Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2241/16 (Hypo Alpe Adria Bank“ d.d. Mostar)
Odluka donesena 05. 07. 2018.
- Nema povrede
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Obligaciono- pravni odnosi
- Zastara
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2241/16
Apelacija
Odluka o dopustivosti
05. 07. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 5. jula 2018. godine, u predmetu broj AP-2241/16, rješavajući apelaciju Hypo Alpe Adria Bank“ d.d. Mostar, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Hypo Alpe Adria Bank d.d. Mostar protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 32 0 P 042170 15 Rev od 19.
novembra 2015. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Hypo Alpe Adria Bank“ d.d. Mostar (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Vesna Stevanović, advokat iz Bijeljine (u daljnjem tekstu: V.S), podnijela je 26. maja 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 32 0 P 042170 15 Rev od 19. novembra 2015. godine.
2. Presudom Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 32 0 P 042170 14 P od 19. juna 2014. godine, obavezani su precizirani tuženi (četiri fizička lica) da apelantici solidarno po osnovu ugovora o kreditu precizirani broj i datum isplate novčani iznos preciziran u izreci te presude.
3. Iz obrazloženja navedene presude Općinskog suda proizilazi da je u toku postupka pred tim sudom utvrđeno da je apelantica u svojstvu tražioca izvršenja protiv tuženih kao izvršenika 25. oktobra 2007. godine podnijela prijedlog za izvršenje na osnovu vjerodostojne isprave - mjenice preciziranog broja, a radi naplate duga u preciziranom novčanom iznosu, pa je sud rješenjem o izvršenju precizirani broj i datum dozvolio predloženo izvršenje, da bi povodom podnesenih prigovora tuženikâ kao izvršenikâ donio zaključak precizirani broj i datum da se prijedlog za izvršenje ima smatrati tužbom i postupak nastaviti po odredbama parničnog postupka. Dalje, iz obrazloženja presude proizilazi da je Općinski sud, između ostalog, utvrdio da je 25. septembra 2002. godine zaključen ugovori o kreditu između apelantice kao davaoca kredita i prvotužene kao korisnika kredita na preciziran novčani iznos, sa rokom otplate u 120 jednakih mjesečnih rata i sa pravom otkaza ugovora od strane davaoca kredita ukoliko se primalac kredita ne pridržava bilo koje odredbe ugovora, a naročito ako ne plati dvije uzastopne dospjele rate odnosno da su ostali tuženi taj ugovor potpisali kao solidarni dužnici – jemci platci. Nadalje, proizilazi da su na ime obezbjeđenja isplate duga po osnovu ugovora o kreditu tuženi potpisali bjanko mjenice bez protesta. Takođe, proizilazi da je novčani iznos predviđen ugovorom o kreditu prenesen na račune prvotužene, ali da ista nije izvršila ugovorne obaveze odnosno nije plaćala dospjele anuitete kredita, zbog čega joj je apelantica otkazala ugovor o kreditu. Pored toga, u presudi je konstatovano da su svi tuženi potpisali bjanko mjenicu bez protesta readi obezbjeđenja isplate duga po kreditu te da je apelantica mjenicu popunila na određeni novčani iznos sa rokom dospijeća 20. septembrom 2007. godine.
4. Imajući u vidu navedeno, Općinski sud je zaključio da su mjenične obaveze dužnika dospjele za plaćanje 20. septembra 2007. godine i odlučio kao u izreci presude, konstatujući da se utvrđeno činjenično stanje može podvesti pod odredbe čl. 1004. stav 3. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), [kojom je propisano da ako se jemac obavezao kao jemac platac, odgovara povjeriocu kao glavni dužnik za cijelu obavezu i povjerilac može zahtijevati njeno ispunjenje bilo od glavnog dužnika bilo od jemca ili od obojice u isto vrijeme (solidarno jemstvo)] i čl. 1065. ZOO, kao i odredbe člana 39. Zakona o mjenici („Službene novine FBiH“ 32/00 i 28/03 u daljnjem tekstu: Zakon o mjenici). Odredbama navedenog člana Zakona o mjenici je propisano: (1) Mjenica plativa na određeni dan ili na određeno vrijeme, nakon dana izdavanja ili viđenja, mora se podnijeti na isplatu bilo na sam dan plaćanja, bilo jednog od dva radna dana koji dolaze odmah za njim. (2) Kad se mjenica podnese nekoj organizaciji ovlaštenoj za obavljanje platnog prometa (u daljem tekstu: OOPP), smatra se da je podnesena na isplatu. Pri tome, Općinski sud je zaključio da nije nastupila zastara potraživanja u konkretnom slučaju, i to zbog toga što što je otkazom ugovora o kreditu i popunjavanjem od strane apelantice potpisane bjanko mjenice bez protesta potraživanje dospjelo na naplatu 20. septembra 2007 godine, a mjenična tužba odnosno prijedlog za izvršenje su podneseni 25. oktobra 2007. godine. Shodno tome, Općinski sud je u konkretnim predmetima zaključio da je tužba podnesene u trogodišnjem zakonskom roku iz člana 80. Zakona o mjenici. Pored toga, zaključio je da se taj prigovor se ima raspraviti i primjenom odredbe člana 373. stav 1. ZOO-a, koja se upravo i odnosi na zastarjelost samog prava po osnovu ugovora o kreditu, pa se ima primijeniti petogodišnji rok računajući od dospjelosti najstarijeg anuiteta poslije koga dužnik nije vršio davanja
5. Odlučujući o žalbama koje su tuženi podnijeli protiv presuda Općinskog suda, Kantonalni sud u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) je presudom broj 32 0 P 042170 14 Gž od 27. novembra 2014. godine odbio žalbe i potvrdio prvostepenu presudu.
6. Kantonalni sud je u obrazloženju presude konstatovao da je prvostepeni sud pravilno udovoljio tužbenom zahtjevu i obavezao tužene kao solidarne dužnike u smislu odredbe člana 414. ZOO za vraćanje preostalog duga po osnovu kredita, onako kako je to bilo ugovoreno, sve u smislu odredbi čl. 997, 998, 1004. stav 3. i 1065. ZOO, o čemu je dao jasne i valjane razloge koje je kao takve u cjelini prihvatio i taj sud. Pri tome, Kantonalni sud je konstatovao da je prvostepeni sud pravilno raspravio prigovor zastare primjenom i odredbe člana 80. Zakona o mjenici i odredbe člana 373. stav 1. ZOO koja se, kako je naveo, upravo i odnosi na zastarjelost samog prava po osnovu ugovora o kreditu, pa se ima primijeniti petogodišnji rok računajući od dospjelosti najstarijeg anuiteta poslije kojeg dužnik nije vršio davanja.
7. Odlučujući o revizijama koje su tuženi izjavili protiv presude Kantonalnog suda, Vrhovni sud je presudom broj 32 0 P 042170 15 Rev od 19. novembra 2015. godine uvažio revizije i preinačio nižestepene presude tako što je odbio apelanticin tužbeni zahtjev.
8. Vrhovni sud je u obrazloženju presude ocijenio da je pobijanim presudama u pogledu odluke o glavnoj stvari za isplatu duga ne prihvatanjem osnovanim istaknutog prigovora tuženih o zastarjelosti zahtjeva apelantice materijalno pravo pogrešno primijenjeno. U vezi sa tim, Vrhovni sud je zaključio da je predmet spora u konkretnoj procesno pravnoj situaciji na dan podnošenja prigovora izvršenika bio zahtjev za isplatu na osnovu mjeničnih obaveza tuženih, kao fizičkih lica, prema apelantici, koji je pravna osoba, saglasno odredbama Zakona o mjenici. Pri tome, ocijenio je da je takav pravni posao neovisan o osnovnom pravnom poslu, u konkretnoj pravnoj stvari ugovoru (o kreditu), pa time i taj spor o isplati iz osnova izdate mjenice nema karakter spora koji proizilazi iz ugovornog odnosa, već isključivo karakter mjeničnog spora, u kome apelantica ne ostvaruje svoje potraživanje na temelju pravnog posla u vezi sa kojim je izdata mjenica, već na temelju same mjenice. Međutim, zaključio je da je apelantica, prilikom preinačenja tužbe na pripremnom ročištu održanom 7. aprila 2014. godine, iznijela i činjenice vezane za osnovni pravni posao, odnosno da je apelantica u mjeničnom sporu iznosila činjenični osnov zasnovan na ugovornom odnosu iz osnova ugovora o kreditu, pa u skladu sa ovim opredijelila svoj tužbeni zahtjev, umjesto dotadašnjeg na isplatu mjeničnog iznosa, u mjeničnom sporu, na isplatu dospjelih potraživanja iz ugovornog odnosa. Navedeno je da je takvim postupanjem apelantica izvršila preinaku tužbe promjenom istovjetnosti zahtjeva, u smislu odredbi člana 56. stav (1) Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), [a kojim je propisano da je preinaka tužbe promjena istovjetnosti zahtjeva, povećanje postojećeg ili isticanje drugog zahtjeva uz postojeći]. Pri tome, Vrhovni sud je ukazao da navedeno potvrđuje i sama apelantica konačno opredijeljenim tužbenim zahtjevom u kojem je jasno naznačila da tražit da se „tuženi obavežu da tužitelju, na ime Ugovora o kreditu […] solidarno isplate novčani iznos […]“. Shodno tome, Vrhovni sud je ukazao da je u skladu sa odredbama člana 2. stav 1. ZPP-a odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku. Ocijenio je da je preinačenje tužbe, promjenom istovjetnosti zahtjeva, u konkretnoj parnici uticalo i na promjenu pravne kvalifikacije spora, koji je tako prestao biti mjenični spor, u kojem apelantica zahtijeva isplatu mjenične svote na osnovu mjenice, koji se rješava po pravilima koja vrijede za mjenično obavezivanje kao apstraktni pravni posao, a postao građanski spor, u kojem sud o svim prigovorima koji proizlaze iz osnovnog posla koji su stranke zaključile, uključujući i prigovor zastare, odlučuje primjenom odredaba ZOO.
9. Vrhovni sud je ukazao da su procesno-pravne posljedice preinačenja tužbe takve da se isticanjem novog tužbenog zahtjeva, koji se zasniva na drugom činjeničnom osnovu, tužba sa ranijim zahtjevom smatra povučenom, a parnica u pogledu tog zahtjeva gasi, dok se počev od dana isticanja novog zahtjeva smatra da je u pogledu istog podnošenjem tužbe parnica pokrenuta tog dana. Shodno tome, Vrhovni sud je u obrazloženju presude konstatovao da je od dospjelosti najstarijeg neisplaćenog anuiteta, dakle, za mjesec avgust 2007. godine, koji je dospio za naplatu 1. septembra 2007. godine, poslije kog nisu vršene uplate do podnošenja tužbi u ovoj pravnoj stvari iz osnova izvršenja ugovorne obaveze osnovom ugovora o kreditu, preinačenom tužbom apelanta od 7. aprila 2014. godine, prošlo više od pet godina, proizilazi da su i time ostvarene materijalno pravne pretpostavke iz odredbe o zastari samog prava sadržane u odredbama člana 373. ZOO (kojima je propisano: „Samo pravo iz koga proističu povremena potraživanja zastarijeva za pet godina, računajući od dospjelosti najstarijeg neispunjenog potraživanja poslije koga dužnik nije vršio davanja. Kad zastari pravo iz koga proističu povremena potraživanja, povjerilac gubi pravo ne samo da zahtijeva buduća povremena davanja, nego i povremena davanja koja su dospjela prije ove zastarjelosti […]). Shodno tome, ocijenio je da je osnovan prigovor tuženih o zastarjelosti zahtjeva apelantice.
10. Apelantica smatra da joj je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i zabrana diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. U suštini, apelantica smatra da je Vrhovni sud, pri donošenju osporene odluke, proizvoljno primijenio pozitivno-pravne propise kada je rok zastarjelosti vezao za datum kada je apelantica opredijelila tužbeni zahtjev na pripremnom ročištu, te navodi da je Vrhovni sud u drugim predmetu, sa istim činjeničnim i pravnim osnovom, usvojio apelanticin tužbeni zahtjev.
11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
12. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
13. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
14. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na koja se apelantica pozvala u apelaciji odnose isključivo na način na koji je Vrhovni sud primijenio pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene pozitivno-pravnih propisa (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
15. U vezi sa apelacionim navodima, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud u obrazloženju osporene presude kao konačne odluke u konkretnom predmetu dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje da preinači presude nižestepenih sudova i odbije apelanticine tužbeni zahtjev. Dovodeći u vezu obrazloženje osporene presude sa odredbama propisa na koje se pozvao Vrhovni sud u obrazloženjima osporene presude, Ustavni sud ne može zaključiti da je primjena relevantnih propisa u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Osim toga, Ustavni sud se poziva na svoju praksu u predmetima koji su pokretali ista činjenična i pravna pitanja kao i u konkretnom slučaju odnosno u kojima je razmatrao apelacije pravne sljednice apelantice podnesene protiv presuda Vrhovnog suda sa istim odlučenjima i sličnim obrazloženjima kao u konkretnim slučajevima (vidi Ustavni sud, Odluke o dopustivosti: AP-3007/17 od 11. oktobra 2007. godine, AP-1602/17 od 7. septembra 2017. godine, broj AP-4504/16 od 11. januara 2017. godine, dostupne na www.ustavnisud.ba) u kojima je zaključio da je Vrhovni sud u obrazloženju osporenih odluka dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Takođe u predmetu AP-3007/17, Ustavni sud je u pogledu navoda pravne sljednice apelantice da je Vrhovni sud povodom identičnog pitanja donosio drugačije odluke, podsjetio da nije u njegovoj nadležnosti utvrđivanje koje tumačenje redovnih sudova je pravilno, budući da je to u isključivoj nadležnosti tih sudova odnosno da je nadležnost Ustavnog suda je da u svakom konkretnom slučaju ispita da li su odlukama redovnih sudova povrijeđena ustavna prava apelanata. Imajući u vidu sve navedeno i stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje nema ništa što ukazuje da apelantica ima „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelantice o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
16. Ustavni sud takođe zapaža da apelantica smatra da je u konkretnom slučaju došlo do kršenja člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da se nije izjasnila u vezi sa kojim pravom smatra da je diskriminisana, ali da iz navoda apelacije proizlazi da smatra da je diskriminisana u odnosu na pravo na pravično suđenje. Takođe, Ustavni sud zapaža da iz apelacionih navoda proizilazi da svoje navode o diskriminaciji zapravo temelji na tvrdnjama da u istoj pravnoj situaciji postoje različite odluke suda i da je u prilog svojim navodima dostavila preciziranu presudu Vrhovnog suda. Međutim, Ustavni sud smatra da, naročito imajući u vidu da iz Odluka Ustavnog suda citiranih u prethodnoj tački ove odluke proizilazi da je Vrhovni sud u više navrata donosio odluke sa istim odlučenjem i sličnim razlozima kao u presudi osporenoj u ovoj apelaciji , presuda na koju se apelantica poziva, sama po sebi ne predstavlja dokaz na osnovu kojeg bi se mogao izvesti zaključak o postojanju diskriminacije po nekom zabranjenom osnovu (npr. pol, rasa, vjera, nacionalno ili socijalno porijeklo itd.) u konkretnom slučaju. S obzirom na zaključke Ustavnog suda u vezi sa pravom na pravično suđenje, te imajući u vidu da apelantica odnosno pravna sljednica apelantice nije ponudila relevantne dokaze koji bi ukazivali na vjerovatnoću da je osporenom odlukom diskriminisana po nekom zabranjenom osnovu, Ustavni sud smatra da su očigledno (prima facie) neosnovani i navodi apelantice o kršenju člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje.
17. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
18. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević