Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-2326/18 (Ž. K.)

Odluka donesena 19. 06. 2018.

  • Privremena mjera - usvojena
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2326/18

Apelacija

Odluka o privremenoj mjeri

19. 06. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević i potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 19. juna 2018. godine, u predmetu broj AP-2326/18, rješavajući zahtjev Žane Kovačević za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka e) i člana 64. st. (1) i (4) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćen tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 94/14), donio je

ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI

Usvaja se zahtjev Žane Kovačević za donošenje privremene mjere.

Nalaže se odlaganje provođenja izvršnih radnji u predmetu Okružnog privrednog suda u Istočnom Sarajevu broj 61 0 Ip 004883 12 Ip.

Ova odluka stupa na snagu odmah i proizvodi pravno djelovanje do donošenja konačne odluke Ustavnog suda Bosne i Hercegovine o apelaciji.

OBRAZLOŽENJE

1. Žana Kovačević (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupaju advokati Aida Kreso i Suzana Nadarević iz Sarajeva, podnijela je, 17. aprila 2018. godine, Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 89 1 P 029030 16 Rev od 31. januara 2018. godine, presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 89 0 P 029030 15 Gž 2 od 16. marta 2016. godine i presude Osnovnog suda u Sokocu (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 89 1 P 029030 15 P 2 od 26. juna 2015. godine.

2. Apelantica je zatražila donošenje privremene mjere kojom bi bilo obustavljeno izvršenje rješenja Okružnog privrednog suda u Istočnom Sarajevu (u daljnjem tekstu: Okružni privredni sud) broj 61 0 Ip 004883 12 Ip od 13. septembra 2012. godine do donošenja odluke Ustavnog suda po njenoj apelaciji.

3. Apelantica je dopunila apelaciju 11. maja 2018. godine.

4. Osnovni sud je presudom broj 89 1 P 029030 15 P 2 od 26. juna 2015. godine odbio kao neosnovan apelanticin tužbeni zahtjev protiv tuženih: 1. MIS DOO Istočno Sarajevo (u daljnjem tekstu: tražilac izvršenja) i 2. Gradnja Lord d.o.o. Istočno Sarajevo (u daljnjem tekstu: izvršenik) kojim je tražila da se proglasi da je nedopušteno izvršenje na nepokretnosti bliže označenoj u izreci presude (u daljnjem tekstu: sporni stan), kako je navedeno u rješenje Okružnog privrednog suda broj 61 0 Ip 004883 12 Ip od 6. septembra 2012. godine pa da se nalaže obustavljanje izvršnog postupka na navedenom stanu. Istom presudom ukinuto je rješenje Osnovnog suda broj 89 1 P 029030 14 P od 19. septembra 2014. godine kojim je privremena mjera obezbjeđenja zamijenjena mjerom obezbjeđenja, pa je odbijen kao neosnovan apelanticin tužbeni zahtjev za određivanje mjere obezbjeđenja odlaganjem postupka izvršenja koji se vodi kod Okružnog privrednog suda u predmetu broj 61 0 Ip 004883 12 Ip .

5. Okružni sud je presudom broj 89 0 P 029030 15 Gž 2 od 16. marta 2016. godine odbio kao neosnovanu apelantičinu žalbu i presudu Osnovnog suda od 26. juna 2016. godine potvrdio.

6. Vrhovni sud je presudom broj 89 1 P 029030 16 Rev od 31. januara 2018. godine odbio kao neosnovnu apelanticinu reviziju izjavljenu protiv presude Okružnog suda od 16. marta 2016. godine.

7. Iz obrazloženja pobrojanih presuda proizlazi da su redovni sudovi utvrdili činjenice da je apelantica sa izvršenikom zaključila ugovor o kupoprodaji spornog stana 8. oktobra 2009. godine koji je ovjeren i kod notara, da je u cjelini izmirila sve obaveze (isplatila kupoprodajnu cijenu), da se nalazi u posjedu spornog stana, kao i da se izvršenik saglasio da se sporni stan uknjiži na apelanticu kao kupca. Nadalje, iz obrazloženja odluka proizlazi da je apelantica podnijela zahtjev za uknjižbu prava svojine na spornom stanu nakon što je tražilac izvršenja na spornom stanu koji je uknjižen kao svojina izvršenika već bio pokrenuo izvršni postupak.

8. Pozivajući se na član 53. Zakona o stvarnim pravima (st. 1. i 4.) redovni sudovi su zaključili da apelantica zaključenjem kupoprodajnog ugovora sa izvršenikom nije stekla pravo svojine. Nadalje, pozivajući se na član 72. Zakona o izvršnom postupku (st. 1., 2. i 3.) redovni sudovi su, posebno imajući u vidu da apelantica nije imala stečeno pravo svojine na spornom stanu, zaključili da je neosnovan apelanticin zahtjev kojim je tražila da se proglasi da je nedopušteno izvršenje na spornom stanu i da se naloži obustavljanje izvršenja.

9. Najzad, iz obrazloženja presude Vrhovnog suda proizlazi i da nije bilo sporno da je da je pravosnažnom presudom donesenom po apelanticinoj tužbi u drugoj parnici (koju je apelantica podnijela mada je od strane izvršnog suda upućena, po izjavljenom prigovoru, da kao treće lice podnese tužbu kojom bi tražila da se proglasi kao nedopušteno izvršenje na tom stanu) utvrđeno da je ona na osnovu kupoprodajnog ugovora sa izvršenikom kupila i postala vlasnik spornog stana i da je izvršenik dužan trpiti da se apelantica bez njegovog daljnjeg znanja i privole uknjiži kao vlasnik. Međutim, prema stavu Vrhovnog suda za odluku po predmetnom tužbenom zahtjevu kojim se traži da se proglasi da je nedopušteno izvršenje na navedenom stanu odlučna je činjenica da apelantica u momentu pokretanja izvršnog postupka nije imala stečeno pravo svojine na spornom stanu, nego samo pravni osnov za upis toga prava, kako su to pravilno i utvrdili nižestepeni sudovi. Pri tom, Vrhovni sud je istakao da je i ta presuda donesena nakon pokretanja izvršnog postupka, a prema citiranim odredbama Zakona o izvršnom postupku ni eventualna promjena prava svojine na nekretnini tokom izvršnog postupka ne sprječava da se taj postupka nastavi protiv novog vlasnika, to ni apelanticino pozivanje na navedenu pravosnažnu presudu nije od uticaja na neosnovanost ovog njenog tužbenog zahtjeva.

10. Apelantica tvrdi da su joj osporenim presudama prekršena prava iz člana II/3.e), f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, te iz člana 6. stav 1. i člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

11. U vezi s tim apelantica ističe da je temeljem valjanog pravnog posla, ugovora o kupoprodaji, a što je potvrđeno i pravosnažnom presudom redovnog suda, stekla pravo svojine na spornom stanu prije nego što je tražilac izvršenja na istom pokrenuo postupak izvršenja. Stoga smatra da je u takvim okolnostima uknjižba prava svojine na spornom stanu mogla imati samo deklaratorni a ne konstitutivni karakter jer je sticanje prava svojine nastupilo prije pokretanja izvršnog postupka. Nadalje, apelantica ističe i da sporni stan ne može biti predmet izvršenja radi namirenja novčanih potraživanja tražioca izvršenja jer nije vlasništvo izvršenika. Po njenom mišljenju na ovaj način se na nju prebacuje teret lošeg poslovanja izvršenika koji je pao pod stečaj. Apelantica je istakla i da joj je uskraćeno pravo na donošenje odluke u razumnom roku.

12. U zahtjevu za donošenje privremene mjere apelantica je istakla da je u izvršnom postupku koji se vodi kod Okružnog privrednog suda podnijela prigovor kao treće lice koja polaže pravo na sporni stan koji je predmet izvršenja, te da je zaključkom Okružnog privrednog sud upućena da to svoje pravo ostvaruje u parnici. Apelantica ističe da je pravosnažnom presudom Osnovnog suda od 5. avgusta 2013. godine dokazala da polaže pravo na spornom stanu jer je navedenom presudom utvrđeno da je jedini vlasnik spornog stana koji je predmet izvršenja. Nadalje, apelantica ističe i da je ponovo 31. marta 2014. godine Okružnom privrednom sudu dostavila kao treće lice prigovor tražeći da se izvršenje na spornom stanu, čiji je jedini vlasnik, proglasi nedopušteni, kao i da smatra da su se stekli uslovi iz čl. 51. i 52. Zakona o izvršnom postupku. S tim u vezi dalje navodi da je u povodu ovog njenog zahtjeva 4. aprila 2014. godine obavještena od Okružnog privrednog suda da je kao treće lice u povodu istog pitanja upućena na parnicu zaključkom ovog suda od 2. oktobra 2011. godine radi utvrđivanja da na spornom stanu kao treće lice ima pravo koje sprečava izvršenje.

13. Nadalje, apelantica je istakla da bi izvršenjem rješenja Okružnog privrednog suda od 13. septembra 2012. godine za nju nastupila nenadoknadiva šteta jer bi bio prodat sporni stan na kom je, prema pravosnažnoj presudi Osnovnog suda, isključivi vlasnik, te koji je njena imovina i njen jedini dom. Apelantica je dalje istakla da je novčana vrijednost spornog stana prema zaključku Okružnog privrednog suda od 18. februara 2014. godine 77.948,68 KM i da se sporni stan ne može prodati za ispod polovine njegove vrijednosti a što znači da bi u daljnjoj prodaji, bez ograničenja najniže cijene, sporni stan mogao biti prodat i za 1 KM. Slijedom navedenog smatra da se postavlja pitanje da li je prodaja spornog stana čiji je isključivi vlasnik u izvršnom postupku neophodna da se postigne cilj kom se teži u izvršenju – da se namiri dug koji tražilac izvršenja ima prema izvršeniku. Ovo posebno imajući u vidu da tražilac izvršenja namiruje svoje novčano potraživanje prema izvršeniku prodajom spornog stana koji je njeno vlasništvo i koji je njen jedini dom, da sporni stan stoga ne može biti predmet izvršenja pa da je izvršenje na temelju rješenja Okružnog privrednog suda o izvršenju nedopušteno.

14. Pri ispitivanju osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

„Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.“ Član 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda glasi:

„Ustavni sud može, na vlastitu inicijativu ili na zahtjev podnositelja zahtjeva ili apelanta, odrediti svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.“

15. Ustavni sud naglašava da donošenje privremene mjere ima smisla i opravdanje jedino u situaciji kada je to i u interesu stranaka i vođenja postupak o apelaciji, odnosno kada šteta, čiji je nastanak nedvosmisleno naznačen u apelaciji i priloženim dokazima, može biti spriječena ili ograničena uvođenjem privremenih mjera.

16. U konkretnom slučaju predmetnom apelacijom pokrenuta su pitanja ostvarivanja i zaštite apelanticinih prava na spornom stanu u odnosu na koji je pravosnažnom presudom redovnog suda već utvrđeno da je apelantica isključivi vlasnik. Nadalje, pitanje ostvarivanja i zaštite apelanticinih prava na spornom stanu pokrenuto je u izvršnom postupku koji se vodi između tražioca izvršenja i izvršenika i u kom je sporni stan predmet izvršenja-sredstvo da tražilac izvršenja namiri svoja novčana potraživanja prema izvršeniku, a u kom je apelantica imala tek svojstvo trećeg lica, te je ostvarivanje i zaštitu svojih prava, u skladu sa zakonom, mogla ostvarivati tek u zasebnom - parničnom postupku. Najzad, u izvršnom postupku je donijet i zaključka prema kom je za 1. april 2014. godine zakazano i prvo ročište za prodaju spornog stana prema kom se na prvom ročištu stan ne može prodati ispod polovine utvrđene vrijednosti.

17. Slijedom navedenoga Ustavni sud smatra da u okolnostima konkretnog slučaja interes apelantice, kao i daljnje vođenje postupka po apelaciji kojom su pokrenuta pitanja ostvarivanja i zaštite ustavnih prava, opravdavaju usvajanje apelanticinog zahtjeva za donošenje privremene mjere. Ovo posebno imajući u vidu da je prema predočenom Ustavnom sudu u izvršnom postupku već određeno i prvo ročište za prodaju spornog stana, koji je prema tvrdnjama iz apelacije, apelanticin jedini dom, a zbog čega nije isključeno i nastupanje štetnih posljedica po apelanticu koje se usvajanjem njenog zahtjeva za privremenu mjeru u ovom trenutku mogu spriječiti, a iz dokumenta predočenih Ustavnom sudu nije moguće zaključiti da se na ovaj način licima koja imaju pravni interes za sprovođene izvršenja u konkretnom slučaju nanosi veća šteta.

18. Imajući u vidu odredbe člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio da usvoji zahtjev za donošenje privremene mjere.

19. U smislu člana 64. stav (4) Pravila Ustavnog suda, odluka kojom se usvaja zahtjev za donošenje privremene mjere je obavezujuća do donošenja konačne odluke Ustavnog suda.

20. Na osnovu izloženog odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.

21. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri ni u kom slučaju ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.

22. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-2326/18 (Ž. K.) | Sudska praksa | Aktio