Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3117/18 (D.N.)

Odluka donesena 05. 07. 2018.

Nema povrede
Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
  • Opravdana sumnja da je učinjeno krivično djelu u kontekstu člana 5. EK
  • Krivični postupak
  • Konkretizacija razloga za određivanje pritvora
  • Proceduralne garancije preispitivanja zakonitosti lišenja ili hapšenja
  • Zakonito hapšenje neophodno radi sprječavanja utjecaja na svjedoke
  • Sudsko preispitivanje zakonitosti lišenja ili hapšenja
  • Pritvor
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3117/18

Apelacija

Odluka o meritumu

05. 07. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3117/18, rješavajući apelaciju D. N., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka l), člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine -prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 5. jula 2018. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija D. N. podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 13 0 K 004674 18 Kž 2 od 17. maja 2018. godine i Rješenja Okružnog suda u Doboju broj 13 0 K 004674 18 Kv 5 od 3. maja 2018. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. D. N. (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Mladen S. Mitrović, advokat iz Banje Luke, podnio je 31. maja 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 13 0 K 004674 18 Kž 2 od 17. maja 2018. godine i Rješenja Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 13 0 K 004674 18 Kv 5 od 3. maja 2018. godine. Apelant je zatražio donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud ukinuo osporena rješenja i naložio njegovo puštanje na slobodu. II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda i Okružnog javnog tužilaštva u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružno javno tužilaštvo) zatraženo je da dostave odgovor na apelaciju.

3. Pozvani su dostavili odgovor na apelaciju, osim Tužilaštva koje nije dostavilo odgovor u ostavljenom roku koji je istekao.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Okružni sud je donio Rješenje broj 13 0 K 004674 18 Kv 5 od 3. maja 2018. godine kojim je apelantu i ostalim osumnjičenim (J. Ć., B. Č., M. J., D. P. i D. T.) produžio pritvor po osnovu iz člana 197. stav 1. tač. b) i v) Zakona o krivičnom postupku RS (u daljnjem tekstu: ZKPRS). Pritvor po ovom osnovu može trajati najduže dvije godine, s tim da će se vršiti kontrola opravdanosti pritvora po isteku dva mjeseca od dana donošenja posljednjeg rješenja o pritvoru.

6. Iz obrazloženja rješenja proizlazi da je Tužilaštvo 26. aprila 2018. godine podnijelo optužnicu protiv apelanta i ostalih optuženih zbog postojanja osnovane sumnje da su učinili krivično djelo neovlaštena proizvodnja i promet opojnih droga iz člana 207. stav 3. (određena navedena lica stav 2) Krivičnog zakonika RS (u daljnjem tekstu: KZRS), a optužnica je potvrđena 30. aprila 2018. godine. U obrazloženju rješenja je također navedeno da je Tužilaštvo tražilo produženje pritvora optuženima, dok je apelantov branilac podnio prijedlog za ukidanje pritvora i prijedlog za izvođenje vještačenja.

7. Okružni sud je povodom navedenih prijedloga ispitao optužene, te izvršio uvid u sav dokazni materijal, te je utvrdio da i dalje egzistiraju razlozi zbog kojih je pritvor osumnjičenim određen (8. februara 2018. godine) u pogledu postojanja osnovane sumnje da su optuženi počinili krivično djelo koje im se stavlja na teret, odnosno stanje stvari u pogledu osnovane sumnje kao općeg osnova za određivanje pritvora nije se promijenilo, te i dalje stoji osnovana sumnja da su svi optuženi počinili krivično djelo, kako je precizirano.

8. U pogledu postojanja osnovane sumnje, Okružni sud navodi da ona proizlazi iz rezultata posebnih istražnih radnji koje su provedene, i to nadzora i tehničkog snimanja obavljenih telefonskih razgovora i razmijenjenih pisanih i slikovnih poruka, e-mail poruka koje su razmijenjene putem telefona i tajnog praćenja i snimanja osumnjičenih lica, transportnih sredstava i predmeta koji su u vezi s njima. Sud, između ostalog, navodi da je iz transkripata koji su sačinjeni u vezi monitorisanja telefona koji su koristili optuženi vidljiv telefonski kontakt i razgovor između apelanta i optuženog M. J. koji je vođen radi kupoprodaje opojne droge. Na strani 8. Okružni sud navodi da preciziranog dana, nakon prethodnih dogovora M. J. s apelantom oko kupoprodaje opojne droge, što je potkrijepljeno službenom zabilješkom, M. J. odlazi u Banju Luku kod apelanta radi kupoprodaje opojne droge, te na povratku u Teslić biva zaustavljen i kontroliran, kada je određene materije, precizirane u rješenju, koje asociraju na opojnu drogu dobrovoljno predao, a dio mu je oduzet nakon izvršenog pretresa, a što je opisano u izvještaju o tajnom praćenju, kao i u zapisniku i potvrdi o oduzimanju predmeta. Okružni sud se također pozvao na izvršene pretrese lica, objekata i vozila, između ostalog kod apelanta, te su oduzete stvari i mobilni telefoni, te su tako (između ostalih) i apelantu oduzete biljne materije koje asociraju na marihuanu, vrećica s praškastom materijom koja asocira na drogu i novac. Najzad, u prilog zaključku o postojanju osnovane sumnje cijenjeni su i iskazi svjedoka M. L., N. H. i M. M., uglavnom konzumenata koji su kupovali opojnu drogu. Sve navedeno, prema ocjeni Okružnog suda, dokazuje postojanje osnovane sumnje da su svi optuženi, svaki u okviru svog djelokruga i po prethodnim kontaktima i dogovoru učinili krivično djelo neovlaštena proizvodnja i promet opojnih droga iz člana 207. stav 3. KZ-a, čime je ispunjen opći uvjet (određeni optuženi krivično djelo iz člana 207. stav 2. KZ-a).

9. Okružni sud je zaključio da je osnovan i prijedlog da se pritvor produži iz osnova člana 197. stav 1. tač. b) i v) Zakona o krivičnom postupku (u daljnjem tekstu: ZKP). U vezi s tim, u odnosu na član 197. stav 1 tačku b) ZKP-a, Okružni sud je naveo da stoje naročite okolnosti koje ukazuju da bi osumnjičeni boravkom na slobodi ometali krivični postupak utjecajem na svjedoke, za šta je dao obrazloženje na strani 9.

10. Okružni sud, također, navodi da u odnosu na sve optužene „stoje razlozi“ za produženje pritvora i iz člana 197. stav 1. tačka v) ZKP-a, s obzirom na to da i dalje stoje naročite okolnosti koje opravdavaju bojazan da bi optuženi boravkom na slobodi mogli ponoviti krivično djelo. U vezi s navedenim, Okružni sud je utvrdio postojanje objektivnog uvjeta, kao i da se iz analize priloženih dokaza može zaključiti da se optuženi (među kojima je apelant) konstantno i u kontinuitetu bave nabavkom droge radi njene dalje prodaje, pa da zbog toga evidentno postoji opasnost da će boravkom na slobodi ponoviti krivično djelo. Okružni sud je kao jednu od naročitih okolnosti naveo da neki optuženi nisu zaposleni ili su zaposleni, ali s veoma malim primanjima, na šta ukazuje njihovo loše imovno stanje, na šta su ukazali i u izjavi, pa kako su u vremenskom periodu „koliko je trajalo monitorisanje“ konstantno prodavali opojnu drogu, to se, prema mišljenju Okružnog suda, može osnovano očekivati da bi osumnjičeni boravkom na slobodi mogli ponoviti krivično djelo jer iz prikupljenih dokaza proizlazi da su nabavkom i prodajom opojne droge pribavljali novčana sredstva i da nemaju druge izvore prihoda ili su oni veoma mali. Ovo još i više jer se iz dosadašnje primjene posebnih istražnih radnji vidi da su optuženi i sami konzumenti opojnih droga, pa da im i to iziskuje novčana sredstva radi nabavke opojnih droga. Nadalje, kao naročita okolnost cijenjena je i činjenica da su i u vrijeme provođenja posebnih istražnih radnji, i pored činjenice da su već tada policijski službenici vršili pretrese i oduzimali opojnu drogu kako od optuženih lica tako i od lica kojim su je prodavali, optuženi i dalje držali i prodavali različite vrste opojnih droga, što ukazuje na njihovu upornost u izvršenju radnji za koje se terete, pa tako da, bez obzira što neki (uključujući apelanta) nisu ranije osuđivani, iz svih radnji koje preduzimaju sasvim osnovano proizlaze okolnosti koje ukazuju da bi boravkom na slobodi mogli ponoviti predmetno krivično djelo.

11. Okružni sud je bez značaja ocijenio apelantov prigovor u vezi s količinom materije koja je oduzeta od njega, a u pogledu postojanja osnovane sumnje da je počinio krivično djelo za koje se tereti. U vezi s tim je ukazano da bez obzira da li se radi o navedenoj količini ili znatno manjoj, kako je tvrdio apelant, postoji dovoljno dokaza da je apelant počinio krivično djelo za koje se tereti. Okružni sud iz navedenog, također, zaključuje da je neosnovan apelantov prijedlog za ukidanje pritvora apelantu jer su suprotni prijedlozi tužioca zasnovani na objektivnim dokazima i argumentima.

12. Okružni sud je također cijenio da se niti jednom drugom mjerom ne bi osiguralo uspješno vođenje postupka jer se blažim mjerama ne bi moglo preduprijediti ponavljanje krivičnog djela ako bi se optuženi našli na slobodi.

13. Vrhovni sud je Rješenjem broj 13 0 K 004674 18 Kž 2 od 17. maja 2018. godine djelimično uvažio žalbe branilaca optuženih, uključujući apelanta i preinačio prvostepeno rješenje tako što se pritvor protiv optuženih produžava po osnovu člana 197. stav 1. tačka v) ZKP-a, dok u ostalom dijelu prvostepeno rješenje ostaje neizmijenjeno.

14. Prema stavu Vrhovnog suda, osnovana sumnja da su optuženi počinili krivična djela koja im se stavljaju na teret utvrđena je potvrđivanjem optužnice zasnovane na dokazima koje sud dodatno cijeni i široko izlaže i analizira, zbog čega je prigovore u ovom dijelu cijenio neosnovanim.

15. Što se tiče pritvorskog osnova iz člana 197. stav 1. tačka v) ZKP-a, Vrhovni sud je zaključio da je prvostepeni sud sve odlučne činjenice pravilno i potpuno utvrdio i zaključio da i dalje postoje okolnosti koje opravdavaju bojazan da će optuženi ponoviti krivično djelo. Tu bojazan, prema mišljenju Vrhovnog suda, prvostepeni sud pravilno izvodi iz utvrđenih činjenica o relativno dužem vremenu u kome su krivična djela počinjena, stalnom kontaktu i međusobnoj komunikaciji optuženih i kupaca, raznolikim supstancama koje su prodavane, kao i iz upornosti u izvršenju krivičnih djela gdje ih od daljnjeg ponavljanja radnji nisu spriječile ni aktivnosti policije u pretresima i oduzimanju supstanci za koje su oni znali. Kod ovakvog stanja stvari, okolnost koliko i kakvi su prihodi optuženih i imovno stanje kojim se rješenje bavi, a žalbe to podvrgavaju kritici, prema mišljenju Vrhovnog suda, nema utjecaja na postojanje ovog pritvorskog razloga. Razloge koje prvostepeni sud o tome daje prihvaća i Vrhovni sud.

16. S druge strane, Vrhovni sud navodi da se žalbama osnovano prigovara da ne postoje uvjeti za produženje pritvora iz tačke b) člana 197. stav 1. ZKP-a s obzirom na to da su u istrazi optuženi ispitani, svjedoci saslušani, te su i dokazi osigurani i time otklonjena koluziona opasnost, zbog čega ne postoji ovaj pritvorski razlog.

IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije

17. Apelant tvrdi da su mu osporenim rješenjima prekršena prava iz člana II/3.d) i e) Ustava Bosne i Hercegovine, te iz člana 5. stav 1. tačka c) i st. 3. i 4. i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant tvrdi da redovni sud nije s dužnom pažnjom razmotrio dokaze protiv apelanta kao pojedinca. Apelant navodi da je pogrešno obrazloženo da je iz dokaza vidljivo da apelant „čini krivična djela, te da bi ih stoga mogao ponoviti jer ni iz jednog dokaza, i pored okolnosti da ih sud navodi u obrazloženju (službene zabilješke), nije vidljivo da apelant čini krivično djelo, jer se on uopće ne pominje u tim zabilješkama“. Jedine zabilješke u kojima se apelant pominje je komunikacija sa M. J. isključivo oko stana. Apelant navodi da nema dokaza da je počinio krivično djelo, te ga ne može ni ponoviti. Apelant navodi da mu je povrijeđeno pravo na obrazloženu odluku, te navodno da od stotinu dokaza samo nekoliko pominje apelanta, pogrešno navodeći da je iz dokaza vidljivo da je apelant počinio krivično djelo. Apelant ukazuje da sudovi nisu naveli ključnu okolnost - da je tražio vještačenje opojnih droga oduzetih od M. J., čime će definitivno biti utvrđeno da je M. J. drogu nabavljao od nekog drugog. Apelant ukazuje na određene po njemu propuste u istrazi (vještačenje droga oduzetih od M. J., da M. J. nije lišen slobode odmah nakon izlaska iz apelantovog stana, da je M. J. dao lažan iskaz). Dalje, apelant poredi svoju situaciju sa licem M. L., te navodi da je M. L. „konzument“ uhvaćen sa znatnom količinom, a apelant „je prodavac kojem je nađena skoro približna količina u stanu, u tegli, gdje se jasno radi o ličnoj upotrebi“. Apelant navodi da postoji opravdana sumnja u objektivnost cijelog postupka. Apelant je naveo da čak i da postoji osnov sumnje da je počinio krivično djelo, ova okolnost, sama po sebi, nije dovoljna za određivanje pritvora jer mora postojati barem još jedan od razloga iz člana 197. ZKP-a, koji u ovom slučaju, jasno je, ne postoji“. Nadalje, apelant ukazuje da produženje pritvora traži postojanje i drugih ozbiljnih razloga, ne samo istinsku osnovanu sumnju, te zaključuje da u ovom trenutku prema apelantu postoji još manje razloga za pritvor nego kada je tek lišen slobode. Apelant je naveo da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje u razumnom roku jer se četiri mjeseca nalazi u pritvoru, a i nakon okončanja istrage bez odgovarajućih dokaza. Apelant je zatražio donošenje privremene mjere kojom bi bilo naloženo njegovo puštanje na slobodu jer je iz navedenih razloga jasno da u odnosu na njega ne postoje zakonski osnovi za „određivanje“ pritvora, te se mjerama zabrane može osigurati njegovo prisustvo. Apelant opet ponavlja da osiguranim dokazima nije dokazano da je apelant počinio navedeno krivično djelo, niti da postoji opasnost da će ga ponoviti. Apelant je tražio troškove sastavljanja apelacije u iznosu od 1000,00 KM.

II.Odgovor na apelaciju

18. U odgovoru na apelaciju Vrhovni sud i Okružni sud navode da je apelacija neosnovana, da apelantovo pravo nije povrijeđeno i da su u osporenim rješenjima dati jasni razlozi za produženje pritvora u skladu sa ZKP-om.

V. Relevantni propisi

19. Zakon o krivičnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 53/12) u relevantnom dijelu glasi:

Član 197. stav 1. tačka v) i stav 2.

Razlozi za pritvor Član 197.

(1) Ako postoji osnovana sumnja da je određeno lice učinilo krivično djelo, pritvor se protiv tog lica može odrediti:

(…)

b) ako postoji osnovana bojazan da će uništiti, sakriti, izmijeniti ili falsifikovati dokaze ili tragove važne za krivični postupak ili ako naročite okolnosti ukazuju da će ometati krivični postupak uticajem na svjedoke, saučesnike ili prikrivače,

v) ako naročite okolnosti opravdavaju bojazan da će ponoviti krivično djelo ili da će dovršiti pokušano krivično djelo ili da će učiniti krivično djelo kojim prijeti, a za ta krivična djela može se izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna.

(...)

(2) U slučaju iz stava 1. tačka b) ovog člana, pritvor će se ukinuti čim se obezbijede dokazi zbog kojih je pritvor određen.

Pritvor nakon potvrđivanja optužnice Član 202.

(1)Pritvor se može odrediti, produžiti ili ukinuti i nakon potvrđivanja optužnice. Kontrola opravdanosti pritvora se vrši po isteku svaka dva mjeseca od dana donošenja posljednjeg rješenja o pritvoru. Žalba protiv ovog rješenja ne zadržava njegovo izvršenje.

(2)Nakon potvrđivanja optužnice i prije izricanja prvostepene presude, pritvor može trajati najduže:

[...]

v) dvije godine u slučaju krivičnog djela za koje je propisana kazna zatvora preko deset godina, ali ne i kazna dugotrajnog zatvora.

[...]

VI. Dopustivost

20. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

21. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

a) Dopustivost u odnosu na pravo na pravično suđenje

22. Apelant tvrdi da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

23. U vezi s tim navodima, Ustavni sud podsjeća na to da je u svojoj praksi već usvojio jasan stav da se na pitanje ima li apelant ili hoće li imati pravično suđenje pred redovnim sudovima ne može odgovoriti dok je postupak u toku. U skladu s praksom Ustavnog suda i Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), pitanje je li poštovano načelo pravičnog suđenja treba sagledati na osnovu postupka u cjelini. S obzirom na složenost krivičnog postupka, eventualni procesni propusti i nedostaci koji se pojave u jednoj fazi postupka mogu biti ispravljeni u nekoj od narednih faza istog tog postupka. Slijedeći to, nije moguće, u načelu, utvrditi je li krivični postupak bio pravičan dok se postupak pravomoćno ne okonča (vidi Evropski sud, Barbera, Meeseque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, serija A, broj 146, stav 68. i Ustavni sud, Odluka broj U 63/01 od 27. juna 2003. godine, tačka 18, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 38/03).

24. U konkretnom slučaju krivični postupak protiv apelanta još nije okončan. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da osporena rješenja o produženju pritvora ne predstavljaju utvrđenje osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta u smislu člana 6. Evropske konvencije (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 3271/13 od 23. decembra 2013. godine, tačka 26, dostupna na www.ustavnisud.ba).

25. S druge strane, apelant je ukazao na povredu prava na suđenje u razumnom roku, „jer se apelant nalazi u pritvoru skoro četiri mjeseca, a i nakon okončanja istrage bez odgovarajućih dokaza“. U vezi s navedenim, Ustavni sud napominje da pitanje prava na pravičnost postupka, u vezi s dužinom postupka, uključujući istragu kao dio krivičnog postupka, može biti razmatrano u skladu sa članom 18. stav (2) Pravila Ustavnog suda i kada nema odluke nadležnog suda ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i sloboda koje štiti Ustav ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini. Međutim, u konkretnom slučaju Ustavni sud primjećuje da apelant nije ponudio dokaze za „ozbiljna kršenja prava i sloboda“ apelanta, osim činjenice da je u pritvoru. Ustavni sud, također, primjećuje da je o prethodnim rješenjima o produženju pritvora apelantu odlučio svojom Odlukom broj AP 2203/18 od 6. juna 2018. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba), te je utvrdio da je apelacija u ovom dijelu neosnovana, odnosno da nije došlo do povrede apelantovog prava, te je u tački 45. navedene odluke Ustavni sud ispitao isti navod - u vezi s apelantovom tvrdnjom da se pritvoru nalazi već dva mjeseca (u tom momentu), a da istraga još uvijek nije okončana. Stoga, Ustavni sud nalazi da u konkretnom predmetu apelant nije ponudio valjane razloge, niti Ustavni sud može izvesti drugačiji zaključak iz osporenih rješenja, da bi trebalo posebno razmotriti navod o dužini trajanja istrage, pa se Ustavni sud neće upuštati u njegovo dalje ispitivanje.

26. Imajući u vidu odredbe člana 18. stav (3) tačka l) Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je preuranjena, Ustavni sud zaključuje da je apelacija u odnosu na povredu prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije nedopuštena, zbog čega je odlučeno kao u dispozitivu odluke.

27. U vezi s povredom apelantovog prava na ličnu slobodu i sigurnost, Ustavni sud primjećuje da je u konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom rješenje Vrhovnog suda od 17. maja 2018. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelant je primio 23. maja 2018. godine, a apelacija je podnesena 31. maja 2018. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

28. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija u ovom dijelu ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

29. Apelant tvrdi da mu je osporenim rješenjem povrijeđeno pravo iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. 3. Evropske konvencije. Međutim, imajući u vidu sadržaj apelacionih navoda proizlazi da apelant smatra da im je prekršeno pravo iz člana 5. stav 1. tačka c), st. 3. i 4. Evropske konvencije.

Pravo na ličnu slobodu i sigurnost

30. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

d) Pravo na ličnu slobodu i sigurnost.

31. Član 5. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Svako ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Niko ne može biti lišen slobode osim u sljedećim slučajevima i u skladu sa zakonom propisanim postupkom:

c) u slučaju zakonitog hapšenja ili pritvaranja osobe u svrhu njezinog dovođenja pred nadležnu zakonitu vlast zbog razumne sumnje da je počinila krivično djelo, ili kada se to razumno smatra potrebnim kako bi se spriječilo počinjenje krivičnog djela ili bjekstvo nakon počinjenja krivičnog djela;

3. Svako ko je uhapšen ili pritvoren u skladu s odredbama iz stava 1. tačka c) ovog člana izvodi se bez odgađanja pred sudiju ili drugu službenu osobu ovlaštenu zakonom da vrši sudsku vlast, te ima pravo da mu se sudi u razumnom roku ili da bude pušten na slobodu do suđenja. Puštanje na slobodu može biti uvjetovano jamstvima da će se osoba pojaviti na suđenju.

4. Svako ko je lišen slobode hapšenjem ili pritvaranjem ima pravo pokrenuti postupak u kome će sud brzo odlučiti o zakonitosti njegovog pritvaranja i naložiti puštanje na slobodu ako je pritvaranje bilo nezakonito.

(…)

32. U konkretnom slučaju apelant smatra da mu je osporenim rješenjima kojima mu je produžen pritvor povrijeđeno pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije. Apelant, u suštini, tvrdi da su u obrazloženjima osporenih rješenja izostali valjani razlozi i obrazloženja u pogledu zaključka o postojanju osnovane sumnje, te da samim tim nedostaju drugi ozbiljni razlozi za produženje pritvora iz osnova člana 197. stav 1. tačka

v) ZKP-a.

33. Ustavni sud, prije svega, podsjeća na to da je u više svojih odluka naglasio da se pravo na ličnu slobodu i sigurnost ubraja u jedno od najznačajnijih ljudskih prava, te da član 5. Evropske konvencije daje zaštitu da niko ne smije biti proizvoljno lišen slobode. Izuzeci od zabrane lišavanja slobode dati su u članu 5. stav 1. Evropske konvencije koji sadrži pobrojane slučajeve kada je lišavanje slobode dopušteno. To je jedan iscrpan popis koji se mora usko tumačiti (vidi Evropski sud, Irska protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 18. januara 1978. godine, serija A-25). Samo takav pristup je konzistentan s ciljem člana 5. Evropske konvencije, tj. da osigura da niko neće biti proizvoljno lišen slobode (vidi Evropski sud, Quinn, presuda od 22. marta 1995. godine, serija A- 311. i Winterwerp, presuda od 24. oktobra 1979. godine, serija A-33). Proizvoljnost lišavanja slobode ocjenjuje se u prvom redu u odnosu na poštovanje proceduralnih zahtjeva ZKP-a koji je primijenjen u konkretnom slučaju i koji mora biti usklađen i sa standardima iz Evropske konvencije.

34. Dalje, Ustavni sud podsjeća da je Evropski sud u svojoj praksi zauzeo stav da postojanje „osnovane sumnje“ na kojoj se zasniva lišavanje slobode čini suštinski dio garancija protiv proizvoljnog hapšenja i predstavlja conditio sine qua non za određivanje ili produženje pritvora. Postojanje „osnovane sumnje“ pretpostavlja postojanje činjenica ili informacija na osnovu kojih će, kako je to Evropski sud ukazao, objektivni posmatrač zaključiti da je lice koje je u pitanju moglo počiniti krivično djelo za koje se tereti. Šta će se smatrati „osnovanim“ zavisit će od svih okolnosti slučaja. Čak i u slučajevima kada se od policije i drugih organa gonjenja zahtijeva hitno postupanje zbog zaštite interesa javne sigurnosti, javna vlast mora pružiti bar neke činjenice ili informacije iz kojih bi se vidjelo da je postojala osnovana sumnja da je lice lišeno slobode počinilo krivično djelo za koje se tereti (vidi Evropski sud, Fox, Campbell i Hartley protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 30. augusta 1990. godine, serija A, broj 182, tač. 32-34) i Stepuleac protiv Moldavije, presuda od 6. novembra 2007. godine, aplikacija broj 8207/06, tačka 68). Pri tome, Ustavni sud ukazuje na to da u trenutku određivanja pritvora ne mora biti sa sigurnošću utvrđeno da je krivično djelo zaista i počinjeno, te ne mora biti utvrđena njegova priroda. Konačno, shodno članu 5. stav 1. Evropske konvencije, zakonitost pritvora ocjenjuje se na osnovu domaćeg zakona, odnosno mora imati pravni osnov u domaćem zakonu s tim da lišavanje slobode mora biti u skladu sa svrhom člana 5. Evropske konvencije, tj. lice koje je u pitanju mora biti zaštićeno od proizvoljnosti (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 5842/10 od 20. aprila 2011. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

35. Nadalje, Ustavni sud ukazuje da odredbe člana 5. stav 3. Evropske konvencije zahtijevaju da je lice lišeno slobode u skladu sa članom 5. stav 1.c. Evropske konvencije, tj. da je lišavanje „zakonito“ u smislu navedenog člana i da obuhvaća podjednako i proceduralnu i materijalnu zaštitu takvih lica. Evropski sud je zaključio da poštovanje člana 5. stav 3. Evropske konvencije zahtijeva da sudska vlast preispita sva pitanja u vezi s pritvorom, te da odluku o pritvoru donese pozivajući se na objektivne kriterije predviđene zakonom. Pri tome je postojanje osnovane sumnje da je lice lišeno slobode počinilo krivično djelo za koje se tereti conditio sine qua non za određivanje ili produženje pritvora, ali to nakon određenog vremena nije dovoljno, već se mora procijeniti da li za pritvor postoje relevantni i dovoljni razlozi (vidi Evropski sud, Trzaska protiv Poljske, presuda od 11. jula 2000. godine, aplikacija broj 25792/94, stav 63). Stoga je najprije potrebno utvrditi: da li drugi osnovi na kojim se zasniva sudska odluka nastavljaju opravdavati lišavanje slobode, te kada su takvi osnovi „relevantni“ i „dovoljni“, da li su javne vlasti ispoljile „posebnu marljivost“ u vođenju postupka (vidi Evropski sud, pored ostalih, Idalov protiv Rusije [GC], broj 5826/03, stav 140, 22. maj 2012. godine).

36. Najzad, opravdanost pritvora procjenjuje se s obzirom na okolnosti konkretnog slučaja i njegove specifičnosti. Produženje mjere pritvora bit će opravdano ukoliko postoje stvarni razlozi koji upućuju na postojanje općeg (javnog) interesa koji je tako važan i značajan da uprkos presumpciji nevinosti preteže nad načelom poštovanja slobode pojedinca (vidi Evropski sud, Buzadji protiv Moldavije, presuda od 5. jula 2016. godine, stav 90). Obaveza sudske vlasti je da ispita sve razloge „za“ i „protiv“ i da u vezi s tim da razloge i obrazloženja (vidi Evropski sud, Aleksanyan protiv Rusije, presuda od 5. juna 2009. godine, stav 179). Naime, kada zakon propisuje pretpostavku u pogledu okolnosti važnih za osnovu za kontinuirani pritvor, postojanje konkretnih činjenica koje nadjačavaju pravilo o poštovanju slobode pojedinca mora biti uvjerljivo prikazano (vidi Evropski sud, Ilijkov protiv Bugarske, broj 33977/96, stav 84. in fine, 26. juli 2001).

37. U vezi sa zaključkom redovnih sudova o postojanju osnovane sumnje da je apelant počinio krivično djelo, a dovodeći naprijed navedene stavove u vezu s činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenog prvostepenog rješenja proizlazi da je protiv apelanta ( i ostalih) potvrđena optužnica za krivično djelo neovlaštena proizvodnja i promet opojnih droga iz člana 207. stav 3. KZ-a. Okružni sud je naveo da je, odlučujući o prijedlozima Tužilaštva i apelantove odbrane (za ukidanje pritvora), a nakon što je izvršio uvid u dokazni materijal, utvrdio da razlozi zbog kojih je pritvor određen i dalje egzistiraju, odnosno stanje stvari u pogledu osnovane sumnje kao općeg uvjeta za određivanje pritvora nije se promijenilo i dalje stoji osnovana sumnja da su svi optuženi počinili navedeno krivično djelo. Nadalje, u prilog zaključku o postojanju osnovane sumnje prvostepeni sud je ukazao na rezultate posebnih istražnih radnji, transkripata snimljenih telefonskih razgovora, odnosno transkripte među kojima je i razgovor apelanta sa M. J. oko kupoprodaje opojne droge, da su osumnjičenog M. J. nakon posjete apelantu zaustavili pripadnici policije koji su od njega tom prilikom oduzeli označenu drogu, te na materijalnom dokazu - materiji oduzetoj apelantu, nađenoj pri pretresu njegovog stana, a koja asocira na označene vrste droge, kao i novcu. Stoga proizlazi, a suprotno apelantovim tvrdnjama da su redovni sudovi zaključak o postojanju osnovane sumnje u odnosu na apelanta zasnovali na dokazima koji su individualizirani u odnosu na apelanta, te koje bi mogli uvjeriti objektivnog posmatrača da je moguće da je apelant počinio krivično djelo za koje se tereti. Apelantovi navodi o količini oduzete materije, vještačenju i ostalo bit će predmet glavnog postupka i konačne odluke suda u predmetu protiv apelanta. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da su, u smislu standarda koji proizlaze iz prakse Evropskog suda koju Ustavni sud slijedi, u okolnostima konkretnog slučaja redovni sudovi na osnovu provedenih dokaza utvrdili činjenice i informacije koje mogu zadovoljiti objektivnog posmatrača da je apelant mogao počiniti krivično djelo iz člana 207. stav 3 KZ-a (vidi, mutatis mutandis, pored ostalih, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 5842/10 od 20. aprila 2011. godine, tačka 64, dostupna na www.ustavnisud.ba), zbog čega apelantove tvrdnje u vezi sa zaključkom redovnih sudova o postojanju osnovane sumnje ne mogu biti prihvaćene kao osnovane.

38. Apelant je također ukazao „čak i da postoji osnov sumnje da je počinio krivično djelo, ova okolnost, sama po sebi, nije dovoljna za određivanje pritvora jer mora postojati barem još jedan od razloga iz člana 197. ZKP-a, koji u ovom slučaju, jasno je, ne postoji“. U suštini, u apelaciji apelant navodi da je pogrešno utvrđeno da je iz dokaza vidljivo da apelant „čini krivična djela“, te da bi ih stoga mogao ponoviti. U vezi s ovim navodima, Ustavni sud samo napominje da je po žalbi Vrhovni sud apelantu produžio pritvor po osnovu člana 197. stav 1. tačka v) ZKP-a, odnosno jer je zaključio da je prvostepeni sud pravilno utvrdio da postoje naročite okolnosti koje ukazuju na bojazan da će apelant (i ostali) boravkom na slobodi ponoviti krivično djelo. Imajući u vidu vrlo neodređen apelantov navod iz apelacije u ovom dijelu, Ustavni sud naglašava da je Vrhovni sud, odnosno Okružni dao jasne razloge za produženje pritvora apelantu iz osnova člana 197. stav 1. tačka v) ZKP-a, koje ni apelant ničim konkretnim nije doveo u pitanje, osim s (ne)postojanjem osnovane sumnje. Dakle, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih rješenja o produženju mjere pritvora apelantu proizlazi i da su redovni sudovi, oslanjajući se na postojanje osnovane sumnje da je apelant počinio krivično djelo koje mu se stavlja na teret (a što je Ustavni sud u prethodnim tačkama ispitao), te način njegovog izvršenja, kontinuitet, iskazanu upornost i ostalo zaključili da je neophodno apelantu i ostalima produžiti pritvor, o čemu su dali valjane razloge i obrazloženja.

39. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da pobijanim rješenjima nije povrijeđeno apelantovo pravo iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) i stav 3. Evropske konvencije.

40. Apelant tvrdi i da mu je prekršeno pravo iz člana 5. stav 4. Evropske konvencije. Polazeći od garancija koja pruža navedeni član, kao i navoda iz apelacije, Ustavni sud u osporenoj presudi Vrhovnog suda ne može da pronađe elemente koji ukazuju da je na bilo koji način došlo do povrede navedenog člana. Ovo pogotovo jer je Vrhovni sud na adekvatan način ispitao apelantovu žalbu i djelimično je uvažio, utvrđujući samo postojanje posebnog pritvorskog osnova iz člana 197. stav 1. tačaka v) ZKP-a, iz čega proizlazi da je svoju dužnost obavio u punom kapacitetu i u skladu s garancijama navedenog člana, i to u apelantovu korist. Stoga, apelantovi navodi o povredi navedenog člana ne mogu biti prihvaćeni kao osnovani.

41. Ustavni sud zaključuje da su apelantove tvrdnje o povredi prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) i st. 3. i 4. neosnovane.

42. Apelant je predmetnom apelacijom zatražio i naknadu troškova za sastavljanje apelacije. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da Pravilima Ustavnog suda nije propisano da apelanti imaju pravo na naknadu troškova za sastavljanje apelacije, koji troškovi padaju na teret apelanata.

VIII. Zaključak

43. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) i st. 3. i 4. Evropske konvencije kada su u obrazloženjima osporenih rješenja o produženju pritvora dati jasni i konkretni razlozi i obrazloženja na osnovu predočenih dokaza koje su redovni sudovi cijenili u prilog zaključku o postojanje osnovane sumnje, kao i naročitih okolnosti u odnosu na apelanta zbog kojih su zaključili da su ispunjeni i uvjeti iz člana 197. stav 1. tačka v) ZKP-a, te kada apelantu nije bila uskraćena mogućnost da ovi razlozi budu preispitani u postupku propisanom zakonom od nadležnog suda, koji je u konkretnom slučaju djelimično odlučio u apelantovu korist.

44. Na osnovu člana 18. stav (3) tačka l), člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

45. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.

46. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-3117/18 (D.N.) | Sudska praksa | Aktio