Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2671/16 (N. B.)
Odluka donesena 05. 07. 2018.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Građanski postupak
- Prava iz radnog odnosa
- Radni spor
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2671/16
Apelacija
Odluka o meritumu
05. 07. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2671/16, rješavajući apelaciju Nedeljke Bilić, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka b) i članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, dopredsjednik Mirsad Ćeman, dopredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudac Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 5. srpnja 2018. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neutemeljena apelacija Nedjeljke Bilić podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 63 0 Rs 009012 15 Rev 2 od 29. ožujka 2016. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Nedjeljka Bilić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Ljubuškog, koju zastupaju Vesna Pehar i Zoran Lesko, odvjetnici iz Mostara, podnijela je 21. lipnja 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 63 0 Rs 009012 15 Rev 2 od 29. ožujka 2016. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
1. Na temelju članka 23. Pravila Ustavnog suda, od Općinskog suda u Ljubuškom (u daljnjem tekstu: Općinski sud), Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), Vrhovnog suda, te od „Croatia osiguranja“ d.d. Ljubuški (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 1. lipnja 2018. godine da dostave odgovore na apelaciju.
2. Osnovni sud je 11. svibnja 2018. godine dostavio odgovor na apelaciju, Okružni sud 14. svibnja 2018. godine i Vrhovni sud 6. lipnja 2018. godine. Tuženi nije dostavio odgovor na apelaciju.
III.Činjenično stanje
3. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantičinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
4. Presudom Općinskog suda broj 63 0 Rs 009012 14 Rs od 22. listopada 2014. godine tuženi je obvezan apelantici na ime naknade za bolovanje u razdoblju od 5. studenog 2009. godine do 5. prosinca 2009. godine isplatiti iznos od 312,03 KM sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 5. prosinca 2009. godine pa do isplate, na ime naknade plaća za razdoblje od 12. mjeseca 2009. godine do 4. travnja 2013. godine isplatiti pojedinačne mjesečne iznose sa zakonskom zateznom kamatom na način bliže naveden u izreci presude, te na apelantičino ime uplatiti pripadajuće mjesečne doprinose i poreze koji proizlaze iz plaće. Istom presudom tuženi je obvezan apelantici nadoknaditi troškove parničnog postupka u iznosu od 5.565,78 KM.
5. Kako slijedi iz obrazloženja presude, sud je trebao odlučiti o visini naknada plaća za razdoblje od kada je apelantici prestao radni odnos 5. studenog 2009. godine pa do povratka na posao 4. studenog 2013. godine. U ponovljenom postupku i na temelju provedenih dokaza sud je utvrdio da je apelantica bila uposlena kod tuženog po Ugovoru o međusobnim pravima, obvezama i odgovornostima direktora sektora RU 29-13/05 na razdoblje od 1. ožujka 2005. godine do 1. ožujka 2009. godine, te joj je nakon isteka ugovora prestala funkcija direktorice financijsko-računovodstvenog sektora. Nadalje, odlukom o produljenju mandata ovlaštenim osobama društva produljen je mandat do 30. travnja 2009. godine određenom broju osoba kao i apelantici, bez obzira na činjenicu što apelantica nije potpisala Ugovor broj-17/09 kao osoba s posebnim ovlastima, a ostale ovlaštene osobe jesu. Dakle, apelantici je tuženik produljio mandat kao osobi s posebnim ovlastima do 30. travnja 2009. godine i s tim danom joj po sili zakona prestaje funkcija direktorice financijsko-računovodstvenog sektora, bez obzira na činjenicu što je ugovor prestao i ranije s danom 1. ožujka 2009. godine, a apelantica nije potpisala ugovor o produljenju mandata.
6. Stoga, prema mišljenju Općinskog suda, apelantici plaća direktorice financijskog sektora može pripadati samo do 30. travnja 2009. godine, a ne i nakon tog razdoblja, bez obzira na činjenicu što joj je tuženi i nakon tog razdoblja isplaćivao naknadu plaće za vrijeme bolovanja kao osobi s posebnim ovlastima u društvu u visini koju je primala prije bolovanja. Apelantica je poslove direktorice financijskog sektora mogla obavljati samo do 30. travnja 2009. godine, a kako je i navedeno u odluci tuženika o produljenju mandata, i do tog razdoblja joj jedino i može pripadati plaća direktorice.
7. Presudom Kantonalnog suda broj 63 0 Rs 009012 14 Rsž 4 od 13. siječnja 2015. godine žalbe stranaka su odbijene i prvostupanjska presuda potvrđena u cijelosti.
8. Polazeći od činjenica utvrđenih pred prvostupanjskim sudom, Kantonalni sud je zaključio da su neutemeljeni navodi iz apelantičine žalbe da je sve do 4. travnja 2013. godine (dan povratka na posao) bila raspoređena na radno mjesto direktorice financijsko-računovodstvenog sektora, kao i navodi da joj pripada pravo na naknadu plaće za radno mjesto direktorice financijsko-računovodstvenog sektora za razdoblje od nezakonitog otkaza do povratka na posao. Isto tako su neutemeljeni navodi žalbe tuženog da apelantici nije produljen mandat do 30. travnja 2009. godine, kao i navodi da joj do tada ne pripada pravo na plaću direktorice financijskog sektora.
9. Prema ocjeni Kantonalnog suda, apelantica žalbom neutemeljeno ističe da joj od nezakonitog otkaza do povratka na posao pripada pravo na naknadu plaće za radno mjesto direktorice financijsko-računovodstvenog sektora zbog toga što je ranijom presudom Vrhovnog suda naloženo tuženom da apelanticu vrati na posao i rasporedi na radno mjesto na kojem je bila u trenutku odlaska na bolovanje. Naime, sama činjenica da je presudom Vrhovnog suda naloženo da se apelantica vrati na posao i rasporedi na radno mjesto na kojem je bila u trenutku odlaska na bolovanje ne znači da će apelantica za cijelo to vrijeme biti na radnom mjestu direktorice (mandat istekao 30. travnja 2009. godine), a nije zaključen ugovor o produljenju mandata) i da joj cijelo to vrijeme pripada i plaća tog radnog mjesta.
10. Isto tako su neutemeljeni navodi apelantičine žalbe da sud nije ocijenio iskaze svjedoka u pogledu apelantičinog mandata i obnašanja poslova direktorice, a ovo stoga što iskazi svjedoka nisu ti koji su u konkretnom slučaju mjerodavni za utvrđenje činjenice do kada je apelantici trajao mandat direktorice, već se to u ovom slučaju dokazuje ugovorom o radu. Kantonalni sud se nije upuštao u ocjenu apelantičinih žalbenih navoda u pogledu njene stručne spreme jer se, prema odredbi članka 207. stavak 1. ZPP, u žalbi ne mogu iznositi nove činjenice i predlagati novi dokazi osim ako žalitelj pruži dokaze da ih bez svoje krivnje nije mogao iznijeti odnosno predložiti do zaključenja glavne rasprave, a što u konkretnom slučaju nije dokazano.
11. Presudom Vrhovnog suda broj 63 0 Rs 009012 15 Rev 2 od 29. ožujka 2016. godine apelantičina revizija je odbijena, a revizija tužene usvojena, obje nižestupanjske presude preinačene i tužbeni zahtjev u cijelosti odbijen. Apelantica je dužna tuženom naknaditi troškove parničnog postupka u iznosu od 5.491,60 KM u roku od 30 dana od dana donošenja presude.
12. Prema mišljenju Vrhovnog suda, polazeći od činjeničnog utvrđenja da je apelantici mandat direktorice financijsko-računovodstvenog sektora trajao do 1. ožujka 2009. godine, odnosno do 30. travnja 2009. godine, te da joj je poslije tog datuma prestao mandat direktorice, to više nije ni mogla ostvarivati plaću u visini plaće direktorice, već plaću u visini koja pripada radnom mjestu na koje je raspoređena, odnosno prema njezinoj stručnoj spremi. Ocjenjujući dalje da apelantica nakon odlaska na bolovanje 6. travnja 2009. godine nije više dolazila na posao, a nije nakon isteka mandata prihvatila novi ugovor o radu, Vrhovni sud je zaključio da joj i ne pripada pravo na naknade plaća za traženo razdoblje. Naime, radni odnos između poslodavca i uposlenika prema članku 2. Zakona o radu, koji je u vrijeme suđenja bio na snazi, zasniva se ugovorom o radu, koji, između ostalog, sadrži i odredbe o plaći (članak 8. stavak 1. točka 2.). Nadalje, pravo na plaću uposlenik stječe početkom rada, a ne isključivo zaključenjem ugovora o radu. Uposleniku, dakle, ne pripada plaća dok ne započne s radom na svom radnom mjestu. Ocjenjujući da apelantica nije željela zaključiti ponuđeni ugovor nakon isteka mandata direktorice, te da poslije isteka mandata više nije radila kod tuženog, odnosno nakon isteka bolovanja nije se više ni vratila na posao, to joj i ne pripada pravo na plaću jer, kako je to navedeno, plaća je vezana za rad i radno mjesto uposlenika. Apelantici ne pripada ni naknada za bolovanje u razdoblju od 5. studenog 2009. godine do 5. prosinca 2009. godine jer nakon isteka dužnosti direktorice 30. travnja 2009. godine nije potpisala ugovor o radu.
13. S obzirom na navedeno, primjenom odredbe članka 250. stavak 1. ZPP, odlučeno je kao u stavku 2. izreke. Iz razloga navedenih u obrazloženju ove presude u povodu revizije tuženog, odbijena je apelantičina revizija jer nije, shodno odredbi članka 123. ZPP, izvedenim dokazima dokazala utemeljenost svojih navoda.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
14. Apelantica smatra da joj je pobijanim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.
15. Apelantica smatra da je Vrhovni sud u konkretnom predmetu na temelju nepravilno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja pogrešno primijenio materijalno pravo. U konkretnom slučaju je sporno pravno pitanje prema kojem apelantici ne pripada pravo na naknadu plaće, iako je presudom Vrhovnog suda od 12. veljače 2013. godine utvrđeno da joj je nezakonito prestao radni odnos. Apelantica smatra da je Vrhovni sud u pobijanoj presudi od 29. ožujka 2016. godine na utvrđenu činjeničnu i pravnu osnovu predmetnog tužbenog zahtjeva primijenio pogrešne odredbe tada važećeg Zakona o radu.
16. Kako je navedeno, apelantica je s tuženim bila u radnom odnosu na neodređeno radno vrijeme koji je neprekidno trajao od 1992. godine do, kako navodi, nezakonitog otkaza 1. kolovoza 2009. godine. Stoga, nikako ne stoji tumačenje Vrhovnog suda u obrazloženju presude od 29. ožujka 2016. godine da „uposleniku ne pripada plaća dok ne započne s radom“. Promjena ugovora o radu za vrijeme trajanja radnog odnosa na neodređeno vrijeme vrši se isključivo pismenim sporazumom uposlenika i poslodavca. U smislu odredbi Zakona o radu, jednostrana izjava volje ponuda ugovora o radu bilo koje ugovorne strane nije pravno obvezujuća, izuzev one koja se daje istodobno sa otkazom ugovora o radu (članak 97. stavak l. ZOR-a), a što nije slučaj u ovoj pravnoj stvari.
17. S obzirom na navedeno, apelantica predlaže da Ustavni sud donese odluku kojom se usvaja apelacija i utvrđuje povreda ustavnih prava, te kojom se preinačava presuda Vrhovnog suda i odbija revizija tuženog, a usvaja njezina revizija. U slučaju da Ustavni sud ne odluči o meritumu, apelantica predlaže da sud ukine pobijane odluke i vrati predmet na ponovno odlučivanje.
b) Odgovor na apelaciju
18. Općinski sud navodi da je u postupku utvrđeno da je apelantici mandat direktorice financijsko-računovodstvenog sektora trajao do 1. ožujka 2009. godine, odnosno do 30. travnja 2009. godine, te da joj je poslije tog datuma prestao mandat direktorice, to više nije ni mogla ostvarivati plaću u visini plaće direktorice, već plaću u visini koja pripada radnom mjestu na koje je raspoređena, odnosno prema njezinoj stručnoj spremi. Ocjenjujući dalje da apelantica nakon odlaska na bolovanje 6. travnja 2009. godine nije više dolazila na posao, a nije nakon isteka mandata prihvatila novi ugovor o radu, to joj i ne pripada pravo na naknade plaća za traženo razdoblje jer pravo na plaću uposlenik stječe početkom rada, a ne isključivo zaključenjem ugovora o radu. Smatrajući da apelantica nije željela zaključiti ponuđeni ugovor nakon isteka mandata direktorice, te da poslije isteka mandata više nije radila kod tuženog, odnosno nakon isteka bolovanja nije se više ni vratila na posao, to joj i ne pripada pravo na plaću jer plaća jeste vezana za rad i radno mjesto uposlenika, a apelantica nakon isteka funkcije direktorice 30. travnja 2009. godine nije potpisala ugovor o radu. Stoga, Općinski sud smatra da apelacija nije utemeljena i suprotno apelantičinim navodima sud smatra da nisu povrijeđena njezina prava na pravično suđenje i na imovinu.
19. Kantonalni sud smatra da u postupku pred ovim sudom nije bilo kršenja apelantičinih prava na koja se poziva u apelaciji, pa se zbog toga predlaže da apelacija bude odbijena.
20. Vrhovni sud navodi da ostaje pri razlozima danim u obrazloženju pobijane presude i, suprotno apelantičinom stajalištu, smatra da nisu povrijeđena njezina prava na pravično suđenje i na imovinu, niti je primjena prava u revizijskoj odluci u svezi s tim bila proizvoljna. V.Relevantni propisi
21. U Zakonu o radu Federacije BiH („Službene novine FBiH“ br. 43/99, 32/00 i 29/03) relevantne odredbe glase:
Članak 2.
Zaključivanjem ugovora o radu između poslodavca i zaposlenika zasniva se radni odnos.
22. U Zakonu o parničnom postupku FBiH („Službene novine FBiH“ broj 55/07 – prečišćeni tekst) relevantne odredbe glase:
Članak 123.
Svaka stranka dužna je dokazati činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.
VI.Dopustivost
23. U skladu sa člankom VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
24. U skladu sa člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
25. U konkretnom slučaju predmet pobijanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 63 0 Rs 009012 15 Rev 2 od 29. ožujka 2016. godine. Zatim, pobijanu presudu apelantica je primila 27. travnja 2016. godine, a apelacija je podnesena 21. lipnja 2016. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očito (prima facie) neutemeljena.
26. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
27. Apelantica smatra da su joj pobijanom presudom povrijeđena prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
28. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka, stavak 2 što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima, i druga prava vezana za krivične postupke.
29. Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1) Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obveza ili kaznene optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim sudom ustanovljenim zakonom.
[…]
30. Ustavni sud primjećuje da se u postupku koji je okončan pobijanom odlukom odlučivalo o zaštiti prava iz radnog odnosa u svezi s određivanjem naknade plaće apelantici, pa podržavajući svoju već ustanovljenu praksu Ustavni sud zaključuje da se radi o predmetu građanskopravne prirode iz čega proizlazi da je članak 6. Europske konvencije u konkretnom slučaju primjenjiv.
31. Apelantica, u biti, smatra da joj je pravo na pravično suđenje povrijeđeno jer su redovni sudovi nepravilno i nepotpuno utvrdili činjenično stanje i proizvoljno primijenili relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava. U svezi s ovim dijelom navoda, Ustavni sud podsjeća na to da, prema praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita je li eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacijske nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Europske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
32. Iz obrazloženja pobijane presude proizlazi da je apelantici mandat direktorice financijsko-računovodstvenog sektora trajao do 1. ožujka 2009. godine, odnosno do 30. travnja 2009. godine, te da joj je poslije tog datuma prestao mandat direktorice. Stoga je Vrhovni sud, suprotno presudama Općinskog i Kantonalnog suda, zaključio da apelantica nije ni mogla više ostvarivati plaću u visini plaće direktorice, već plaću u visini koja pripada radnom mjestu na koje je raspoređena, odnosno prema njezinoj stručnoj spremi. Za razliku od nižestupanjskih sudova, Vrhovni sud je zaključio da apelantica nakon odlaska na bolovanje 6. travnja 2009. godine nije više dolazila na posao, a nije nakon isteka mandata prihvatila novi ugovor o radu, to joj i ne pripada pravo na naknade plaća za traženo razdoblje.
33. Vrhovni sud je primijenio odredbe članka 2. Zakona o radu kojim je utvrđeno da radni odnos predstavlja pismeno utvrđen odnos između poslodavca i uposlenika, koji, između ostalog, sadrži i odredbe o plaći (članak 8. stavak 1. točka 2.), a pravo na plaću uposlenik stječe početkom rada, a ne isključivo zaključenjem ugovora o radu, pa tako uposleniku ne pripada plaća dok ne započne sa radom na svom radnom mjestu. Vrhovni sud je ocijenio da apelantica nije željela zaključiti ponuđeni ugovor nakon isteka mandata direktorice, te da poslije isteka mandata više nije radila kod tuženog, odnosno nakon isteka bolovanja nije se više ni vratila na posao, te joj i ne pripada pravo na plaću jer, kako je to navedeno, plaća jeste vezana za rad i radno mjesto uposlenika.
34. Imajući u vidu okolnosti konkretnog slučaja i relevantne odredbe Zakona o radu na kojima je utemeljena pobijana presuda Vrhovnog suda, Ustavni sud smatra da iz činjenica predmeta i obrazloženja pobijane odluke ne proizlazi bilo kakva proizvoljnost u primjeni materijalnog prava. Stoga su apelantičini navodi da joj je pobijanom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje zbog proizvoljne primjene materijalnog prava i prema mišljenju Ustavnog suda neutemeljeni. Ustavni sud zaključuje da je predmetni postupak proveden uz garancije koje pruža članak 6. stavak
1. Europske konvencije, te da, shodno tome, pobijanim odlukama nije prekršeno apelantičino pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.
35. Zbog navedenog, Ustavni sud apelantičine navode o kršenju prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije smatra neutemeljenim.
Pravo na imovinu
36. Apelantica smatra da joj je pobijanom odlukom povrijeđeno pravo na imovinu iz članka II/3. (k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. U svezi s tim, Ustavni sud zapaža da se navodi o kršenju ovih prava, također, temelje na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, što je Ustavni sud već obrazložio prilikom razmatranja prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantičini navodi o povredi prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine uz Europsku konvenciju, također, neutemeljeni.
VIII.Zaključak
37. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije kada u obrazloženju pobijane odluke Vrhovnog suda nema ničega što ukazuje na proizvoljnu primjenu relevantnih propisa na apelantičinu štetu, te kada je Vrhovni sud za svoje odluke dao argumentirane i jasne razloge.
38. Nema kršenja ni prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju kada apelantica kršenje ovih prava vezuje za primjenu materijalnog prava i utvrđivanje činjenica, odnosno kršenje prava na pravično suđenje, a Ustavni sud je utvrdio da pravo na pravično suđenje nije prekršeno.
39. Na temelju članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
40. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević