Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-1796/16 (M. V.)
Odluka donesena 11. 09. 2018.
- Nema povrede
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Stečaj
- Građanski postupak
- Dosjelost
- Vanbračna zajednica
- Suvlasništvo
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Zakonitost u kontekstu člana 8. EK
- Miješanje u pravo na dom
- Ništavost
- Hipoteka
- Nekretnina
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku · čl. 3
- Porodični zakon Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o zemljišnim knjigama Federacije Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama porodičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Porodični zakon Federacije Bosne i Hercegovine
- Ispravka porodičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (objavljenog na bosanskom jeziku)
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o zemljišnim knjigama Federacije Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Odluka kojom se proglašava zakon o zemljišnim knjigama Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o zemljišnim knjigama Federacije Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-1796/16
Apelacija
Odluka o meritumu
11. 09. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1796/16, rješavajući apelaciju Mirsade Velić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 11. septembra 2018. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Mirsade Velić podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 23 0 P 001948 14 Rev od 5. januara 2016. godine, Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 23 0 P 001948 13 Gz od 24. oktobra 2013. godine i Presude Općinskog suda u Velikoj Kladuši broj 23 0 P 001948 09 P od 10. maja 2013. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Mirsada Velić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Velike Kladuše, koju zastupa Nedžad Sarajlija, advokat iz Velike Kladuše, podnijela je 20. aprila 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 23 0 P 001948 14 Rev od 5. januara 2016. godine, Presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 23 0 P 001948 13 Gz od 24. oktobra 2013. godine i Presude Općinskog suda u Velikoj Kladuši (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 23 0 P 001948 09 P od 10. maja 2013. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda i Mustafe Kasumovića (u daljnjem tekstu: prvotuženi) i Balkan Investment Bank a.d. Banja Luka (u daljnjem tekstu: drugotužena) zatraženo je 17. aprila i 12. juna 2018. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni sud, Kantonalni sud, Općinski sud, zakonski nasljednici prvotuženog i pravni sljednik drugotužene su dostavili odgovore na apelaciju u periodu od 16. maja do 18. juna 2018. godine.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda, te dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
Uvodne napomene
5. Apelantica je živjela sa prvotuženim u vanbračnoj zajednici koja je trajala od 1986. do 2008. godine u kojoj su stekli dvoje djece. Prvotuženi je 1989. godine sa trećim licem zaključio ugovor o kupoprodaji nekretnina (kuća sa zemljištem, u daljnjem tekstu: predmetne nekretnine), koje je darovao (na osnovu ugovora o darovanju) pravnom subjektu DJL „Galeb-Komerc“, čiji je vlasnik i osnivač bio prvotuženi. Prvotuženi je, kao direktor navedenog pravnog subjekta, u njegovo ime pokrenuo parnični postupak i izdjejstvovao pravomoćnu Presudu Općinskog suda broj P-1454/97 od 14. maja 1998. godine kojom je utvrđeno da je navedeni pravni subjekt dosjelošću stekao pravo vlasništva na predmetnim nekretninama. Na osnovu navedene presude izvršen je u Zemljišnoknjižnom uredu Općinskog suda upis prava vlasništva na predmetnim nekretninama u korist navedenog pravnog subjekta. Potom je 1998. godine prvotuženi, u ime i za račun navedenog privrednog subjekta, u kojem je bila zaposlena i apelantica, zasnovao hipoteku na predmetnim nekretninama u korist Privredne banke d.d. Bihać na osnovu hipotekarnog kredita. Naknadno je pokrenut izvršni postupak (broj IP-24/99) u kojem su predmetne nekretnine putem javnog nadmetanja prodate Privrednoj banci d.d. Bihać kao kupcu a čiji je pravni sljednik Una banka d.d. Bihać. Ugovorom o kupoprodaji od 20. decembra 2010. godine Una banka d.d. Bihać je predmetne nekretnine prodala drugotuženoj, koja se temeljem tog ugovora u zemljišnim knjigama uknjižila kao vlasnik predmetnih nekretnina.
Osporeni postupak
6. Apelantica je 27. marta 2009. godine podnijela tužbu protiv prvotuženog i Una banke d.d. Bihać radi utvrđenja zajedničke vanbračne tekovine. Konačno opredijeljenim tužbenim zahtjevom od 4. aprila 2012. godine apelantica je tražila da se utvrdi da je stekla ½ dijela vlasništva na predmetnim nekretninama, te da se utvrdi ništavost izjave prvotuženog o dozvoli zasnivanja založnog prava i ništavost provedenog izvršnog postupka broj IP-24/99, kao i svih odluka donesenih u tom postupku vezanih za prodaju predmetnih nekretnina, zajedno sa kupoprodajnim ugovorom od 20. decembra 2010. godine. S tim u vezi je navela da je bez njenog znanja prvotuženi darovao predmetne nekretnine firmi DJL „Galeb-Komerc“, kao i da je bez njenog znanja predmetne nekretnine opteretio hipotekom. Najzad je tražila da se utvrdi ništavost uknjižbe prava vlasništva na predmetnim nekretninama na ime drugotužene i da se odredi upis prava vlasništva na apelanticino ime u zemljišnim knjigama sa ½ dijela na predmetnim nekretninama, te upis prava suposjeda ½ dijela u katastru na njima.
7. Presudom Općinskog suda broj 23 0 P 001948 09 P od 10. maja 2013. godine odbijen je apelanticin tužbeni zahtjev.
8. U obrazloženju presude Općinski sud je prvenstveno naveo da je na pripremnom ročištu održanom 4. aprila 2012. godine apelantica istakla da ostaje kod tužbe, te da djelimično mijenja činjenične navode, a opunomoćenik Una banke d.d. Bihać je istakao prigovor promašene pasivne legitimacije, budući da je Una banka d.d. Bihać u stečaju, te predložio prekid postupka.
9. Osim toga, iz obrazloženja presude slijedi da je Općinski sud donio rješenje o prekidu postupka u odnosu na tuženu Una banku d.d. Bihać, te opozvao rješenje o održavanju pripremnog ročišta u ovom predmetu. Nadalje, slijedi da je zapisnik o opredijeljenom tužbenom zahtjevu dostavio na izjašnjenje drugotuženoj i poseban dopis da se ona izjasni da li pristaje na proširenje tužbe. Drugotužena je 24. aprila 2012. godine dostavila dopis kojim je prihvatila proširenje tužbe. Drugotužena je 17. augusta 2012. godine dostavila odgovor na tužbu u kojem je istakla da u cijelosti osporava tužbeni zahtjev, navodeći da apelantica nije dokazala stjecanje imovine u vanbračnoj zajednici, te da su predmetne nekretnine bile upisane kao vlasništvo preduzeća „Galeb- Komerc“ i da ne mogu biti predmet bračne i vanbračne stečevine, jer je vlasništvo tog preduzeća utvrđeno pravomoćnom presudom, kao i da prvotuženi nikada nije bio opisan kao vlasnik predmetnih nekretnina, već samo kao posjednik, i to još prije zasnivanja upitne vanbračne zajednice. Stoga bi u tom slučaju to bila njegova posebna imovina, te da se ne može, zbog načela povjerenja u zemljišne knjige, dirati u stečena prava drugotužene kao sadašnje vlasnice koja je na zakonit način postala vlasnca predmetnih nekretnina (kupila od Una banke d.d. Bihać, koja je predmetne kupila u završenom izvršnom postupku kod suda).
10. Na pripremnom ročištu održanom 21. januara 2013. godine prvotuženi nije osporio tužbeni zahtjev.
11. Nadalje je u obrazloženju presude Općinski sud naveo da je, nakon provedenog dokaznog postupka (saslušanje apelantice i prvotuženog, te uvid u dokumentaciju), kao nesporno utvrdio da je apelantica dokazala da je sa prvotuženim bila u vanbračnoj zajednici u kojoj su stekli dvoje djece. Potom je Općinski sud istakao da je ocjenom iskaza apelantice i prvotuženog, kao parničnih stranaka, zaključio da oni pokušavaju zloupotrebom odredaba Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), koja se ogleda u tome da je apelantica podnijela predmetnu tužbu, a prvotuženi ne osporava apelanticine navode, ostvariti svoj zajednički ekonomski interes, te ishoditi pravo suvlasništva u dijelu ½ na predmetnim nekretninama u apelanticinu korist.
12. Na ovakav način jednakim nastupom apelantica i prvotuženi, rukovodeći se ekonomskim interesima, pokušavaju da pri ostvarenju tog svog zajedničkog ekonomskog interesa, u konačnici, oštete prvo Una banku d.d. Bihać, koja je predmetne nekretnine kupila u pravomoćnom okončanom izvršnom postupku kod Općinskog suda, a potom i drugotuženu (koja je predmetne nekretnine kupila od Una banke d.d. Bihać) i koja bi, u slučaju uspjeha apelantice u ovom sporu, bez bilo kakvog osnova izgubila pravo vlasništva na predmetnim nekretninama. S tim u vezi je Općinski sud ukazao da je drugotužena po načelu povjerenja u zemljišne knjige predmetne nekretnine kupila od Una banke d.d. Bihać, koja je bila upisana kao vlasnik predmetnih nekretnina, odnosno da su one zaključile notarski obrađen kupoprodajni ugovor 20. decembra 2010. godine.
13. Nadalje je Općinski sud naveo da je prvotuženi u kupoprodajnom ugovoru iz 1989. godine naveden kao kupac predmetnih nekretnina, pa se može zaključiti da ih je „sam vlastitim sredstvima“ kupio, te na njima izgradio objekte. Pošto su predmetne nekretnine bile njegove „vlastite nekretnine“, Općinski sud je istakao da je on mogao njima raspolagati tako da ih je darovao privrednom subjektu (DJL „Galeb-Komerc”) čiji je on vlasnik i osnivač, a potom u ime i za račun tog privrednog subjekta je i ishodio pravomoćnu presudu kojom je utvrđeno da je taj privredni subjekt temeljem dosjelosti vlasnik predmetnih nekretnina. Predmetne nekretnine je potom opteretio hipotekom, sudjelovao u izvršnom postupku u kom su one javnim nadmetanjem prodane Una banci d.d. Bihać, koja se upisala kao njihov vlasnik u zemljišnim knjigama u dijelu 1/1, a potom ih prodala drugotuženoj. Pri tome je Općinski sud naveo da apelantica, ukoliko smatra da su predmetne nekretnine njena vanbračna tekovina, a prvotuženi kao njen vanbračni suprug joj u ovom sporu to priznaje, može od njega tražiti naknadu štete, jer je raspolagao i njenim nekretninama, a ne tražiti ništavost pravomoćno provedenog izvršnog postupka, kao i svih sudskih odluka u tom izvršnom postupku, te ništavost notarski obrađenog kupoprodajnog ugovora, a sve u dijelu ½ u kom dijelu apelantica tvrdi da je suvlasnik predmetnih nekretnina.
14. Pošto je u postupku dokazano i utvrđeno da je pravno lice DJL „Galeb-Komerc“ na osnovu pravomoćne presude i dosjelosti bilo upisano kao vlasnik predmetnih nekretnina, Općinski sud je naveo da, shodno načelu povjerenja u zemljišne knjige iz člana 9. Zakona o zemljišnim knjigama, nije osnovan apelanticin navod da su predmetne nekretnine njeno suvlasništvo u dijelu ½. Isto tako, s obzirom na to da su predmetne nekretnine po okončanju izvršnog postupka upisane kao vlasništvo u dijelu 1/1 u korist Una banke d.d. Bihać, Općinski sud je ukazao da je, shodno navedenom načelu povjerenja u zemljišne knjige, drugotužena mogla kupiti predmetne nekretnine, slijedom čega se ne može temeljem izvedenih dokaza zaključiti da bi taj ugovor bio ništav u dijelu od ½.
15. Imajući u vidu navedeno, Općinski sud je naveo da apelantica nije dokazala da su predmetne nekretnine njena vanbračna tekovina, niti je dokazala da je prvotuženi, kao njen vanbračni suprug, bez njene saglasnosti njima raspolagao (darovao pravnom subjektu DJL „Galeb-Komerc“ i opteretio hipotekom), slijedom čega je Općinski sud predmetni tužbeni zahtjev odbio zbog nedokazanosti takvog zahtjeva u smislu odredaba čl. 7, 123. i 126. ZPP.
16. Presudom Kantonalnog suda broj 23 0 P 001948 13 Gz od 24. oktobra 2013. godine odbijena je apelanticina žalba i potvrđena prvostepena presuda.
17. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo, između ostalog, da u suštini ostaje sporno da li je valjan procesnopravni zaključak prvostepenog suda kada je primjenom pravila o teretu dokazivanja odbio tužbeni zahtjev koji je glasio na utvrđenje da predmetne nekretnine čine imovinu stečenu za vrijeme trajanja vanbračne zajednice između apelantice i prvotuženog. S tim u vezi je Kantonalni sud istakao da je za razrješenje navedenog tužbenog zahtjeva nužno poći od odredbe člana 263. Porodičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: PZ) prema kojoj vanbračnu stečevinu čini imovina koja je stečena zajedničkim radom vanbračnih partnera za vrijeme trajanja te vanbračne zajednice. Uvjet za nastanak vanbračne stečevine, u smislu navedene zakonske odredbe, jeste da je ta imovina stečena zajedničkim radom oba vanbračna partnera. Naime, apelantica ne spori procesni zaključak prvostepenog suda da ona nije dokazala da su predmetne nekretnine stečene zajedničkim radom nje i prvotuženog, već ona u žalbi ističe da uopće nije bitno čijim sredstvima su stečene predmetne nekretnine i ko ih je stekao, te smatra da je bitno samo dokazati da je određena imovina stečena za vrijeme trajanja vanbračne zajednice. S obzirom na ovakvo procesno apelanticino ponašanje izneseno u žalbi, Kantonalni sud je naveo da se može izvesti zaključak da ona (ovakvim procesnim ponašanjem) u suštini uopće ne spori procesni zaključak prvostepenog suda da je predmetne nekretnine stekao samo prvotuženi svojim radom i da, stoga, ne mogu predstavljati vanbračnu stečevinu, jer nisu stečene zajedničkim radom vanbračnih partnera, kako je to zaključio i prvostepeni sud. Sve i kada bi se prihvatilo da predmetne nekretnine, ipak, čine vanbračnu stečevinu, Kantonalni sud je istakao da tada opet tužbeni zahtjev ne bi bio osnovan. Ovo zbog toga što je vanbračna zajednica prekinuta 2008. godine, predmetne nekretnine prvotuženi je založio 1998. godine a prodaja predmetnih nekretnina u izvršnom postupku izvršena je 2000. godine, dakle, kada je vanbračna zajednica postojala, pa se pretpostavlja da je to prvotuženi činio uz apelanticinu saglasnost, kao svog vanbračnog partnera, koja može biti izražena i usmeno, a mogla je biti data i prešutno. U takvoj situaciji Kantonalni sud je ukazao da tada drugi vanbračni partner može dokazivati da svom vanbračnom partneru nije dao suglasnost, i to prvo da njegov vanbračni partner predmetne nekretnine unese u privredni subjekt, a potom da u korist tog privrednog subjekta izdjejstvuje pravosnažnu presudu kojom je utvrđeno pravo vlasništva u korist privrednog subjekta. Sve dok postoji vanbračna zajednica, pretpostavka je da, kada drugi vanbračni partner preduzima neki pravni posao u vezi sa nekretninama koje bi predstavljale eventualnu vanbračnu stečevinu, čini to uz saglasnost svog vanbračnog partnera.
18. Budući da je drugotužena kao vlasnica predmetnih nekretnina u cijelosti osporila tužbeni zahtjev, Kantonalni sud je istakao da je u ovakvoj procesnoj situaciji, bez obzira na procesno ponašanje prvotuženog, apelantica imala obavezu dokazivati činjenice na kojima je tužbeni zahtjev temeljila, što ona nije dokazala. Pošto iz iznesenih razloga ne stoje razlozi žalbe, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno primijenio materijalno pravo, a da ostali žalbeni navodi nisu od odlučnog značaja u ovoj pravnoj stvari, jer ne mogu utjecati na donošenje drugačije odluke suda.
19. Presudom Vrhovnog suda broj 23 0 P 001948 14 Rev od 5. januara 2016. godine odbijena je apelanticina revizija izjavljena protiv drugostepene presude.
20. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je pravilan zaključak drugostepenog suda da se u konkretnom slučaju imaju primijeniti odredbe člana 263. PZ. Međutim, za usvajanje tužbenog zahtjeva bilo je neophodno da apelantica dokaže, u smislu odredaba člana 7. stav 1. i člana 123. stav 1. ZPP, da se radi o imovini koju su vanbračni partneri stekli zajedničkim radom u toku trajanja vanbračne zajednice, pa pošto tu odlučnu činjenicu apelantica tokom postupka nije dokazala, Vrhovni sud je istakao da je pravilan zaključak nižestepenih sudova da predmetne nekretnine ne predstavljaju vanbračnu stečevinu. S tim u vezi je Vrhovni sud naveo da je pravilno utvrđenje nižestepenih sudova da je apelantica bila upoznata sa radnjama koje je preduzimao njen vanbračni partner, odnosno prvotuženi, u vezi sa realizacijom kredita, pa shodno tome, i sa stavljanjem predmetnih nekretnina pod hipoteku, te da se na taj način apelantica prešutno saglasila sa zaključenjem navedenih pravnih poslova. Za navedeni pravni zaključak Vrhovni sud je ukazao da su nižestepeni sudovi dali potpune i valjane razloge koje prihvata i Vrhovni sud, pa ih nema potrebe ponavljati u ovoj revizijskoj odluci.
IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
21. Apelantica smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, kao i zabrana diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.
22. Naime, apelantica ukazuje da je pravilna primjena materijalnog prava u predmetnoj pravnoj stvari nalagala primjenu PZ s obzirom na to da se radi o utvrđivanju vanbračne stečevine, te da su redovni sudovi donijeli pogrešan zaključak da ona nije dokazala odlučnu činjenicu, tj. da se radi o imovini koju su vanbračni partneri stekli zajedničkim radom u toku trajanja vanbračne zajednice. Također, navodi da je Vrhovni sud u konačno osporenoj odluci bez obrazlaganja, odnosno tumačenja odredaba materijalnog prava, proizvoljno izveo zaključak da su nižestepeni sudovi potpuno i pravilno utvrdili činjenično stanje na koje su pravilno primijenili materijalno pravo. Nadalje, apelantica ukazuje da ima trajnu i neraskidivu vezu sa predmetnim nekretninama, budući da je tamo provela najvažniji dio svog života, te odgojila svoju djecu, čime predmetne nekretnine predstavljaju njezin dom, te da nema gdje drugo otići.
23. Također, ističe da je postupak u ovoj pravnoj stvari trajao i suviše dugo s obzirom na to da je tužba podnesena 2009. godine, a postupak okončan 2016. godine, čime je povrijeđeno njeno pravo na pravično suđenje u razumnom roku.
b)Odgovor na apelaciju
24. Vrhovni sud je naveo da ostaje kod razloga datih u obrazloženju osporene odluke tog suda, te da njome nisu povrijeđena prava na koja apelantica ukazuje predmetnom apelacijom, niti je primjena prava u osporenoj odluci tog suda bila proizvoljna
25. Kantonalni sud je naveo da ostaje pri svim činjenično-pravnim razlozima koji su dati u osporenoj presudi tog suda, te da njome nisu povrijeđena apelanticina prava na koja se poziva u predmetnoj apelaciji.
26. Općinski sud je naveo da apelanticini navodi nisu osnovani, a razlog za odbijanje njenog tužbenog zahtjeva je u cijelosti naveden u osporenoj presudi tog suda, slijedom čega nisu povrijeđena prava na koja ukazuje predmetnom apelacijom, pa je predloženo da se apelacija odbije kao neosnovana.
27. Zakonski nasljednici prvotuženog su prvenstveno obavijestili Ustavni sud da je prvotuženi (njihov otac) umro 2016. godine, a oni kao njegova djeca izjavljuju da je predmetna apelacija osnovana i da se oni kao nasljednici ne protive apelaciji.
28. Pravni sljednik drugotužene je naveo da su redovni sudovi donijeli zakonite i pravilne odluke, pa je predloženo da se predmetna apelacija odbije kao neosnovana.
V.Relevantni propisi
29. Zakon o zemljišnim knjigama Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 58/02, 19/03, 54/04) u relevantnom dijelu glasi:
Član 5. stav 1.
Konstitutivno djejstvo (1) Vlasništvo i druga prava na nekretninama nastaju tek sa upisom u zemljišne knjige, uključujući i ona koja su predviđena u članu 87. ovog Zakona Član 9. st. 1, 2. i 4.
Javno povjerenje (1) Upisano pravo u zemljišnoj knjizi smatra se tačnim. […] (2) Za treća lica, koja u dobroj vjeri u postojanje neke nekretnine ili prava na nekoj nekretnini, putem pravnog posla steknu takvo jedno pravo, sadržaj zemljišne knjige se smatra tačnim, ukoliko ispravnost zemljišne knjige nije osporena putem upisa prigovora ili ukoliko je trećoj osobi poznata netačnost zemljišne knjige ili zbog grube nepažnje nije poznata.
(4) Za savjesnost treće osobe kod sticanja prava na nekretnini mjerodavno je vrijeme podnošenja zahtjeva za upis.
30. Porodični zakon Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 35/05, 41/05 i 31/14) u relevantnom dijelu glasi:
Član 3.
Vanbračna zajednica, u smislu ovog Zakona, jeste zajednica života žene i muškarca koji nisu u braku ili vanbračnoj zajednici sa drugom osobom, koja traje najmanje tri godine ili kraće ako je u njoj rođeno zajedničko dijete.
Član 251. stav 1.
(1) Bračnu stečevinu čini imovina koju su bračni partneri stekli radom za vrijeme trajanja bračne zajednice, kao i prihodi iz te imovine.
Član 252.
Bračni partneri su u jednakim dijelovima suvlasnici u bračnoj stečevini ako nisu drukčije ugovorili.
Član 253.
Na bračnu stečevinu primjenjuju se odredbe stvarnog i obaveznog prava, ako ovim zakonom nije drukčije određeno.
Član 263. stav 1.
(1) Imovina koju su vanbračni partneri stekli radom u vanbračnoj zajednici koja ispunjava uvjete iz člana 3. ovog Zakona smatra se njihovom vanbračnom stečevinom.
31. Zakon o parničnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15) u relevantnom dijelu glasi:
Član 10.
(1) Stranka ima pravo da sud odluči o njenim zahtjevima i prijedlozima u razumnom roku.
(2) Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
VI.Dopustivost
32. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
33. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
34. U konkretnom slučaju konačna odluka je osporena Presuda Vrhovnog suda broj 23 0 P 001948 14 Rev od 5. januara 2016. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu Vrhovnog suda apelanticin pravni zastupnik je primio 22. februara 2016. godine a apelacija je podnesena 20. aprila 2016. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
35. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
36. Apelantica smatra da joj je osporenim odlukama, kao i zbog dužine trajanja postupka povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, kao i zabrana diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.
Pravo na pravično suđenje
37. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
[…]
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
38. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1) Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
39. Apelantica, prije svega, smatra da su redovni sudovi u osporenim odlukama proizvoljno primijenili materijalno i procesno pravo. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak tih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. juna 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
40. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje, te, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24).
41. Osim toga, Ustavni sud ukazuje na stav Evropskog suda za ljudska prava prema kojem je učinak člana 6. stav 1. Evropske konvencije, između ostalog, taj da „sudu“ nametne obavezu da provede pravilno ispitivanje podnesaka, tvrdnji i dokaza koje su stranke iznijele, ne dovodeći u pitanje njegovu ocjenu jesu li oni mjerodavni za njegovu odluku, s obzirom na to da Evropski sud za ljudska prava nije pozvan da ispituje jesu li tvrdnje na odgovarajući način potkrijepljene (vidi predmete Perez protiv Francuske [VV], broj predstavke 47287/99, stav 80, ESLJP 2004-I, i Jaćimović protiv Hrvatske, broj predstavke 22688/09, presuda od 31. oktobra 2013. godine, stav 46). Ipak, iako član 6. stav 1. Evropske konvencije obavezuje sudove da obrazlože svoje odluke, to ne podrazumijeva obavezu da dâ detaljan odgovor na svaku tvrdnju (vidi predmete Van de Hurk protiv Holandije, presuda od 19. aprila 1994. godine, st. 59. i 61, Serija A, broj 288, i Burg protiv Francuske, broj predstavke 34763/02, ESLJP 2003-II). Mjera do koje se primjenjuje ova obaveza davanja obrazloženja može se razlikovati prema naravi odluke i treba se utvrditi u svjetlu okolnosti predmeta (vidi, García Ruiz protiv Španije [VV], broj predstavke 30544/96, stav 26, ESLJP 1999-I, i ibid., Jaćimović protiv Hrvatske, stav 47).
42. Ustavni sud, prije svega, nalazi da iz činjeničnog stanja slijedi da je vanbračna zajednica između apelantice i prvotuženog trajala od 1986. do 2008. godine, da je prvotuženi 1989. godine kupio predmetne nekretnine koje je darovao pravnom subjektu DJL „Galeb-Komerc, da je 1998. godine prvotuženi u ime i za račun navedenog privrednog subjekta, u kojem je bila zaposlena i apelantica, zasnovao hipoteku na predmetnim nekretninama u korist Privredne banke d.d. Bihać, da je pokrenut izvršni postupak u kojem su predmetne nekretnine prodate Privrednoj banci d.d. Bihać kao kupcu, čiji je pravni sljednik Una banka d.d. Bihać, te da je ugovorom o kupoprodaji od 20. decembra 2010. godine Una banka d.d. Bihać predmetne nekretnine prodala drugotuženoj koja se temeljem tog ugovora u zemljišnim knjigama uknjižila kao vlasnica predmetnih nekretnina.
43. Nadalje, Ustavni sud primjećuje da je apelantica predmetnu tužbu podnijela da se utvrdi da je suvlasnik na predmetnim nekretninama, smatrajući, prije svega, da se radi o imovini koja je stečena za vrijeme trajanja vanbračne zajednice između nje i prvotuženog, koji je, prema apelanticinim navodima, bez njenog odobrenja raspolagao predmetnim nekretninama na njenu štetu. Pri tome Ustavni sud ima u vidu da je apelantica smatrala da joj po samom zakonu pripada suvlasnički dio na predmetnim nekretninama i da u okolnostima konkretnog predmeta nije bila dužna dokazivati da su predmetne nekretnine stečene zajedničkim radom oba vanbračna supružnika. Osim toga, apelantica je tražila da se utvrdi ništavost uknjižbe prava vlasništva na predmetnim nekretninama na ime drugotužene i da se odredi upis prava vlasništva na njeno ime u zemljišnim knjigama.
44. Ocjenjujući osnovanost predmetnog tužbenog zahtjeva, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporene prvostepene i drugostepene presude proizlazi da se u ovoj pravnoj stvari ima primijeniti odredba člana 263. PZ i da je u tom smislu apelantica bila obavezna dokazati svoje učešće i doprinos u stjecanju predmetnih nekretnina. Nakon provedenog dokaznog postupka, prvostepeni i drugostepeni sud su primjenom procesnih pravila (člana 7. stav 1, člana 123. stav 1. i člana 126. ZPP) zaključili da apelantica nije dokazala navode tužbe, odnosno da predmetne nekretnine mogu predstavljati vanbračnu stečevinu, jer nisu stečene zajedničkim radom vanbračnih partnera. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da se na vanbračnu stečevinu, odnosno imovinu vanbračnih partnera primjenjuje isti pravni režim kao i na bračnu stečevinu (član 263. stav 2. u vezi sa članom 252. stav 1. PZ), odnosno da su vanbračni partneri suvlasnici u jednakim dijelovima u vanbračnoj stečevini. Prema tome, s obzirom na postojanje navedene (oborive) zakonske pretpostavke, Ustavni sud napominje da je obaveza dokazivanja njene negacije bila na suprotnoj (tuženoj) strani, a ne onome ko podnosi tužbu. Međutim, u konkretnom slučaju suprotna strana (prvotuženi) je priznala tužbeni zahtjev apelantice u cijelosti.
45. Nadalje, Ustavni sud ponavlja da se drugotužena na osnovu pravnog posla (ugovora o kupoprodaji iz 2010. godine) uknjižila u zemljišne knjige kao vlasnica predmetnih nekretnina. Pri tome Ustavni sud napominje da su predmetne nekretnine nakon darovanja u pravnom prometu bile u vlasništvu pravnog lica (DJL „Galeb-Komerc“) u kojem je bila zaposlena apelantica, a ne prvotuženog (njenog vanbračnog supruga) kao fizičkog lica. Ustavni sud dalje nalazi da iz obrazloženja presuda redovnih sudova slijedi da, shodno načelu povjerenja u zemljišne knjige iz člana 9. Zakona o zemljišnim knjigama, nije osnovan apelanticin navod da su predmetne nekretnine njeno suvlasništvo u dijelu ½, odnosno budući da su predmetne nekretnine po okončanju izvršnog postupka upisane kao vlasništvo Una banke d.d. Bihać, shodno načelu povjerenja u zemljišne knjige, to je drugotužena mogla kupiti predmetne nekretnine.
46. S obzirom na navedeno, u okolnostima konkretnog slučaja Ustavni sud nalazi da je sporno pravno pitanje da li zakonska pretpostavka (suvlasništva vanbračnog partnera) ima jaču pravnu snagu od stjecanja prava vlasništva na temelju pravnog posla, a posljedično tome i upisa prava vlasništva u zemljišne knjige i, s tim u vezi, osiguranja poštivanja načela povjerenja u njen sadržaj. Ustavni sud podsjeća na stavove iz svoje prakse u sličnim predmetima u kojima je razmatrano pitanje primjene načela povjerenja u javne knjige u kontekstu bračne stečevine. Tako, između ostalog, nije utvrđena proizvoljnost u odlučenjima redovnih sudova kada su, uzimajući u obzir primjenu načela zaštite povjerenja u sadržaj zemljišne knjige, „ocijenili da na valjanost stečenog prava vlasništva ne bi imalo utjecaja to što je prvotuženi raspolagao zajedničkom imovinom bračnih partnera, smatrajući da u takvim slučajevima prednost treba dati odredbama Zakona o vlasničkopravnim odnosima i Zakona o zemljišnim knjigama kao lex specialis (…)”(vidi Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 804/13 od 20. aprila 2016. godine, stav 36, dostupna na www.ustavnisud.ba). Zatim, Ustavni sud nije našao proizvoljnost u odlučenju redovnog suda koji je u osporenoj odluci istakao da činjenica da li sporna imovina predstavlja bračnu stečevinu apelantice i prvotuženog nije mogla utjecati na utvrđenje ništavosti spornog kupoprodajnog ugovora bez dokazane nesavjesnosti drugotužene kao kupca tih nekretnina. U navedenom predmetu je redovni sud smatrao da je drugotužena upisom u javne knjige kupoprodajnog ugovora kao pravnog posla stekla pravo vlasništva, a kako nije dokazana njena nesavjesnost pri sačinjavanju tog pravnog posla, to nije bilo osnova za utvrđenje da je zbog toga zaključila ništavan pravni posao u dijelu koji se odnosi na bračnu stečevinu apelantice i prvotuženog. Pri tome je redovni sud u navedenom predmetu istakao da je apelantica prema tuženima jedino mogla istaći obligacionopravni zahtjev-isplatu protivvrijednosti njenog suvlasničkog dijela na predmetnoj nekretnini (vidi Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 5010/13 od 15. septembra 2016. godine, dostupnu na www.ustavnisud.ba). Također, Ustavni sud je u predmetu broj AP 666/14 (vidi Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 666/14 od 15. februara 2017. godine sa ostalim ukazanim referencama iz prakse Ustavnog suda, dostupnu na www.ustavnisud.ba) zauzeo, između ostalog, stav „da se utvrđivanje savjesnosti u pravnom prometu ne može ograničiti samo na drugotuženog (da li je postupao s povjerenjem u zemljišne knjige) već i na apelanticu koja nije iskoristila mogućnost ispravke upisa u zemljišnim knjigama a koja joj je data odredbom člana 252. stav (3) Porodičnog zakona, te da je apelantica imala mogućnost da zaštiti svoje pravo (zajedničkog) vlasništva predmetne nekretnine, jer je isključivo o njezinoj inicijativi ovisilo hoće li preduzeti odgovarajuće pravne radnje. Međutim, apelantica nije preduzela nijednu pravnu radnju, već je tužbu za utvrđivanje ništavosti ugovora o hipoteci (koji su prvotuženi i drugotuženi zaključili 23. jula 2007. godine) podnijela tek 13. juna 2009. godine a njezin suprug prvotuženi je u tom parničnom postupku priznao tužbeni zahtjev“ (stav 55). U citiranom predmetu Ustavni sud je, također, zauzeo stav da će se „u svakom pojedinačnom slučaju, uzimajući u obzir naročite okolnosti svakog konkretnog slučaja, valjanost pravnog posla morati procjenjivati zavisno od ponašanja, savjesnosti i dobre vjere svih učesnika određenog pravnog posla, uključujući i bračnog druga koji (eventualno) nije bio učesnik tog odnosa“ (stav 57).
47. Dovodeći u vezu navedeno sa relevantnim zakonskim odredbama i citiranim principima iz prakse Ustavnog suda i Evropskog suda za ljudska prava, Ustavni sud, suprotno apelanticinim tvrdnjama, smatra da u predmetnom postupku, sagledanom u cjelini, nije arbitrarno u smislu prava na pravično suđenje primijenjeno materijalno pravo kada su redovni sudovi odbili njen tužbeni zahtjev u situaciji u kojoj se drugotužena (čija savjesnost tokom cijelog postupka nije dovedena u pitanje) primjenom načela povjerenja u javne knjige i na osnovu pravno valjanog kupoprodajnog ugovora uknjižila kao vlasnica predmetnih nekretnina u zemljišnim knjigama. Pri tome Ustavni sud ukazuje da je nevaljanost ugovora posljedica nedostataka koji se tiču ugovornih stranaka, a ne trećih osoba, zbog relativnog djelovanja obveznih odnosa. Stoga se, po ocjeni Ustavnog suda, ne čini proizvoljnim ni stav redovnih sudova koji su u okolnostima konkretnog slučaja zaključili da je apelantici pripadao obligacionopravni zahtjev prema prvotuženom, odnosno pravo da od njega traži naknadu štete (budući da je on priznao njene navode iz tužbe u vezi sa raspolaganjem predmetnim nekretninama bez njene saglasnosti), a nikako da traži ništavost postupaka i pravnih poslova koji su uslijedili nakon raspolaganja predmetnim nekretninama.
48. Nadalje, u odnosu na apelanticine navode kojima ukazuje na dužinu trajanja predmetnog postupka, Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).
49. U konkretnom slučaju Ustavni sud konstatira da je tužba podnesena 27. marta 2009. godine, a da je konačna odluka donesena 5. januara 2016. godine (presuda Vrhovnog suda). Dakle, cjelokupan predmetni postupak je trajao oko šest godina i devet mjeseci. U tom periodu su donesene tri meritorne presude na tri sudske instance. U pogledu ocjene složenosti predmeta, Ustavni sud primjećuje da je u predmetnom postupku na tuženoj strani bilo više tuženih, te da je apelantica u okviru tužbe istakla više zahtjeva različite pravne prirode, slijedom čega Ustavni sud konstatira da se može govoriti o složenijem postupku. Ocjenjujući apelanticino ponašanje, Ustavni sud primjećuje da je ona prvobitno podnijela tužbu protiv Una banke d.d. Bihać, a da je u toku postupka izvršila subjektivno preinačenje tužbe proširujući tužbu i protiv drugotužene. Nesporno je da je navedeno utjecalo na dužinu trajanja postupka.
50. Na drugoj strani, ocjenjujući postupanje redovnih sudova, Ustavni sud zapaža da je Općinski sud presudu donio nakon četiri godine od dana podnošenja predmetne tužbe (27. marta 2009. godine). U tom periodu, prije svega, Ustavni sud uočava da je predmetni postupak u odnosu na prvobitno označenu Una banku d.d. Bihać prekinut zbog otvaranja stečajnog postupka, da je Općinski sud opredijeljeni tužbeni zahtjev dostavio drugotuženoj na izjašnjenje, koja je sudu dostavila svoj odgovor, nakon čega su se stekle procesne pretpostavke za nastavak postupka. S tim u vezi, Ustavni sud uočava postojanje objektivnih okolnosti koje su utjecale na dužinu postupka. Nadalje, Ustavni sud nalazi da je Kantonalni sud odluku (presudu od 24. oktobra 2013. godine) po žalbi donio u roku od šest mjeseci, a Vrhovni sud je nakon dvije godine odlučio u revizionom postupku i donio konačno osporenu odluku (od 5. januara 2016. godine). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je postupak na tri sudske instance trajao oko šest godina i devet mjeseci, budući da se radilo o složenijem predmetu u kojem su postojale objektivne okolnosti.
51. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije prekršeno apelanticino pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pravo na dom
52. Apelantica, također, navodi da je osporenim odlukama prekršeno i njezino pravo iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.
53. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
(...) Pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku.
54. Član 8. Evropske konvencije glasi:
Svako ima pravo na poštovanje svog privatnog i porodičnog života, doma i prepiske. Javne vlasti se ne smiju miješati u ostvarivanje ovog prava osim ako to nije u skladu sa zakonom i neophodno u demokratskom društvu u interesima nacionalne sigurnosti, javne sigurnosti ili ekonomske dobrobiti zemlje, radi sprečavanja nereda ili kriminala, radi zaštite zdravlja ili morala, ili radi zaštite prava i sloboda drugih.
55. Ustavni sud ukazuje na činjenicu da je bitna svrha člana 8. Evropske konvencije zaštita pojedinaca od arbitrarnih miješanja vlasti u njihova prava garantirana ovim članom (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2984/14 od 15. februara 2017. godine, stav 45).
56. Pri određivanju da li se u konkretnom slučaju radi o kršenju člana 8. Evropske konvencije prvo se mora utvrditi jesu li predmetne nekretnine predstavljale apelanticin „dom“ u smislu značenja stava 1. člana 8. Evropske konvencije, te predstavljaju li osporene odluke „miješanje“ javnih vlasti u poštivanje tog „doma“. Drugo, da bi „miješanje“ bilo opravdano, mora biti „u skladu sa zakonom“. Ovaj uvjet zakonitosti se, u skladu sa značenjem termina Evropske konvencije, sastoji od više elemenata: (a) miješanje mora biti utemeljeno domaćim ili međunarodnim zakonom, (b) zakon o kojem je riječ mora biti primjereno dostupan tako da pojedinac bude primjereno upućen na okolnosti zakona koje se mogu primijeniti na dati predmet i (c) zakon, također, mora biti formuliran sa odgovarajućom tačnošću i jasnoćom da bi se pojedincu dozvolilo da prema njemu prilagodi svoje postupke (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Sunday Times protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 26. aprila 1979. godine, Serija A, broj 30, stav 49).
57. Prema sudskoj praksi Evropskog suda za ljudska prava, pojam „dom“ obuhvaća kako iznajmljen dom, tako i dom u privatnom vlasništvu (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Gillow protiv Velike Britanije, presuda od 24. novembra 1986. godine, Serija A, broj 109, stav 46.f, i Kroon protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1994. godine, Serija A, broj 297-C, stav 31).
58. Što se tiče pitanja mogu li se predmetne nekretnine smatrati apelanticinim „domom“, apelantica tvrdi da ima trajnu i neraskidivu vezu sa predmetnim nekretninama, budući da je tamo provela najvažniji dio svog života, te odgojila svoju djecu zbog čega predmetne nekretnine predstavljaju njezin dom niz godina, te da nema gdje drugo otići. Ustavni sud ne nalazi u spisu potvrdu da apelantica živi u predmetnim nekretninama. Međutim, Ustavni sud primjećuje da je predmetni postupak u kojem su donesene osporene odluke rezultat apelanticinog pokušaja da promijeni postojeći pravni status (vlasničko-posjedovni) predmetnih nekretnina. Dakle, radi se samo o odlukama kojima nije udovoljeno zahtjevu za uspostavljanje novog pravnog odnosa u korist apelantice kao zainteresiranog lica u odnosu na predmetne nekretnine. Ustavni sud, stoga, zaključuje da se donošenjem osporenih odluka javna vlast nije uplitala u pravo na poštivanje apelanticinog doma, jer su osporene odluke konstitutivnog karaktera i apelantica nije obavezana na činidbu u vidu napuštanja predmetnih nekretnina, što je uvjet za uplitanje.
59. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji kršenje apelanticinog ustavnog prava iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.
Pravo na imovinu
60. U pogledu apelanticinih navoda da joj je osporenim odlukama prekršeno pravo na imovinu, Ustavni sud zapaža da ona kršenje navedenog prava, u suštini, veže za navode o proizvoljnoj primjeni prava, koje je Ustavni sud već razmatrao u prethodnim tačkama ove odluke u odnosu na pravo na pravično suđenje u vezi sa primjenom prava. S obzirom na navedeno, kao i na elaboraciju iz prethodnih tačaka u kojima nije utvrđeno kršenje prava na pravično suđenje, Ustavni sud smatra da su, također, neosnovani i navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na djelotvoran pravni lijek
61. Nadalje, apelantica tvrdi da joj je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na djelotvoran pravni lijek. Ustavni sud ukazuje da apelantica nije eksplicitno navela u vezi sa kojim pravima smatra da postoji kršenje prava iz člana 13. Evropske konvencije. Međutim, iz apelacije se može zaključiti da se navodi o kršenju ovog prava dovode u vezu sa pravom na pravično suđenje i pravom na imovinu. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je apelantica imala mogućnost da koristi i da je koristila pravne lijekove propisane zakonom u predmetnom parničnom postupku. Činjenica da ti pravni lijekovi nisu rezultirali njenim uspjehom u predmetnom parničnom postupku ne može voditi zaključku o nepostojanju ili nedjelotvornosti pravnih lijekova. Stoga, Ustavi sud zaključuje da su neosnovani i apelacioni navodi o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi sa pravima iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Zabrana diskriminacije
62. Iako apelantica nije navela u vezi sa kojim pravom smatra da je diskriminirana, iz navoda apelacije proizlazi da smatra da je došlo do kršenja zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća na to da postoji diskriminacija ako rezultira različitim tretmanom pojedinaca u sličnim pozicijama i ako taj tretman nema objektivno ili razumno opravdanje. Da bi bio opravdan, tretman mora težiti zakonitom cilju, te mora postojati razuman odnos proporcionalnosti između korištenih sredstava i cilja koji se treba ostvariti (vidi, Evropski sud, Marckx protiv Belgije, stav 33). Stoga je potrebno u svakom konkretnom slučaju ustanoviti da li se prema apelantici postupalo drukčije nego prema drugima u istim ili sličnim situacijama. Svako različito postupanje se ima smatrati diskriminacijom ako nema razumno i objektivno opravdanje, tj. ako ne stremi legitimnom cilju, ili ako nema razumnog odnosa.
63. S obzirom na zaključke Ustavnog suda u vezi s pravom na pravično suđenje, a imajući u vidu da apelantica nije ponudila relevantne dokaze koji bi ukazivali na vjerovatnoću da je osporenim odlukama diskriminirana po nekom zabranjenom osnovu, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelacije o kršenju zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana
14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje neosnovani.
VIII.Zaključak
64. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, jer u predmetnom postupku sagledanom u cjelini nije proizvoljno primijenjeno materijalno pravo kada su redovni sudovi odbili apelanticin tužbeni zahtjev, te kada je predmetni postupak na tri sudske instance trajao oko šest godina i devet mjeseci, budući da se radilo o složenijem predmetu u kojem su postojale objektivne okolnosti koje su utjecale na dužinu trajanja postupka.
65. Zatim, nema povrede prava na poštivanje doma iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije u slučaju kada je osporenim odlukama odbijen apelanticin zahtjev za utvrđenje zajedničke vanbračne stečevine, budući da se u konkretnom slučaju javna vlast, tj. redovni sudovi nisu uplitali u pravo na poštivanje apelanticinog doma, jer su osporene odluke konstitutivnog karaktera i apelantica nije obavezana na činidbu u vidu napuštanja predmetnih nekretnina.
66. Dalje, Ustavni sud zaključuje da nema povrede ni prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelantica kršenje tog prava veže za pogrešnu primjenu prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.
67. Također, Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravom na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada je apelantica imala mogućnost da koristi i kada je koristila pravne lijekove propisane zakonom u parničnom postupku, pa činjenica da oni nisu rezultirali apelanticinim uspjehom ne može voditi zaključku o nepostojanju ili nedjelotvornosti pravnih lijekova.
68. Najzad, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nema ništa što ukazuje na kršenje zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.
69. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
70. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević