, obrazloženo je da su navedena prava (i prema Aneksu VII Općeg okvirnog sporazuma za mir u BiH) garantovana samo nosiocu stanarskog prava ili članu njegovog porodičnog domaćinstva, koji su blagovremeno nadležnom organu podnijeli zahtjev za vraćanje stana u posjed. Kako apelanti, kao članovi porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava, nisu dokazali da je Borislav Budeša predmetni zahtjev 1. oktobra 1998. godine podnio kao njihov punomoćnik, to im u skladu sa citiranim zakonskim odredbama nije ni moglo pripadati pravo na povratak (nema dokaza da su podnijeli zahtjev bilo lično, bilo putem punomoćnika).
9. Apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelanti vide u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni procesnog prava. Apelanti tvrde da je Borislav Budeša podnio zahtjev kao njihov punomoćnik i da je organ uprave trebao tražiti da dostavi punomoć, te da su apelanti naknadno na ročištu odobrili sve ranije preduzete radnje od svog punomoćnika. Smatraju da organi i sud u ponovnom postupku nisu postupili u skladu sa presudom Vrhovnog suda od 29. maja 2009. godine, te da je i Vrhovni sud donio novu odluku kao da nikad nije donio prethodnu odluku.
10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
11. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
12. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelanti pozivaju u predmetnoj apelaciji, odnose isključivo na način na koji su Vrhovni sud i Kantonalni sud utvrdili činjenično stanje i primijenili procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda, prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
13. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su Vrhovni sud i Kantonalni sud u obrazloženju svojih odluka osporenih predmetnom apelacijom dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi iz provedenih dokaza utvrdili da je Borislav Budeša lično podnio predmetni zahtjev za povrat predmetnog stana, te da apelanti u toku postupka pred organima uprave i sudom nisu dokazali da je, u smislu člana 58. Zakona o upravnom postupku, za takvu poduzetu radnju posjedovao valjanu punomoć svog brata Vladislava (supruga i oca apelanata) ili članova njegovog porodičnog domaćinstva. U pogledu navoda da prvostepeni organ od Borislava Budeše nije ni tražio punomoć za zastupanje, Ustavni sud zapaža da je u osporenoj presudi ukazano da se Borislav Budeša nije ni legitimisao kao punomoćnik svog brata Vladislava Budeše, već kao punomoćnik drugog brata Branislava Budeše, kao i da je drugoapelant, koji mu je naknadno dao punomoć, u momentu podnošenja zahtjeva bio maloljetan. Ustavni sud naročito ukazuje da je apelantima bilo omogućeno učestvovanje u postupku (saslušani su u toku postupka, omogućeno im podnošenje pravnih lijekova), te omogućeno predlaganje i izvođenje dokaza za utvrđivanje činjenica koje su oni smatrali relevantnim za predmet. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
14. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević